splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Goran Vučević

Mister Pegula

Mnogi se rađaju s različitim sposobnostima i darovima kojih je nebo čudesno obdarilo, na način da raduju druge svojim talentom.

Nekada je Goran Vučević to radio s nogometnim balunom u Hajduka, Barceloni.., a danas u liku nogometnog trenera s talentom u izobilju, plijeni svojom gospoštinom da za njim svi ostali zaostaju. U godini kad Hajduk slavi svoj stoti rođendan, prihvatio je novi izazov-izgraditi mladu momčad po uzoru na slavnu Ivićevu generaciju sedamdesetih. Kriterij stvaralaštva je ono što privlači publiku, dajući joj uzbuđenje i uživanje, a upravo to je i njegov zadataka na kreativnom putu izgradnje, tražeći zvjezdani put. I toj istoj publici-Torcidi, da podigne nebeski zastor ne bili svi vidjeli nebo prepunu zvijezda. Kao što zemlji trebaju kišne kapi, tako i Hajduka treba vratiti na šampionske staze, poželimo stoga hajdukovom kormilaru neka ta strastvena ljubav dobije dimenziju epidemije, jer „vjetar prolazi a more ostaje“.  
Ovo je vaš drugi mandat na klupi Hajduka, koji su to razlozi bili 2008 godine da date ostavku, koja je razlika tada i sada u klubu?
Ovo je moj prvi intervju otkada sam na klupi Hajduka, a vama ga s radošću dajem, a jedan od razloga je i odnos pun uvažavanja koji je stvoren ovih nekoliko godina među nama. Moram kazati da je u današnja vremena jako teško raditi, u Hajduka pogotovo. Moj prvi mandat se dogodio za vrijeme preoblikovanja kluba, što je tada bio njegov primaran zadatak. Situacija nam je išla na ruku, mlada momčad je igrala u Europi bez nekog velikog opterećenja, jer smo znali da u Europu ne možemo napraviti neki značajniji rezultat. Uprava je de fakto dala meni odriješene ruke, u smislu da s mladim igračima napravim nešto dobro i da to traje. Nažalost, dogodilo se kao u većini slučajeva, da se nije imalo strpljenja s trenerom, naišla su dva lošija rezultata koja su rezultirala velikim pritiskom, a ja sam sve to preemotivno doživljavao. Radio sam u velikom klubu i moje razmišljanje je išlo u pravcu da nemam pravo imati loš rezultat, pa sam uz jedan veliki pritisak odlučio da odem. Ta moja odluka je bila ishitrena, no sada sam naučio taj dio lekcije. Ipak, cijelo vrijeme sam bio u klubu na jednu puno težu i odgovorniju funkciju, a to je voditelj omladinske škole koja se stvarala iz temelja i koja je bila iznimno zahtjevna. Želio sam ostati što je moguće duže, jer je to temelj jednog dobro organiziranog kluba. Moje želje su i bile da dovedem u red stvari koje su primarne, da bi prva momčad došla do rezultata. Znamo da jedino prodajom igrača Hajduk može opstati, na način da od prihoda tog novca može živjeti slijedeću godinu. Dakle, sve se bazira na omladinsku školu. Sada je druga situacija, nakon preoblikovanja klub je sportsko dioničko društvo, ovisi o sebi i svojim mladim igračima koji moraju sazrjeti ne bili se jednom prodali. Danas mi je ponovno ukazano povjerenje, što me čini izuzetno ponosnim da sam upravo ja odabran, da obećanje dano javnosti sprovedem u djelo.
Što želite promijeniti?
Za nešto napraviti dobro, meni kao treneru je potrebno vrijeme. Doduše nikom ga ne daju previše, tako i meni neće. U pravilu se ništa ne događa preko noći, sigurno da osim vremena je potrebno napraviti pravu selekciju, jer sada Hajduk pod ugovorom ima 51 igrača, što je prevelik broj. Zatim da skautska služba napokon proradi, da u klub dolaze najbolji po zaslugama, a onda će kroz neko vrijeme doći i „gospodin rezultat“, pa ćemo svi biti zadovoljni.
Što vam nedostaje da budete zadovoljni?
Nedostaje to da klub mora imati jasnu viziju svog razvoja minimalno 4 godine, da mora postojati strategija i logistika, a onda skalinu po skalinu ići naprijed. Zatim da oformljeni tim stručnih ljudi zacrta svoje planove i ciljeve, pa sa strategijom i vizijom kluba nakon godinu-dvije očekivati rezultat. Bez tih stvari iluzorno je očekivati bilo što.
Kako to promijeniti, odnosno može li uprava slijediti vaše ideje?
Jedan čovjek ne može napraviti ništa, tek zajedno možemo napraviti puno toga. Po uzoru na europske klubove nije teško zaključiti što je dobro i kako funkcionira jedan dobar klub. Često se dovodimo u komparaciju s klubovima poput Barcelone, Milana, Reala, što nije objektivno, ni realno. Mi se moramo hvatati puno manjih klubova, jer treba znati da postoje i takvi u Europi, poput Rosenborga, Anderlehta, koji su iznimno sređeni klubovi i koji imaju jednu težinu na način, da igraju i ligu prvaka i funkcioniraju na pravi način. Dakle, za početak ići za tim klubovima, pokušati to napraviti ovdje u Splitu, biti manje bahat, vjerujući da to uopće nije teško i neizvodljivo.
Koji je vaš ideal kao trener?
U svojoj igračkoj karijeri sam prošao strašno puno dobrih trenera koji imaju ime i prezime: Mourinho, Guardiola koji je igrao sa mnom, Juande Ramos koji je bio trener Reala i Totenhama, Bernd Schuster, Johan Crojf… Od svih njih sam naučio puno dok sam bio igrač, međutim ja volim biti svoj. Od svakog sam uzeo ono što se meni svidjelo, neku različitost, jer premda sam po prirodi idealist, nitko nije idealan. U današnjem nogometu mi se izuzetno sviđa Guardiolin „potpis“. On je osoba koja mi i po karakteru sliči, dok sam bio igrač Barcelone dosta smo se i privatno družili. On osjeća igrača, ima viziju nogometne igre, a igra mu daje i taj šarm i rezultat. Danas Barcelona igra najbolji, najljepši, najubojitiji nogomet na svijetu, a meni kao treneru imponira upravo takav trener.
Bili ste igrač u Barceloni, klubu u kojem su sve kockice idealno poredane, zašto se taj model jednostavno ne primjeni ovdje, odnosno gdje vidite probleme?
U tako velikom mega-klubu sve je na mjestu, Hajduk ne može biti uz rame takvom klubu, premda bih to ja volio i želio. Dakle, primijeniti model nekog manjeg kluba, da živi od svog proizvoda, da stručan tim ljudi u mandatu od 4 godine zacrtane ciljeve ostvaruje, pa će i sređena slika kluba pridonijeti još većem broju gledalaca, na što se onda nadoveže marketing…
Što pravi trener mora imati?
Mora imati jednu prepoznatljivost, osobnost, na način da su ispred svega ljudske vrijednosti bez obzira na njegove stručne kvalitete. Od toga sve počinje, naravno da što se tiče struke mora imati znanje, uz koju slijedi sigurnost. Ljudi promatrači su oni koji ocjenjuju trenerovu kvalitetu isključivo po stilu. Taj stil koji trener želi primijeniti na svoje igrače, na utakmicu je vidljivo i čovjeku bez nogometnog pedigrea.
Koliko vjerujete igraču?
S obzirom da sam i sam bio igrač, lakše mi je odgovoriti na vaše pitanje. U šali znamo reći da su igrači „kvarljiva roba“ , kao što i jesu. Igraču nikada ne smijete puno vjerovati, jer kao trener danas jesi, sutra nisi, međutim ja sam osoba koja se zna puno približiti igraču. Od njega tražim iznimno pošten rad na način kako se ja volim izraziti:“Ti meni daj ono što ja od tebe tražim, a ja ću tebi vratiti duplo više“.
Što vam je omladinski pogon dao?
Puno toga, iako je jako teško u današnjim vremenima raditi s djecom. Nisu oni toliki problem, koliko su to njihovi roditelji. Hajduk u svojim omladinskim kategorijama ima 11 kategorija s otprilike 220 djece, a to je najmanje 220 roditelja. Svakodnevni razgovori su me iscrpljivali, uzimali su veliki dio energije na način, da se ne možete skoncentrirati na onaj bitni radni dio s trenerima i radu s djecom. Međutim, dobio sam jedno veliko iskustvo, a ta djeca su mi se zavukla pod kožu. Zaboravio bih na sve probleme kad su došle utakmice i pobjede, često zanemarivao i vlastitu obitelj. Ti trenuci su motivirajući, i jako mi je žao što sam prekinuo jedan proces, jedan zajednički timski rad u kojem sam beskrajno uživao s djecom.
Koliko je trenerski posao stresan?
On je sigurno stresan, ali ja sam mlad čovjek pa ga toliko stresno ne doživljavan. Međutim neki stariji treneri su dobili infarkt na klupi što mi je samo upozorenje, pogotovo u Hajduka gdje nema opravdanja, ako nisi najbolji. Vani je daleko lakše raditi, jer su kockice posložene, a pritisci o nekakvom nerealnom rezultatu su daleko manji.
Kakvi su i koliki vaši kontakti s Barcelonom?
Barcelona je veliki klub koja drži do svakog svog igrača koji je nosio i topio znojem njen dres, na način da cijelog života imate otvorena vrata dobrodošlice za svaku vašu potrebu. Tamo sam igrao gotovo 5 godina, stekao veliki broj prijatelja, tadašnji suigrači su danas na velikim funkcijama u klubu: Guardiola je trener, Zubizareta sportski direktor, Amor sportski direktor za sve kategorije igrača… Imam određene kontakte koji su meni bitni i važni, jer biti u kontaktu s jednom Barcelonom i razgovarati na temu nogometa je velika stvar. Kad liječnici razmjenjuju svoje stavove, saznanja i način primjene onog što rade je od velike pomoći, tako i mi koji radimo u nogometu je velika stvar razmjenjivati saznanja.
Gdje vidite Hajduka u ovoj sezoni?
Nisam od onih euforičnih, mi smo u zaostatku od 5 bodova za Dinamom, međutim sportski je nadati se dokle god ima mogućnosti da se tog Dinama ugrozi. Sve ćemo učiniti, međutim treba biti realan i kazati da će to biti vrlo teško ostvariti. Svi vrlo dobro znamo što se događa u HNS-u, znamo tko je Mamić i način na koji on djeluje. Moramo biti 20% bolji od Dinama ne bili osvojili šampionat, pa je samim tim Hajduku potreban mir na način da nema pravo u proslavi sto godišnjice kluba podbaciti u rezultatskom smislu. Znam da treba potrošiti i zadnju hajdučku kap znoja na terenu, ne bili se rezultatski približili i bili što bolji. Ali isto tako, moramo razmišljati i o slijedećoj sezoni, da ona bude puno bolja od ove, i tako skalinu po skalinu stvarati kult pravog kluba.
Prodana su dva najbolja igrača, da li mlade snage(Tičinović, Trebotić, Tomasov…) mogu zamijeniti i preuzeti rizik da budu nosioci, odnosno nove vedete kluba?
Hajduk je prodao igrače jer mora, a sama cijena govori o njihovim vrijednostima. Sigurno je da smo izgubili najboljeg igrača, koji je bio najvažnija karika. Imamo jednu momčad koja je vrlo mlada, i bilo bi lijepo da se možemo pojačati s tipom igrača jednog Ibričića, Kranjčara. Navijači su ti koji vide što je dobro, tako da ili prava kvaliteta koja će donijeti momčadi još kvalitetu više, ili da idemo naprijed s našim mladima. Jer suludo je trošiti novce na pojačanja koja nisu provjereno dobra. Ovi momci su u stanju dobro odigrati, ali to nisu igrači koje bih ja sad spominjao, iz razloga što bih im stavio veliki uteg na leđima. Oni trebaju u kontinuitetu odigrati mirnu ovu polusezonu, pa tek onda da vidimo da li su oni ta kvaliteta da budu nosioci igre Hajduka.
Može li današnja uprava vama donijeti mir, odnosno igrače koji vama nedostaju?
Jednostavno trener i sportski direktor moraju disati s upravom kluba, naravno tu je prvi predsjednik kluba koji mora osjećati ono što mi tražimo. Novac nije kod nas na terenu, a to i nije naš posao ni zadatak. Uprava je ta koja mora naći novac, a onda je normalno da se određeni novac uloži u igrača, pa da se za godinu- dvije proda još bogatije, kako bi se klubu priskrbio mir i blagostanje za normalan rad. Klub mora raditi na način da se pojačanja moraju dogoditi u suradnji sa strukom, a ne da se dovode preko DVD-a ili kvazimenađera. Sve mora biti prihvaćeno od naše službe više puta, jer takav igrač mora biti pravi za Hajduk, dakle ciljano.
Vidite li vi taj napredak?
Iskreno moram kazati da mnoge stvari u Hajduka nisu funkcionirale, pa tako ni skautska služba. Tu ima ljudi koji dobro rade, ali organizacijski to nije dobro posloženo, jer taj vid službe mora doći do savršenstva. Dinamo ima takvu savršenu skautsku službu, ne samo ovdje u Hrvatskoj, već i u svijetu. Tako rade svi ozbiljni klubovi u Europi, jer ta sekcija je postala najvažniji kotač u sklopu kluba. Onda se kroz rad omladinske škole mora prepoznati talent, jer ti talenti se ne mogu pronaći na ulici. Nogomet se više ne igra po dvorima, školskim igralištima, livadama, poljanama kojih više nema. Zato morate imati savršen filter, da bi oni u konačnici postali vrlo dobri igrači.
Stvoren je dojam od strane novinara, da vam je žena pomogla doći do klupe Hajduka!!!
Dogodile su se degutantske stvari koje nemaju istinitost ni veze sa stvarnošću. Čovjeka(gradonačelnika Keruma) sam doslovno dva puta sreo i pozdravio. Ja sam čak pitao neke ljude zašto me on kao gradonačelnik predložio na trenersku funkciju, a kako ga nisam još susreo, pravi razlog ne znam. Čak mi je i ženi bilo „pribotunato“ da je ona s Fani Horvat(Kerumova nevjenčana supruga) velika prijateljica, a prava istina je da moja žena nju ni ne poznaje. I sad je percepcija u javnosti pogrešna, jer ja nisam ni član nijedne stranke, politika me ne zanima, moja preokupacija je nogomet i ništa drugo. Lojalnost bilo kojem direktoru kluba, predsjedniku kluba, gradonačelniku može biti 100% s moje strane, bilo je do sada, pa će tako biti i s njima. To je prava istina.
Na kraju, 100 godina Hajduka- što bi ste mu poželjeli kao njegov vojnik?
Najsretniji bih bio da se klub stabilizira i napokon uvede jedan red, disciplina, kako bi klub mogao izgledati kao npr. Anderleht. Uvjeren sam da ću u svom mandatu napraviti nešto dobro, i da onaj koji dođe nakon mene bude još bolji. Samo tako, bez euforije će Hajduk moći parirati svima u Europi. Hajduk je veliki klub, mora nastaviti stvarati svoju veliku povijest, nikada nije bio prvak Europe, daj bože da se to jednom dogodi, ali treba zacrtati u okviru svojih mogućnosti i realnosti planove za budućnost. A ne da se sanja kako se može pobijediti jednu Barcelonu, jer bez respekta se daleko ne stiže.

Studeni, 2008.