splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

in Eseji

Jadranski biser

Lastovska čarolija

Lastovo, u predodžbi površno upućenih je otok, po spoznaju onih koji su ga otplovili zapravo otočje, arhipelag, a po iskustvu domaćih ljudi

i Lastovaca po duhovnom opredjeljenju- mali kontinent, donedavno, a zapravo stoljećima zaokupljen morem manje nego samim sobom. Otok s površinom  46,9 km², duljine 11 km i širine 6,5 km, središte je skupine od 46 otočića, hridi i sika- istodobno najjužniji i u jadransku pučinu, izuzmemo li Palagružu, najistureniji dio hrvatskoga naseljenog kopna. Ali ta priča u neku je ruku literarna figura, danas na Lastovu živi manje od 800 duša. U pisanim dokumentima ime mu prvi spominje bizantski leksikograf Stefan koji ga, po Teopompu (iz IV st.p.Kr.), zove Ladesta i spominje kao jedan od Liburnijskih otoka. U srednjem se vijeku Lastovo pisalo Lagosta, od romanske verzije Lasta, što je izgovornim skraćenjem došlo iz Ladesta, da bi slavenskim dočekom „ovo“ nastao današnji naziv. Antičko je Lastovo, zapravo sve do kasnog srednjeg vijeka, zaziralo od pučine, jer su s nje dolazili samo pljačkaši, saracenski, salentinski, katalonski… gusari ili okupatori, od drevnih mediteranskih sila do Austrije. Jedina povijesna luka bila je u Ublima još u rimsko doba, dok je ratarsko-stočarsko stanovništvo radilo i živjelo uz mala naselja na rubovima plodnih polja. Lastovci će sići na more tek u 20 stoljeću, dijelom kao ribari i lovci na jastoge, a dijelom kao ovčari i kozari, držeći stoku na otočićima arhipelaga i tako preživljavajući nove okupacije, ratove, pretvaranje arhipelaga u „najveći bojni brod“ bivše države… Ustaljeni tihi ritam uz ribarenje ili rad u polju,  lastovćanima danas donosi smiraj duši. Ono je uz Mljet naš najšumovitiji otok, tek ga je nedavni požar dobro razrijedio. Lastovo je prirodni arboretum bogat sastojinama bora, stoljetne česmine, planike, mrče, rogača, povijuša upletenih u neprohodnu makiju, dok po kamenitim bilima rastu pelin i smilje, mažuran i vrijesak, drača i kupina. Mnogobrojnost mungosa i kuna pridonijelo je da na otoku nema zmije otrovnice, dok će se ljubitelji rijetkih ptica nauživati promatrajući sokole, bjeloglave supove, najmanje pet vrsta galebova i stotine ptičjih jaja za proljetnih i jesenskih migracija- a oni koji žude za susretom s „morskim čovikom“ sredozemnom medvjedicom, nemaju nigdje drugdje na Jadranu više izgleda da im se ostvari taj san nego na lastovskom otočiću Kopištu. Velik broj zatvorenih udolina, smješten među strme brežuljke tvore najvrjednije poljoprivredno blago- plodna pješčana smeđa tla. Zemlja je nekad bila glavni izvor života, pa i danas vrijedne ruke lastovćana svaki pedalj zemlje obrađuju, posebice njegujući rukatac i maraskin, te masline lastovku i oblicu. Kuriozitet je da oni jedini ne beru masline, već plod kupe s poda, a to lastovskom ulju dalje poseban okus, aromu, miris i kiselost, te dakako i daleko slabiju kvalitetu nego bi po sirovini mogla biti. Koliko god bila fascinantna obala lastovskih otoka, Mrčare posebice- a o okolnom pučinskom moru i raskošno bogatom podmorju da ne trošimo riječi- unutrašnjost glavnog škoja očarava više nego modrina oko njega. Nema drugdje po Sredozemlju, osim možda u opustjelim selima Korzike ili na malteškom otoku Komino, takve atmosfere istodobne prošlosti i suvremenosti, jeke prohujalih stoljeća koja nas danas priziva da joj vjerujemo onako kao što na peraštanskom otočiću Gospe od Škrpjela vjerujemo odbijajući prihvatiti povijest kao prošlo i svršeno vrijeme. Središnje otočko mjesto, gradić Lastovo, stoljećima nadograđivan na strmini pod Glavicom, amfiteatralnog oblika, pitajući namjernika, posjetitelja- čuje li glasove otočana koji su tisućama puta dodirnuli svaki ugrađeni kamen, osjeća li muziku vjetra u dimnjacima kuća. Nad gradom je KAŠTEL, ostaci utvrde nastale iz VI st. iz doba bizantinskog cara Justinijana. Nekada su iz njega nadzirali, pa i napadali brodove koji su prometovali oko otoka. Prolazeći uskim kalama poput krvnih žila kroz kaskadni dio prekrasnih kamenih kuća iz 15 st., nema žubora, vike, galame. Mnoštvo tih kuća danas je napušteno, urušeno, ali bez osjećaja sablasnog, avetinjskog, već samo žal da ta ljepota doživi svoju punoću ponovnom obnovom. Sramežljivo se počelo obnavljati, vjerojatno će bogataši  vrlo brzo otkriti tu ljepotu, a na ljudima i gradskim ocima je da ga sačuvaju u izvornom obliku, da se „tinta ne razlije po tim usnulim rajem“. Raznolikost kuća, skromne potleušice pokrivene kamenim pločama, malim ograđenim vrtovima zasađenom vrdurom, te bogataške kuće građene gotičkim stilom sa sularima (teracama), rijetkost su tog vremena i stila na dalmatinskim otocima. Zaslužuju da budu konzervirane i osposobljene za neku kulturnu djelatnost (muzej, biblioteku...). U doba renesanse bolje obitelji su se natjecale za što ljepšim vanjskim izgledom kuće, gradile su se klasične četvrtaste jednokatnice s konobom, te vitkim kamenim kolonama za odrinu. Većina kamena donesena je s otočića Arženjaka. Na prozorima kuća prevladavaju kamene konzole s otvorom u sredini, kamo bi se uvlačile drvene ljenke radi sušenja  grožđa ili smokava. Impresioniraju lastovski sulari- terace ograđene kamenim „pižulima“ (sjedalicama) i kamenim arlama za cvijeće. Fasciniraju dimnjaci, neobični za Dalmaciju, a karakteristični za Lastovo. Svaki je različit što daje poseban „intonacijun“. Svojim orijentalnim stilom i veličinom predstavlja znak raspoznavanja bogatijeg i viđenijeg, kiteći ga svakojakim ukrasima, čak i životinjskim rogom protiv uroka. Na kući BIZA  ANTICA sačuvan je najstariji dimnjak u Dalmaciji. Na vrhu Glavice dominira knežev dvor iz 1571 godine iz vremena kneza Petra Sekunda Lučarića. Ova renesansna jednokatnica na svom pročelju ima kipić Sv. Vlaha. Danas je u vlasništvu obitelji GRBIN. U prošlosti su lastovci uspjeli osigurati integritet svojih posjeda i spriječiti useljavanje na otok. Čak ni dubrovački knez nije smio kupovati posjede, a statut  je regulirao do tančina međusobne odnose. Posebnost otoka s 46 otoka, otočića i hridi je i 46 crkvica, većinom dobro očuvanih. Najstarija crkva sv. Luke iz 9 st. nalazi se na SOZNJU (povrh KRUČICE), između Ubla i Lastova, na danas zapuštenom prastarom putu. U samom  mjestu Lastovo je crkva sv. Kuzme i Damjana, zaštitnika mjesta, dovršena 1475 godine. Veliki glavni oltar je iz 17 st., a predmeti u riznici su od zlata i srebra svjedoče o bogatstvo koje su Lastovci nekoć posjedovali, kao i  istančanost njihova ukusa. Među tim relikvijama ističe se Križ iz 1574 godine, kojeg je iskovao Splitski zlatar Marul Ivaner, te kalež, pokaznice, kandile, svijećnjaci, sjajna renesansna posuda u bronci, za blagoslovljenu vodu koja se nalazi uz glavna vrata crkve, a rad Dobre Dobričević.

Lastovski poklad-najveći i živi spomenik
Spada u red onih narodnih događaja koji nisu prepušteni hirovima mode s turističkim predznakom. Ostao je autentičan, jedinstven i najvrjedniji biser otočke kulture, pomno  koreografiran, scenografski i verbalno-muzički dorađena verzija mediteranskih svečanosti na pokladni utorak koja tu, po zapisima i dokumentima iz 16 stoljeća traje neizmijenjena najmanje pola stoljeća. Lastovski poklad  obuhvatio je osebujnu interpolaciju jednoga povijesnog događaja- ubojstvo glasnika katalonskih gusara koji je, dok su oni opsjedali Korčuli, došao na Lastovo zahtijevajući predaju otoka- i vjeru u obnovu života i u danima najcrnje zime, kad se ulicama buči i puca da bi se rastjeralo zle dugove koji su odagnali sunce. Naime, maškarana povorka, prije nego što „zaculja“ Katalonca po užetu nategnutom od Kaštela do trga u gradu, obilazi kuće proseći jaja- cijelog dana, uz monotoni zvuk lijerice, traje vika Uvo!Uvo!- iskonski simbol usnuloga života koji će se uskoro razbuditi.
Takvo Lastovo, istodobno obojeno svjetlošću prohujalih vjekova i odsjajem zaslona najsuvremenijih navigacijskih instrumenata s brodova ljudi koji traže i pronalaze tišine, čista mora, najslasnijeg zalogaja i najopojnijeg vina što ga može zaželjeti srce ljetnog nevinog nautičkog nomada. Zaboravite na sjaj, glamur, čeka vas iskreni osmjeh i velika otvorenost duše maloga čovjeka. Delicije na jelovniku: srdele na žaru nataknute na štapić, sušena riba, palenta na brudet od ribe, kuhana ili pečena riba na česmini s lastovskim zeljem, salata začinjena varenikom ili šalša od kapara, te slatko: prikla, padišpanj, kotonjata od dunja, samo su dio bogate gastronomske ponude. Zato otiđite tamo dok vas još lastovski genius loci nadahnjuje, da poštujete začaranost otočja i njegovih mjesta, sutra će, vjerojatno, neovisno o vašoj skrušenosti, za to biti kasno, jer će  vjetrovi u lastovskim dimnjacima svirati neku drugu glazbu.