splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Umjesto biografije

Mnogi se rađaju s različitim sposobnostima i darovima, Mandetu je obdarilo talentom za ljepotom riječi, djela, uživanjem. Ovaj vrstan jedriličar kroz svoje intervjue otkriva strasnu dušu sugovornika u pravom ljudskom svijetlu. Njegovi eseji i putopisi su skladni, prepuni nečujne melodije koje otkrivaju koliko je osmjeh potreban ljudima da daju životu maha. Vidljiv je vulkan njegove životne energije i vedrine iz koje zrače opijenost života, ali i talent i gospoština. Slažući sliku „ispod gornjeg sloja“, bilo novinarskog književnog, bilo kiparsko-slikarskog, marljivo je konsekventan, jer postulira neku vrst samokorekcije, osobne hermetičnosti prozračne, na obzoru jedne konstante, modrog zatona, gdje dominiraju osjeti koji nas s njime povezuju, da sačuva milost, sjaj morske pjene i lipe nam Dalmacije. Svojim novim ciklusom brodića koji plove „savršenim snovima“, nadopunjuje i daje umjetničkoj sceni veselost i razdraganost. Stvara brodove od morske pjene, sugerira prolaznost vremena ili teži uroniti u vrijeme i ljudski napor u vječnost, na „elegičnoj obali“. „More i jedrenje je obilježilo moj život, to nije bilo kročenje vjetra, već uzajamno nadopunjavanje užitaka i uzbuđenja. Vjetar je simbol svega što je slobodno, spuštati se niz dugi južni val po vjetru od dvadesetak čvorova, zapumpati i doživjeti taj trenutak, je nešto nenaplativo. Zato i je jedrenje disciplina, u kojem se zgrče bogatstvo, ali ono duhovno. Finac je brod jednosjed, u kojem sam proveo tridesetak godina, gdje vlada intima između broda i skipera. Priče koje danas objavljujem su nastale davno prije, zapravo negdje na pučini, dok sam jedrio, regatavao, i samo je trebalo vremena da izađu na površinu. Od malena me je moj pok. otac Boris podučavao pomorskim vještinama, pa je rano uvidio moju odgovornost i znanje, i s četrnaest godina (početkom sedamdesetih), pustio samog da ljeti brodim otocima. Naravno da sam ne znajući, bio pod paskom njegovih prijatelja. Bili su to užici u kojima sam odrastao, ali i na poseban način upoznavao voljeti i poštivati prirodu i ljude. Takav vid odrastanja, samostalnosti danas nije moguć, jer su vale prenapučene, sve se naplaćuje, a i važe neke druge vrijednosti. Zato sam jako žalostan, jer nove generacije neće biti u prilici upoznati te i takve ljepote odrastanja i momaštva. Pospugao sam Epikurovu školu filozofije, smatrajući da svakom treba povremeni bijeg u prirodi, jer u napučenom gradu anksioznost može biti uzrok, a ja želim da uživam u malim stvarima, jer su najveći užici besplatni. Naravno, treba revidirati ono što je dobro i loše, jer je život ispunjen manipulacijom. Zato treba naučiti slušati, osluškivati posebno mlade, gledajući pritom izvan okvira tkanje života. Moji tekstovi nastaju prvenstveno kroz dobre i vrijedne misli, koje zapisujem, jer u protivnom ostaju ispod površine. Kada pišem tekst, nastaje koktel riječi koje daju onaj „intonacjun“, da sve bude zaneseno. Naravno sve uz dobar muzički ton, a on dođe sam od sebe. Ljubitelj sam Deep Purple, Whitesnake, Bad Company, Wishbone Ash, premda ponekad se samo od sebe pojavi James Taylor, Leonard Coen, Grateful Death, Lou Reed, Beatles.., da zaslade tu lipotu pisane riči. Danas nas straše brutalnom istinom o liberalnom kapitalizmu, a ja želim uživati u slobodi misli, a ne da me krote bankari i političari. Stvaram svoj svijet, zato jedrim, plovim, pišem, te nadopunjujem nijanse života, želeći ostaviti loše stvari iza sebe u pustinji nemorala. Dužnost je dovesti svoj život u red i sklad, čime se očituje i naša zrelost kojom pokazujemo da znamo živjeti i nositi se sa svime što nam život servira. Želje su proizvod naših ciljeva i viđenja da za to postoje mogućnosti, zato želim životni stil u kojem je čestitost i ljudskost primarna. A ne da u mraku bespomoćnosti posijem vlastitu lijenost i kurbaluk. Sve treba pretvarati u nešto pozitivno, ostavljajući trag za koji se neću posramiti. Jer sito istine izađe uvijek na vidjelo. Potrebna je ogromna količina tolerancije, razumijevanja i optimizma, koje ne vidim u perspektivi. Mene je umjetnost našla, po nekoj intuiciji, ne po zadatku. Umjetnička djela je teško pozicionirati, jer uvijek ispadnu iz pravila. Moj doživljaj umjetničkog dijela je drugom teško objasnjiv, jer uživanje je neobjašnjiva tajna. Ta čarolija traje i nakon završenog rada, jer misli stalno traže neki novi put, neku novu boju, neku novu formu. Priroda je beskrajna škola za obuku kako usrećiti druge, jer svugdje oko nas je ljepota, ponekad je potrebno zagrebati taj nevidljivi sjaj da izađe na površinu. Ja prepoznam komad drveta, metala, i odmah vidim kako će skulptura izgledati u konačnici. Samo se moram potruditi da taj moj svijet sanjara pretočim u djelo, ne želeći odrasti, jer želim biti stalno zaljubljen. Kreativan put me nadahnjuje, čini sretnim i zadovoljnim. Jer srića je ono što nosiš u sebi, te nesnosne emocije, uspomene, nadahnuća, ta oluja strasti mora biti strastvena, bilo da je riječ o jedrenju, ljubavi, umjetnosti...