splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

in Eseji

Konji

Stalni pratilac

Čovjek i civilizacija su izgradili ceste i gradove, pritom oteli i devastirali ono najljepše, prirodu. U tom žaljenju za odmakom

i instinktivnim prirodnim životom, kreće i ova priča. Čudesan mikrosvijet našeg svjesnog stanja nam otkriva pravo stanje, naše želje i mogućnosti da krenemo u jedan čudesni svijet prekrasnih životinja, u ovom slučaju konja, tipičnog bjegunca od civilizacije, jer se kreće divljinom, stazama, putima samo njemu prohodnim. Osviješten čovjek je sljubljen s prirodom, i to je proces koji je nezaustavljiv. Neophodnost svakodnevnice kao stalni pratilac ugodama je, da svatko od nas može postati svoj reaktor, u kojem će jezikom nastalim iz metafore stanja, dopustiti tijelu da upozna nešto izvan uobičajenog. Da postoji neka nova dimenzija bogatstva, zbog koje bolno uzdišemo. Onaj koji u svojoj emocionalnosti vidi ravnice, pašnjake, vidjeti će i konje neosedlane. I upravo to možemo doživjeti samo dva kilometra od Sinja, u Glavicama, gdje na površini od 20 Ha je smješten ranč Mustang, obitelji Jenjić. U svojoj ponudi sadrži: hotelske sobe, restoran s ekološkom hranom iz vlastitog vrta, vinski podrum, koralj za konje, arenu, sportske terene, trim stazu, pašnjake. Posjeduju 21 konja, od toga 15 ih je obučeno za jahanje, dva za galopske trke i par ždrebica. Za goste koji su obučeni za jahanje, organizira se jednodnevne, dvodnevne, trodnevne i sedmodnevne izlete s konjima od Uskrsa do studenog, uz vodiča koji će im pokazati Cetinjsku krajinu. Na dijelu puta čeka ih odmorište i profesionalni kuhar sa specijalitetima. Većina ljudi poželi izlet do Splita, Trogira ili ture po selima, gdje im vodiči pokazuju nekadašnji način života, što njih oduševljava. „Naši konji su najbolji na svijetu, engleski punokrvnjak, holštajni, arapi, lipicaneri, križanac holštajna i trkaćeg konja. To su veliki elegantni konji, od kojih svaki ma svoju specifičnost, mirnoću, brzinu, plahost… Oni su prošli kroz selekciju i istrenirani su da ih i djeca od dvije godine mogu jahati. Plemenite su naravi i prihvaćaju jahača, a oni koji nisu zadovoljili te kriterije, zamijenjeni su ili prodani“, započeo je svoju priču Boško Jenjić, voditelj svega što je vezano uz konje na imanju. „Ovi ljepotani su u vrhunskoj kondiciji, jer na sedmodnevnom izletu moraju proći preko 170 kilometara, neke dionice trkom, galopom. Koristimo staze koje su zaboravljene, konj jednu stazu koju prođe nikada ne zaboravlja. Kada gosti jahaći dođu, u razgovoru po njihovim karakteristikama odabirem konja. Razvio sam tu sposobnost da li nekom odgovara brži, temperamentniji, mirniji, veći… Ja živim s konjima od jutra do mraka, fasciniram sam njima od djetinjstva, kada sam kao dječak upoznao djedovog sivca lipicanera, konja koji je služio za vuču. Osim njega, djed je uvijek u štali imao 7 do 15 konja, koje je iznajmljivao za vuču, prijevoz, oranje u polju. Danas imamo drugačije konje koje su više sportskog tipa, ali se tradicija nastavila. Konj sve razumije, i u velikom je iščekivanju kada sezona krene. Oni su pripremljeni i željni da ostvare što prisniji kontakt s jahačem, znaju točno vremenski koliko što moraju odraditi, gdje će galopirati, hodati, kasati, pa čuvaju i raspoređuju snagu. Kada dođemo u blizini odmorišta ili ranča na povratku, požure, jer znaju da ih čeka zob-energetska hrana. Nju najviše vole, uz malo kukuruza i sijena koja je nezaobilazna hrana, te obavezna vitaminska prehrana. Kao i kod sportaša koji se izlaže naporima. Kad konji dođu kući, pustimo ih dvadesetak minuta da se malo odmore, a onda ih se čisti, što je vrlo bitno. Koliko god da je nahranjen, toliko je bitno da je čist, „Upola dobro očišćen konj je upola nahranjen“ kažu stari. Čisti ga jahač dvaput na dan, prije i poslije jahanja. Godi mu kad se čisti glava, pogotovo iza ušiju, po vratu, leđima, mjesta na kojima se sam ne može počešati. Kada stavite četku na njega, on uživa, gušta, jer taj znoj ga iritira, pogotovo ljeti kada su velike vrućine, kada ga i kupamo. Konj se najviše odmara noću, dnevno pojede oko 15 kg hrane, od toga 75% noću. Moji konji spavaju na nogama, ali i leže, najviše po dvadesetak minuta, kada ustanu, malo se nahrane… Životni vijek im je oko 40-tak godina, u svojoj ergeli imam jednog 24 godišnjaka koji je godinama trkao Alku, u izvanrednoj je kondiciji i svakodnevno se jaši 2-4 sata. Bolesti kod konja su slične kao i kod čovjeka, bitno je da jedu hranu i vitamine, jer kada konj ima zube, onda će i jesti. Konji pružaju opuštenost, mir, svaki komunicira s čovjekom očima, ušima, stavom, rzanjem… Ljepotan i ponos u ergeli je „Drevni zmaj“, engleski punokrvnjak za trke, koji je bio otpisan, skoro za salame, sa svojih 700 kg me očarao kada sam ga prvi put ugledao. Nisam mogao spavati koliko sam se zagledao u njega, i samo velikim odricanjem smo ga uspjeli vratiti, i danas trči trke i pobijeđuje. Strašno je plemenit, njemu poklanjam svakodnevno preko četiri sata pažnje. Danas je to vrhunski konj, ekstremno brz, koji nije bio prepoznat, i koji mi vraća sav uložen trud i ljubav. On zna da će jednog dana kada ide u mirovinu, biti pažen i mažen, upravo zbog svog minulog rada, završio je svoju priču Boško“. Uživao sam boraviti par sati među konjima, gledati ih onako skladne, elegantne, dugog koraka, grebena punog mišića, u svojoj punoj slobodi kada se šepure. Znaju za svoju ljepotu, pa ostavljaju pojavom i građom impresiju i nezaboravan dojam. Stojeći pred Drevnim zmajem, podražaj i čudan osjećaj mi je prožimao tijelom, kao da primam direktan odnos i neku bioenergiju. Njegovo oko duboko poput oceana me očaralo, koliko vjetra stane u tvoje grive, dok gotovo u trku dotičeš oblake, zapitao sam se?. Uživaj u svojoj slobodi, trči, galopiraj u svojoj nedohvatljivosti, u svojoj ljepoti.