splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Toma Plejić i Lea Pelivan

STUDIO UP

Okrivena i zavodljiva kao i druge“kreativne industrije“, arhitektura je umjetnost rasipanja prostora i opasna mješavina moći i impotencije.

Zasnivana na skladu i ravnoteži načela ljepote, čvrstoće i korisnosti, uz širinu, visinu i dubinu uključuje i četvrtu dimenziju- vrijeme. To kretanje potrebno da se arhitektura doživi sa svih strana, izvana i iznutra, upravo u razgovoru s vlasnicima „ Studio UP“, mladim arhitektima Toma Pleićem i Lea Pelivan, koji su taj zamah gradnje pokušali približiti i pojasniti. Iako mladi osvojili su 2003 godine nagradu na Salonu arhitekture, 2008 godine „Viktor Kovačić“ nagradu struke i nagradu „Vladimir Nazor“za kulturu iz područja arhitekture, te 2009 godine nagradu EU za suvremenu arhitekturu, prestižnu nagradu „Mies van der Rohe“.
Završetak studija nije značio i povratak u rodni Split, gdje sebe vidite?
Mi smo zapravo pokušali startat u Splitu, nije nam krenulo i ostali smo bazirati se u Zagreb. Kada si mlad i startaš ovdje u Splitu, to se tumači kao problem, kao neki nedostatak, a gore se to čita kao prednost. Trebaš se dokazati negdje drugdje, ne bi li te vlastita sredina u vlastitom prostoru vrednovala kako spada. Svi početni poslovi su zapravo krenuli od privatnog kontakta, a to je u početku stvarao nesporazum za ljude kao što smo mi, jer smo bili pretjerano ambiciozni za tu okolinu u tom trenutku. Otvorio nam se drugi put, na sjevernom dijelu Hrvatske bilo je jako puno natječaja, i mi smo zapravo preko tog centra zbivanja došli do šanse vlastitih referenci. Nakon svih afirmacija sada se na neki način vraćamo doma u Split i imamo trenutno najviše posla upravo u Splitu. Sada bi se mogli vratiti, na fakultetu smo angažirani i ta veza sa Splitom je sve jača, ali isto tako vidimo i prednost djelovanja sa neke distance na ovom području. Imamo malu državu i svi koji djeluju periferno ovisni su od Metropole, tako stvari funkcioniraju.
„Čovjek i prostor“, kako to promatrate i što od prostora očekujete?
Nas arhitektura ne zanima kao spomenik, kao zgrada koja je ugodna oku, lijepa na fotografijama, nas zanima da ta arhitektura producira nekakve zanimljive životne stilove i da se njeni korisnici involviraju u tu arhitekturu, da je promjene. To je i tendencija suvremene arhitekture. Prestali smo se baviti fasadama, pogotovo jer je cijeli svijet daleko ispred nas. Mi radimo sa malenim budžetima u skromnim uvjetima. Ono što imamo je zapravo jedan životni stil, mediteranski način života koji intenzivno koristi unutarnji prostor, tako da više očekujemo od čovjeka.  
U kojoj fazi posla doživljavate najviše strasti?
Mislimo da tu strast doživljavamo u svakoj fazi posla, taj osjećaj otkrića kada radiš natječaj i kada imaš konkretnu lokaciju sa nekim uvjetima. Mi zapravo uvijek nastojimo iz tih zadanih materijala izvući maksimum, postavljaju se neka pitanja i kada imaš odgovor, imaš već 70 % stvari riješeno. Ne prestajemo projektirati nakon natječaja, tek onda krećemo u glavni izvedbeni projekt i najveće ushićenje je uvijek gradilište. Situacija kada to počne nicati iz linija i dobivati konture je fantastična.
Koji materijali vas privlače?
Svi materijali, supertradicionalni i supermoderni nas privlače. Zanimljivo, arhitekti su na neki način počeli ponovno istraživati materijale. Zadnjih 50 godina su koristili tri materijala: beton, cigla i staklo. Istraživanja neminovno dolazi i kod nas. Zanimljivo je, a vjerojatno naporno i znanstveno, ne previše artistički, a to je nama blisko jer imamo tehničke škole.
Kada vam vrijeme dozvoljava, imate li fobiju da promatrate samo zgrade?
Mislimo da dosta intenzivno doživljavamo taj svijet oko sebe i da ga sa pozornošću promatramo i bilježimo promjene i događaje. U principu smo kontinuirano u tome. Nema isključivanja ni kada smo na godišnjem odmoru, uvijek razmišljamo. Nedavno smo bili u New Yorku, a lani na Islandu. Doživjeli smo ta dva kontra ambijenta jednako inspirativna, interesantna i zanimljiva. U jednom je sto posto arhitektura, a u drugom sto posto priroda. Nama je arhitektura posao, ali i hobi.
Volite li šetati kaletama Varoša, promatrati tu staru arhitekturu i možda dobiti inspiraciju za neki detalj u vašoj „novoj kućici snova“?
Varoš je super zanimljiv i inspirativan i to je nešto što je ugrađeno u nama. Bilo nam je teško prvi put raditi u Splitu, jer smo imali te alate naučene. Za vrijeme studija u Zagrebu uvijek smo radili unutar grada i secirali ga kao neki forenzičari. Vrativši se u Split ti znanstveni alati otupe, jer imaš samo tu emocionalnu sliku grada koji ti je pun uspomena i teško ti je potegnuti nož po lešu. Split je super prostor za formiranje arhitekata, jako je inspirativan i nije slučajno da ima ogromnu koncentraciju izvrsnih arhitekata.
Osim projektiranja, radite i na fakultetu, pojasnite nam što…!
Sudjelujemo na radionici, a zanimljivo je da kompletna grupa od 40 ljudi ( cijela godina) je na okupu, zapravo je interesantna ta brza razmjena informacija. Kontinuirano dovodimo gostujuće profesore i ljude koji nisu na fakultetima bazirani, nego su nekih drugih uvjeta, atmosfera, konteksta, i na taj način uvodimo osvježenje. Naši ulozi su jako veliki, jer sve shvaćamo kao neki vlastiti projekt, potpuno ravnopravan sa našim autorskim radovima. Studenti su zadovoljni, motivirani i angažirani, te smo uvjerenja da će oni unijeti nove pozitivne atmosfere u gradu.
Koje je vaše mišljenje o splitskoj rivi?
Naše mišljenje je pozitivno, dok žitelji grada vrednuju upravo suprotno ovaj rad. Ta arhitektura je 20 godina ispred žitelja i to je tragičan odgovor. Osim toga mislimo da se ljudi pretjerano uzbuđuju oko rive, to je jedan urbani dizajn. Svi gradovi u svijetu mijenjaju taj urbani dizajn svakih 15-tak godina. Ništa nije degradirano, nepovratno u tom prostoru, u principu ništa ne isključuje mogućnost da za 20-tak godina to izgleda potpuno drugačije. Kada ova mlada grupa sa fakulteta stasa dogoditi će se nova promjena, Split je imao avangardnu, naprednu arhitekturu, a ovim ratom je to užasno degradirano.
Biste li vi u Palaču ugraditi nešto novo?
Mislimo da je stvar konzervatora ništa ne dirati, a to je stanje koje ne može opstati. Više ništa nije sveto i to je u principu mrtva priroda. To nije životna stvar, kroz svoju transformaciju i živost nije apsorbirala sve utjecaje, sve te male modifikacije. Trebalo bi je pažljivo osvježiti sa novim intervencijama, i shvatiti ju kao živi proces koji je započet, a ne kao sliku zamrznutu, i to izranjavanu i ruševnu.
Ima mnogo potentnih prostora, trgova koji umiru, koji nemaju sadržaja. Koji je vaš pogled, odnosno kako ih ponovno oživjeti?
Arhitekti kroz svoja rješenja mogu pripomoći u aktivizaciji tih prostora, tako da se mijenja atmosfera. Npr. Prokurative su u našem djetinjstvu bile pune festivala, života, restorana, mjesto živosti i ugode. Navike se mijenjaju, danas je taj prostor de fakto zapušten, a nostalgija u nas budi radost, međutim te ljepote je nestalo. Sastav ljudi se promijenio, a to je posljedica tranzicije rata. Puno lakše se desi neki spontani život u neuređenom prostoru, u kojem ne postoje pravila ponašanja. Za svaku spontanu akciju treba imati neku dozvolu, od policije do konzervatora i to zahtijeva neki spori protokol.
Na kojem projektu bi vi guštali raditi?
Nemamo dramatične odnose prema prostorima, svaki je zanimljiv, možda sjeverna strana Splita nas intrigira. Brodogradilište, to je jedan ogroman prostorni resurs koji budi u nama znatiželju da vidimo u kojem pravcu će se razvijati, da li kao neki pitoreskan gradić ili će ta naša povijest nestati. Te stvari su stvarale grad, a Split je ipak, sto posto urbani, isto kao i New York. Ima svoje vrhunce i padove, bolje i malo lošije prostore, tako da osjećamo tu čudnu,divlju, poticajnu, polureguliranu i polukanaliziranu luđačku energiju. To izbija iz svakog kamena, a stranci to osjete. A opet nije lako djelovati u toj sredini. I baš taj odmak, jer smo svjesni te situacije, nam olakšava djelovanje iz daljine. Kada smo vani djelujemo kao dio te cjeline, jer nosimo taj bunt u sebi.
Projektirate li kuće male stambene jedinice?
Još nitko nije tražio od nas takav projekt, to je specifičan zadatak i vjerujemo da tu nismo najbolji. Postoje dva tipa mogućnosti rada. Klijent naruči arhitekturu koja im je potrebna kao najnoviji mobitel, kao predmet požude i prestiža u društvu, a mi ne nudimo takav mobitel. Moraš biti doslovno psihijatar i ući u psihu ljudi, a to je težak odnos, čak i nama koji smo relativno normalni ljudi. U principu teško je nekom nametnuti neki životni stil. Razvili smo se u drugom smjeru, čak se i ne želimo nametati. Postoje druge domene u kojim smo jaki, javne, stambene zgrade gdje postoji jedna opća razina. Ta individua više nije toliko bitna, koliko neki kolektivni karakter.  
Gdje sebe vidite za desetak godina?
Ne planiramo ništa na tako dugi rok, vidimo se tu na kupalištu Jadrana. U poslu uživamo 100 % cijeli dan, surađujemo sa svojim timom koji broji do desetak ljudi. To je broj koji daje demokratičan način rada i nije prejako izražena hijerarhija. Čini mi se da se bitno mijenja atmosfera u većim uredima. Od suradnika tražimo da uživaju u poslu što rade, kada toga ne bude, postati ćemo trgovački putnici i prodavati kupu kanalicu.

Lipanj, 2009.