splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

in Eseji

Emanuel Vidović

Slikar intime

Stojeći pred slikama Emanuela Vidovića otkrivamo njegovu dušu i tajne bistva, sumornost i čuvstvo ljepote, i sve nas jače

i jače obuhvaća ugoda. Ljepotu ćutimo tako silno, kao neku žudnju da tražimo da i dalje uživamo u dojmovima boja. Pričinja nam se da vidimo blistanje suza, da prisluškujemo uzdisaje mora, a sve to stapa brojne akorde u mirnu uspavanku u san ljepote. Umjetnici stalno vode borbu života, a mnogi na svom putu ne dospiju do svoje zvijezde, jer klonu. Malo je odabranih, a Vidović je među njima, iako je kročio trnovitim putem. Što je sudbina bila nemilosrdnija, a život teži, to je njegova duša bila bogatija uz volju koja je jačala. Nije ljubio raskošan život, već ga izbjegavao. Tražio je skrovište u momentima siromaštva i atmosferama prirode u kojima vlada mir i tišina. Taj odušak pronalazi u tihoj sumornoj prirodi i stvara slike krajobraza u kojima diše život. Zato i slika mirno more, sluša pljusak kiše, uživa u vlažnim parama zasićenog zraka i traži igru veselog i sumornog svijetla. Blagi akordi sutona i tmine odzvanjaju duboko i tužno iz svake Vidovićeve slike. Zvuk tih akorda nije slab jauk, već zvuk veličanstven i dubok, koji prodire iz nutrine umjetnikove duše, kako ga je opisao Ivo Tartaglia. Slike maglovitog jutra kada se Split budi iz svog sna, ili poslije kiše, atmosfere pune vlage su ambijent gdje se umjetnikova duša stapa i postaju jedno, a mi ćutimo titraj ogromne ljubavi.
Rođen je u Splitu, u srcu Veloga Varoša, na Šperunu 1870 godine i u mladim godinama  ispoljava se kod njega umjetnički poziv. Umjesto da uči školske predmete, on voli da crta, promatra, podlegavši čarima umjetnosti. Kao petnaestogodišnji dječak ostavlja V razred splitske realke i hita u Veneciju, na najljepši izvor umjetničkog nadahnuća. Tamo se osjeća preporođenim, prelijepa čarobnica Venecija ga opija neopisivim blagom boja i linija. Pohađa školu kiparstva, ali je nezadovoljan, pa prelazi na slikarstvo. Vidović nije doživio Pariz ni pouke Cezannea, ali je zato primio najsvježije poticaje suvremenog talijanskog slikarstva koje nije toliko zaostajalo za njemačkim ili francuskim, koliko se to nepravedno mislilo. Revno je pratio rad romantičara, verista, macchiaiuola i postimpresionista. Ne kopirajući nikog, stvarao je temelje na kojima će izgraditi svoj osebujan i autentični umjetnički izraz. Na četvrtoj godini Akademije napušta je, zbog zova prirode, ali i sukoba s onima koji su ga materijalno pomagali. U tim danima fizičkih i duševnih muka, samac bez sredstava, nalazi utjehu u ljubavi s jednom mladom Mlečankom. Prvi likovni uspjeh je zabilježen kada šalje sliku ribarskog kraja Venecije na izložbu „Esposizioni Riunite“. Slučaj je htio da slika bude postavljena baš uz jednu sliku Giovannia Segantinija, koji je kasnije mnogo djelovao na  Vidovićevu tehniku. Slika je našla priznanja i pohvale kod umjetnika i kritike, te mu otvorila put na permanentne izložbe u Milanu. Četiri godine kasnije vraća se u Split, te upoznaje Bukovca koji je stigao portretirati Mons. Bulića. Vidjevši njegove radove, ovaj ga pohvaljuje, što je mladog umjetnika još više privezalo za odabrani ideal. Nakon toga odlazi u Chioggiu, kamo ga privlači mirna voda laguna i obrisi ribarskih lađa u sutonu. Već se tada javlja u njegovim radovima onaj temeljni ton, koji odgovara njegovoj duši. Zaljubljuje se u lijepu djevojku Amaliu Baffo s kojom se ženi 1899 godine i vraća u Split. Oko Vidovića se okuplja kolo mladih umjetnika i prijatelja umjetnosti, književnika, koji su bili pod utjecajem Moderne umjetnosti, i koji su ustali protiv ukočenog i anemičnog akademizma, te naročito isticali lirske komponente umjetnosti. Uredivši maleni atelijer na Lučcu, radi s oduševljenjem za prvu izložbu 1903 godine. Moralni uspjeh izložbe je vrlo dobar, ali materijalno nikakav. Bogatija publika nije imala smisla za umjetnost iako je izložio 122 djela. Prenosi izložbu u Zagreb, gdje nailazi na mnogo razumijevanja kod kritike, koja ga hvali i upozorava na osebujnu pojavu, ali kupaca nema. Materijalni neuspjesi bi čovjeka slabije volje sigurno utukli, ali Vidovića ne. On se veseli priznanju i radi s velikim zanosom dalje. Obitelj mu se pomnožava, a ekonomski položaj pogoršava. Život mu postaje sve teži, a njegovi radovi postaju lijepe slike velikog formata koje stvara za izložbe u Milanu, Londonu, Sofiji, Zagrebu. Za život izrađuje bezbroj malenih akvarela, ponajviše marina, koje nalaze izvrsno prođu u Beču. Židovski ga trgovci iskorišćuju, ali je on zadovoljan, jer mu taj rad osigurava „kruh svagdašnji“. Prvi veći uspjeh stiže 1904 godine, kada mu Kralj Petar kupuje sliku za 1600 dinara, što je tada  bila lijepa svota i nagrada za sve patnje prošlosti. U Londonu izlaže zajedno s Bukovcem i Meštrovićem, i dobiva laskave ocjene. U Splitu se osniva umjetničko društvo „Medulić“ pod vodstvom Meštrovića, koji živo učestvuju u jugoslavenskom umjetničkom pokretu: Vidović, Rački, Krizman, Jakopič, Nadežda Petrović, koja mu pronalazi u Beograd kraljevsku plaču i atelje, ali to odbija.  Kasnije, 1908 godine zajedno s Katunarićem, Meneghellom i Uvodićem pokreće šaljivi list“ Duje Balavac“, pun splitskog pučkog humora i urešen vrlo uspjelim karikaturama i portretima. Zanimljivo da se nikada  na njegovim uljima ne pojavljuje ljudski lik. U Splitu je najaktivnije utjecao na likovni i kulturni život, ali i pedagoški, odgojivši na Realnoj gimnaziji i Obrtničkoj školi znatan broj slikara. Vidovićev znak velikog talenta u sebi je krio elemente duha i govora starih majstora. Nije bio samo dalmatinski slikar uklopljen u tradiciju i duhu svog kraja, već majstor koji je znao taj duh i atmosferu osjetiti na jedan poetski i ljudski način. Njegova slikarska individualnost rasla je s godinama, i upravo je slikareva staračka ruka bivala puna svježine i bez ikakvih simptoma fizičkog i psihičkog umora. Nadomak sedamdesete godine života, slikar pronalazi smiraj i zadovoljstvo u intimi svoga doma, u dobro zaštićenom prostoru vlastitog mikrokozmosa. Za života nije uspio izvan svoje uže sredine steći u cijelosti onakvo priznanje kakvo je njegovo djelo zasluživalo. Bio je žrtva nepravedne marginalizacije od strane utjecajnog djela hrvatske umjetničke kritike. Tek je povjesničar umjetnosti Igor Zidić izložbama 1971,81 i87 godine pokazao i dokazao, da je Vidović jedan od začetnika hrvatske moderne. Sve slike danas govore o izuzetnoj osobnosti, o slikarskom poštenju, o velikoj individualnosti koja je logički nikla u ovom kraju i koja ga je osjetila na način koji nam je svaki dan jasniji i draži. Doživjeti i proživjeti motiv do njegove srži, ne lutati za dalekim podnebljima, tuđim temama i sebi stranim slikarskim dijalektima, govoriti uvijek likovnim govorom svoga vremena, živjeti svojim stilom sa svojim motivima i guštati u svakom potezu svoga kista, to je credo Vidovića kao umjetnika i čovjeka. Bezuvjetno je najveći splitski slikar, ali i jedan od najvećih hrvatskih modernih slikara, kojem je pošlo za rukom da slikarski izrazi najdublje i najintimnije otkucaje srca svoga i našeg Splita. I zato njegovo slikarstvo ne samo privlači, nego i zanosi.