splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Petar Periš

Čarobnjak scene

Kipar, slikar i scenograf Petar Periš voditelj je slikarske i kiparske radionice hrvatskog narodnog kazališta u Splitu

; njegova umjetnička vizija oslanja se na savršenstvo, perfekciju likovnog izraza, pri čemu zapanjuje njegov odnos prema dijelovima scenografije i samoj polaznoj ideji.
Promatrajući kazalište kao hram, sa svih strana i uvažavajući da je u Talijinom domu sve izokrenuto, Periš u njemu stvara prostore već prolaskom svjetla kroz kulise: kombinacijom boja i intenziteta on ih podvrgava svojoj viziji kao da nam se ispovijeda. Stvara kad je to potrebno, za razliku od onih umjetnika koji gomilaju svoja djela. U svojim nam slikama spontano daje zdravu, razboritu umjetničku erotiku, pa uz krik gorčine i prkosa, iskazuje divljenje prema umjetnosti lišen suvišnih tumačenja. Život je pobacao stvari sa stola, budućnost urla, mnogi traže kako naći potporu u vječnim životnim kvalitetama. Lutaju, idu krivim smjerom, a on čovjek bez 'maće' na karakteru, našao ga je putem srca, pa smijehom punim života tjera svaku tišinu, uživajući u životu.
Kako je zapravo započeo vaš rad u teatru?
Profesor Vinko Protić, tadašnji direktor Umjetničke škole, bio je i vanjski suradnik teatra, a kako zbog obveza nije mogao stići ni pristupiti jednom poslu, na zahtjev slikara Ante Puhalovića poslao je mene, tada učenika drugog razreda te škole, da ga zamijenim. Otada, dakle od 1968. godine, do obnove teatra 1979, bio sam vanjski suradnik, da bi to suradništvo potom preraslo u stalni angažman, tako da već gotovo četrdeset godina sukreiram scenu splitskoga HNK scenografskim, kiparskim ili slikarskim djelom.
Što vas je privuklo Talijinomu hramu?
Očito posjedujem umjetnički gen, koji sam vjerojatno 'pospuga' od majke, jer mi je otac više bio čovjek od nauke. U četvrtom razredu osnovne škole crtao sam za 'Slobodnu Dalmaciju', radovi su mi objavljivani u 'Dječjem kutku', a istodobno sam crtao i karikature za humoristični prilog 'Pomet', što je za jedanaestogodišnjaka bio značajan doseg. Teatar mi se dogodio slučajno: stanovali smo tada u Plinarskoj, u neposrednoj blizini kazališta, gdje se dječja igra mačevima odvijala na pozornici. Ja sam, što zahvaljujući talentu, što ljubavi prema umjetnosti, Umjetničkoj školi, pa i momu profesoru, imao sreću, dohvatio sam Kairosov čuperak i počeo se baviti teatarskom umjetnošću, što mi je otvorilo neviđene mogućnosti. Jer, svaka nova predstava je i nova avantura, imaginacija prostora provocira umjetničku intenciju, razvijaš stilove, eksperimentiraš... sam si pred praznim prostorom slikarskim platnom od 100 do 400 četvornih metara, gdje metla postaje zamjena za kist, a sve mora izgledati kao da je kistom oslikano. Teatar je prostor posebnih zakonitosti, spajanja fenomena tematske i oblikovne 'dvojezičnosti'. Taj fenomen te vuče pod svjetla, kroz koja sve izgleda drugačije, što je sa slikarskog aspekta bitan stvaralački moment, faktor. Uz svjetlost i boje pod reflektorima sve može biti lijepo, ali i glupo, zato je svjetlo najtješnja veza svih elemenata kazališne čarolije. To je ozbiljna problematika, sve se radom svlada, uz uvjet da imaš talenta.
Tko vam je sve pomogao u napredovanju?
Čovjek prve korake mora naučiti, kasnije se sam razvija. Posao me je intelektualno budio i prisiljavao na novotarije, a tehnici i alatima sam se uglavnom sam dovijao. Dragocjena su iskustva koja sam razmjenjivao s teatarskim ljudima, koji su ujedno postali i moji prijatelji: primjerice, pokojim Zvonko Šulerom, scenografom od profila, kostimografkinjom, dragom Macom Žarak, izvrsnim scenografima i umjetnicima kao što su Dinka Jeričević, Marin Gozze, Zlatko Bourek, Zlatko Kauzlarić-Atač... To su ljudi s kojima sam s užitkom radio, surađivao i prijateljevao, a kad bi netko od nas radio nešto novo, rado bi priču podijelio s drugima. Razmjenjivali bismo mišljenja i obostrano dolazili do zanimljivih otkrića. To je posebna vrijednost, jer u umjetničkim krugovima, gdje taština caruje, rijetkost je naići na ljude poput tih koje sam imao privilegij upoznati i steći u njima prijatelje. Među nama je bezgranično povjerenje, jedan se drugom ispovijedamo, a veže nas i ljubav prema mladima. Stoga izuzetno pazim na čistoću svoga karaktera, jer dobar karakter, kao primjer, ostaje za vječnost. Upravo ta spoznaja presudno je definirala moju životnu kulturu, kao i moje prijatelje, pa ih poštujem i volim, kao i svoju obitelj. Ipak, najviše sam naučio na vlastitim pogreškama. Cijela moja obitelj, sinovi Jakov i Petar, nadareni su umjetnici, a moja supruga Nada, profesorica povijesti i povijesti umjetnosti, premda profesionalno u drugim vodama, moj je najjači kritičar. Izvrsna je poznavateljica umjetnosti i umije izvući iz mene skrivene sposobnosti, kako bih ih razvio. Moja žena i ja rastemo odijeljeno i zajedno, pa zajednički oblikujemo naše 'viđenje svijeta'. Ona je zaista moj 'spiritus movens'.  
Kako zapravo nastaje scenografija jedne predstave?
To je složen proces, a sve počinje od režije. Redatelj je 'dirigent parade', treba slijediti njegovu misao. Scenograf ili kostimograf griješe ako se žele nametnuti, uspiju li, nastupa propast. Scensko djelo mora u svim segmentima zadovoljiti harmoniju forme, nema mjesta za disonantne tonove. Istini za volju, moji su kriteriji vrlo izoštreni.
Kakav se igrokaz odvija u vašim mislima kad pripremate novu scenu?
Prvo pročitam scenarij, zatim slijedi razgovor s redateljem. Sve ovisi o karakteru scenarija, avangardan iziskuje i avangardnu scenu. Ponekad se nađem u slijepoj ulici, kada treba uskladiti zupčanike. Razmišljanjem dosegnem stanovitu viziju, koju čistim, apstrahiram... okupiran temom razmišljam i kad sanjam, pa 'odsanjam' finalno rješenje kojem sam težio. Svi elementi se tad spoje, izađem iz slijepe ulice i nije mi napor ideju prenijeti na papir, napraviti skicu. Sve ostalo je, uz potrebnu dozu maštovitosti, rutina.
Koja je scenografija bila najzahtjevnija?
Često slikara pitaju koja mu je boja najdraža... a mene fasciniraju sve boje i njihove nijanse, kad imaju opravdanja. Slikaru je boja emanacija duha, refleksija stvarnosti gledana fizičkim i duhovnim očima. Na vaše pitanje stoga nemam odgovora, kao ni na ono koja mi je scenografija bila najgora. Dekadencija duha, ili duhovni deficit, ostavljaju me tužnim kad vidim kako se danas radi. Nema više slikarskih scena, kolorita, bajkovitosti, kazališnog glamura... Sve se rješava kompjutorom, s dva-tri kubusa i obveznim skalama. Duhovna suhoća, kaže netko pametniji od mene, a sve s obrazloženjem da su takva rješenja intelektualno dostupna samo aristokratima duha. Svojim licemjerjem, u maniri sfumata, žive uvjereni da su s lica zemlje nestali svi koji ne razlikuju istinu od laži, umjetnost od negacije umjetnosti. Paradoksalno, pa umjetnost i jest rezervirana za aristokrate duha. Ja ne znam što oni jedu i čime se hrane, ali pouzdano znam da duh treba izbirljivo hraniti da bi rastao u dobru, jer umjetnost, odnosno smisao za estetiku, organski je vezan za smisao, za moral i etiku. To je esencija, ekstrakt ljudske egzistencije i, konačno, pitanje opstanka.
S kojim redateljem ste uživali raditi?
Georgij Paro je čovjek s kojim je i popit kavu dobitak i užitak, a i sam razgovarati o teatru s njim je privilegij, jer iz te priče izađete oporavljeni i obogaćeni. Ima genijalaca, ali i 'pan-pan' redatelja, zanimljivo je da ni sami ne znaju što hoće ali hoće.
Kad ste ga valjano upoznali, što vas je u kazalištu fasciniralo?
U početku me sve očaralo. Sjećam se djetinjstva, kada sam sve predstave znao odgledati s roditeljima, pretplatnicima, a kako sam se istovremeno svakodnevno igrao na pozornici, bio sam donekle upućen u kazališnu stvarnost. A ona je bila posve različita od viđene iz kazališne lože, sva bila naopaka, puna lažnoga sjaja: stol na sceni izgleda kao da je sav od zlata, a često ga se ne smije ni dotaknuti, jer je napravljen od krhkih daščica i stoji na klimavim nogama. Kad je scena postavljena, uz određene reflektorske boje postignute filtrima, mora se znati da će neka nijansa prijeći u drugu, što za atelijersko slikarstvo ne vrijedi, jer se ovdje gleda što će se dogoditi kad se svjetla upale. Promatranje kulise sa stražnje strane, s koje se 'prozire na fleke', može biti inspiracija za neko novo rješenje i oblike koji su se tu pojavili. Te sjene su toliko bogate da zahvaljuješ što ti je dano promatrati ih i znati ih vidjeti. To su estetski izazovi, kao i ljudi s kojima radiš. Vremenom postaneš dijelom tog miljea, i koliko god smo iskusni 'stari mačci', uvijek te prati sumnja hoće li sve dobro 'finit', a to nosi naboj, strast, tremu, ponekad i osjećaj opuštenosti koja je samo kulisa za neizvjesnost, pa i neke ružne crtice... koje se brzo zaborave.
Koliko vas je sve to izgradilo kao slikara?
Upravo kad bih gledao s prednje strane, iz rakursa gledatelja, kao slikara me kazalište ne bi ni najmanje izgradilo. Ali, s 'naopake' strane, ako to usporedim s pričom o kostimima u određenom pokretu uz svjetla, stvaraju se nove boje i te mijene u meni bude strast. Kao i niz drugih iskustava, posebice u fazi teatarskog stvaranja, nadolaze iz neke duboke memorije reminiscencije iz kojih onda, na slikarski specifičan način, konstruiram stvarnost. Kad sam radio za Kazalište lutaka, bilo mi je teško, jer sam, naviknut na veliku pozornicu, imao muka s malom. Moje najveće platno imalo je 460 četvornih metara, a sad najednom dolazi priča za djecu na maloj pozornici, nisam znao gdje bih s rukama i kako sve napraviti u tako malom prostoru. Taj problem sam riješio uz pomoć svoje djece: cijelog su života uza me i moje slikarstvo, pa kad bi oni rekli 'Pape, to je dobro', ja bih se toga uvatija, matematička razmišljanja bi iščeznula i uspijevao sam progledati dječjim očima. Isto tako, kad sam za Gradsko kazalište mladih radio scenografiju za Afričku priču, premda je pozornica veća, bio sam pred velikim iskušenjem, jer su predstave za djecu posebno zahtjevan izazov. Veliki kritičar, pokojni Anatolij Kudrjavcev, napisao je u kritici da je scena bila pravo likovno čudo, s minimalnim sredstvima, bajkovita scenografija koja tajanstvom boja i oblika ostvaruje hipnotičke ugođaje prostora iz mašte te slikovito vodi priču niz predjele sna, pretvarajući sličice-simbole u stvaran pejzaž. Ta predstava dobila je mnoge nagrade, doslovno su 'ludovali' za njom mladi i stari.
Kiparstvo i slikarstvo, volite ih podjednako?
Velika je razlika među njima, premda je gotovo nema kada govorimo o umjetnosti općenito. Osnovna razlika je u tomu što slikar nema treću dimenziju, nego ju mora 'iluzionistički' naslikati, a kipar će, uz pomoć svjetla, doživjeti sve dimenzije. Često se kipari upuštaju u slikarstvo, kao i slikari u stvaranje skulptura, a mislim da su tada slikari u prednosti, jer su na ravnoj plohi svladali treću dimenziju, pa se lakše snalaze kad se upuštaju u izradu kipa. Postoje neki izuzeci, umjetnici jednako veliki kao slikari i kipari, najveći takav bio je Michelangelo. Ali, kad pogledate kipara kako se trudi slikati i pokušava bojom predočiti ono što radi u materijalu, u punom volumenu, onda to često ne izgleda dobro. Ja volim prvenstveno umjetnost, na kraju se ispostavi da je sve bitno.
Slikajući u vašem atelijeru, koji stil preferirate?
Rukopis se mora prepoznati, osjetiti, bez obzira radi li se koloritno ili monokromijom. Imam čvrst stil i čvrst pogled na svijet, a to je neodvojivo. Intrigiraju me mnoge teme, kao i pristup njima. Boje, tonaliteti, svjetlost, slikarstvo... sve me uzbuđuje! Ali, da bi stil bio zamjenska riječ za more gotovo identičnih slika, da bi netko vlastiti stil pretvorio u 'dezen' i imao drskosti to okarakterizirati stilom... zaslužuje svaku osudu, a ni u kom slučaju klanjanje takvom umjetniku. Čudim se ljudima koji se mogu ponavljati u beskraj, prema njima sam indiferentan.
Koja je strast uzeti 'pinel' u ruke?
Kolege me često pitaju zašto sam, kad slikam, uvijek vani. Funkcioniram na bazi sunčeve energije, jer sunce jest životna energija, premda slikam i kad je loše vrijeme, često i noću. Bitna je atmosfera. Tada mi društvo čine moje kolekcije ploča, glazba iz 60-ih, 70-ih, koja se tako rijetko čuje, ali se uz nju bude strasti i sve je zaokruženo. Bez glazbe ne bih mogao stvarati. Mislim da je glazba emocionalno jača umjetnost od slikarstva, nijanse kojima slikam ovise o vrsti glazbe, pa njom dočaravam svijet koji želim aplicirati na platno. Nisam čuo da se netko ubio zbog dobre slike, dok su mnogi, zbog ludila, završavali život uz glazbu. Nije destruktivno, nego istinito, objektivnost je moja karakteristika, dakle slikarstvo uz glazbu. I tišina ima svoju glazbu, nadvremensku.
Radili ste na jednomu velikom projektu, pobijedivši u konkurenciji više od 300 radova pristiglih iz cijeloga svijeta: oslikali ste jedan od najvećih brodova za krstarenja na svijetu. Kako je do toga došlo?
Posve slučajno... Naime, te sam godine doživio nesreću stroj mi je prerezao ruku. To bi se bilo pretvorilo u tragediju, da mi ju liječnik stručnjak za šaku u šest operacija nije spasio. Radi se o razdoblju kada sam danima bio u bolnici, na operaciji ili na rehabilitaciji, traumatiziran dušom i tijelom. Nekako u to vrijeme bio je raspisan natječaj za dekoraciju velikoga luksuznog švedskog 'cruisera' koji se gradio u splitskom 'škveru'. Na nagovor sam odlučio konkurirati, ali rekavši sebi 'bez velikoga truda' i pobijedio sam. Ne znam jesam li zaista bio najbolji, činjenica je da sam bio izabran. Dakako, odlučivao je švedski žiri, jer da su odlučivali naši, bojim se da bih uspio. U slikarstvu, ma koje vrste, presudno je znati razmišljati, analizirati, secirati... bez intelekta nema dobrog slikara, jer se radi o kreaciji. I onda, malo pomalo ulazite u tajanstvenu srž umjetnosti, koja nije otisak datosti prirode, fizičke ili psihičke, nego njeno preobličenje. Svaka slika za taj brod bila je velika 6 x 3 metra, ukupno oko 200 četvornih metara. Umjetnost sadrži vrijednost u sebi samoj i ne može biti u službi ni za koga ni za što. Problem je što mnogi nisu odgojeni da razlikuju umjetničko djelo od zanatskog proizvoda i miješaju umjetničko stvaranje, kreaciju, s tehničkom sposobnošću ili umješnošću. Tehnička sposobnost je uvjet bez kojeg se ne može, a umjetnička sposobnost je u smirenosti duha, moći udahnuti dušu, onu autentičnu. 'Svi su vrhunci mirni' rekao je Goethe. Da se vratim brodu, jer stalo mi je da se zna da je priča, od palube do palube, u sebi vrlo stilizirano imala ukomponiran moj grad. Anatolij Kudrjavcev je napisao kritiku, a na engleski ju je prevela naša obiteljska prijateljica prof. Jagoda Jutronić, oboje stručnjaci od formata. Šveđani su te ratne 1994. znali za koliko se novca ovdje radi. Ipak, cifra je bila 'da zaboli glava'. Trebalo mi je mjesec dana napornog rada. Navikao sam na velike formate, a i inače brzo slikam. Brod je bio zaista luksuzan, ostao sam fasciniran koliko je za kulturnoga i civiliziranog Šveđanina velika i obvezujuća sama riječ. Slično iskustvo imao sam i radeći za crkvu. Takva iskustva su rijetkost.
Malo je poznato da ste bili pionir u jedrenju na dasci...
Kad se pojavila daska za jedrenje, to je bio novi svijet za nas trojicu prijatelja: Bracu Nikolića, Gorana Pavića i mene. Prve daske napravili smo sami, prema sličicama iz novina. Prva je bila teška 80 kg, kardanski zglob u peti jarbola bio je od ručnog alata, 'gedore', a to jedrenje bez kormila bilo je sasvim drugačije od onoga što smo ga znali iz djetinjstva. Jedan 'batelant' nas je cijelo vrijeme podbadao pitajući 'je li to daska za kupanje'. A onda su se pojavili neki Austrijanci s predivnom daskom, pa smo se dovijali na sve moguće načine kako doći do nje, da nam posluži za skidanje kalupa. Uvjerili smo ih da postoji jedan 'mačak' koji radi čuda rukama, pristali su... sve se odigravalo 1974. godine, u splitskoj Lučici na skaladu. Austrijancima je pao mrak na oči kad su vidjeli naš alat: gips, stare krpe, majice, džempere… otišli su u strahu na svoju jahtu. Oko nas se odvijao pravi cirkus zajebanti su nas ubijali batudama. Na kraju balade, odljev je bio fantastičan bio je prvi valjani kalup u Splitu iz kojeg su laminirane mnoge daske. Kasnije sam eksperimentirao novom formom i 1975. godine napravio model daske kakva se, što je kuriozum, pojavila u Njemačkoj 1978. i postala hit godine u svijetu. Nitko mi nije ukrao ideju, hoću reći da na raznim stranama svijeta ljudi, slično rješavajući problem, neizbježno dolaze do bliskih ideja. Sljedeća koju sam napravio bila je od novinskog papira, tehnikom mašea. Naime, u snu sam se sjetio da sam kao dijete imao konja napravljenog od papira, tom tehnikom. Dakako, na dasci je bila slika lijepe žene. Osnovali smo i klub Lubinski porat, prvi daskaški u nas. Ali, kad smo uspjeli registrirati klub i krenuli na natjecanja, iz sebičnosti svojstvene starijima 'čekaj, mali, na red' zanemarili smo mlađe, koji su uredno trenirali i objektivno, rasterećeni životnih obaveza, bili bolji. Otišao sam, te prestao jedriti kad sam doživio nesreću s rukom, a još dugo sam sanjao da jedrim. Sanjaš, i to te 'tare'...
Je li umjetniku vašega formata ostalo prostora za snivanje i nove snove?
Ja sam umjetnik po habitusu i nema te vulgarne stvarnosti koja bi me obeshrabrila. Snovi me i dalje nadahnjuju i zato ostajem dosljedan… pa i budan prkosno snivam!

Siječanj, 2010.