LAV SAMOTNJAK

Zlatni niz stvarali su i oni koji nikad nisu dosegnuli vrh, ali su godinama taj imidž teniskog šarma Splita

i Hrvatske prezentirali svijetu. Zahvalan životu, koji mu je dao šansu da voli i igra, za njega  najljepši šport na svijetu –tenis. On je tenisač, ali i umjetnik, slikar profinjene tehnike  kojem odlasci u daleku Floridu i  divljinu Arizone znače putovanje, da bi našao poštenog prijatelja.
Prisjetite se Vaših uspjeha u teniskoj karijeri ….
Osvajao sam titule sa 12 ,14, 16 te sa 17 godina bio seniorski prvak bivše države. Kao junior bio sam 5 na svjetskoj Pepsi- listi iza Lendla,  Noaha. Kao senior sam najbolji ranking imao na 75 mjestu, osvojio sam jedan veliki Grand turnir – Bruxelles 81 god ., te tri manja ATP turnira. Na Grand – Slam turnirima imam treće kolo u New Yorku i Parizu.  Pobjeđivao sam mnoge iz top – ten,  Klerca, Sunsdroma, Šmitha, Fibaka, Agassija ,…te 81 godine igrao sam 39 turnira, nezabilježen rekord, eto kolika je moja ljubav za tenisom bila jaka. Bilo mi je važno samo igrati, mislim da taj rekord još stoji.
Kako je izgledao Vaš teniski put ….
Sa 5 godina sam na nagovor starijeg  brata počeo trenirati tenis i od tada- to je moj život. Uživam i danas, a kamoli se prisjetiti na one divne dane provedene na Firulama . Po cijeli božji dan bih tukao tenisku lopticu, istina rijetko na terenu, jer ih onda nije bilo kao danas. Ali zato je zid na terenu br. 2 bio moj, čak i noću.  Poviše zida je bila javna rasvjeta, koja mi je omogućavala da neprestano udaram. Nikad mi trening nije bio naporan. Ljeti bi otišli kod moje tete u Njemačku, tamo sam mogao igrati i trenirati po cijeli dan.
Kako je izgledao život mladog teenager-a?
Htio sam postati igrač i sve moje misli bile su okrenute tenisu, turnirima. Svjetski tenis nam je tada bio dalek, nije bilo kao danas televizijskih  prijenosa i interneta, naš prozor u svijet je bio dolazak Pilića ili Franulovića u klub sa nekog turnira, onda bi čuli priču ….Tako sam i sebe zamišljao kao tenisača koji će putovati. Sa 15 godina sam spakirao kufere i krenuo u svijet. Prvo i Munchen, to nije bila odluka mojih roditelja već  moj put. Tamo sam odrastao daleko od kuće, prijatelja.
Bio je to šok za mene, doći u kuću stranaca  i najednom  promijeniti život. Bog je htio da su mi ti ljudi strašno pomogli, na kraju i vjerovali u mene. Trening je bio toliko kvalitetan da sam još više napredovao. Slijedi povratak i nakon nekog vremena odlazak u Ameriku.  Moram napomenuti da sam čitavo to vrijeme davao ispite u gimnaziji, i da nisam izgubio školsku godinu. Na Floridu sam bio 2 mjeseca  sa nepunih 16 godina s malo novca. To je bila škola života, ponašao sam se kao odrastao muškarac koji  se nikoga ne boji, jer sam  znao da moram izdržati. Bio je to san  koji traje i danas. Kasnije sam dobio stipendiju i de fakto sa 19 godina, započeo svoju seniorsku karijeru. Trebalo ni je 3-4 godine da sazrijem kao tenisač,  i tada je došla ta ozljeda leđa, brojne operacije, praktički sam završio karijeru u 26 godini. Pokušavao sam, ali se više nikada nisam osjećao moćnim, snažnim.
Igrajući za Davis-cup ipak ste postavili i neke rekorde?
Doveo sam de fakto sam iz Zone u Prvu ligu tadašnju reprezentaciju. Igrajući postigao sam zajedno sa McEnroem rekordne pobijede, bez ikakve nadoknade, sve iz ljubavi prema tenisu.
Koji meč je za pamćenje ….
Meč u Madridu, daleke 1983 godine  na + 50 stupnjeva, činilo mi se je da sam u koridi. Pun stadion, a ja gubim sa 2 : 0 u setovima. Bio sam umoran jer sam doputovao iz Amerike, ali tad  mi je proradio onaj naš dalmatinski dišpet, da sam Casalla ubio.
Prijateljevali ste s Lendlom, kasnijim No. 1
Znali smo se iz juniorskih dana, družili se i trenirali, kod njega mi se svidjela paklena  disciplina. Pred kraj moje karijere, na Floridi smo trenirali sedmicu dana. Cijelo vrijeme našeg treniranja pratio je inkognito Jim Dinkmajer, veliki psiholog i bivši igrač koji je radio sa Lendlom. Prišao mi je i kazao : Ti si trebao biti u prvih pet, to mi je najveći kompliment koji sam dobio. Zašto ga ranije nisam sreo. On me je podučio  koncentraciji, način na koji se rješavaju problemi na terenu ….
Što je nedostajalo da karijera bude prava?
Gledajući danas, ono što sam ja napravio je fantastično. Sam bez ičije pomoći  i  kada sam trebao veliki rezultat, ozljeda me pokosila. Da sam imao prave trenere gdje bi mi bio kraj, meni nije bilo granice u tenisu. Bio sam jedan od najvećih  svjetskih talenata.
Žalite li?
Nema dana da ne žalim, da sam imao prave trenere, sponzore,  sve bi bilo drugačije.
Bez Splita ne možete?
Prošla su tri mjeseca od mog zadnjeg boravka,  roditelji su sve stariji, tako da zov roditeljskog srca je sve jači.  Osim toga ljeto je, ovo naše prekrasno more struji mojim venama, tako da je grijeh ne„ćutit„ tu ljepotu, taj miris soli pomiješan  sa lešo tikvicama, maslinovim uljem i pečenim škampima. Ja sam dite ovoga grada, puca mi srce kada sam u Americi za Dalmacijom. Ovo što mi imamo nema nitko na svijetu, kad bi znali cijeniti i  poštivati čovjeka, bili bi sretniji i pametniji.
Čime se bavite u Americi?
Igram tenis, to je moj život. Treniram  djecu, ali i stariju gospodu. Ona su manje zahtjevna, s njima najviše uživam raditi jer guštaju u igri. Sretni su što su otkrili jedan  sport koji im donosi radost, a i pomlađuje ih.
Imate li kontakta sa svojim klubom, sa TSH-e?
Nema nikakvih naznaka da bi se uspostavio dijalog, pogotovo da bi razgovarali o nekakvoj suradnji. Mene kao dijete Splita nisu nikada ni imali u svojim križaljkama, o Hrvatskom Teniskom Savezu da i ne govorim. Nisu me ni kao gledaoca pozivali na mečeve reprezentacije. Siguran sam da vrijedim i da kao takovog ima mjesta za mene. Prošlo je 17 godina i još smo na istoj udaljenosti. Mi Hrvati ne cijenimo svoga čovjeka, ali mogu i svojoj malenkosti zahvaliti, jer nisam tip koji se gura, zivka, poteže za rukav. Kada sam završio karijeru, mislio sam da ću nastaviti raditi kao trener u svom dvorištu. Izgleda da je Florida meni suđena.
Na Vašem teniskom putu nailazili ste na prepreke? Krenimo redom, Željko Franulović?
Bio je moj idol kada sam kao klinac tukao tenisku lopticu i upijao svaki njegov udarac. Noću bih gledao zvijezde i maštao da igram kao on. Na svaki njegov trening sam bio prisutan, kupio bih balune, a on nikada nije imao vremena da barem pet minuta odigra koji gem sa nama klincima. Nik Pilić je uvijek, ali baš uvijek, ostajao  nakon treninga  da  odigra par gemova sa nama. Možete li zamisliti da igrate sa svojim idolima i da poneki balun uhvatite. I to me je inspiriralo da sebi obećam da ću ga „ispeglat„ kada  narastem.
U Rimu 81 godine  bio je veliki turnir gdje sam ga pobijedio. Moj prvi meč sa velikim Franulovićem i odmah pobjeda. Mislim da ga je to dotuklo, više nije bilo druženja, odnos se sveo na kiselom pozdravu. Slijedeće godine na turniru u Bariju susret u četvrtfinalu, Franulović je bio poznat kao izuzetno miran i koncentriran igrač. U tom meču se ponašao  nekorektno, ozlijedio sam se, ali sam zaboravio na bol. Ispeglao sam ga, moja zadovoljština bila je namirena. Ali ne lezi vraže, prije par godina sam poželio igrati Senior –tour, ( igrači preko 35 godina). I taj gospodin  Franulović je bio direktor turnira, nazvao sam ga, a on mi je poručio da, ali samo preko njega ….
Goran Ivanišević?
Naš najveći igrač, pravo splitsko dite. Na njega se ne možete naljutiti, jer ako ga malo bolje upoznate shvatit ćete da je u duši pošten, ma i ako vas prevari - oprostit ćete mu.
Bili ste njegov oficijelni trener?
Te 97 godine sam se preselio iz Splita u Munchen, otvorio tenisku  školu u jednom klubu, kada je stigao Goranov telefonski  poziv. Dugo smo pričali, otvorio mi je srce i tada sam doznao da je prekinuo suradnju sa Bob Brettom. Ispričao mi je da već tri mjeseca ne može dobiti meč, pozvao da mu pomognem na tom Gram –Slam cupu. I tako je počelo, osvojio je taj turnir, tada najskuplji osvojeni turnir na svijetu, mislim oko 1,6 miliona dolara. Goran je uzeo mikrofon i stao se zahvaljivati svima, osim svom treneru, meni.  Igrao je fantastično, prije deset dana bio je u paklu, a sada na vrh svijeta. To me je toliko povrijedilo da sam otišao bez pozdrava. Mislite da me nazvao, a danima prije su padala fantastična obećanja. Prije toga sam najmanje dvadesetak puta u svom trošku bio na ispomoći, bilo kao prijatelj ili sparing partner, ali on to očito nije cijenio.   
Nekoliko godina kasnije na Floridu, nazvao me i tražio da mu budem oficijelno njegov trener. Začudio sam se i zapitao„odakle se samo sjetio i izvadio me iz naftalina„. Tada je s 5 pao na 25 mjesto. „Samo me ti Ostoja možeš spasiti, moraš doći  u Split„, da bi na kraju, kada sam doletio u Split, problem nastao glede mog honorara. Meni je tako smiješno da netko tko ima toliko para i mene želi kao trenera, da nije mogao ponuditi normalnu plaču i bonus kakav je imao ugovorom sa svim dotadašnjim trenerima, koji su bili daleko ispod mog nivoa. Opet sam se razočarao u mog Gorana i tu je kraj priče.  Nikada nećemo saznati što bi donijela ta suradnja, ali te godine je bio izrazito loš.
Obitelj Ančić?
Izuzetno nadarena obitelj. Počeo sam  raditi s  Ivicom, koji je par godina stariji od Marija. Ocu Stipi sam rekao„Mario je mlad, može čekati, biti će br. 1 na svijetu, ali imate i Ivicu koji će kasnije povući i Marija„. I tako sam radio, u mom trenerskom poslu nije bilo većih radnika. Mario je bio fantastičan, danas osim Federera ne vidim boljeg. Ali otac Stipe je stvarao strahovit pritisak na svoju djecu, te sam se na kraju povukao. Tada je Ivica bio bolji od Ljubičića , redovito ga  pobjeđivao i  da smo nastavili, bio bi veliki igrač. Nije mogao izdržati taj presing i ostavio se tenisa. Isto se dogodilo i sa njihovom sestrom, koja je također bila veliki talent i s kojom sam povremeno trenirao. Od obitelji Ančić sam prije nekoliko godina dobio poziv da preuzmem Marija. Bio sam u New Yorku, a  prethodno se pet godina nismo ćuli. Otac je shvatio da mu je sin Mario postao veliki igrač, te poželio mene za trenera. Pokušali smo se preko telefona sporazumjeti, ali to sa glavom kuće ne ide baš lako. Sjeo sam u prvi avion za Split, danas sebi izgledam smiješan sa kojim sam elanom doletio, da bi na kraju oni taj dogovor izbjegli. Opet jedno veliko razočarenje, gdje žele da ti budeš trener, ali po njihovim uvjetima. Trener vrijedi strašno puno, ako te dovede na putu uspjeha i ako igraš dobar tenis. Još nisu shvatili vrijednost trenera, a ja se nisam  želio cjenkati.
Koje vrijednosti trenera su na cijeni?
Igrač mora shvatiti da ja vrijedim, da će uz mene biti još bolji i napredovati.  Kao trener jako je teško raditi u Hrvatskoj i biti trener tim veličinama. Zašto? Zato jer poštuju strance. Moje igračko iskustvo i kvalitete su puno bolje nego ta trenerska napuhana imena, koja angažiraju i skupo ih plaćaju. Meni su nudili smiješne cifre i zato nisam htio raditi.   
Jeste li razočarani?
Nisam, ali vrijeme je da se okrenem nekim drugim vrijednostima. Koliko sam samo izgubio vremena čekajući da se nešto kvalitetno dogodi u hrvatskom tenisu.  Nije mi žao, ali godine idu. Raditi u nekom centru sa najboljim mladim igračima, prenositi im iskustva, to mi je oduvijek bila želja. Mislio sam da  ako se vratim doma, da ću pronaći sreću, zadovoljstvo i mir. Kad ono sve drugačije. Moj odlazak u Ameriku je morao doći, tamo mi je odlično, nema stvari koji stvaraju domaću sliku. Amerika je famozna zemlja u kojoj možeš pronaći svoj put.
Događa li se nešto nova na Firulama?
Kada sam u Splitu  dođem popiti kavu na Firule, ali reket uzmem vrlo rijetko. Na  tim terenima, gdje sam odrastao i igrao najljepši tenis, također me ne priznaju. Očito da velikane„ Pilića, Franulovića, Ivaniševića i Ančića „ cijene. Moraju i nas „ostale“, koji su klubu donijeli brojne titule također uvažavati, pa  nema nas puno. Ipak sam poslije Franulovića punih 12 godina prezentirao Split i Hrvatsku. Kada danas pogledam  moju karijeru, s ponosom kažem da sam kao klinac sa 15 godina bauljao po svijetu, bez trenera i savjeta, igrao i pobjeđivao. Ne znam da li bih sve to izdržao da mi nije bilo molitve mog ujaka don Ante Bakovića. Igrao sam daleko najljepši tenis, a gdje bi mi bio kraj da me moj trener Zoran Ercegović Mac nastavio trenirati. On i trener Zoran Ivanišević znali su cijeniti moju ljubav prema tenisu, i inspirirali me da budem to što jesam, pravi tenisač sa instinktom. Ovdje u Splitu  imamo najbolje uvjete na svijetu, te Marjan za kondicijske pripreme, ali nedostaje pravih trenera. I zato je danas tenis pun divlje snage, ružan, bez nadigravanja. Dokaz da se mora ustrajati je Federer, koji igra jedan fantastičan tenis, i zato ga ljudi obožavaju.
Savjet roditeljima?
Radeći sa Ančićima i Goranom Ivaniševićem bilo je neshvatljivog pritiska od strane očeva. To je rezultiralo lošim rezultatom. Moje stvarno mišljenje vezano za ta dva igrača je da su bogom dani, da su trebali ostaviti još veći trag u svjetskom tenisu, da im nisu očevi dirigirali i stvarali pritisak. Oni se nisu nikada znala suprotstaviti tome. Ja sam sretan što se moji roditelji nisu nikada miješali. Sad će netko kazati da nisam nikada osvojio veliki turnir, ali moj rad je samo moj, bez trenera i dobrog savjeta. Da sam imao pravog trenera, moj veliki talent sam mogao dignuti do zvijezda. Upravo je tu veličina trenera  da te pripremi i osposobi da se, npr. Mario Ančić izgradi i istrenira da bude br. 1 što mu i pripada. Ali on je treniran da bude 5, 10. Ili, Ivanišević se u Parizu svađa sa svojim tatom. Nisu se mogli nositi sa svojim presingom od strane očeva. To je moja poruka roditeljima, pustite djecu da uživaju, igraju i da sami grade svoj „personaliti“ uz pomoć trenera.
Nakon tih brojnih razočarenja, okrećete li neku novu stranicu?
Uvijek sam bio tenisač, ali i umjetnik. Potječem iz umjetničke  familije, moj otac je za mene najbolji kipar na svijetu, od malena sam se motao oko njegovih nogu i pomagao mu dodati gips, brokvu ili komad žice. On je moj heroj, onaj tko je usadio neizmjernu  ljubav prema umjetnosti, a ja sam sebi odredio svoj put. Volim, obožavam slikarstvo. To je moj bijeg  ne od tenisa, nego od loših vibracija. Ono me smiruje, nadahnjuje. Puno mi je lakše bilo držati pinel / kist / nego stalno biti „u gipsu „. Volim slikati, ono što ja oslikam je nešto iz moje mašte. Kada me „pukne „ slikam tušem. A onda se opet vratim bojama. Volim šarene, žive boje, koje daju radost, veselost i život .Vidiš, ovdje na Braču sam nekidan  piturao škure u svijetlo zeleni ton, uz more oni daju poseban intonacjun, nitko nema tu boju škura na Braču. Famozno.
Koliko Vam ova kuća na Bolu znači?
U mojoj dječjoj mašti postojala je mala kuća na Braču. Moj otac je s Brača, iz Dola.  I kako ti se uvijek nešto dobro na brzinu namjesti, tako i meni, pa sam kupio ovu kuću. Kućica uz more, nalik na one Mihanovićeve, mali vrt u kojem mogu posaditi pome, malo zelja, koju tikvicu. Već sedam godina uživam u ovu kamenu kućicu sa  škurama, a slijedeći potez je uređenje ateljea. Ljudi koji imaju milione dolara kupuju Mihanovićeve slike, a ja imam upravo takvu kuću. To je za njih poanta bogatstva, a ja imam taj američki san. Kada ostarim sigurno ću doći ovdje živjeti i slikati .
Izložba?
Kao gimnazijalac sa 15 godina  imao sam svoju izložbu na Pjaci, cili Split je bija. Pitala me tada moja prof. Pavić kada sam sve to stigao napraviti. Praktički sam spavao par sati dnevno, postojao je samo tenis i pinel. Ali, ja sam bio discipliniran i sve bih stigao, važan je motiv, želja. Također sam imao par izložbi u Americi, ali zbog tenisa nisam uspijevao to spojiti. Moje slike su svugdje, po cijeloj Americi, ovdje u Bolu, Splitu. Ne poklanjam ih, spremam se za karijeru slikara gdje ću jednom napraviti retrospektivu svojih radova.
Sada je vrijeme za novi dio moje karijere, one slikarske. To je bilo planirano kada sam bio mali dječak. San nije bio da s 20 budem veliki slikar, već tenisač  i da se sa 47 godina posvetim slikarstvu, te napravim ne jednu, nego puno izložbi. Motivi koji ja slikam potječu iz srednjeg vijeka, imam u glavi i mjesto, a to je galerija Kula gosp. Babe Mrduljaša. Tamo ću napraviti izložbu, ali prvo je u planu postati ime u Americi, pa onda doma izlagati.
Osim tenisa, slikarstva, imate još jednu veliku ljubav – motore?
Motori, motori. Da mi je bilo voziti se kao dječak. Imao sam san da imam  motor s kojim ću putovati. Kada sam završio karijeru,  kupio sam najljepši Harley Davison koji je postojao, te s njim proputovao pola svijeta. Posjedujem i trkače motore, a u Splitu imam Vespu.
Volite li kuhati?
Bio sam najrazmaženije dite, kasnije sam živio po hotelima i nikada do dolaska u Americi nisam sebi nešto skuhao. Družeći se sa Amerikankama, shvatio sam da ću umrijeti od gladi ako se ne uhvatim kuhanja. Obožavam kuhati zdravu biološku spizu i sam je spremati, nego ići u restorane. Pazim na ishranu, želim dobro izgledati, da sam u formi, taj natjecateljski duh imam i danas u sebi. Vjerujem da bih se uz 5 dana priprema, mogao suprotstaviti Karloviću. Nikada cigareta, alkohol, to je uvijek bio moj stil života.
Da li smo nešto možda na kraju zaboravili?
Vjerojatno, kada ne budem mogao trčati za teniskom lopticom, tad ću veliki dio vremena slikati, predati se kistu i bojama. Ja sam čovjek koji se predano prepušta svojim ljubavima, bez obzira na godine, s istom  strašću  kao klinac kada sam hvatao prve loptice i danas kada slikam.

Rujan, 2008.