splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Zlatko Cico Kranjčar

Legendarni plavi devet

Velikan hrvatskog nogometa, jedan od legendarnih Dinamovih 'plavih 9', zatim trener, bivši izbornik 'Vatrenih'

, a danas izbornik i trener reprezentacije Crne Gore, koja pod njegovom dirigentskom palicom doživljava nevjerojatan uzlet u kvalifikacijama za odlazak na EP. U Podgorici, gdje je dogovoren sastanak, razgovaramo o trenerskom poslu u kojem te danas slave do božanstva, a već sutra nestaješ u vjetru vlastitog nevremena, o obitelji, akademiji, užicima… Taj vječni mladić obožava boraviti u beskrajnoj školi za obuku 'kako usrećiti navijače', a društvo mu je kao 'kuća puna svjetla i ljudi koje voli; zato, uz čašu vina, pozdravljam njegovu dušu prepunu dobrote.  
Koje su vaše vrijednosti, pravila uvažavanja koja zahtijevate kao nogometni trener?
Trudim se da mi bude dobra komunikacija s igračima, što podrazumijeva dobro međusobno razumijevanje, usmjeravanje u smislu onoga što igrač treba pružiti kad se postavi zadaća preda nj, odnosno što se očekuje od njega. U tim pričama se vidi igračeva odlučnost, odvažnost, htijenje... a ja mu dajem važnost i usmjerenje, ne bi li mi kroz igru vratio sve to na najbolji mogući način. Samim tim što je profesionalac, on mora pružiti ono što ima u sebi, jer se to od njega i očekuje.
Poziv nogometnog trenera često znači i biti odvojen od obitelji…
Ponekad je ta razdvojenost, samoća, i dobrodošla, jer sam tada potpuno koncentriran u svojim razmišljanjima, u sučeljavanjima faktora odluke i ispunjavanju obaveza prema treninzima, pripremi ekipe... Bolje je da mi tada obitelj nije prisutna, dok je nakon odrađenih obaveza i ispunjavanja odgovornih zadaća trenera ili izbornika, pogotovo nakon utakmice, obitelj ona koja mi donosi mir. Često mi je takva analiza i kritika, odnosno pohvala, nasušno potrebna, rekao bih potrebnija nego ijedna druga, jer dolazi od srca. Sve što se desilo na nogometnom terenu, bilo negativno ili pozitivno, uvijek je za mene prihvatljivije, draže, iskrenije, kad ocjena o tom dolazi iz obitelji.
Više volite raditi s reprezentacijom ili...?
Raditi s nacionalnom momčadi, odnosno trenirati reprezentaciju neke države, nešto je posebno, specifično, i taj posao obožavam. Mislim da mi je, po nekoj unutarnjoj vokaciji, taj posao bliži, nego svakodnevni rad u nekom klubu. Trenirajući klub možeš biti malo ležerniji, odgovoran si za utakmicu i imaš prostora nadoknaditi propušteno tijekom prvenstva, dok kao izbornik imam odgovornost 'na potenciju', jer odgovaram za cjelokupan nogometni sistem, a reprezentacija je uvijek vrh piramide. Meni je kudikamo ugodnije raditi izbornički posao, jer imam mnogo više vremena za donošenje određenih kvalitetnih odluka. U tjednom ciklusu, pak, za pripremu klupske utakmice odluke se moraju donijeti odmah, a u igri je rezultat i dobrobit momčadi.
Kakve nogometaše volite?
Obožavam kreativne igrače, tehničare, intelektualce, posebno ako su i mangupi. Zašto? Jer će tu mangupariju, nestašluk, izraziti na terenu i znati reagirati tako da svoju momčad dovedu u dobru rezultatsku poziciju.
Koliko je nogomet evoluirao od vaših nogometaških dana do danas?
Promijenio se više u dijelu fizičke pripreme, dok se u kreaciji nije osobito unaprijedio, budući da se uvijek težilo nadigravanju. Onaj moj Dinamo iz 1982. i 1985. godine je igrao takav nogomet, jer smo imali igrače koji su se profilirali rigoroznom selekcijom. Predispozicija za dobru igru, kondicija, trčanje... to su te promjene, a sve drugo je na našem nivou. Moja generacija nije zaostajala ni u fizičkom smislu za današnjom. Ono što je najviše otišlo naprijed je u usmjeravanju vitamina koji se danas proizvode, pa organizam, odnosno muskulatura sportaša, značajno napreduje. Je li to štetno za zdravlje sportaša, e to je druga priča. Mi smo imali skroman 'doping': znate onu 'svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje'.
Koja vas momčad oduševljava i zašto?
Neću ništa novo otkriti kada kažem Barcelona, koja me oduševljava igrom, pristupom igri i taktikom, te onim što je najvažnije: njezini igrači uvijek su motivirani. U tako jednoj velikoj momčadi, s mnogobrojnim fenomenalnim igračima koji imaju blistave rezultate iza sebe, oni i dalje teže da budu još uspješniji. Gladni su novih trofeja, pa su upravo zbog toga u prednosti pred drugim momčadima. Osim toga, organizacijski su sjajno 'posloženi': od predsjednika kluba do posljednjeg navijača svatko zna što mu je posao, ali i odgovornost prema radu i zadacima. Nisu siti trofeja, hoće potvrdu svojih vrijednosti, vesele se, igraju iz ljubavi, entuzijazma. Pustimo novce, imaju ih toliko da ih ne mogu ni potrošiti, ali oni uživaju u igri. Kada mi to uspijemo, biti će velika stvar.  
Je li izuzetan ljudski potencijal razlog uspješnosti u nogometu?
Nisu toliko ljudi problem, koliko tržište. Da se vratim na Barcelonu, tamo ne postoji tržišni moment, jer su pokriveni svime što treba imati vrhunski sportaš, odnosno nogometaš, dok u nas tržišna vrijednost uništava entuzijazam koji imamo u sebi. Taj nam ekonomski dio kaže da se mora otići vani, jer vam daju i pružaju više. Od toga ne možemo pobjeći, jer svaka ponuda je veća od onoga što ti se pruža u tržišnoj utakmici. Ovdje postoji ljubav, entuzijazam s kojim se i kreće u proces stvaranja igrača, ali tržišna vrijednost nas sputava, jer ne možemo osigurati igraču karijeru kao Barcelona, Real… mislim na egzistencijalni dio. Mi smo osuđeni na stvaranje igrača, a oni odlaze i odlaze, dok u Barceloni stvaraju kostur od svojih igrača i nadopunjuju sastav kupujući igrače kakve trebaju za bolji napredak.
Volite li mlade ili se oslanjate na provjerene igrače?
Volim mlade, ali volim i kvalitetu. Mlade sam doista promovirao tijekom svoje trenerske karijere, pokazivao im put. Rekao bih da je kombinacija iskustva i mladosti dobitna u stvaranju ekipe. S mladima imam fenomenalno iskustvo, mnogo njih je prošlo kroz moje ruke i napravilo dobre karijere oni kojima sam prokrčio put da budu to što jesu sigurno će se prepoznati. Mladima treba vjerovati, ukazati im povjerenje, a tvrdim to stoga što sam i sam počeo kao vrlo mlad igrač, već sa 17 godina. Vrlo dobro znam što za tako mladog igrača znači dati mu šansu. Pritom mu pomažem da se izgrađuje kao osoba, da ostvari životne ciljeve. Zato preferiram mlade kojima dajem prioritet.
Što ste od trenera tražili kad ste bili mlad igrač?
Tražio sam samo podršku da kao trener i čovjek vjeruje u mene, da ću uz njegov rad doći do onog što očekuje on, momčad, publika, na kraju i ja. Mladi igrač treba trenera kao osobu koja će ga usmjeravati i kao pedagog. Igrač često može biti gubitnik, kad se izgubi u svojim traženjima, ili ako su snovi nerealni. Trener isto tako, ako stavljajući mladog igrača u momčad traži rezultat. Treba osjetiti kad i koliko dozirati, ponekad popustiti, ponekad biti strog, ali uvijek pravedan. Ja nisam imao dovoljnu podršku trenera koji je tražio moju 'golijadu', ali sam se izborio za svoj status. Iz tog iskustva dajem veliki prostor mladom igraču da uspije, da gradi i stvara sebe kao osobu, a onda ćemo svi imati razloga za zajednički rezultat.
Tko vam se svidio, imponirao vam; od koga ste najviše 'upili'?
Moram spomenuti pokojnoga Branka Zebeca, koji je trenirao onu zlatnu Dinamovu generaciju iz 1967. godine. Iako sam tada bio dijete od 10 godina, mnogo godina kasnije shvatio sam na koji je način izvukao maksimum od ekipe koja je osvojila jedini europski trofej. Ekipu je spremio na fenomenalan način, to svi igrači spominju i dandanas cijene. Svi su govorili da je bio žestok, zahtijevao čeličnu disciplinu, ali i da je bio fleksibilan te dozvoljavao opuštanje. Ćiro Blažević ne može biti izvan mojih razmišljanja, i on je bio tu negdje, čak i mudriji, jer je znao izvući iz igrača više nego je sam igrač vjerovao da može. Uz dodatnu motivaciju i šarm uvijek je bio spreman animirati ne samo igrače i upravu, nego i medije. Znao je izvući rezultat, za što je na kraju i pozvan. U njemu i Zebecu vidim osnovu moje sinteze, njihov dubok trag u mojoj memoriji; od njih sam 'upio', kako kažete, najviše dobrog. Stilski pokušavam biti svoj, ne kopirajući nikog, a opet da po rezultatu budem upamćen. Ima tu i Barićevih natruha što se tiče organizacije treninga, pa strogost poput Markovićeve. Uvažavam mlade i volim raditi s njima drugačije nego su mene vodili, tu je ta moja specifičnost svoj sam, ali iskustva drugih ostaju vječno usađena u meni.
Je li se pojavio neki mladi trener i tražio vaše mentorstvo?
Moram reći da svi mladi traže svoj put, što je dobro i pozitivno, a i ja se još 'guram' u tu kategoriju, iako imam dovoljno potvrda iza sebe. Nitko od mladih trenera nije tražio od mene razgovor, razmjenu mišljenja, pa razgovaramo jedino kad se nađemo na nekom okruglom stolu, kada ponešto prodiskutiramo, premda svaki od njih ima svoju viziju. Ne zamjeram im, kao što ne zamjeram svojoj generaciji koja nije tražila mentore, nego svoj put. Ali, ja sam imao mogućnosti razgovarati sa starijim trenerima: Ivićem, Ćirom, Markovićem, Barićem... osobama koje su mi imale što reći, pa sam se rado družio s njima. Oni su mi drage volje davali savjete, a ja sam slušao, neke savjete prihvaćao, neke ne. Takvih druženja danas više nema, nema komunikacije, nego vas pozovu na neku tribinu, a i to rijetko. Čujem pak ono što nije dobro: kritiku trenera upućenu treneru. Obezvrjeđuju se kolege, a ja svoj uspjeh nikada nisam prisvajao, nego ga dijelio s ljudima oko mene, koji su mi uvijek itekako važni. Stručni stožer, igrači, moja vizija i sistem, priča u sklopu treninga... ne može proći bez njih, jer je to timski rad. Nema danas samo jednoga sjajnog trenera, a tijekom igračke karijere razriješio sam kompleks ja-pa-ja.
Kako stvarate taktiku, pripremu za utakmicu?
Studija, analiza protivnika, vrlo je važan segment, nastojim vidjeti gdje je protivnik opasan, pa se prilagođavam, ne bih li otkrio njegovu slabost. Moja vizija je da uvijek stvaram kreativnu ofenzivnu igru: napasti protivnika, držati kontrolu nad loptom da me protivnik ne iznenadi, a da mi njega dobijemo ofenzivom. Hoću reći, vodim brigu o protivniku, ali bitno je stvoriti igru u kojoj smo mi pretendenti, da ofenzivnom igrom nadigramo protivnika te stvarajući igru izgradimo pritisak tako da protivnik vodi brigu o nama, a ne mi o njemu.
Kako je došlo do suradnje s Nogometnim savezom Crne Gore?
Prvo je bilo upitno koga Savez Crne Gore želi za izbornika, pa je 'palo' da se sa mnom razgovara, u čemu su veliku ulogu odigrali Savićević, kao predsjednik Saveza i njegov prijatelj Zvonimir Boban. Zajedno su igrali u Milanu, a u njihovoj komunikaciji su došli do mog imena. Bio sam slobodan nakon Teherana, te sam prihvatio pruženu ruku... da vidim što možemo, što oni žele, kakva su očekivanja. U razgovoru sam vidio da je to jedna dobra opcija, da se otvaraju prilike da se opet nametnem, otvorim put uspjehu, jer sebe vidim uvijek kao uspješnog trenera u nogometnom svijetu.
Kakav je osjećaj biti nogometni trener u grotlu nogometnog hrama na Wembleyu i držati u konopcima 'Gordog Albiona'?
Tamo smo otišli bez nekog pritiska, a Englezi su bili u situaciji imperativa. Išli smo se nadigravati s jednom od najboljih svjetskih momčadi i tu smo zapravo tražili svoj motiv: da se što bolje prezentiramo i pritom ne doživimo veći poraz. Sigurno da kad igraš pred punim stadionom u hramu nogometa to nosi u sebi motiv što smo ga svi imali. Suradnici i ja razmatrali smo i analizirali igru engleske momčadi, te svoju šansu vidjeli maksimalnim angažiranjem igrača koje imamo, koji bi mogli odgovoriti toj sili. Tu je bila poanta, od protivnika smo dobili na važnosti, težini, te iskoristili voljni moment da se prezentiramo u najboljem svijetlu.
Iznenadili ste sve, čak ste vodeći na tablici!
Ovo stanje je velika stvar i uspjeh svih koji su sudjelovali u stvaranju atmosfere. Važno je da se ne dijelimo po zaslugama, nego da smo pokrenuli proces, program i organizaciju, što je na kraju dalo rezultat. Očekujem pobjedu nad Walesom, u rujnu čekamo Engleze kod kuće, a pobjednik tog derbija otići će na Europsko prvenstvo. Nama će vjerojatno biti dovoljan i remi da se kvalificiramo, što bi bio veliki podvig.
Koji su vaši užici danas?
Ne možemo sve trpati u isti koš. Obitelj je na prvomu mjestu, uživam da sam nešto dobro stvorio. Ostvario sam prvo igračku, a onda i trenersku karijeru, osnovao obitelj koja napreduje... imamo i unučice, a njihov mi je osmijeh danas najveća radost. Kao roditelj imao sam jednu vrstu briga, a sada, kao dvostruki djed, imam drugu vrstu zabrinutosti, što me čini posebnim i sretnim. Mnogo je sada sve ležernije, a kad sam u obiteljskom okruženju sreći nema kraja. Moje unučice imaju roditelje koji su dobili potpunu životnu edukaciju od mame Elvire i mene, a u njihovom odrastanju ćemo sudjelovati koliko budu tražili njihovi roditelji. Važno je da će uvijek imati oslonac, u bilo kojem obliku, od mene i Elvire.
Akademija Kranjčar?
Akademija je zacrtana kao i ostale slične: moja želja je bila da utemeljimo školu nogometa, da skupimo dječicu iz vrtića od 5-6 godina, koja bi u sklopu programa školovanja igrala nogomet. Da ih obučimo tako kako ih uče naši treneri koji vode nastavu, a povezujući program s ljetnim kampom, koji je vrlo interesantan. Tamo se uključuju djeca iz naše škole, ali i ona iz inozemstva. Tu djecu ja ne vežem, nego im dajem mogućnost da se izgrađuju, igrajući se s veseljem, te da s 10-11 godina, ako pokažu talent, mogu ići u klub koji žele i nastave trenirati nogomet. Ljetni kamp donosi dimenziju više, što znači da se ta djeca profiliraju, dobiju pravu edukaciju: što je igra, što je lopta, kako se igra nogomet... Prošavši sve elemente ove škole, ako imaju afiniteta i talenta, odlaze u klubove gdje imaju lakši proces prilagodbe. Taj ljetni kamp je u Malom Lošinju, tamo je baza, a uvjeti su fenomenalni, s 'Jadrankom' imamo ugovore koji obuhvaćaju cijeli sportski i hotelski kompleks. Odaziv djece je izvanredan, svake godine sve više i više ih dolazi, što me čini izuzetno sretnim, jer me rad s djecom pomlađuje.
Danas vaš sin Niko igra najbolji i najzreliji nogomet; na koga je, na tatu ili mamu?
On je specifičan, svoj, ima nevjerojatnu koncentraciju, mirnoću, razumijevanje prema svim situacijama i pravovremenu odgovarajuću reakciju, odluku što treba učiniti. Ovaj najsvježiji primjer njegovog zapostavljanja u klubu to dokazuje netko drugi bi eksplodirao, ja bih recimo pukao, a on je ostao 'cool'. Put što ga je odabrao put je uspjeha koji nije lagan. Puno je prepreka dosad preskočio u životu, pogotovo u nogometnom dijelu, pa mogu kazati da nije na mene, ali nije ni na mamu Elviru.
Što bi ste mu vi, da ste mu trener, dali da bude još bolji?
Mislim da mu nitko ne može otkriti ili dati još nešto, jer je on izgrađen, otvoren, zna se gdje je najjači, gdje najtanji. Korekcije vršiti sad, prekasno je. On je osoba koja ima kvalitetu, odličan je u svim segmentima igre, taktički discipliniran, kreativan, lucidan. Ja mu ne mogu ništa više savjetovati. Da sam bio trener u njegovom razvoju, onda bih znao što učiniti, a danas je gotov, izgrađen igrač. Specifičan je, drugi nemaju ono što on ima, a to su kreativna iznenađujuća rješenja koja vidi u nekim svojim situacijama. Reagira odmah, protok lopte mu je kvalitetniji, bolji, zna gdje treba doći i postaviti se, danas je malo takvih igrača.
Kako vidite nastavak njegove nogometne karijeru?
Najviše bih se radovao kada bi bio sa mnom, ali pustimo moje želje. Najvjerojatnije je da će ostati u Tottenhamu, prevelik je to klub da sebi dopusti kikseve, neki igrači će sigurno biti prodani, jer je velik novac u pitanju. Druga opcija, koju ja preferiram, je odlazak u Real. Zašto? Jer im takav tip igrača treba. Taj dio nogometa i vizije igre mu konvenira, jer je kreativac iznenađujućih poteza. A treća opcija je Italija, da li Roma ili Juventus, Milano... vidjet ćemo. Za njega se ne bojim, stvorio je nogometno ime koje se danas poštuje, a on će sigurno znati odgovoriti na situaciju, kao i do sada. Svaki njegov potez u smislu nogometne karijere nosio je napredak, a svojom zrelošću i razmišljanjem sebi je otvarao, krčio, još kvalitetniji put.
Supruga Elvira je u Zagrebu otvorila galeriju 'K', odabravši nekomercijalan potez; pritom daje mladim umjetnicima priliku da se afirmiraju. Kako komentirate to njeno htijenje?
Njezin odabir je dobar, rekao bih fenomenalan. Imala je potporu cijele obitelji, jer smo znali njezine afinitete. U pitanju ste nagovijestili da mladim umjetnicima daje prostor da izađu u javnost, što je s njene strane lijepa gesta. Galerija 'K' vrlo dobro radi, sigurno je samo to da nije profitabilna, ali se ne smije uvijek u životu sve tako promatrati. Umjetnost je nešto drugo, a tamo se ljudi druže, razmjenjuju mišljenja, daju komentare, kritike... i ja ipak vidim izlaz iz ove situacije. Sve što se želi u obitelji, pokušavamo da se to i ostvari. Ovo je bilo moguće, znala je ciljano što želi na tragu svojih afiniteta, ostvarila je to i dala rezultat. Taj put otvaranja mladima i prezentiranje javnosti nije samo u Zagrebu, nego diljem Hrvatske što je izuzetno važno. Meni umjetnost nije strana, dok smo živjeli u Beču posjećivali smo mnoge izložbe, pa kad je Elvira došla s tom idejom, Niko i ja smo rekli: dapače. Ali sam bio svjestan da ta potpora iziskuje ulaganje koje će se teško vratiti. Međutim, sreću i zadovoljstvo se ne može kupiti novcem, pa smo djeca i ja tako sretni kad vidimo mamu Elviru kako svakoga dana odlazi u galeriju s osmijehom.    
Radili ste u Iranu; kakav je to nogometni svijet, kako ste se tamo snašli?
Mogu reći da mi je Iran, odnosno taj svijet, doista blizak u razmišljanjima. Prvo po emocijama, vrlo su emotivni, otvoreni, veseli i druželjubivi, jest da ima određenih sumnjičavosti dok ne prihvate stranca, ali kada ga prihvate, tada je dio njih. Imao sam lijep period, ne samo u druženju nego i rezultatski u stvaranju momčadi. Gledajući nogometno, Iranci su vrlo talentirani, možda im samo navike što se tiče treninga, ili radne navike, što bismo mi rekli, treba podići na višu razinu. Međutim, moj osjećaj je da ne teže tome, jer misle da je dovoljno doći do nečeg i time se zadovolje. Kao igrači su talentirani, mnogi igraju u Europi, niz puta su pokazali nogometnom svijetu da su kao reprezentacija vrlo interesantni. Imamo krive predrasude o njima, oni imaju svoje regule, vrlo su disciplinirani, obiteljski vezani i kreativni, u druženjima su mi bili vrlo prihvatljivi. Restorani u Teheranu su na svjetskom nivou, grad je fenomenalan sa svojom arhitekturom, ali nakon ponoći nema izlazaka, a niti alkohola.
Djeca su otišla u svijet, podarila vam unučice…
Lijepo je vidjeti Lanu i Niku kako kao roditelji odgajaju svoju djecu, a moje unučice su u poziciji da startaju s većim standardom nego što sam ga ja imao. Tamo gdje žive drugačiji je svijet, okruženje u kojem im ne manjka ni 'ptičjega mlijeka'. Oni će bez djeda i bake znati izvesti na pravi put svoju djecu. Međutim, njihovo zdravlje mi je na prvomu mjestu.
Gdje sebe vidite nakon što vam istekne ugovor s Crnom Gorom?
Želim se vratiti na izborničku poziciju reprezentacije Hrvatske, ne skrivam da mi je to velika želja. U borbi s Belgijom, Škotskom, pogotovo Srbijom, Hrvatska ima sve atribute za prolaz, jer ako si osma nacija na svijetu, onda ne možeš pobjeći od uloge favorita.
Za kraj, možda neka poruka?
Želio bih reći da bolje vrednujemo jedni druge, da vrijednosti idu naprijed. Ljudi koji to moraju provesti, neka provedu, mislim da naše okruženje to zaslužuje, ali se to ne događa. Mala smo država, zadržimo ono što imamo, vrednujmo mlade ljude, gurajmo ih, dajmo im šansu, jer jedino su oni vrijednost koja će nas izvući iz teške ekonomske situacije. Bitno je da oni ne upadnu u depresiju i letargiju. Ovaj trenutak je dobar da ugrabe svoju šansu, jer ulaskom u EU dobit će najveću mogućnost, otvoriti će im se svijet, a time i prosperitet, jer će onda zaista biti u Europi.

Svibanj, 2008.