splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Ivan Kljaković-Gašpić

Kralj vala

Aktualni europski prvak i treći na svijetu, završio je ovu godinu kao No1 svjetskog jedrenja klase finn

, te sportaš Lijepe Naše. Plesati s vjetrom, to je sve što je htio, u početku je vježbao u snovima i pokušavao razumjeti valove, od vjetra su se rumenili obrazi, a pjena raspršivala u kapljice koje je vjetar dalje nosio. I nisu mu mogli ništa, on je na krilima vjetra nastavljao svoj ples pobjednika. Podivljali valovi ga danas uzalud jure, jer napokon je eksplodirala ta „erozija vrijednosti“ i dosegnuo sam vrh. Jedreći kreativno putem srca i vozeći niz vjetar kao nitko do danas, ga je i dovelo na tron. Taj simbol slobode- vjetar, slijedi ga u svakoj „viradi i repiketu“ i okružuje u srcu i duši, jer to je njegova boginja, zvijezda u daljini. I zato razapni jedra i neka taj doživljaj vodenog puta ne prestaje, jer mi jasno vidimo i razabiremo krivulje vala, koji su posvuda oko nas i koji se klanjaju kraljevima.
Zašto jedrenje i kako je to sve krenulo?
To je bilo dosta davno i više su to bile aktivnosti uz more, iz kaića promatrati morski svijet kroz mreže, osti, tunju. Probao sam i plivanje, vaterpolo, veslanje, ali nisam bio zadovoljan, sve dok jednom nisam s očevom klapom otišao u lov na prstace i ribe. Tamo se našao Marin Mrduljaš, koji je jednostavno predložio da „malog da na jedrenje“. Opazio je da sam“žvelast“, da se snalazim po brodu, i tako sam se krajem ljeta upisao u školu jedrenja u JK“Split“. Bio sam sa 12 godina relativno star za neki početak. Nakon pola godine nije bilo smisla čekati milost kluba što se tiče opreme i odlazaka na regate, i tad su roditelji odigrali presudnu ulogu. Uvidjeli su da imam dobar filing, te mi nabavili novu jedrilicu“optimist“, i malo po malo me počeli gurati. Otac je uvidio da je potrebno angažirati trenera, jer se amaterski način treniranja u klubu tad njemu nije dopao. I tako željan znanja, uz trenera Vanju Mijića naučio prve jedriličarske vještine. Došavši u „Labuda“ sve je krenulo jednim ozbiljnim putem, nabavljen je gumenjak, te oformljen tim kvalitetnih ljudi. Kondicijski trener mi je postao Veljo Velimirović, koji i danas obavlja tu zahtjevnu ulogu. I onda se dogodilo EP optimista u Splitu 1998 godine, gdje sam pobijedio i napravio jedno senzacionalno čudo.
Kakav je to osjećaj upravljati kormilom i suprotstavljati se vjetru?
Sve je lijepo kad radiš nešto, pritom voljeti to i uživati. Mogu sad zatvoriti oči i uživati u sjećanju mojih početaka, u čudnom odijelu, uvijek mokar i promrzao. Ali taj osjećaj da ja upravljam i kontroliram brod je u stvari fenomenalan. Samo jedrenje u početku je bilo prekrasno, zatim je došlo do zasićenja koje je očito prisutno u svakom vrhunskom sportu. Kada intenzivno nešto učiš što ti nije poznato, svaki trenutak u toj akciji te opterećuje, trošiš se puno i teško je tu uživati. Tako je i meni jedno vrijeme bilo nelagodno, poželio sam preskočiti trening, ali uz kvalitetnog trenera sam shvatio koji je moj cilj, te je otad i osjećaj sasvim drugačiji. Uživam, i to se itekako vidi i na mojim rezultatima.
Otac je stvorio tim što je bila novina, kakav je vaš odnos s njim?
Otac Željko je u početku jako ozbiljno shvaćao taj segment posla, možda iz razloga što nije on u svom životu to mogao ostvariti. Zagrizao je i do danas ne ispušta „škote iz ruku“. Apsolutni pozitivac koji se ne obazire što drugi govore, on je avangarda u jedrenju. Njegove ideje su bile neprihvatljive, gledali su nas kao seljake i neznalice. Kroz ovih 15 godina zajedničke avanture, došli smo do statusa i rezultata kojeg nitko ne može osporiti i zanijekati. Oformio je tim stručnjaka koji su o meni vodili računa, prof. Marinović nadzire sav rad, prati sportsku formu na visoko- profesionalan način, uz sportskog psihologa, liječnika, te trenera na moru i kopnu. U početku je bilo podsmjeha, sablažnjavali se, a danas takav pristup ima svaki jedriličar koji želi uspjeh. Napokon su shvatili da je otac bio ispred vremena, a oni koji takav način nisu prihvatili, izgubili su dragocjene godine.
Gdje misli vrludaju dok jedrite?
Razmišljam samo o jedrenju, kada jedrim tad sam zaista prepušten samo brodu, kormilu i škoti. Shvatio sam da trening mora biti trening, bolje i krače odraditi ga, ali uz potpunu koncentraciju. Na taj način radim svim srcem.
Kako teku pripreme za regate?
To je širok pojam, u biti te pripreme traju neprekidno 15 godina. To je jedna uhodana rutina i ono što sam uspio razaznati kroz ovo vrijeme bavljenja sportom, da bilo kakva velika priprema pred neki događajem je u stvari negativna. Sve treba shvaćati blaže, jednostavnije s uživanjem, shvaćajući to kao dio života, pa će i rezultat biti bolji. Na OI sam imao veliki prelom, danas sam jedriličarski druga osoba, a zaključak je da treba biti svjestan važnosti, ali uživati na moru. Kad uspiješ odmaknuti sav pritisak i teret očekivanja, stres, nervozu, strah, i u potpunosti uživat kao da je to trening, tad vrhunski jedriš. Nakon OI sam shvatio da trening moram shvatiti kao regatu i svaki dan biti potpuno koncentriran, a kad ona dođe, onda je to samo trening. Ako si se zaista dobro pripremio, i mozak je čist i radi dobro.
Dva puta drugi, a onda na krovu Europe, kakav je to osjećaj?
Malo se naježim, taj osjećaj je tolik da još taje. 2007 godine sam izgubio zlato, ali se pokazalo da je to bilo za mene bolje. Jedna velika radost i sreća za mene i obitelj, i potvrda dobrog rada. 2008 u olimpijskoj godini je konkurencija bila najveća, ostao sam iza velikog Ben Ainslea za jedno mjesto. To je meni bila najdraža regata, jer sam počeo sa diskvalifikacijom u prvom plovu, a svi znamo koliko je teško jedriti preostalih 11 regata, znajući da nemaš više pravo na loš dan. Bio je to veliki teret , ali onda sam rekao svom treneru „baš super, ajmo vidit kako ću se snaći u ovim novim okolnostima“. Bio je to jedan fantastičan užitak u jednoj velikoj borbi, u kojoj je slavio najveći. Ove godine sam pobijedio, ali me još više veseli ta bodovna razlika, ta suverenost, da bez greške osvojim EP.
Vodeći ste na svjetskoj ljestvici, kako vas danas gledaju vaši konkurenti?
To je zanimljiva priča, kad sam došao u klasu finn bio sam prestrašen, svakog sam gledao s respektom. Danas mi je sigurno puno lakše, kad me drugi promatraju sa strepnjom i u stvari sam uvijek za korak ispred. Na samom startu kad dođem na liniju, njih 80% kažu“ovdje starta Bambi, maknimo se“, i time mi se odmah otvara prostor. Svatko me pušta da njima ne smetam. Velikom Ainslu vrata se sama otvaraju, svi bježe od njega, e to se sad događa i meni. Ali isto tako znam koliko vrijedim, sazrio sam kao jedriličar, tako da taj respekt koji imaju prema meni, nije bez razloga.
Kako odabirete sparing-partnera?
Teško je odabrati kog poželim, a razlog je taj da je teško i financirati, organizirat sve te susrete. Međutim imam sreću da ovdje u Splitu imam kvalitetnu ekipu, moram istaknuti mog konkurenta Marina Mišuru koji je izvanredan jedriličar, i naša je sreća da imamo jedan drugog. Guramo se ne bili se izdigli i bili još bolji. Split je bez lažne skromnosti najbolja destinacija, jer takvu savršenu lokaciju, sa blagom klimom, gdje uvijek puše, a de fakto si u „dnevnom boravku“, nema nitko na svijetu.
Kako je jedriti protiv „najvećeg jedriličara“ Ben Ainslia?
On je zaista trešnjica na vrhu svjetske torte, briljant. I to je moja sreća, taj izniman osjećaj da imam zadovoljstvo imati ga za protivnika. U toj borbi, kad on mene respektira, hvali, onda je to pokazatelj da sam dobar, uspješan. On je vrh, ali protiv njega se mogu boriti, ovaj ciklus do OI u Londonu će biti pokazatelj mog pristupa.
Kojeg jedriličara posebno štuješ zbog ljudskih vrijednosti?
Svaki vrhunski jedriličar ima nešto u sebi, dobrog i kvalitetnog, ali isto tako smo i ljudi od krvi i mesa, sa svojim nedostacima. Ben je kao jedriličar crta koju svi mi želimo dostići, ali gledajući onu ljudsku vrijednost, onu stranu ljudske topline, onda je bez premca Španjolac Rafael Truillo. Veliki radnik, naizgled flegmatičan, opušten, nezainteresiran, ali veliki fajter i emotivac. Taj čovjek skrbi o svojoj velikoj obitelji, pa ipak u svemu nađe vremena za druženje, gdje se vidi njegova ljudskost, dobrota. Definitivno najbolji čovjek i pravo je zadovoljstvo družiti se i od boga dobivati takve poklone.
Split je u maju organizator EP, imate li imperativ?
Svakako, to je normalna stvar, EP će biti jedna od važnijih trenutaka u mojoj karijeri. Pobijediti doma je nešto posebno, biti će to jako teško ostvariti, a i javnost će „pumpati“. Sve će biti puno intenzivnije nego jedriti vani, ali iskreno me sve to veseli. Rijetkost je doći u situaciji jedriti takvu regatu doma, i biti favorit. Vjerujem u sebe, biti ću posebno „nabrijan“ i priželjkujem da ostvarim svoja očekivanja. Mislim da svi istinski zaljubljenici jedrenja to žele, a i bog je uvijek na strani hrabrih.
Olimpijada 2012. godine, očekivanja?
To je bez premca najveći sportski doživljaj, i teško da je za sportaša nešto značajnije. Olimpijada je u jedrenju najveća regata, bez obzira koliko je tu slabija konkurencija od primjerice SP. Ali, pritisak, očekivanja i cijela ta medijska pompa je rezultat vrijednosti same olimpijade. U cijeloj svojoj jedriličarskoj priči imam svoj put, svoj cilj. Kod mene nema „nabijanja baluna“, zadani cilj je medalja.
Dali bi ste se voljeli ogledati van olimpijske klase, vidite li se kao skiper nekog krstaša, ili možda na America“s Cup-u?
Olimpijska medalja otvara brojna vrata, ne treba gledati kratkoročne ciljeve, moji su dugoročno zacrtani. Prvo treba potvrditi nastup na OI, nakon toga je sve moguće. San svakog jedriličara je odjedriti, ogledati se i na toj najprestižnijoj regati, America“s Cup. Danas je tamo puno nesuglasica, izgubljena je ona jedriličarska draž. Igra i snaga svjetskih moćnika, nažalost je jača od samog jedrenja. Tome treba stati na kraj i dopustiti da jedrenje bude opet samo jedrenje, gdje će pravi jedriličari sutra dobiti šansu, da u pravom muškom dvoboju pokažu svoje vještine. Tom cilju sam posvećen do kraja, tako da svoj životni poziv i vidim kao skiper takvih brodova.

Prosinac, 2009.