splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Elvira Kranjčar

Mama nogometne obitelji

Objediniti dobrotu i plemenitost u angažiranom humanizmu slijedom kriterija istinitosti i autentičnosti, a da se umjetnost

ne odvoji od samog života, pravo je umijeće. Svaki čovjek je kreacija vlastitog duha i raspolaže kao u slučaju gđe
Elvire Kranjčar neograničenom kreativnošću, koja nije i elitistička. Supruga legendarnog Cice i majka Lane ( magistrice prava na sveučilištu Bocconi – Milano ), te vatrenog Nike koji nogometni kruh zarađuje u Engleskoj, strastvena je nautičarka i ljubiteljica vjetra. Kao vlasnica galerije „ K“ na zagrebačkom Kaptolu, svojim novim ciklusom „ Ne – Predvidljivo“ osvaja Zagreb i sve ljubitelje umjetnosti.
Zašto galerija i baš ovakva?
Koliko je teži i mukotrpniji bio moj otpor prema neprimjerenoj medijskoj izloženosti naše obitelji, to je snažniji bio moj rad na promjeni željenog prostora. Ovaj prostor je unajmljen u kuriji mons. dr. Vlade Košića , a trebao je poslužiti kao skladišni prostor. Govorim o periodu 2003 god. i aktivnog vođenja malog dućana „Esa „. Isti je zatvoren 2004 god., zbog potpune posvećenosti obitelji i tadašnjih događanja, privremeno se povlačim, ali samo prikriveno. Iz neuglednog skladišnog objekta iznjedren je visoko estetiziran prostor velikog potencijala. Paralelno se je radilo i na uređenju vanjskog prostora, toliko željenog vrta, koji stvara važnu dodatnu komponentu atmosfere ovog ambijenta.
Primjećujem poveznicu prostora i ljubavi prema jedrenju?
Prilikom izgradnje novog krova, moja odluka je bila da definitivno i bez pogovora jedan dio mora biti ostakljen. Životna vertikala i nesmetani pogled u nebo, to je moje nadahnuće i trenutačna inspiracija. Iste stvari volim i na moru, biti usidren u maloj uvali, uz os vertikale more – jarbol – nebo.
Izložbena aktivnost?  
Imam lijep prostor, ali ga je trebalo oživjeti, utkati mu novi sadržaj. Moja želja je da prostor bude višenamjenski i da, osim likovne umjetnosti obuhvati i arhitekturu interijera, poeziju, glazbu. Zaživjela je izložbena aktivnost i upravo je realiziran projekt „Odsutni / Prisutni „Taj ciklus, u okviru kojeg su u vremenu od svibnja 2007 do veljače 2008 pokazane četiri izložbe radova hrvatskih umjetnika: Ive Gattina, Julija Knifera, Edite Schubert i Marijana Jevšovara. Daljnja aktivnost prostora „ K „ nastavlja se ciklusom s radnim naslovom „ Ne – Predvidljivo „ izložbom zagrebačkog umjetnika Ivana Kožarića, a planirane su izložbe radova Tonija Meštrovića u svibnju, Tony Cragga u rujnu, te Nine Ivančića u listopadu. Time prostor „ K „ širi svoju aktivnost na polju internacionalne umjetničke scene i intermedijsko stvaralaštvo, a zadržava i otvorenost za smjernice inicijalne zamisli, te nastoji da se kao izložbeni prostor prezentira i u širem značenju. Nastojim da se za položaj umjetnosti zainteresiraju ne samo profesionalni nego i drugi čimbenici društva, te uključe u dijalog u smislu njegove nedjeljivosti od ostalih segmenta života. Ovaj novi ciklus ne označava bilo kakva tematska ograničenja, nego okvirno i dodatno upućuje na želju da omogućim umjetnicima realizaciju izložbi u krajnjoj otvorenosti spram njihovih pristupa i odluka, misleći pritom na pitanje medija, idejnih i prostornih rješenja.
Obitelj?
Ona je moje osnovno ishodište, svaki njezin član ponaosob je jak individualist i veoma smo povezani . Moja ljubavna veza započela je u osnovnoj školi i istom predanošću traje i danas . Zahvalna okolnost bila je Cicina uspješna karijera, koja nam je omogućila nesvakidašnji obiteljski život u Beču . U tom gradu umjetnosti mogli smo svojoj djeci priuštiti lijepo odrastanje. Tijekom pohađanja internacionalne škole, nastojala sam im od malih nogu ukazati na važnost obrazovanja, jer ono nas obogaćuje i uči toleranciji. Kćer Lana je u iščekivanju radnog mjesta u Londonu, što ne bi bilo loše zbog vezanosti uz Niku, a on, na moje veliko zadovoljstvo odrasta profesionalno i osobno. Iako smo često prostorno razjedinjeni, svi svakodnevno međusobno kontaktiramo, dosljedno i postojano slijedimo i definiramo svoje životne kreacije, osobne i obiteljske.
Vaše znanje o brodovima, vjetru?
Ne bih rekla da znam o brodovima mnogo, pogotovo ako mislite na tehničke informacije. Moja radost je biti na moru, na brodu. Tu ljubav nosim iskonski u sebi, ono je za mene sinonim beskrajnog prostora, nepredvidljiv, tajanstven, poseban. Osnove ruža vjetrova poznam, jugo, bura, maestral. Ali trebalo bi jako poraditi na tome, kada sam na brodu onda me sve interesira, pa i to. Užasavam se koliko u stvari malo znam, i sama priroda me potiče da to savladam, naučim. Volim ta zapažanja obogatiti u hodu, onako slobodna bez stega i moranja. Prava strast je biti na maloj kompaktnoj jedrilici do 15 m, jer na takvom prostoru možeš doživjeti ugodu mira, tišine, a jedreći dosegnuti ekstazu. Obožavam buru, zbog svoje čistoće, snage, adrenalina koju ona nosi.
Prvi susret s morem?
Kao malo dijete s roditeljima u Makarskoj, kasnije se to mijenjalo. Najljepše vrijeme provedeno na moru je vezano za odrastanje moje djece, na pješčanom otoku-Susak. Mogu kazati da sam prvu pravu osviještenost glede ljubavi prema moru, suncu, vjetru doživjela upravo tada na Susku.
Život na brodu Vaših snova?
Nisam tip koji voli usamljenost, volim klapu, a idealna brojka je 6-8 ljudi na brodu od 15 m. Izuzetno je važno da se ekipa poznaje, da se možeš i osamiti uz veliki respekt. Ne želim i ne prihvaćam luksuz, ali volim udobnost, ugodu, nije da baš sve mora biti pročišćeno, sofisticirano, spartanski… to ne. Određene stvari- muzika, unutarnji interijer, da se osjećaš dobro. More je isto tako surovo, nije to uvijek sunce, maestral, ima tu i hladnih, maglovitih, kišnih dana. To ipak treba biti kutak koji ti sve olakša, ali i da mogu mijenjati mjesta. Znači jedrilica - prijatelji uz obitelj.
Avanturistički duh?
Mislim da ga imam. Mogla bih sutra bez straha otići na dalek put, recimo brodom preko Atlantika, uz ljude od velikog povjerenja. Taj izazov se ne propušta. Život nas nosi, zašto požaliti i sebi prigovarati. S druge strane, sav slobodan trenutak želim iskoristiti prvenstveno s obitelji, jer funkcioniramo na neobičan način, recimo nedjeljni ručak je jedan ritual.
Omiljena plaža?
U principu ih ne volim, kada sam na jedrilici tada obilazimo uvale i kada naučiš na ta djevičanska mjesta, onda prezireš plažu kao objekt. Postaneš izbirljiv, nešto ti nedostaje, ne zbog ljudi već uvjeta koja ti pruža naša obala. Takvih ima na Visu, Šolti, Kornatima… Ponekad vas i doživljaj veže za neku uvalu, zato mi jedrilica daje tu dodatnu draž, intonaciju.
Jedrenje?
Pravo iskustvo sa jedrenjem mi se zbilo 95 godine, kada se složila jedna ženska ekipa. I ranije sam jedrila, ali ono pravo se tada dogodilo. U životu ti se nešto namjesti, tako i ta ekipa. Svi vole jedrenje, obožavaju ga, to je prioritet. Međutim, ima i zafrkancije. Naš skiper je Fiko, čovjek od znanja, autoritet. Na brodu se nešto stalno uči, od čvorova do raznih vještina, meteorologije, kuhanja…i naravno jedrenja. Pusti nam da sami nešto vrijedno uradimo, tako da dobijemo na važnosti. Ove godine u lipnju ili rujnu, ponovno krećemo na turneju - silno mi nedostaju moje jedriličarke. Radujem se ponovnom susretu sa brodom, jedrima…
Jeste li imali neugodnosti na moru?
Bilo je svakakvih dogodovština, pa i takvih. Ali, kada znate da ste u sigurnim rukama svoga skipera, tada u glavi nema mjesta strahu i panici. More treba respektirati, pravi kapetani najviše i respektiraju more. Stalno prate, gledaju, osluškuju. More ti daje signale kada treba bježati. Ako se zaneseš i ne vodiš računa, što zbog neznanja, neiskustva, eto zla .
O sinu Niki ….
On je prošao svoj put, nadogradnju svoje osobnosti i svoje igre odradio je vrlo dobro. U prošlosti je bilo straha u mene kao roditelja, ali danas sam mirna. Racionalno ili emotivno, nije mi bilo lako u toj osviještenoj njegovoj osobnoj nadogradnji. A ono što je uvijek savjet „treba željeti koliko daleko hoćeš" - to je zaista i postigao u momčadi koja nije u vrhu, ali zahvaljujući njegovoj igri dolazi do momčadskog napretka. I to je njegov veliki uspjeh, jer on je zaista dobar. Koliko će daleko otići ovisi samo o njemu, o predanosti, posvećenosti i, naravno o sreći.
Savjet svom suprugu treneru?
Njemu ništa ne mogu reći, jer Cico živi život nogometa i ta je njegova postojanost, predanost, ljubav….nepresušna. Mogu samo biti tu kao potpora, te u pojedinom trenucima dizati moral.

Ožujak, 2008.