splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Zlatko Vujović

Stroj za golove

Hajdukov napadač iz zlatne ere i igrač kojega je, tijekom 11 godina karijere, u reprezentaciji pozivao svaki izbornik

, govori o ljubavi prema moru, o svojim brodovima, o današnjem nogometu…i Hajduku, dakako- ističući da može podnijeti sve osim da mu dirigiraju nekompetentni ljudi iz sjene. Legendarni hitronogi bivši reprezentativni napadač Hajduka, te niza francuskih klubova (Bordeaux, Cannes, PSG, Sochaux, Nica ), nakon velike karijere vratio se svojoj prvoj ljubavi – balunu na splitski način, u svojstvu pomoćnog trenera Hajduka, tako da istinski žali što danas nema vremena krenuti na „đitu „ sa svojom klapom.
Vaš pogled na karijeru….
Moja je karijera dugo trajala i ostvarila su mi se sva dječja maštanja. Igrao sam za velike klubove, nadavao se golova, proputovao cijeli svijet… baveći se sportom kojim sam zaluđen. Prestao sam igrati u 34 godini, iako sam bio u vrlo dobrom zdravstvenom i kondicijskom stanju. Danas žalim što nisam nastavio još koju godinu.
Tko Vas je otkrio?
Stanovao sam blizu starog Hajdukovog placa i svakodnevno dolazio promatrati treninge, s mojim prijateljima iz ulice. I tako, jednog dana okuražimo se mi i prijavimo u pomladak…. te se nađemo ispod istočnih tribina, na legendarnoj crnoj šljaki. Odigrali smo utakmicu „na male branke“ i otada nisam propustio nijedan trening. Moj prvi trener bio je pok. Andrija Anković…. Zanimljivo da sam, sve od pionira, uvijek igrao napadača.
Reprezentacija?
Odigrao sam dva SP i jedno EP. Debitirao sam 1979 godine na Cipru i zabio dva gola. U 11godina sakupio sam 70 nastupa, svi izbornici su me pozivali, što je dokaz moje profesionalnosti.
Nakon završetka igračke karijere, čime ste se bavili?
Postao sam licencirani menager, posla je bilo, ali sam brzo uvidio da nisam rođen za to. Trebalo je, kao u svakom poslu, biti predan, a kako tu sebe nisam prepoznao, okrenuo sam se jednom novom, morskom svijetu beskrajne ljepote. Od djetinjstva je u meni tinjala želja za brodom, i to ne bilo kakvim – nego nepotopivim, koji će preskakati valove. Godine 1995 sam poslom bio u Majami, ugledao takav i kupio ga…. Bio je to Boston Whaler od 8 m, sa parom motora od po175 KS. Bio mi je pojam sigurnosti na moru, ali sam ga, nakon nekoliko godina, teška srca prodao i kupio Princess od 34 stope. Trebala mi je udobnost, da s obitelji mogu dva mjeseca „ špartati „ morem. Prekrasan je to brod, isplovljavali smo na nezaboravne turneje…ali, da biste s razlogom posjedovali takav brod, treba imati mnogo slobodnog vremena - grijeh je držati ga na vezu u marini. A kako sam se uhvatio trenerskog posla, koji me je sve više zaokupljivao, morao sam ga prodati. Kaže se da s brodom dva puta doživite sreću - kad ga kupite i kad ga prodate. To je istina..nisam vjerovao, dok se to nije meni dogodilo. Imati brod je velika obaveza i briga, a ja nisam od onih koji uposle skipera, pa „prst u uho“. Danas postoji žal za brodom, pogotovo kada se ujutro probudim i pogledam na Matejušku. Ali, smirim se jer znam da me tamo čeka mjesto za šest metarski kaić kojim ću moći loviti lignje. To je sport za uživanje, pogotovo za pravu, odabranu klapu. Na brodu čovjek postane duševniji, plemenitiji, veseliji. Sve grintavce treba povesti na ribe, vjerujte da će se vratiti preporođeni.
Jeste li ikada doživjeli havariju?
Mogu se pohvaliti da sam imao dobre učitelje, koji su mi dali dobre nautičarske temelje. Uvijek slušam vremensku prognozu, ali i stare ribare. Što ti oni kažu – poslušaj, a kada dolaziš u luku koju ne poznaš, gledaj na koji način su usidreni ribarski brodovi, kako su vezani. Uvijek popričam sa ribarima jer sam željan njihovih savjeta, zlata vrijednih. Nikada nisam forsirao u plovidbi, poštivao sam more i nikada nisam imao ni havarije ni nepodopštine. Držim se da je najbolji kapetan onaj kojeg nevrijeme zadesi na sigurnom vezu.
Omiljena hrana na moru?
Sve što se izvadi iz mora, veliko ili malo, ide u teću. Meni i mojoj ženi je sve drago, lešo, brudet, pečeno, nema razlike. Ne mogu se pohvalit velikim trofejima, ali za prehraniti se, uvijek uhvatim hobotnicu ili neku ribicu.
Razmišljate li o novoj velikoj karijeri, trenerskoj?
Nikada nisam imao afiniteta za taj posao, a pogotovo ne bih mogao prihvatiti da stalno selim i da o meni odlučuju nekompetentni ljudi. To sebi nisam htio dozvoliti. Imam licencu i sa velikim entuzijazmom i ljubavlju pristupio sam poslu pomoćnog trenera. S današnjim stručnim stožerom u Hajduka, na čelu sa trenerom Vučevićem, želimo vratiti klub na mjestu koju mu i pripada. Danas su metodika treninga i način rada drugačiji, važan je timski rad. Ja radim s napadačima i, osim taktike, pokazujem im nešto što nisu nigdje vidjeli i što će u kratkom vremenu naučiti. Vjerujte da nitko to ne radi sa većom ljubavlju od nas.
Vaš tip modernog napadača?
Ima ih mnogo, jer su danas napadači i strijelci, i pakeri, i tehničari. Cristian Ronaldo je fantastičan, ima sve. Sviđa mi se i Luca Toni, visok je, a nije trapav… od naših Rukavina i Kalinić. Danas više nije važan dribling nego brzina, umijeće da se lopta brzo i točno ubaci u prostor pred protivničkim golom i dobrim udarcem riješi utakmicu. Još nešto, u utakmici je najvažnije razdoblje posljednjih dvadeset minuta - kad protivnik pada tempom, moraš se trkom nametnuti i jednostavno rečeno „zdrobiti ga„
Gdje vidite HNK Hajduk za godinu dana?
Samo znam da već od početka na prvoj utakmici mora biti bolje. Najteže je očistiti klub, dovesti ga u stanje da se zna jedan red i da svatko odgovara za svoj dio posla. To do danas nije bio slučaj. Teren je za igrače… ili jesi ili nisi. Ne može se više dogoditi da netko igra zahvaljujući nekom iz sjene. Mi sa takovog puta nećemo odstupiti ni milimetra, krenuli smo dobro… a uzdamo se, jer nam triba, i mrvu sriće.

Srpanj, 2008.