splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

in Eseji

Arheologija

BLAGO JadranA

Arheologija je znanost koja sustavno proučava i istražuje stare materijalne ostatke s ciljem rekonstrukcije cjelokupnog života

čovječanstva, do kojih se došlo sistematskim iskapanjima ili slučajnim nalazima. Mnogi arheolozi tragajući za vječnom istinom odustaju, ne pronalaze vrijedna nalazišta, a mnogima u toj borbi je kratak ljudski vijek, poput zrnca pijeska u vremenu svemira. Poneki otkriju sretan trenutak obavijen tajnovitošću, koji ih ostavlja bez daha, a onda kao hodač kroz svijet čovjekova pamćenja i trajanja, uživaju nama predati bogatstvo koje su nekad davno izgradili ljudi. Nije precizno utvrđeno kada je nastala arheologija, sama iskapanja i otkrića su se bazirala na slučajnosti, a važnost koncepta kao što su raslojavanje i stavljanje nalazišta u određeni kontekst su potpuno zanemareni. Iskopavanja antičkih spomenika i kolekcije antikviteta bili su prisutni tisućama godina. Svećenici su prvi pokazali ozbiljni individualni interes, ubilježavajući lokalne orijentire uz opis terena. Nisu bili svjesni značaja nekih spomenika, ali zahvaljujući njima znamo o nekim arheološkim nalazištima koji su u međuvremenu nestali  u potpunosti. Uz pomoć drugih nauka (geologija, antropologija, etnologija, lingvistika…) rekonstruira se način života, društveni odnosi i njihov razvoj u toku određene epohe, te istražuje kulturni inventar jednog naselja, pokrajine, naroda. Taj inventar sadržava i proizvode materijalne kulture (oruđe, oružje…), povijest umjetničkog obrta (nakit, keramika…), a veliki dio tog inventara pruža dokumente značajne za povijest jednog naroda. Do kraja 19 st. jedini cilj arheologije je bio predstavljanje materijalne kulture davnih vremena, a šezdesete godine 20 st. donijela su značajne promjene u teoretskom pristupu arheologiji, u njezinim metodama. Nove generacije arheologa suočene su s golemim količinama podataka, razvijaju nove znanstvene metode istraživanja i statističke tehnike. Ti predstavnici „nove arheologije“ procesualisti, definirali su arheologiju kao egzaktnu znanost. Tradicionalni arheolozi kreću od podataka k interpretaciji, a „novi“ arheolozi ponajprije postavljaju hipoteze koje potom testiraju podacima, odnosno nalazima. Krajnji cilj moderne, suvremene arheologije je iscrpno i sveobuhvatno proučavanje ljudskog roda, odnosno promjena koje su mu se dogodile u posljednjih nekoliko miliona godina. Arheologija želi stvoriti jasnu sliku kako su ljudi živjeli i kako su iskorištavali svoj okoliš, ali i shvatiti zašto su baš tako živjeli i razvijali određen način ponašanja. Vidljivo je, kako u središtu zanimanja arheologije je čovjek, pa ona i pripada grupaciji humanističkih znanosti. Karakter arheologije je drugačiji od onog prije pedesetak ili stotinu godina, danas je nužno usmjerena na suradnju s mnogim egzaktnim znanostima. Povećao se broj arheoloških specijalizacija, pomoću kojih arheolog može dobiti cijeli spektar analiza, pa tako važnu ulogu u obradi građe dobivaju geolog, sedimentolog, paleobotaničar, arheozoolog. Kamo ide arheologija? Osnovni problem arheologije je u tome što su prostori raznoliko istraženi, a Hrvatska kao zemlja s najrazličitijim spektrom i velikom gustoćom arheoloških nalazišta je nažalost tek minimalno istraživana. Nema gotovo niti jedan cjelovito istražen lokalitet, većinom tek sondažno upoznati, ali nas tješi činjenica da lokaliteti nisu ugroženi od modernih naseobina. Zadnjih desetak godina, površina arheoloških ispitivanja nadmašuje gotovo sve dosadašnje, a uzrok su gradnja autocesta. Arheologija je moramo priznati, sve do današnjih vremena u mnogočemu destruktivna znanost, jer jednom otkopano nalazište, kako je davno rekao lord Saintsbury, uništeno je nalazište. Unatoč tomu što se arheologija bavi prošlošću, struka je okrenuta budućnošću. Svako novo vrijeme donosi kvalitetniji metodološki pristup i širi lepezu spoznaja, ali i uništava. Teritorij Hrvatske  arheološki gledano, svojim je kulturnim nasljeđem najbogatiji europski prostor, ponajprije po svojoj različitosti. Naše tlo obilježili su gotovo svi narodi koji su doticali Europu, ostavljajući trag u obliku naselja ili grobova. Arheologija se dijeli po epohama, od prapovijesti preko antike do ranog sr. vijeka. Od arheoloških metoda posebno valja spomenuti komparativnu i tipološku. Znanstvene temelje klasične arheologije postavio je i ustrojio J.J. Winckelmann, njemački arheolog pokraj XVIII st., temeljeći je na proučavanju umjet. spomenika.
Do tada (kraj 19 st.) arheologija je bila amaterski hobi, a Pitt Rivers je zahvaljujući veličini britanskog kolonijalnog carstva, dobio priliku da istražuje antikvitete u mnogim zemljama. Uspio je sakupiti veliki broj artefakata sa svih strana svijeta, i sve ih je smještao na svoj posjed, praveći nukleus muzeja koji je danas smješten u Oxfordu i koji nosi njegovo ime. Razvio je tipologiju radeći na osobnoj kolekciji koja je bila od neprocjenjivog značaja za razvoj metode određivanja starosti i same arheologije. Arheološke ostatke na području Hrvatske navodi već u X st. Konstantin Porfirogenet, bizantski car i pisac, opisujući dijelove istočne obale Jadrana koji su pripadali biz. temi. Sredinom XVIII st. osnivaju se prvi arheološki muzeji( Nadbiskupski muzej u Splitu…). Prva znanstvena iskapanja vodi I.L. Garanjin u Saloni početkom XIX st., a osnivanjem Arheološkog muzeja  u Splitu 1820 godine  i prvim istraživanjima ravnatelja C. Lanze, povećava se zanimanje javnosti za arheologiju. Istraživanja u Dalmaciji intenziviraju se od 1883 godine, dolaskom don Frane Bulića za ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu. Ovaj arheolog, povjesničar i konzervator djelovao je više od 50 godina kao istraživač na terenu, zaoravši među prvima duboku brazdu arheologije u Dalmaciji. Svojim arheološkim otkrićima dao je najveći doprinos upoznavanju ranokršćanske i starohrvatske povijesti na području Dalmacije. Posebno zaslužan za podizanje kapitalnog zdanja nacionalne kulture, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu 1976 godine bio je Stjepan Gunjača, arheolog i povjesničar, koji je utemeljio bogate muzejske funduse. Franjevac Lujo Marun arheolog, svojim je iskapanjima dao temelj starohrvatskoj arheologiji, a Duje Rendić-Miočević arheolog, bio je osnivač posebne znanstvene jedinice u okviru Arheološkog instituta, kojem je godinama bio na čelu.
Započnimo naše arheološko putovanje sa sjevera prema jugu Lijepe Naše.

Poreč – Parentium, rimska kolonija, od arheoloških nalaza vidljivi su ostaci monumentalnog Kapitolijskog hrama na antičkom forumu, koje je bilo Biskupsko sjedište na prijelazu III/IV st. Prvi biskup Mauro sagradio je prvu crkvu na čijim ostacima nastaje i monumentalni kompleks Eufrazijane (VIst.), katedrale biskupa Eufrazija.

Rovinj – kasnoantički Ruigno, Ruginio, Revingo- stara gradska jezgra smještena je na uzvisini koja je nekada bila otok, odvojen kanalom od kopna. Tijekom XVII i XVIII st. na vrhu Rovinja sagrađena je monumentalna barokna crkva sv. Eufemija, na mjestu starijih porušenih crkava sv. Jurja, sv.Uršule i sv. Mihovila.   

Pula – u blizini grada susrećemo sustav više pećina i podzemnih špilja Šandalja. Po bogatstvu nalaza koje su pronađene u 9 m debelim naslagama, lokalitet zauzima vodeće mjesto na europskom tlu. Pronađeni su ostaci najstarijeg pračovjeka Europe stare milion godina. Danas je lokalitet zarušen, zapušten.  Pula se razvila iz gradinskog naselja XVIII st.p.n.e.(ostaci kiklopskih zidina). Ime Pola ilirskog je podrijetla, a odnosi se na grupu gradinskih naselja od kojih je najvažniji Nezakcij- nekropole s žarama, smještenim 12 km sjeveroistočno od Pule, nedaleko od mjesta Valtura. Najznačajniji spomenici Pule su hram Augusta i Rome iz IIst.p.n.e., Herkulova vrata, slavoluk Sergijevaca, amfiteatar (šesti po veličini očuvanih u svijetu) koji je mogao primiti oko 23 tisuće gledatelja, kojeg je car Vespazijan u I st. dao sagraditi. Najnoviji nalazi pronađeni su u centru grada, gdje je otkriveno 2100 rimskih amfora, najveći broj ikad nađenih na svijetu.

Brijuni – antička Villa rustika smještena je u uvali Verige, kompleks izvanredne ljepote, podignuta u I st. u razdoblju Augustove vlasti. Potpuno prilagođena terenu i ukomponirana u krajolik, ima značajke ekstrovertiranih panoramskih maritimnih vila s nizom dugačkih portika, orijentiranih prema moru i peristilnih dvorišta oko kojih se grupiraju cubiculi, diaetae, trakliniji, exadrae i oecij. Po svojoj arhitektonskoj kompoziciji je najvrjedniji primjer rano antičke ladanjske arhitekture na istočnoj obali Jadrana.

Rijeka -  povijesni je izvori pod tim nazivom bilježe tek od XIII st., dok je u prethodnim razdobljima notirana kao antička Tarsatica. Taj je prostor nastanjivan još od mlađeg paleolitika, neolitika i eneolitika, o čemu svjedoče nalazi materijalne kulture koji potječu iz špilje sv. Ane, smještene istočno od Trsata, s lokaliteta Sablićeva na pećinama, s gradine iznad Martinišćice, s položaja Kantride u zapadnom dijelu grada…

Nin – naseljen već u neolitiku, za rimskog doba nosi naziv Aenona. Sačuvani su ostaci monumentalnog hrama s podnim mozaicima, prikazima gladijatorskih borbi. Hram je  otkriveni potkraj XIX st. ispod crkve sv. Mihovila, koja je dokumentirana, ali i porušena 1912 godine.  Nalazimo mramorne kipove rimskih careva Augusta, Tiberija…, a od važnijih spomenika  predromantike ( starohrvatske umjetnosti) su crkva sv. Križa i crkva sv. Nikole u Prahuljama.  

Zadar -  grad je bio stalno nastanjen od IX st. pr. Kr., kada je postao jedan od najjačih središta Liburna. Mnogobrojni nalazi grčke keramike od najstarijih razdoblja do helenizma, svjedoče o jakim trgovačkim vezama grada s južnom Italijom i Grčkom. U prvim godinama svoje vladavine, car Oktavijan  zvan Augusta, dao je izgraditi gradske zidine i kule. Mnogobrojni nalazi mozaičkih podova, ulomci skulpture i ukrasnih dijelova arhitekture, svjedoče o raskoši stanovanja imućnijih građana. Rimski forum s trijemom, mramornim stupovima i tabernama, te ostacima Kapitolija su jedan od najbolje očuvanih na svijetu. Nalazimo veliki broj ranosrednjih i srednjovjekovnih sakralnih građevina: sv. Andrija, sv. Petar. sv. Donat, sv. Šimun, sv. Krševan, katedrala sv. Stošije. S kopnene strane su otkriveni ostaci gradskog zida, zidanog od rustično klesanih blokova složenih u pravilne redove. Na gradskoj periferiji su otkrivene nekropole, ladanjske vile, ostaci akvedukata iz II st…  

Šibenik – prapovijesni ostaci pronađeni su na lokalitetu sv. Ane, danas gradskom groblju, odnosno tvrđava sv. Mihovila. Bio je to prvi pisani spomenik grada iz 1066 godine, za boravka hrvatskog kralja Krešimira. Najznačajnije građevine su katedrala sv. Jakova iz XV st. s glavama graditelja J.Dalmatinca i N. Firentinca, te renesansna gradska Vijećnica iz XVI st.

Trogir – Tragurium- prisutnost paleolitičkog čovjeka na tom prostoru dokazuju arheološki ostaci iz Mujine pećine. Današnji grad je nastanjen već u prapovijesti kao naselje grč. kolonista iz Isse. Iz tog vremena nađen je žrtvenik božice Here pred zvonikom katedrale, reljef u Cipikovoj palači, te reljef Kairosa u samostanu sv. Nikole. Grad je 1997 godine uvršten u UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Salona – U sjeni grada Splita smjestio se gradić Solin, za koji upućeniji znaju da je nekad davno, njegova slava daleko nadmašivala slavu današnjeg susjeda.Solin je u antici s gotovo pedesetak tisuća stanovnika bio glavni i najveći grad Dalmacije. Antički pisci prvi put spominju Salonu 119 g.pr. Kr. kao luku plemena Delmata. Salona nije odoljela osvajačkim napadima Avara i Slavena, pa je u VII st. grad gotovo prestao postojati. Tek djelovanjem don Frane Bulića, arheologa, pokrenuta je prava lavina znanstvenih otkrića, od Manastirine- kršćanskog groblja na kojem su pokopani biskupi: sv. Dujam, Prima, Gajan, Simferija, Ezihija, lokaliteta svjetskih razmjera, pa teatra, amfiteatra, foruma, termi, gradskih vrata, basilice urbana iz V st… Oko 60 % površine nije još istraženo, stoga Salona pruža velike mogućnosti za daljnja istraživanja.

Split - Spalatum, Aspalathos - povijest grada vezana je za rimskog imperatora Dioklecijana i njegove palače sagrađene krajem III st. Tragovi života zabilježeni su u prapovijesno vrijeme, na lokacijama Gripa, Dobri, Spinuta. Peristil, Jupiterov hram, podrumi, te ostaci palače poslije sedamnaest stoljeća izazivaju divljenje, čemu pridonosi njezin veličanstveni arhitektonski stil, a 1979 godine uvrštena je u UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Vid kod Metkovića - Narona- imala je značajnu ulogu u odnosu na jugoistočnu Europu, povezujući obalu s unutrašnjošću, i već je u V st pr. Kr. bila grčki trgovački centar. Moderna arheološka iskopavanja započela su 1950 godine, kada je Arheološki muzej u Splitu izveo zaštitna istraživanja koja su promijenila sliku o tom gradu, te ga dovela u središtu pozornosti domaće i svjetske arheologije. U VI st. grad je podijelio sudbinu propadanja mnogih antičkih gradova u Dalmaciji. Danas se na mjestu Narone nalazi selo Vid, koje nije više na obalama rijeke Neretve koja je promijenila svoj tok za 4 km. Današnje kuće u selu su onemogućavali arheološka istraživanja sve do 1995 godine, kada dolazi do sporazuma s vlasnicima kuća. Tada dolazi do najsenzacionalnijeg otkrića na lokalitetu Plećaševe štale, gdje su pronađeno 16 rimskih statua nadnaravne veličine. Riječ je o kipovima careva, pripadnika carske obitelji, uglednih građana i rimskih božanstava iz I i II st. Pronađena su i dva zavjetna žrtvenika iz II st. posvećena božici Veneri, kao i natpis rimskog namjesnika Publija Kornelija Dolabele, na kojem piše da se postavlja kip u čast cara Augusta.

Dubrovnik – na prostoru današnjeg grada, na hridini Laus, naselili su ga bjegunci iz rimskog grada Epidauruma u prvoj polovici VII st. Pretpostavku o ranom naseljavanju toga prostora potkrepljuju iznimne pogodnosti smještaja i konfiguracija terena. Za obnove nakon potresa 1979 godine, otkriveno je dosta nalaza. Ispod katedrale i Bunićeve poljane pronađeni su ostaci kasnoantičkog kaštela, ranosrednjovjekovne trobrodne troapsidalne bazilike, na Pustjerni crkva sv. Stjepana, a druga ispod podnice predromantičke crkve Sigurate. Povijesna jezgra grada Dubrovnika upisana je u UNESCO-ov registar svjetske spomeničke baštine.