splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Husein Hasanefendić Hus

ZLATNA KOMPANIJA

Glazbenik, gitarist, skladatelj, koji je gotovo 40 godina na rock sceni, od članstva Grupe 220 do Parnog Valjka

, s kojim je objavio 16 studijskih albuma. Danas predsjednikuje Hrvatskom glazbenom unijom, a poznat je kao veliki  ljubitelj mora, ponosni brodovlasnik i pasionirani ribolovac.
Razlog zbog kojeg  je gitara došla u vaše ruke?
Kao klinac se sjećam zvuka, meni nepoznatog, a koji je u mom dječjem svijetu radio veselje, ugodu. Pitao sam oca „ što je to“?, odgovori mi  je“ el. gitara“. Tim sam zvukom bio toliko  oduševljen… kao kad se sunce kroz oblake probija. Prva vizualizacija el. gitare je bila na današnjem trgu Bana Jelačića, crvena „Jolana“ u izlogu, magična izgleda. Inače, u osnovnoj školi je bila tamburaška sekcija i moje prvo prebiranje po žicama bilo je upravo na tamburici. Živio sam u novozagrebačkom Savskom gaju, i prva fiksacija bila je park, klupa, društvo, gitara. To su najranija sjećanja, a bilo je i faza treniranja: rukomet, nogomet, jahanje, hokej, koji su bili prolaznog karaktera, a ostala je samo jedna ljubav, ona prema  gitari.
Kako je krenulo to vaše „muzičko putovanje“?
Vrlo rano me iniciralo, te sam zaključio da neke pjesme mogu i ja raditi, malo kombinirati gitarom, sa nekim svojim željama, osjećajima, i stvarati. Bendovi koje sam slagao bili su kućne varijante, a prvi ozbiljniji  zvao se „Zlatna kompanija“, moja škvadra iz susjedstva.
Tko je najviše utjecao na vas i formirao  kao glazbenika?
Definitivno Beatlesi, oni su mi i danas ostali jedan pretinac za sebe, trajno pohranjeni i apsolutni ideal. Iako, kroz faze sam bio fan i nekih drugih izvođača. To što sam kao autor radio, naravno da ima popa i rocka, ali nisam vjerojatno zbog Beatlesa  bio čist, stilski. I oni su razne stilove obrađivali, a moja linija nije bila u smislu bit ću hard rock autor, nego bi zbog trenutačnog raspoloženja izišla neka pjesma , a u drugom trenutku bi na tonskoj probi pipao neki „rif“, koji mi se  dopao i tako bi nastala  neka čvrsta pjesma.
Koji je razlog rasformiranja Valjka?
Odlučili smo stati, zaustavili smo bend u trenutku kad smo shvatili da će na ovom malom i siromašnom tržištu biti teško opstati, htjeli smo da uspomena ostane neokrnjena. Naša karijera je zaokružena, od strukovnih nagrada, platinastih naklada, milioni prodanih ulaznica, do popularnosti. Mučili smo muku sa  pronalaženjem sponzora, a bez njih je teško održati profesionalnu razinu. Previše je znoja i emocija uloženo da budemo ono što jesmo, da bi  to sada upropastili, ili rastali se u svađi.  Možda zvuči neskromno, ali mi smo  postavljali standarde na turneje u bivšoj Jugoslaviji, produkciju koju nitko nije imao.Bila je filozofija predstaviti se u najboljem svjetlu, da svaki gledalac zaslužuje maksimum. Držali smo se toga kada smo svirali u malim mjestima i na stadionima. Zapamtio sam iz jednog intervjua velikog benda rečenicu „ nikada nećete postati veliki ako glumite malog“.To mi je zazvučalo logično.Valjak nije valjao svoju publiku, nikada nije štedio pogotovo ne na produkciji.
Kakav je osjećaj danas?
Podijeljen, naravno uz trajnu krizu, jer mi nedostaje taj život, taj tim, „ feedback“koji  sam od publike dobivao  kada je ona pjevala. I dalje radim pjesme, pišem, ali to radim sam, nema sukoba mišljenja, i nedostaje mi podijeliti  taj moment. S druge strane me čini ispunjenim, jer smo 30 godina izdržali, cijeli jedan radni vijek. Doživio sam da radeći toliko godina, nešto što izrazito volim, a da pritom imam i neku financijsku satisfakciju uz prilično komotan život.
Uzor?
Definitivno sam čovjek koji se želio izraziti kroz neki svoj put, a pritom gitaru koristiti kao alat u komponiranju, da pjesma dobro zvuči. Nisam gubio vrijeme na biflanje, vježbanje gitare. U nekim fazama sam bio solo gitarist, mogao sam se u tom pravcu razvijati, ali sam vrlo rano shvatio da su neki ljudi vještiji, i da mogu moju pjesmu učiniti boljom. Oduvijek sam zapravo bio druga gitara, iako je moj zvuk, moje sviranje nosilo ili obilježavalo ukupni zvuk benda. Sreća da sam imao vrhunske gitariste, Miloševa, Cvjetkovića, Brkića. Nisam se palio na akrobate, one koji trče sto na sat, koji imaju fascinantnu tehniku, taj tip sviranja nije moj ukus. Bluz obožavam, kada sam kući za svoju dušu ga sviram, jer me taj izraz zarazio.  
Postoji li neka gitara koju bi ste željeli imati?
Imam Fender stratocaster iz 62 godine, Gipson flying iz 68, Fender telecaster iz 66, par modernijih isto tako vrijednih gitara. Moja kolekcija mi pruža zadovoljstvo da izrazim ono što želim, ali volio bih imati moju ukradenu gitaru, stratocaster koja mi strašno nedostaje. S njom sam se družio prilično dugo, osim toga bila je odlična gitara. Kada bi mi neko rekao da biram, odabrao bih nju.
Postoji li „rif“koji je vašem srcu posebno drag?
Ne bih mogao izdvojiti jedan, ima puno malih okosnica, generalno gitariste  koji sviraju rifove volim. Eto na primjer, tu na zidu je slika ZZTop-a, njega volim, volim taj tip glazbe, to šareno korištenje gitare. Svi koji su radili pomake, od Police, pa danas U2, sviraju krajnje jednostavno, a kada pokušavaju to svirati na isti način vide da je to jako složeno. Keith Richards  je vječno podcijenjen, a on je Stonesima dao taj šarm. Nema jednog rifa, ima ih puno, Led  Zeppelin su ih imali bezbroj i ostali vječni.
Na kojem koncertu ste najviše guštali?
S puno ljudi sam svirao, nekada je bilo savršenog uzgona, osmjeha od uha do uha, kemija koja bi se desila, a ponekad bi nas umor savladao, pa bi na rutinu odradili koncert. Moja svirka u Grupi 220 sa Mlinarcem je za mene bilo čudo. Bio je jedan od mojih idola iz djetinjstva, kada bi ga sreo u gradu bilo bi to kao da danas sretnete Jaggera. Na kraju završim sa tim čovjekom u bendu i sviram „Osmjeh“- veliki hit. Tada je to bilo ispunjenje mojih snova. Sa svim postavama benda imam neke momente koji su trajni, maestralni. Izdvojio bih Varaždin, tada sam prvi put shvatio da će „Stranica dnevnika“ biti hit. Cijela dvorana je pjevala, a ja sam se prvi put „ rascmolio“ na bini, bio sam visok tri metra.
Najbolji koncert?
Teško je reći, razni su kriteriji, da li je to bio dan kada smo prvi put napunili malu, ili veliku Dvoranu sportova. Tada smo bili euforični, a kako smo objektivno svirali na tim koncertima – ne znam, ali je doživljaj bio maksimalan. Opet, bilo je nekih koncerata po malim klubovima gdje smo „rikavali“ i kupali se u znoju, i maksimalno guštali. Bioritam svih bi se poklopio, odvozili bi program na najbolji mogući način, a uvjet nije bio da je ispred nas veliki broj ljudi. Vjerujem da je Valjak u najboljem izdanju  prašio na nekom malom koncertu.
Postoji li vaša najdraža pjesma?
Nema je, možda prvi ozbiljniji hit „Stranice dnevnika“, jer su nas nakon nje drugačije doživljavali, i ima naznake umjetnosti. Ponosan sam kao autor na dosta pjesama: Jesen u meni, Sve još miriše na nju, Ljubavna,…..
Što danas slušate?
Svašta, zapravo slušam sve, klinci mi znaju skrenuti pažnju na neke nepoznate izvođače. Ne stignem ih sve poslušati, ali volim dobre domaće bendove, TBF-ov  zadnji album mi je bio obvezatno štivo u autu. Zatim Pantagana od Zinedin Zidana mi se užasno dopala. Nije mi jasno da je ostala prikrivena, neotkrivena, jer ima tu društvenu satiru, vrhunska pjesma. Volim takvu glazbu koja ima duha i koja nešto poručuje.
Godinama posjedujete brod, može se reći da ste iskusan kapetan, opišite nam Vaš brod i koje su Vaše rute?
Dvije stvari mi se izmjenjuju na mom kompjutoru, pejzaž sa skijanja i moj brod. On je moje utočište, neka sigurnosna zona. Puno ime je Posillipo Martinica 42S, brod koji je rađen da traje vječno. Nije se štedjelo na materijalu, okovi izgledaju zdravije i novije od novih Princessa. Prije desetak godina zaljubio sam se u njega na prvi pogled, kupio ga u Genovu te doplovio s njim u Dubrovnik. Danas ga držim u Marini Kremik, obavezno ga preko zime vadim vani, i vjerujem da mi je zbog toga zahvalan.
Kada krenem na đitu, onda je to jug, Hvar, Vis, Komiža koja me očarala, fascinantna je, pa Lastovo. Ove godine mi je namjera duže boraviti na Lastovu, zbog neke svoje atmosfere koju tamo doživljavam. Moja supruga mi je desna ruka, vodim računa o vremenu i može se reći da mirišem nevrijeme na vrijeme.
Ribarenje?
Obožavam lov iz ruke, prije sam dobar dio vremena provodio u ribarenju, i  to nam je bila svakodnevna hrana. Kupovao sam crve i najveći mi je bio problem kako ih transportirati iz Splita da mi dođu svježi i živi. O tom sam ribičkom periodu izuzetno ponosan, jer su jedine namirnice koje smo tada kupovali, bile kruh i maslinovo ulje.
Koliko je utjecaj imao brod u nastajanju nekih vaših pjesama?
Prilično, dosta sam pjesama napisao na brodu, pa jedan od razloga zašto sam kupio brod, je i taj  da mogu na njemu živjeti, skladati. Nisam vjerovao da to vrijeme će tako brzo doći. Zato sam i kupio dovoljno velik, da mogu imati  komotan život. Znao sam često van sezone boraviti na njemu, pa i veliki dio albuma „Zastave“ su na njemu nastale. Uvijek imam gitaru i inspirira ta opuštenost, ta atmosfera. Uvijek govorim da je to „nerealan život“, jer kada se otisnem nikakav račun me ne stigne, oni se ovdje u Zagrebu kote, a ja za to ne znam i živim kao dijete, bezbrižan bez obaveza. Predivno.

Veljača, 2009.