splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Zlatko Brodarić

Između okomica

Razgovor sa samozatajnim, fascinantnim virtuozom i gitaristom, mjesecima je dogovaran. Upravo zbog svoje posebnosti

zaintrigirao je vašeg novinara da bude uporan, da riječi iziđu iz „duše prepune predivnih muzičkih nota“, i da biserje ugleda svijetlo i bljesne svojim punim sjajem. Svirao je u kultnim splitskim grupama „More“ i „ Metak“, a danas radi u Registru brodova kao inženjer brodarstva. Ostatak dnevnog vremena posvećuje tom za njega očaravajućem instrumentu kao studijski muzičar, ili skladajući svoju muziku. Svojim albumima pokazao je američkim slušateljima i struci, kakav se muzički talent krije u talionici najbogatijih stvaralaštva muzičke riječi, u najljepšem gradu na svitu, Splitu.
Kako su izgledali vaši počeci sa gitarom i zašto baš taj instrument?
Moj stariji brat Željko-Jappa je svirao gitaru, pa sam i ja krenuo nekim njegovim putem. Zainteresirao me ton koji je izlazio iz te „čarobne kutije“, iako smatram da sve velike stvari nastaju usprkos nečemu, i da ako si kao čovjek za nešto odabran, to si ti i gotovo. Osoba koja se na iskren i pravi način bavi muzikom, predodređena je od strane svevišnjeg.  
Tko je muzički utjecao na vas?
Bilo je puno utjecaja, ima ih i danas i stalno se mijenjaju. U početku dok si mlad, imaš neke svoje uzore pa ih «skidaš» i oponašaš. Kad sam imao 15 godina slušao sam Carlosa Santanu, sa 16 godina zaintrigirala me je grupa Yes sa svojim simfo-rokom, kasnije akustična gitara i tehnika finger-pickinga, pa jazz.... itd. Kao mlad muzičar umišljao sam da sam neki heroj, jer gitara je oduvijek za mene nešto posebno, sveto. Ljudi su cijenili to sviranje, sjećam se s kolikim sam užitkom slušao rok-majstore Vedrana Božića, Josipa Bočeka, Bodu Kovačevića iz «Indeksa»… To posebno vrijeme u principu nestaje. Obožavam muziku iz 60,70-tih, iako i danas ima fenomenalnih gitarista, međutim danas se sve brže dešava.
Prvi bend?
Imao sam 16 godina i za ono vrijeme bio je vrlo progresivan bend, a zvao se „Put“. Svirali smo instrumentalne pjesme koje su trajale po dvadesetak minuta. Sjećam se odličnog koncerta na bazenu Jadrana pred mnogobrojnom publikom. Koncert je od kritike bio pohvaljen. Rastali smo se zbog toga što su neki od nas bili pozvani da se pridruže tada već poznatim sastavima, u mome slučaju to je bila grupa “More”.
Ovdje kod nas u Dalmaciji bi te tada povukla neka komercijalna ljetna gaža, koja se dobro plaćala, a muzika koju ti voliš i radiš sa užitkom, bi se raspršila, rasplinula.
Kao mlad muzičar ste započeli sa komponiranjem!!!
Imao sam razne faze u sviranju i komponiranju. U ranoj fazi sam samo vježbao gitaru, skale harmonije itd, kasnije sam gitaru koristio samo kao instrument za komponiranje vokalnih skladbi, dok nisam konačno shvatio da sam prvenstveno gitarista i da sam najbolji u komponiranju gitarskih instrumentala.  
Tko vas je uputio u tajne sviranja?
Prve akorde sam naučio od brata, u stvari počeo sam svirati havajsku gitaru kod Paške Jurašina, taj stil me tada opčinio. Dok sam je slušao uživao sam, međutim nije mi bilo drago prebirati po njoj. Nakon godinu dana prešao sam na običnu gitaru i upisao nižu muzičku školu, ali sebe kao klasičnog gitaristu nisam vidio. U svakom slučaju bila je to dobra škola, naučio sam note i neke finese koje mi i danas služe.
Utisci o kultnoj grupi „Metak“?
Te 1978 godine svirao sam u grupi More, i na poziv brata stigao u Metak. Mogao sam napokon svirati i komponirati muziku koja mi se sviđala. Bend je stvarno bio dobar, dobro se radilo. Nakon tri godine sviranja se raspao, što je u redu. Bilo je dobrih pjesama, neke se i dan danas dosta vrte kao npr. «Da mi je biti morski pas». Sa nostalgijom se prisjetim tih vremena, kada smo bili „mlađi, ljepši i pametniji“.
Kakav zvuk gitare volite?
To su također faze, jer zvuk gitare je raznolik. Imate distorziju, chrunch, čisti ton… Starija sam škola, iako volim spoj modernog i vintage sviranja iz 60-tih i 70-tih. Ne volim staviti puno distorzije, pa se iza toga sakriti. Dakle, najčešće koristim chrunch zvuk i gotovo uvijek „neck pickup uz vrat gitare, jer to daje bluzerski štih, ali sve ovisi o trenutku, nema tu strogih pravila...  Od pojačala volim stare tipove Fendera ili Marshalla, jer daju taj lampaški overdrive i toplinu. Gitare Fender Stratocaster ili Telecaster. Ili da su napravljene u radionici mojih dragih prijatelja Dalibora Jurašina i Lisice Gordana, jer to što oni naprave je nešto najbolje na svijetu, pravi Stradivari. Sa ponosom se mogu pohvaliti da posjedujem jednu njihovu umjetninu.
Što gitara vama znači?
Ja razmišljam gitaristički, to je dio mene i cijeli moj mentalni sklop je vezan uz gitaru. Nema tu sad sam malo s njom, pa nisam, ona je pupčano vezana i samo nas nebo može odvojiti.
Ima li razlike svirati sam u studiju ili nastupati pred 15-tak tisuća ljudi?
U muzici je najbolji osjećaj kada publici izravno daješ, priznajem da mi ti doživljaji nedostaju. Ova muziku koju ja preferiram i stvaram nije za mnogobrojnu publiku. Kada si iskren, makar i nekoliko sekundi, onda taj spoj i ta iskrena emocija, energija će i najsirovijeg čovjeka uzbuditi i biti prepoznata. Meni je osobno najdraža svirka u klubovima, ili manjim dvoranama, tu se sve vidi i čuje, pa postoji neposredna suradnja publike i benda. Nakon takvog koncerta oslobođen si svih negativnih energija, osjećaš se super, jer si podario iskrenost i emocije tim ljudima.
Poznati ste studijski muzičar, uđete, pročitate note, odsvirate svoje dionice, ima li tu priprema?
Prethodnih priprema najčešće nema, poslušam pjesmu, napravim neke svoje zabilješke, često sam komponiram neki uvod ili solo. Dakle sve traje vrlo kratko. Ne volim se hvaliti, ali mislim da sam snimio preko 2000 pjesama za razne izvođače. U jednom intervjiu Mark Knopfler kazuje da se divi studijskim gitaristima Nashvilla, koji dođu u studio, uvježbaju pjesmu za 20-tak minuta i krenu sa snimanjem. Mi smo ovdje i brži,  jer, moje upoznavanje s pjesmom nekad traje samo par minuta i snimanje već ide. Također, u studiju nemam tremu, kada se upali crveno svjetlo koje označava početak snimanja, ja najprirodnije krenem.  
Vaš prvi album, kako je nastao i ima li neke simbolike?
To je ustvari album koji nije izdan, zove se „Between Perpendiculars“, što znači „ između okomica“. Naime, na brodu postoji dužina između okomica (Lbp) i želio sam upravo spoj muzike i broda. Kada je čovjek na brodu, pomorac, on je već samim tim zarobljen između nekakvih okomica a na gitari, te su okomice gitarske žice koje te opet na neki drugi način zarobljavaju. Ja sam iskusio i jedno i drugo ropstvo. Album sam poslao u Ameriku na adresu www.guitar9.com koji se bave samo gitaristima i objavljuju ono što misle da je dobro. Nakon 15-tak dana čitam o sebi, i ne mogu vjerovati. Takvu pohvalu ne bi sam sebi izrazio, osvrt je fenomenalan. Nakon par mjeseci mi se javila jedna nezavisna izdavačka kuća sa Floride www.progressiveartsmusic.com da je zainteresirana za moju muziku. Upravo sam završavao svoj drugi CD, kojeg sam u potpunosti sam doma snimio, svirajući sve instrumente. Zove se „ Going West Looking East“. Poslao sam im i taj CD, ostavivši na volju da izaberu koji će album izdati. Odlučili su se za ovaj drugi po redu i on se i danas nalazi u prodaji na njihovoj, i mnogim drugim adresama širom svijeta . Za ta dva mjeseca koliko je moj album bio predstavljen, od nekoliko kritika u Americi bio sam predstavljen kao novo gitarističko ime na koje svakako treba obratiti pažnju. Usporedili su me s najboljim svjetskim gitaristima. Pohvale su mi godile, jer taj moj rad je netko prepoznao.
A što je sa ostalim albumima?
Napravio sam još dva, koja nisu nigdje izdana, jednom ću ih sam na svojem „labelu“ izdati. Bilo je vrijeme da ih napravim, da se napokon izjasnim u muzičkom smislu i da na neki način smirim svoju dušu.  
Kako nastaje vaša „glazbena poezija“?
Teško je reći kako, ona može nastati po južini ili buri, neveri ili suncu. To nije bitno. Ona je povezana sa ljubavlju, jednostavna je, iskrena i dolazi sa dobre strane. Živim na Bačvicama i volim šetati uz more. Kada dođem do sika, tamo gdje je početak mora, uz večernje rumenilo, kada dlanom sunce mogu zakloniti, tada se moja duša puni emocijama i dobrim vibracijama. Udišući taj miris Mediterana, ježim se od „liposti“ i ljubavi prema tim vrijednostima. Na kraju to me i čini bogatijim, a uz to bogatstvo i pisme su lipše.
Zašto nema vokala u vašoj muzici?
Volio bih da imam dobrog pjevača, sada sam u toj fazi, jer kada sviraš sat i pol samo instrumentalnu glazbu postaješ dosadan i sebi, a kamoli ne i drugima. Razmišljam da krenem raditi na sebi u pjevačkom smislu, iako sam najiskreniji kada sviram.
Koga danas volite slušati?
Što vrijeme ide naprijed ja volim slušati ono što je starije. Vračam se u 50, 60-te godine, ali u principu volim dobru muziku, dobar blues. Zadnje što slušam je Danny Gatton, gitarist koji nije među živima, donekle nepoznat i koji je sve stilove „izmiša“.
Nešto o vašem bratu i vašoj djeci ….
Brat je jedan svestran muzičar, gitarist, izvrstan producent, odličan organizator i veliki radnik. Ja samo razmišljam o muzici, a on o svim drugim stvarima koji meni nedostaju , tako da bi naš spoj bio odličan. Moja „dica“- to je ludilo i glavni cilj je da sviram sa njima. Nedavno smo imali koncert, kada sam od Mega Muzike, zastupnika Fendera i Rolanda dobio nagradu za „nemjerljiv utjecaj za sviranje rok gitare u Hrvatskoj za 2008g.“. Bilo je predivno, Gogi na bubnju i Luka na basu. Dean Dvornik nam je dao ime “ Dva brata i njihov tata“, fenomenalno. Moji sinovi i ja se izvrsno kužimo u muzičkom smislu, imamo sličan senzibilitet. Razumiju me i prate na jedan fenomenalan način. Osjećaju muziku, a ta zajednička ljubav me čini još ponosnijim kao roditelj, uostalom to je moja krv.

Lipanj, 2008.