splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

in Eseji

Kamen

ZAPIS U VREMENU

Puti kojima po svijetu krećemo zbunjuju nas osjećajem da su nekada davno, istim njima, koračali oni koji su nam ostavili

u nasljeđe nešto prevrijedno, da se ne zaboravi, pa 'od lipote stine sve se budi lipše'. Čovjek i kamen žive i stvaraju zajedno od najstarijih vremena: u neolitu je kremen glavni materijal od kojeg se izrađuje alat i oružje, a to se razdoblje stoga i naziva mlađe kameno doba. Nakon smrti čovjek ne nestaje, nego mijenja način postojanja, pa tako nastaje kult mrtvih - koji je pokrenuo izgradnju kultnih objekata, od menhira, keltskoga 'dugog kamenja' koje se smatra pretečom spomenika od obrađenih kamenih blokova, preko sarkofaga do velebnih mauzoleja i piramida, u koje su rad i talent utkali i najveći kipari. Kromlek je kultna kamena građevina velikih razmjera, sastavljena od kružno koncentrično postavljenih menhira i dolmena. Najpoznatija te vrste Stonehenge, u Engleskoj, nastala je oko 2.200 p. n. e., a vjeruje se da su ju - kao sveto mjesto religioznih rituala i ceremonija - sagradili štovatelji sunca. Naime, otvor u krugu je okrenut prema 'orijentiru' na horizontu koji se podudara s izlaskom sunca na dan ljetnog solsticija, pa su tada prve sunčeve zrake usmjerene prema točno označenomu mjestu - žrtveniku. U neolitu likovna umjetnost doživljava promjenu, napušta se osjetilna neposrednost te se razvija konceptualna umjetnost simbola. Dolazi sve više do geometrijskih oblika koji nose značenje simbola. Najbolji primjer su obredne kamene maske, koje su plastičan prikaz ljudske ili životinjske glave, te pojava apstraktne umjetnosti u obliku ornamenta. Bili su to oblici koji ne nalikuju ničem u prirodi - izraz pobjede čovjeka nad ovisnošću o njoj.
Na Jadranu, najcjenjeniji kamen je bijeli brački vapnenac, eksploatacija kojega je počela još u antičko doba, na sjevernoj strani otoka, u blizini Škripa i Splitske, u kamenolomima Plate, Rasohe i Stražišća. Bračani kamen 'beru' s poštovanjem i zahvalnošću, kao najdragocjeniji plod svoje zemlje. Stoljeća su utkana u taj kamen, a u povijest je ušao kad je rimski car Gaj Dioklecijan od njega dao sagraditi svoju velebnu palaču koja će u kasnijim stoljećima prerasti u grad Split. Od bijeloga bračkog kamena sagrađeno je, dijelom ili posve, nekoliko veličanstvenih zgrada, kao što su Bijela kuća u Washingtonu, Parlament i Novi dvor u Beču, Parlament u Budimpešti, Namjesnička palača u Trstu… O vađenju kamena u tim kamenolomima u antičko doba svjedoče nalazi rimskih fragmenata, od fibula do žrtvenika, te nedovršenih sarkofaga, kolona i kapitela, kao i starih alata odnosno tragova rimskog načina otkidanja blokova. Ta je tehnika bila vrlo jednostavna, ali i zapanjujuće djelotvorna: u izdubene rupe ili kanale nabijali su se klinovi od jelovine, koje su polijevali vodom dok drvo ne bi toliko nabubrilo da bi nastala sila dovoljna da rascijepi stijenu i odvali blok od kamene mase. Kasniji procvat bračkoga kamena i kamenarstva vezan je za razdoblje urbanog života u dalmatinskim gradovima nakon 1.420 godine, kad su se političke prilike smirile dolaskom Mlečana. Bilo je to vrijeme kulturnog i umjetničkog procvata, doba renesanse, kada se intenzivno gradilo i kad su u Dalmaciji djelovali veliki arhitekti i graditelji: Juraj Dalmatinac, Andrija Aleši, Nikola Firentinac… koristeći kamen s Brača i Korčule, odnosno otočića Vrnika, za velebna djela od Dubrovnika, Splita i Trogira do Šibenika, Zadra i Venecije. Izuzetno značajno mjesto u toj epohi zauzima šibenska katedrala Svetog Jakova, umjetničko djelo Zadranina Jurja Matejeva Dalmatinca, arhitekta i kipara venecijanske kićene gotike, koji je sam probirao kamen, zalazio u kamenolome i izmislio u svijetu jedinstven način vezivanja ploča krova bez uobičajenoga vapnenog 'morta'. Ljudska je ruka tisućljećima stvarala dom, kuću ograđenu kamenom, s božanskim osjećajem zadovoljstva kreacijom i ugode stanovanja u njoj. Početak, dakako, pripada najjednostavnijim tehnikama: suhozidnim gradinama i nastambama, kada su ondašnji ratari, naseljavajući se u plodnim područjima, istodobno čistili obradivo zemljište od kamenja i tim materijalom zidali ograde, staje i kuće.
Kamenom su se i ozidavale, podziđivale ili od vjetra štitile parcele namijenjene lozi i maslini, pa su tako nastajali začudni rasteri suhozida koji su i danas najdojmljiviji znak višetisućljetne nazočnosti čovjeka na našim otocima, u Konavlima, Zaobikovlju, Zagori... Kamen neobrađen, kakav je nađen u prirodi ili grubo lomljen, slagao se bez veziva, zahtijevajući mnogo vještine i dara, posebice ako bi se gradila kamena poljska kućica, kažun, namijenjena sklanjanju od nevremena ili čuvanju alata, te stoga savršeno pokrivena kamenim pločama. I ono što bi zemlja dala čuvalo se u kamenicama, 'pilima' isklesanim iz jednoga komada vapnenca, a kamenom su se gradili i veliki objekti, od hramova do mostova i od akvedukata do lučkih riva i molova. Nadasve su Rimljani na jadranskoj obali ostavili mnogobrojne tragove svoga sjajnoga graditeljstva, uključujući velebna djela poput Vespazijanove arene u Puli, također golemoga sličnog objekta u Burnumu - čije su ruševine istraživače prvo obeshrabrile, navevši ih na pomisao da je riječ o prirodnom brežuljku - te hramove u Naroni, popločane ceste, melioracijske kanale... sve od kamena. Jedna od monumentalnih građevina rimske epohe je i pulski slavoluk Sergijevaca, podignut u čast pobjede nad barbarima sa sjevera. Mnogo kasnije, u doba renesanse, kada kipari traže inspiraciju u djelima antičkih prethodnika, poput znamenitoga Fidije, Michelangelo Buonarroti stvara - oslobađa iz kamene gromade - jednako savršene Davida i Mojsija. Nažalost ili srećom, ništa nije vječno, pa ni kamen: velebna djela helenističke umjetnosti posijana od Male Azije do Inda u kratkom razdoblju Aleksandrovih osvajanja, pustinjski vjetrovi pretvaraju u krhotine i pijesak... jednako kao što se osipaju i 'nezemaljske' egipatske piramide, atenska Akropola, na tisuće grandioznih kamenih spomenika diljem 'kolijevke zapadne civilizacije'. Mi, njezini skromni baštinici, potomci davnih generacija koje su joj bile i značajni protagonisti, najviše što možemo učiniti jest prepoznati vrijednost zatečenoga, bila to skromna staja ili relikt blistave antičke građevine i sačuvati, oteti zubu -(ne)vremena... s ljubavlju, jer se to bez nje i ne može.