splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Nikola Kalinić

Rasni golgeter

Hajdukov veliki talent, fantastičnih predispozicija za najdragocjenije mjesto u momčadi, rasni je golgeter

s besprijekornim osjećajem za loptu, prostor i kretanje. Portugalski magazin „Futebolfinance“ proglasio ga je za jednog od najvećih potencijala na Globusu. Ovaj 21-godišnjak je golovima i dobrim igrama uvelike pridonio da NK Hajduk ostvari najveći transfer u svojoj povijesti, vrijedan 7,5 miliona eura. Priča se kotrljala mjesecima, selilo ga se u Italiju, Rusiju, Španjolsku, da bi ovaj golgeter dječačkog osmjeha ubojitih nogu ispunio san da zaigra u Engleskoj, kolijevci nogometa, u dresu Blackburn Roversa.
Kada ste i kako ostvarili prvi kontakt s balunom?
Bilo mi je deset godina kad sam počeo trenirati kod pok. trenera Sliškovića, a danas je na moje veliko zadovoljstvo, ta zabava prerasla u ozbiljan posao. Od malena sam odgajan da je nositi „bili dres“ nešto uzvišeno, a mi Dalmatinci sanjamo zaigrati na Poljudu i zabiti gol pred prepunom Torcidom. S ponosom mogu reći da su mi se snovi počeli ostvarivati, iako sam svjestan da svoj potencijal tek moram dokazati.
Prvi zgoditak, Vaše impresije?
Najteže je bilo zabiti taj prvi gol, onda se „špina“ otvorila i sve je puno lakše. Osjetio sam veliku radost, veselje, sreću, a prvo čega sam se sjetio, kada sam malo došao k sebi, je ponos mojih roditelja. Nogometni učitelji su me savjetovali da uvijek moram dati sve od sebe i da će golovi doći. Sada je uistinu veliki pritisak da moram na svaku utakmicu dati gol, nadam se da ću dobiti mali kredit dok se ne aklimatiziram.
Kako se, kao mlad čovjek nosite sa slavom?
Svjestan sam da se iskreni i pravi prijatelji ne stječu preko noći, pokušavam biti otvoren i druželjubiv. Isto tako znam koliko navijaču znači razgovor, ponekad se slikati ili mu darovati trenutak pažnje. I meni imponira kada s nekim slavnim sportašem izmijenim „ćakulu“, tako da sam vrlo obazriv i spreman uvijek odvojiti vrijeme da svi budemo zadovoljni. Ako se želim baviti ovim sportom, a želim, onda to breme moram znati nositi.
Postoji li mogućnost povratka u Hajduka?
Znao sam da ću ovo ljeto otići, u protivnom bi Hajduk ostao bez odštete, a to klubu nije bilo u interesu. Bilo bi najbolje da sam ostao još koju godinu u Splitu i sazrio kao igrač, ali zakon tržišta diktira uvjete, pogotovo danas kada je klub privatiziran. Ali, moj odlazak nije rastanak zauvijek, nego samo prekid igre u bijelom dresu kako bih sebi osigurao pristojnu egzistenciju. Moja ljubav prema bilom dresu nije samo slovo na papiru, znam da ću se jednom vratiti među moje „bile“ i obući dres sa brojem 9, te se nadavati golova za moju „vječnu ljubav“.
Sada kada je drama oko transfera završila, kakvi su Vaši dojmovi o svemu?
Konačno se sve dobro završilo, nadam se da su svi zadovoljni, te da ću se napokon u potpunosti moći posvetiti nogometu, a Engleska je pravi odabir. Priželjkujem da se što prije nametnem treneru Sam Allardyceu, te da na Ewood Parku što prije zabijem prvi gol, a onda će sve biti puno lakše.
Brine li Vas nostalgija?
Vjerojatno će me mučiti.. nikada još nisam bio izvan Splita dulje od mjesec dana. U početku će mi biti teško, sigurno, ali mlad sam i spreman na velika odricanja. Izabrao sam nogomet, jer ga volim i taj posao moram odraditi na zadovoljstvo kluba, i svih oko mene. U sretnoj sam vezi s mojom Vanjom, djevojkom koja mi je zarobila srce i donijela toliko neophodan mir. Ona će sigurno biti uza me i pridonijeti da manje patim. Sigurno je jedno, grad mog življenja, kada se jednom ostavim baluna, svakako će biti Split.
Upućeni kažu da umnogome podsjećate na velikog Davora Šukera….!!!
Uživao sam gledati kako se sjajno snalazi u protivničkom prostoru, svojim je lucidnim potezima izluđivao protivnike. Godi mi usporedba, ali znam i da mogu napredovati samo slušajući trenere. Želja za dokazivanjem goni me da budem što bolji. Treba još puno „manistre izisti“ kako kaže moj bivši trener Zlatko Vujević, da bih stekao sigurnost i ubojitost, te postao pravi igrač.
S kim bi ste voljeli igrati?
Daleko najdraži mi igrač i najpoželjniji suigrač je Ibrahimović. Njega obožavam, fantastičan je, pa nije uzalud i najskuplji na svijetu. Od klubova, Liverpool mi je drag zbog stila igre koju njeguje, a kakav i ja volim. Važno je kakav odnos klub gaji prema mladim novacima. Kolege iz reprezentacije me upozorava na važnost tog momenta. Znam da se uvijek moraš dokazivati, ali je važno da te trener može čekati. Treba se snaći u novoj sredini, tek tada dolazi doprinos igri i golovi.
Što kažu Vaši roditelji?
Oni su skromni i samozatajni, važno im je da sam zdrav i da je moje ponašanje primjereno. Sigurno su ponosni na moje sportske rezultate. Otac me učio da je obraz svetinja, i toga se držim. Naravno da ću se truditi učiniti ih bogatijim, ne samo materijalno. Ljubav koju su mi usadili nastojim uzvratiti kao pravi sin.
Biste li mogli nositi Dinamov dres?
Odgajan sam da volim „bilu boju“, pa mi je nezamislivo da bih jednom bio dinamovac. Svaka čast momcima u modrom dresu, ali njih, kao suparnike, želim vidjeti poražene.. iako moram priznati da je NK Dinamo respektabilan protivnik, s nekolicinom izvanrednih igrača.
Kao pravi Dalmatinac sigurno volite more i brodove?
More obožavam, a priznat ću vam jednu tajnu. Moj dobar prijatelj je vlasnik male jedrilice kojom često „bordižajemo“, gubimo uludo vrijeme hvatajući vjetar…ali taj doživljaj je fantastičan, umalo kao kad dam gol Dinamu. Nema buke i brujanja motora, samo moram paziti da me „lantina“ ne pomete, jer je taj udarac žestok…kao kad me na terenu pokosi neki stoper ili branič. Nasmijat ćete se, ali na moru volim pojesti sendvič, vjerojatno mi se apetit otvori zbog svježe „arije“. Nadam se da će s godinama doći i obilje slobodnog vremena, kada će biti smisla da posjedujem brod – što, budući da volim jesti ribu – znači onaj kojim se može ribariti.

Kolovoz, 2009.