splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

in Eseji

Ante Kaštelančić

Samuraj pinela

Kada umjetnik prestane slikati sve postaje prošlost i padne u zaborav, pa ipak imamo osjećaj da ga je vrijeme samo

prividno progutalo. Pišući o Anti Kaštelančiću, najvažnijem slikaru Splita i Dalmacije u rasponu od tridesetih do šezdesetih godina prošlog stoljeća, samo je malen pokušaj da slikar iziđe iz sjene zaborava. U umjetnikovu djelu istaknuta je mediteranska komponenta, brojne slike s motivima dalmatinskog krajolika, morskih pejzaža, jedara, jarbola, bracera, ribara su ostale kao njegov otisak ruke koja je ostavila trag prisutnosti. Slikanje, stvaralački izraz, naslikani svijet… ući u trag tog labirinta znači pronaći izlaz, a gdje je u toj igri opažanja čin istine. Slikarstvo nam to olakšava, odijevajući istinu u prozirne laži. Kaštelančićevo slikarstvo karakteriziraju gusti potezi namaza sočnih boja. Promatrajući njegove slike prepune intenzivna kolorita, osjeća se težina namaza, gdje jednim snažnim, sigurnim potezom kao samuraj, oslika i dočara svu zaigranost u trenu. To slikarstvo svježinom, snagom boje mami promatrača danas mnogo više nego prije, jasno pokazujući da popunjava opus nakon Vidovića gotovo do danas, s iznimkom Vaska Lipovca. Rođen je 1911 godine u Podstrani kraj Splita, a 1923 godine upisuje Obrtničko-tehničku školu gdje mu Emanuel Vidović predaje slikarstvo. Od svih umjetničkih imena od kojih je učio, najmanje se povodio za Vidovićem. Mladog učenika nisu zanimala sfumata i tonsko nijansiranje, već je rano prepoznao vlastitu sklonost ekspresiji boje i geste. Ali, to ne znači da nije razumio likovnu poruku Vidovića, i da je na nju ostao imun. Nacrtao bih crtež i postavio snažnu i čvrstu boju, a Vidović bi došao i kistom ublažio, smirio, rekao je umjetnik. Na Kaštelančića je puno snažniji dojam ostavio Van Gogh, čijim se slikarstvom prvi put susreo putem reprodukcije Suncokreta po dolasku u Munchenn, radi studija dekorativnog slikarstva(1926-30 g.). Istodobno ga oduševljavaju i Chagall i Kandinski. U Zagreb dolazi 1931 godine i upisuje Likovnu akademiju, na koju mu crtanje predaje Jozo Kljaković i Omer Mujadžić, a slikarstvo Ljubo Babić. No, na Van Gogha je gledao sasvim drugim očima, ne kao tonskog slikara, nego luministu, pa je i to bio razlog da nakon završene Akademije otiđe u Pariz (1937-38 g.). Taj boravak mu se umnogome isplatio, učio je od Andrea Lhotea i Chaima Soutinea, umjetnike čiji će koloriti značajno utjecati na Kaštelančićev likovni govor. Godine 1945 vraća se u Split, gdje će ostati do kraja života, sudjelujući u organiziranju Škole za primijenjenu umjetnost(1947 godine), te Višoj pedagoškoj školi. Najvažnija Kaštelančićeva likovna promjena nastupa 1958 godine, koja se uzima kao vremenska razdjelnica između dinamične i statične faze njegova slikarstva. Za ranije razdoblje karakteristična je prepoznatljivost motiva naslikanog brzim, gipkim vijugavim potezima. Statični način oblikovanja podrazumijeva atelijerski rad s pretežito imaginarnim interpretacijama stvarnosti, gdje dominiraju masivni i snažni potezi. Brojne varijante siluete brodova s jedrima postaju zaštitni znak njegove cjelokupne umjetnosti. Jedra su duhovna vertikala, brodice sinonim za svjetovno, a kompozicija je poput križa na kojima je ostao raspet i slikar. Na zadovoljstvo publike, nova generacija u koju spada i Kaštelančić, čistog oka u slikarstvo na velika vrata vrača boju. Njegov zov vlastitih doživljaja, razbuktanih kolorita sa svjetlosnim senzacijama skinuli su mrenu s očiju. Silna glazba boja, vedrina i radost isijavala je iz umjetnikova platna. Taj hedonist je imao i samotne intervale gluhog ateljea, te je proživljavao nemire i radosti, krize i razočarenja. Nezadovoljan učinjenim, 1953 godine je uništio cijelu izložbu, te pokidao već plaćene portrete. Njegova umjetnost je bila umjetnost srednjeg puta između apstrakcije i figuracije, modernosti i tradicije. Likovna kritika mu je s vremenom postala sve naklonjenija i vrednovala s malom zadrškom, kao važnu kariku kolorističkog ekspresionizma. Bio je najizrazitiji i najautentičniji slikar Dalmacije u pejzažima i vedutama velikog atmosferskog kolorističkog raspona, ostavivši veliki otisak  mediteranske dionice našeg slikarstva.