splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Vlatko Stefanovski

Virtuoz i kreativac

Danas kad smo manipulirani od mreža organizacija koje žele vladati po svojim zakonima, prava je radost i zadovoljstvo

otići na dobar koncert i oraspoložiti se. Istinski događaj uživanja zbio se na Vlatkovom solističkom koncertu, nadahnutom kaže, mirisom i plavetnilom mora, sunca i vitra. Prsti su mu lutali pragovima gitare tražeći najbolji ton, i tom božanskom šetnjom dodao je novu nijansu kolure mojoj duši. Osvajao je teritorij fantazije stapajući akorde da je divota, zavodio nas, zapravo počastio. I nije važno koliko je trajala ta čarolija i ugoda čulima, već koliko smo uživali u njegovoj magičnoj svirci. Na koncertu nas je bez predaha nosio kao lokomotiva koja juriša, i s povremenim periodima erupcije vulkana začarao. Vjerojatno kao i Platon vjeruje da, ako nauči voljeti ono što radi, da će bolje živjeti. Poželimo virtuozu i kreativcu Vlatku, da nastavi životu davati maha u osvajanju teritorija fantazije, „kapije iz koje izlaze božanski trenuci“.  
Zašto je gitara kao instrument ušla u vaš život?
Ne znam da li je to slučajnost ili sudbina, tek u kući se 60-tih godina našla jedna gitara i mandolina. Dugo godinama sam je ignorirao, sve do trenutka kada je rock n roll, za nas mlade postajao najvažnija stvar na svijetu. Slušajući ploče mog brata, virus rok muzike me zarazio i zainteresirao. Bila je to šarolika ponuda drugog svijeta koji je eksplodirao u mojoj glavi. Slušajući te gitarske heroje, poželio sam biti dio takvog svijeta, uzeo gitaru i počeo čeprkati po njoj. Usput sam imao mnoštvo hobija, igrao basket, odbojku, bavio se fotografijom… muzika je bila jedna od fascinacija. Krenuvši u gimnaziju ozbiljnije sam se posvetio gitari, brzo napredovao, i u dugoj kampanji gnjavio roditelje da mi kupe električnu gitaru i pojačalo. Sredinom gimnazijskih dana došlo je do prvih bendova, a s faksom je nastao  „Leb i sol“, moj prvi ozbiljan bend. S ove distance, bio je to „nesvjesni period“ jer ni sam ne znam kada je u meni kliknulo, da naučim svirati gitaru. Nikakav specijalni napor nisam uložio, jednostavno sam svirao i prosvirao. Nisam išao u Muzičku školu, niti sam imao mentora, već sam učio gledajući druge svirače napolju na klupama, u parkovima ili na plaži Ohridskog jezera, te pokušavao skinuti akorde i rifove.
Muzikalnost, ekspresija, improvizacija…
Upravo čitam knjigu „Free play“, koja govori o improvizaciji u životu i muzici. Improvizacija je vrlo važna stvar, zato što je metoda kreativnosti. Kroz nju dolazim do motiva koji mogu biti zanimljivi, i koji mogu prerasti u kompoziciju. Ja zapravo cijelo vrijeme sviram u prazno, dok ne ulovim nešto značajno. To prazno može trajati danima, hodam po vratu gitare, sviram meni poznate fraze, ali to nije kreativnost. U jednom trenutku se zakači nešto zanimljivo što prvi put odsviram, i to može biti motiv koji će se pretvoriti u melodiju, kompoziciju. Svirajući četrdeset godina, prosvirao sam sve moguće matematičke permutacije. Nije muzika kada svirate skale, već kada iz njih izvučete nešto zanimljivo, novo, svježe. To je prilično teško, pogotovo kada ste potrošili sve putanje. Kada ste početnik onda je lako, jer svaka vam je fraza kompozicija. Pitanje improvizacije je pitanje intuicije, konzultacije svog iskustva i otvorenosti duha prema energiji svemira. Tada se dešavaju čuda, dosegnete visine koje niste ni sanjali. Priznajem da se na koncertu dešavaju i greške, ali i briljantni trenuci. Zatvorim oči i otvorim kapiju kroz koju se dešavaju čuda. Pokušavam odsvirati nešto novo, hodajući putanjama kojim prije nisam išao, što je vrlo klizav put. Čitajući tu knjigu, dokazano je da su Bach, Mozart, Beethoven bili veliki improvizatori koji su iz improvizacija izvlačili svoje melodije, kompozicije, simfonije. Da ne govorimo o modernim džezerima, Kitt Jarett ili Miles Davis koji su život bazirali na improvizaciji. Ali da bi improvizirali, morate kupiti kartu za ulaz u taj svijet. Da biste imali pravo improvizirati pred publiku, morate domaći zadatak uraditi, a on se mjeri godinama rada i vježbanja. Jučerašnji koncert je bio 50% totalna improvizacija, a ostalo su bili odabrane teme koje sam zadao da mogu dalje ploviti. Ja i dalje osvajam te teritorije fantazije, mašte.
Što je vama gitara?
Kada si mlad i nemaš djevojku, ona je najbolja zamjena za ljubav. Kao instrument ona i podsjeća na žensko tijelo, zato lijepa gitara stalno izaziva pažnju i privlači, kao i lijepa djevojka. Meni je ona odabrana od vanjskog svijeta, kao neka tampon zona. Ako je ključ našeg života -solarni pleksus( skup živaca koji se nalazi u abdomenu i koji nijedan kirurg ne smije da dira), kada prigrlim gitaru, ja sam automatski zaštićen, nitko me ne može povrijediti ili uputiti otrovnu strelicu. Način na kojem gitara vibrira prema naprijed, ali i prema natrag, te šalje rezonancu čujnu samo onom tko je svira, je fascinirajuća. Ona je poluživi instrument napravljena od organskog materijala. Koliko god sušili drvo, ono ostaje živo, jer je raslo na nekom finom mjestu, godovi su joj pravilni, ravni, i takva gitara vibrira u finoj rezonanci. Drvo uvijek radi, godinama se suši, ali molekularni sustav postaje gušći i takav instrument nakon nekog vremena jednostavno propjeva. Imam tu sreću da posjedujem nekoliko finih gitara, koje daju sve bolju boju tona.
Kako odabirete repertoar?
U svom mobitelu imam spisak pjesama koje znam odsvirati, iz narodne muzike, moje kompozicije, rock standarde, neke od mojih prijatelja… to je moja set lista. Prije koncerta sam jučer napravio spisak od dvadesetak pjesama, a odsvirao sam ih desetak. U trenutku nadopunjujem ili mijenjam, pratim dinamiku koncerta, ako sam dosadio s baladama onda sviram nešto brže i obrnuto. Koncert mora imati svoju dramaturgiju kao i svako umjetničko djelo, svoju formu u Aristotelovom smislu: početak, razvitak, kulminaciju i kraj. Stalno razvijam svoj muzički jezik, pa i ta lista se proširuje, a ja postajem bogatiji čovjek.
Odabirom pjesama, odabirete i gitare?        
Da, kada putujem avionom ponesem jednu gitaru, kada idem autom onda ponesem dvije, tri. Ako je koncert u akustičnoj varijanti, onda uzmem samo jednu. To je pitanje praktičnosti. Sada sviram na „working horse“- radnoj gitari koja može preživjeti cijeli repertoar, odnosno koncert. Ona mora da je u dobrom stanju, jer na koncertu ne volim mijenjati gitaru, iz razloga da kada zagrijete žice i vrat, ona prosvira. Ako je ostavite, ona se ohladi, a druga je isto tako hladna i nezagrijana, nespremna za okršaj. U velikim bendovima tehničari zagrijavaju gitare  umjesto vas, tako da izmjenom nitko nije oštećen. Ima tu puno trikova ovog posla.
Kakav ton gitare volite?
Još uvijek se bavim pronalaskom svog najboljeg saunda, pogotovo na električnoj gitari. Blizu sam, moj ideal je ton klarineta, taj timbar tamnog tona s uuuu, a ne s cing, cing. To je kvaliteta puhačkog instrumenta, s dugačkom finom bojom i distorzijom, bliska ljudskom uhu. Leo Scala, graditelj gitara iz Kalifornije me upitao kakvu želim? Očekivao je da mu dam neke dijametre vrata, razmjere… ja sam ga zamolio da izgleda kao stara violina, da zvuči kao klarinet i da štima kao Stainway klavir. Aha, to je veliki zadatak za mene, rekao je. I to je ova gitara na koju sam odsvirao koncert.
Što slušate?
Slušam uglavnom CD-ove koje dobijem od svojih prijatelja, i to sve poslušam iz poštovanja i respekta. U autu odabirem po svojoj želji. Moj brat ima oko 6m LP-a, a ja upola manje, u studiju imam CD-ova da im broja ne znam, neke ponekad poželim čuti, kada me nešto zainteresira… U dnevnoj sobi slušam samo klasičnu muziku za spuštanje tenzija, za vrijeme ručka za bolju digestiju pustim Bacha, Mozarta, Erik Satija, a i one teže, Stravinsky, Musorgski…
Kako bi izgledao vaš dream bend?
Na bubnjevima Manu Katche, bas Jeff Berlin, klavijature Keith Jarret, usna harmonika Steve Wonder, sopran saksofon Jan Garbanek, perkusionist Manolo Badrena, ritam gitara Jimmy Page, pjevači Paul Rodgers i Bjonse, te moja malenkost na solo gitari. Luda postava.
Koncert za pamćenje?
Bilo ih je dosta, evo neka bude koncert na početku karijere iz 1977 godine u Beogradu pred 100 tisuća ljudi „Kod hajdučke česme“, kad smo svirali kao predgrupa Bijelom Dugmetu. Ima još jedan luksuzni koncert, u Beču u sklopu Musik Verein , kada smo nastupali Miroslav Tadić, Teodosije Spasov i ja s simfonijskim orkestrom TonKunstler, u dvorani gdje se održava novogodišnji koncert. To je za mene bio šokantno dobar koncert.
Volite surađivati i s drugim muzičarima?
Naravno, jer u razmjeni je inspiracija. Često puta čovjek zapadne u apatično-depresivne vode, a ti ljudi im daju inspiraciju. U tim ljudima je velika magija, energija, tu se puno uči. Nedavno sam završio turneju „Kings of strings“ s Tommy Emmanuelom i Stochelo Rosenbergom, koji su vrhunski majstori. Druženje s njima je bilo od jutra kada bi sjeli u autobusu, odmah bi izvadili gitare i svirali, sve dok ne bismo došli u neki grad, a onda bi opet svirali na koncertu. Zvuči nevjerojatno, to je bila svirka iz ljubavi prema muzici, a to je ono što me oduševljava. Ta zabava je bila nešto fantastično u mom životu.
Imate li želje, ambicije za nekim novim bendom?
S vremena na vrijeme bude neka zanimljiva kombinacija. Nedavno sam napravio „Stefanovski & Balkan Super Selection“, ali ne planiram. Imam svoj trio, to su moji vjerni suradnici Đoko Maksimovski i Dejan Milosavljević. Kad je nešto zahtjevnije, ubacimo violinu, klavijature…
Kojom ljepotom ste očarani?
Dostojevski je rekao  da će ljepota spasiti svijet. Evo, ovom ljepotom sam očaran, fasciniran sam morem i linijom horizonta, ovim plavetnilom, pa makar dan bio i oblačan. Sve ono što osjetim da mi je srcu drago, umjetnost, Michelangelo, Leonardo da Vinci, renesansa, bizantijska umjetnost u Makedoniji, te naravno i lijepi ljudi.
O vama kao kompozitoru?
Pišem tekstove, skladam, a s druge strane radim i filmsku muziku. Završio sam muziku za odličan novi film Gorana Paskaljevića, gdje sam sebe iznenadio i nadmašio. Radio sam s firharmonijskim orkestrom i to je bilo najbogatije što sam do sada uradio u zvučnom smislu. Kada dobijem takav zadatak izađem iz samog sebe, razvijajuće se s željom da budem još bolji. Ja sam rock gitarista s malo širim interesom, od tradicionalne muzike, akustične gitare, do proširenja tih pentatonskih skala.
Gdje sebe vidite u budućnosti?
Strašno bih sebe volio vidjeti tu, uz more, da mogu uživati u ovom čarobnom pejzažu i nevjerojatno čistom zraku. Tip sam koji ide tamo gdje ga život odnese. Nisam planirao osvojiti Hollywood, New York, London, jer znam da su to neosvojive tvrđave. Postoji zaobilazni put njihova osvajanja, pa sam ih ja na taj način i osvojio mnogo puta, ostajući živjeti u Makedoniji. To je sudbina, jedino što želim sebi, obitelji, vama, je puno zdravlja, da puno putujem i sviram, da se radujem životu. I da tu i tamo da probam lokalna crna vina.
Što vam je sada na duši?
Zamolio bih civilizaciju u kojom živim, znam da zvuči patetično, da se vrate ljudskim humanim vrijednostima, fizičkoj, duhovnoj i mentalnoj komunikaciji, jer svijet je pretjerano otišao u virtualnu komunikaciju. Više volim kada moj sin igra 15 minuta basket, nego kada sjedi tri sata na kompjutoru. Želio bih da svijet krene malo više u tom pravcu, ne u smislu religije nego u smislu postojanja, jer su zavedeni korporativnim kapitalizmom i ekstremnim religijskim fanatizmom. Zaboravljaju da ako žele, od svog života mogu napraviti čudo. Dat nam je razum, talent, fizička snaga, međutim, lakše ga je upropastiti alkoholom, drogom, nebrigom. Želim da budemo jednostavno ljudi.