splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

in Eseji

Vlaho Bukovac

Predstavnik moderne

U razvoju hrvatskog slikarstva na prijelazu iz 19 u 20 stoljeće, on je nesumnjivo najmarkantnija ličnost.

Kao slikar unio je nove slobodne metode, razbudio za slikarstvo interes opće javnosti, bio glavni predstavnik moderne, te jedan od najplodnijih slikara u Hrvatskoj. Mladost mu je vrila najnevjerojatnijim dogodovštinama, pa je pokraj života odlučio za svoje potomstvo napisati autobiografiju po sjećanju, bez literarnih pretenzija. Tako da „Moj život“ nema oblik dnevnika ni uobičajeni kontinuitet biografija, već su spomenute epizode i fragmenti iz života, pa nedostaju njegova zapažanja i impresije. Međutim, taj život je ispričan iskreno s mnogo topline, jednostavnim ali sugestivnim dubrovačkim dijalektom. Djetinjstvo senzibilnog Vlahe Fagionija(kasnije je hrvatizirao prezime) nije se razlikovalo od djetinjstva bilo kojeg cavtatskog djeteta, a najdublje mu se urezalo u pamćenje prvi susret s „gradom“ za svetkovine sv. Vlahe: „Neprestano bruje zvona i to na neki poseban način, i svud me prate“. Nikada mu nije došlo na um da dovrši crtariju pred dotičnim predmetom, već bi otišao doma i iz pameti, po sjećanju do najmanje potankosti crtao. Njegova prva slika bila je lik Madone, koju je ponosno otišao blagosloviti fratrima, ali se razočarao kada su ga odbili. Kao mlad mornar obišao je tri kontinenta, u Peruu radio kao crtač vagona za neku tvornicu, i za predsjednika Parda izradio u ulju prvi portret. Slikarstvo ga je pritiskalo, želio je napredovati, razvijati se, a u tome mu nitko u Americi nije mogao pomoći. Vrativši se u 22 godini u rodni Cavtat, nastavio je neumorno slikati s željom da što prije krene  u svjetsku likovnu metropolu, Pariz. Preporučen kod biskupa Strossmayera kao novo lice koje može dostići europsku slavu, on ga potpomaže s 500 forinti. Početkom travnja 1877 godine stiže u Pariz, i odlazi posjetiti tek otvoreni pariški Salon, likovnu manifestaciju koja je bila središnji događaj  u umjetničkim krugovima. I kako sam kaže, osjetio se neznatnim prema svim tim veličinama. Pun planova i želja za usavršavanjem, nakon niza pokušaja ipak je stigao s dobrom preporukom od strane Jaroslava Čermaka, do najprominentnijeg profesora na Umjetničkoj Akademiji- Alexandrea Cabanela, koji ga prima u svojoj klasi na Ecole des Beaux Arts. Vlaho je bio vrlo samokritičan, svjestan da mu je glavna mana nedorađen crtež, ali dovoljno motiviran da taj nedostatak što prije ispravi. Njegov napredak je bio toliko očit da je razmišljao, da konkurira za izlaganja u Salonu. Bukovčeva Crnogorka je tako 1878 godine bila prvi put predbilježena u analima pariškog Salona, kao prvi umjetnik iz Dalmatie koji se našao u selekciji od 1000 izlagača iz cijele Europe. Došavši kući, posjetio je crnogorskog kneza Nikolu 1879 godine, koji naručuje portrete sebe i sina, te kupuje sliku „Crnogorka sa sviralom“ za 600 franaka. U svom Cavtatu je bio prepušten svojoj autentičnoj slikarskoj intuiciji, pa nastaju fine male vedute rodnog grada, koje više podsjećaju na meke maglovite pariško urbane pejzaže, nego na suncem obasjanu Dalmaciju. Vrativši se u Pariz gdje je ubrzo diplomirao, našao se na najvažnijoj životnoj prekretnici, povratak domu ili ostati u Pariz, ali bez stipendije i pomoći roditelja i prijatelja. Odlučio se na ovu drugu varijantu, svjestan svojih mogućnosti da se izbori za „mjesto pod suncem“, ali i savladati dilemu pri izboru buduće likovne orijentacije. Shvatio je da postoji u Parizu i impresionizam koji je odbačen od službenih krugova, a koji je svojim idejama snažno penetrirao u umjetničku realnost svoga vremena. I tada dolazi do slučajnog susreta s bogatim Eduardom Monnierom, s kojim stvara veliko prijateljstvo, a ovaj mu u krilo svoje kuće gradi lijepi atelje. I tako neopterećen brigama, riješivši svoje egzistencijalne probleme, Vlaho je mirno mogao stvarati. Poprimio je manire, te uz svoju nonšalantnost, južnjački temperament i duhovitost, bio rado viđen gost po pariškim salonima. Za pariški Salon 1882 godine odlučio je naslikati golu kurtizanu“La grande Iza“, koja je postigla čak i za pariške pojmove neslućeni uspjeh. Sva pariška kritika se veoma pohvalno izražavala, a deseti  dan slika je prodana za 5000 franaka. Nakon uspjeha zovu ga i na srpskom dvoru da napravi portret kraljice Natalije, a knez Crne Gore Nikola mu naručuje izradu 14 portreta. U predahu stiže doma i portretira svoju obitelj koju inkorporira u zajednički okvir koji je sam izradio i likovno ukrasio. Od jeseni 1884 do kraja ljeta 1885 godine živi većinom u Splitu, osjetivši potrebu da daleko od umjetničkih previranja francuske metropole, u tihom kraju svoje domovine raščisti neke svoje likovne dileme. Naslikao je niz odličnih portreta, te primorske pejzaže naše obale. U umjetnosti ne priznam druge ideale do prirode i čovjeka, zato nastojim na svojim slikama prikazati život, govoriti osjećajima i srcem nego maštom, kazivao je. Bio je izrazito komunikativan, društven, neposredan u ophođenju s ljudima. Njegova inteligencija, živahan duh i oštrina zapažanja, uz bogato životno iskustvo, učinili su od njega metu koja je privlačila sve veći broj slušalaca i prijatelja umjetnosti. Nepobitna je činjenica, njegova umjetnost i osobnost u određenoj sredini uvijek je davala impuls naprednom naraštaju. Prvi javni nastup u domovini je imao u Zadru 1884 godine u Biblioteci Paravia, slikom „Crnogorke idu na trg“, te kolekcija portreta o kojem su sve važne tiskovine pisale kao važnom kulturnom događaju „Kakva gužva, kakva navala, kakav uspjeh, genij dostojan da mu se divi“. Slijedi izložba u staroj Realki u Splitu, koja je bila prva likovna manifestacija u gradu, a za njegova boravka naslikao je oko stotinu portreta. Bukovčevo djelovanje bilo je od neprocjenjive važnosti za Dalmaciju, jer ponovno je oživio umjetničku tradiciju i probudio interes za likovnost u najširim slojevima pučanstva. Vrativši se 1885 godine u Pariz, napušta tamne intonacije, tako da slike dobivaju življu boju. Preselio se, zbog smrti prijatelja Monniera, bliže Montmartreu kraj Pigalla, što se pokazao kao pun pogodak, jer su ga zapazili engleski trgovci umjetnina. To plodno razdoblje trajalo je pet godina, kada je većina slika završavalo s onu stranu kanala. Naravno da mu se i materijalni status popravio, međutim motiv slika mu je bio nametnut. Uglavnom su to bili aktovi prirodnih veličina, slikani u tradicionalnom dugu, po ukusu Engleza. Slike su se dobro prodavale, pa je Vlaho uz vrlo ugodan gospodski život počeo pomišljati na vlastiti atelje. U jesen 1887 godine na Buttes de Montmartre, najvišem brežuljku Pariza unajmio je vrt i sagradio atelje, a vlasnik mu je izgradio vilu u kojoj je Vlaho stanovao. Njegova sestra Gjore mu je došla voditi kućanstvo, ali i biti model na njegovim slikama. U planeru otkriva čudesan registar živih svijetlih boja, pa je modele smještao u vrtu i slikao u sunčevu svjetlu. Portreti su bili prava Bukovčeva domena, a na slijedećem Salonu će izložiti „Portret gravera Gusmanna“, koja će mu treći put zaredom donijeti nagradu, brončanu medalju Salona 1890 godine. Slava mu raste u Engleskoj, gdje na Piccadillyju „Massers Vicars Brothers“ drže dućan s njegovim slikama. Slikao je za bogataša Samsona Foxa, koji ga je ugostio kao kralja, opisuje svoj put u visoko društvo. Bukovčev kist tek 1891 godine  slika u domovini, portretira obitelj Pitarević, i upoznaje  sedamnaestogodišnju lijepu Jelicu, svoju buduću suprugu. Iako dvadesetak godina mlađa, ona će biti čvrst oslonac u njegovu životu i vjerni pratilac. U skladnom braku, u kojem mu je rodila četvoro djece, sina i tri kćeri, provesti će punih trideset godina. U Parizu je uglavnom slikao svoju suprugu  u raznim pozama, jer ga je njezino profinjeno lice i blage plave oči neprestano inspiriralo. Početkom listopada 1892 godine Bukovac s suprugom provodi dva tjedna u gostima kod biskupa Strossmayera u Đakovu, duboko impresioniran pažnjom koja mu je iskazana. Biskup je pristao da ga portretira i sliku iduće godine izloži u Parizu. Taj posjet je zabilježila sva naša štampa, gdje se u superlativima govori o njegovim djelima. U međuvremenu, u Zagrebu biva izložen biskupov portret koji zadivljuje Zagrepčane. Intencija dr. Franje Račkog je bila da se obnovom likovnog života stvori snažan umjetnički nukleus Hrvatske. Tako su Bukovca smatrali idealnom ličnošću da bude „spiritus movens“ tog novog likovnog preporoda. Matica hrvatska mu naručuje četiri portreta, a i ostale narudžbe mu pristižu. Odlučuje da je njegova budućnost u Zagrebu, a blizu je Dubrovnik i Cavtat. Naš jezik, naš narod, naša slava, kazivao je. Priređuje i prvu izložbu 1893 godine, koja je imala karakter prave izložbe. Bila je organizirana i prezentirana kako se to običavalo u svijetu, slale bi se pozivnice, a na plakatima najavljivalo izložbu. Posjet je bio fenomenalan, preko 2000 duša je posjetilo 24 eksponata. Njegov boravak nije dugo trajao, ali je ostavio za sobom trajne i svijetle tragove. Za razvoj hrvatske umjetnosti presudna je činjenica, da je  prvi u našu sredinu donio duh francuske umjetnosti, ideju planerista i impresionista, zalažući se za napuštanje ateljea i slikanje u planeru. Bile su to revolucionarne misli za mlade, koji su učili na akademijama i ropski morali slijediti nepogrešive profesore. Bukovac se odrekao slave, stečene pozicije, sigurne egzistencije koju je imao u Parizu, ali uz svu radost koju je imao kao učitelj mlade generacije i preporoditelj hrvatske umjetnosti, čiji bi put bez njega bio sigurno lošiji, zagrebački će period za njega biti razočarenje. Nije se ostvarilo njegovo htijenje za osnivanjem Akademije, ali je naslikao veliki zastor Hrvatskog narodnog kazališta „Hrvatski preporod“. U siječnju 1896 godine biva pozivan u Beč da portretira cara Franju Josipa I. Bukovac je smatrao da izraditi dobar portret je vrhunac slikarskog umijeća. Istodobno je hrabro krenuo sa svojim mladim kolegama prvi put izvan domovine u Peštu, na poprište međunarodne umjetničke scene. „Milenijska izložba“ bila je i politička afirmacija Hrvata, jer su na izložbi isticali svoju autohtonost. Kritičari su prepoznali vrijednosti Bukovca, Medovića, Mašića, Čikoša, Ivekovića, Tišova, a izložba je krenula i u Kopenhagenu, Petrogradu, Veneciji. Montažna željezna konstrukcija iz Pešte je kasnije prevezena u Zagreb, te poslužila kao skelet za izgradnju Umjetničkog paviljona. Inicirao je osnivanje „Društva hrvatskih umjetnika“ 1897 godine s jedanaest umjetnika. Slijedeće godine napušta Zagreb, iako je izgradio velebnu kuću, razočaran razmiricama među samim umjetnicima, pogotovo s Medovićem, te odlazi u rodni Cavtat. Nakratko se vratio i svečano otvorio „Hrvatski salon“, a od tada egzistira hrvatska umjetnost, kako su napisali kritičari. Bio je to temelj naše moderne. U Cavtatu je bio izoliran pune četiri godine, a njegova djela više o tome govore. Kistom bilježi svaki detalj, impresije, slika pejzaže, barčice, s izrazito svijetlim koloritom portretira. Početkom fatalne 1902 godine odlaze Auer, Čikoš i Valdec u Ameriku, Crnčić u Beč, a Vlaho u Prag. Taj masovni odlazak zagrebačkih umjetnika zapazio je i inozemni tisak, te ga pretvorio u političko pitanje. Kratko boravi u Beču gdje sprema izložbu, te 1903 dolazi u Prag, da bi na Umjetničkoj akademiji započeo životno razdoblje koje se bitno razlikuje o dosadašnjeg. U toj novoj sredini, izgubio je lik šarmera, temperamentnog i energičnog umjetnika koji je svoj borbeni lik tako sugestivno prenosio na svoju okolinu. Istrgnut iz korijena, daleko od svog juga, blizu pedesetim godinama života, Bukovac se iz temelja mijenja. Škola, atelje, kuća, bio je njegov svijet u tuđini. Sva češka avangarda iznikla je iz klase Bukovca, ali i dala njemu novu dimenziju kao likovnog pedagoga. Prolaze godine, a Bukovčeve nade za povratak su bivale sve veće. Međutim u domovini je pao u zaborav, zaboravile su se sve njegove zasluge za hrvatsku umjetnost, a na praškoj Akademiji je nastao veliki raskol među generacijama. Priređuje u Pragu 1921 godine izložbu na kojoj zajedno izlaže s kćerima Jelicom i Ivankom, ne znajući da će mu to biti posljednja. Kritike su bile dobre, no bilo je i anonimnih autora poticanih od naših studenata koji su loše pisali. Kako je to bilo prilično neukusnog tona, to ga je prilično pogodilo. Odlazi u Beograd slikati kralja Aleksandra, a na putu povratka se nakratko zadržao u Ljubljanu kod svog prijatelja dr. Hribara, portretirati njegovu suprugu i kćer. Bio je to njegov labuđi pjev, njegova posljednja slika realizirana u savršenim nijansama svijetlih boja, s istančanim osjećajem dočaravajući efekte svjetlucave svile. Urna s posmrtnim ostacima je 28 travnja 1922 godine svečano ispraćena iz Praga, i položena u Cavtatu. Tri godine nakon njegove smrti, česi priređuju retrospektivnu izložbu 1925 godine, a naši mu tek 1957 godine priređuju istu u Umjetničkom paviljonu. U prosincu 1988 godine,  Zagreb priređuje veliku retrospektivnu izložbu s 160 radova  iz svih faza njegova djelovanja, od kojih su njih 50 prvi put prezentirani javnosti iz njegova praškog opusa.