splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Blanka Vlašić

Kraljica visina

Ona je letačica kroz svijet čovjekova pamćenja i trajanja, a svojom vještinom nas iznova fascinira i razgaljuje naša srca.

Prošle 2010 godine joj nitko nije bio ni do „kolina“, osvojila je ama baš sve što joj je na „gvantijeru“ bilo ponuđeno. Danas na krilima vjetra nastavlja svoj pobjednički ples, jer ona je boginja, zvijezda, kraljica visina. Trenutak prije skoka dok osluškuje što joj zemlja šapuće ostavlja nas bez daha, da bi skočivši u slijedećem momentu eksplodirala erozija vrijednosti i dovela nas do erupcije oduševljenja. Sebi je „dala“ uspjeh, a čovječanstvu pokazala kako nikada i nigdje, bez obzira koliko su velike i visoke prepreke, ništa nije nemoguće.
Zašto atletika i zašto „vis“?
Odgovor je vrlo jednostavan, otac je bio atletičar, desetobojac, okružen ljudima koji su voljeli taj sport. Kako me nije imao tko čuvati, vodio me sa sobom, pa sam tako postala član te atletske grupe. S treninzima sam počela čisto da dobijem jednu sportsku naobrazbu, i malo po malo, atletika mi je ušla pod kožu. U početku sam sve trenirala, trčala, skakala u dalj. Odluku što specijalizirati ne možete donijeti u ranoj dobi, jer se razvijaš. Bila sam dosta praktična u svojoj odluci, jer sam promatrala ostale discipline, a i predispozicije su utjecale da to bude „vis“. Kasnije s pobjedama, treninzi su postali svakodnevni, zapravo sam tek tada zavoljela „vis“. Nema sumnje da sam predodređena samo za tu disciplinu, mogu raditi mnoge stvari u životu, ali za ovu sam rođena.
Kada ste počeli skakati, koje su misli vrludale?
Najvažnije je bilo svladati tehniku. Bojan Marinović je došao u tim, i zapravo su mi njegovi prvi treninzi bili dosta teški, jer sam trebala naučiti nove pokrete, „novitade“. Znala sam da su to ključni treninzi, jer kada usvojiš nešto naopako, teško je to poslije ispravljati. Dosta sam bila teške naravi, pa pubertet, priznati ću vam da recimo i ne pamtim ni svoja prva natjecanja. Uspomene mi počinju od 2000 godine kada sam oborila normu za O.I.
Što je presudno u skoku?
Sve je presudno, nema karike koja smije biti slaba, tehnika je najvažnija, zatim spremnost. Na treningu se radi na sitnicama, ritmu zaleta, položaju tijela, broju koraka… dok se na natjecanju radi na 2-3 stvari koje se pogriješe, pa se pokušava to ispraviti u slijedećem skoku. Zapravo je cilj automatizacija, s tim što se visina podiže - ne mijenja se tehnika. Obično se misli da se tad nešto važno i posebno nadopunjuje, međutim važna je koordinacija. Bez nje bi moja visina bila veliki nedostatak, ovako je to moja prednost koja mi je i pomogla da sam se naučila nositi se s tom visinom, kada sam počela probijati barijere.
Koji su predispozicije da netko bude dobra skakačica?
Ne treba biti visoka, zapravo je meni puno teže. Svjetska rekorderka je imala 180 cm, i kaže se da svako odstupanje + _ je otežavajuća okolnost. Ako je cura visoka 175cm kažu da je niska, a ona u stvari odstupa 5 cm od idealne visine. Ja sa 193 cm sam naravno i teža, jer ne mogu imati 50 kg kao ona s 175 cm. Koliko god ja bila mršava, uvijek sam teža od ostalih, što znači veća masa- teži put. Moj put preko ljestvice je puno duži od onih s manjom visinom, koje uđu u most i zapravo je njihovo vrijeme „gori“ tako kratko, a ja sa 193 cm od vrha prstiju do vrha glave, moram proći isti taj put. Dakle, visoka skakačica ne ide na „brzinu“ kao ona niža, kojima je brzina najveći adut. Ima puno cura od 2 metra, zašto nisu visašice, zašto ne skaču 215 cm? Zato jer je to vrlo teško.
Da li su pripreme teške, kako one izgledaju?
Ovisi o doba godine, tata kaže da je trening jednako važan kao i odmor. Svaki drugi dan imam udarni trening dva puta dnevno, onaj dan između imam jedan trening dnevno, pa dan odmora. Popodnevni treninzi znaju trajati 2-3 sata, uz maksimalnu koncentraciju. Tu nema mjesta za mobitele i ostala pomagala. Nitko ne narušava potreban mir, isto tako preferiram da sam sama u dvorani. Uglavnom su to treninzi na bazi eksplozivnosti prilagođeni mojoj disciplini. Ništa sporo ne dolazi u obzir, tu je tata Joško pravi mađioničar.
Što vam najteže pada?
Volim da su stvari zanimljive, a moj tata je znalac koji je tako postavio program da u svakoj vježbi imam nekakav rekord. Konstantno se natječem protiv sebe. Ne želim biti Blanka od prošle godine, i najteže mi pada kada to ne mogu razbiti, poboljšati, pobijediti sebe. A onda nije dobro, jer to teško prihvaćam, pa me to sve skupa tjera naprijed, da probijam granice u treningu. Važno je naći motivaciju svaki dan, u svakom treningu, uvijek. Na taj način održavam tu motivaciju živom i zapravo nema lipšeg nego kada vidiš napredak, shvatiš da si bolja od prošle godine. Poraz u bilo kojem smislu mi jako teško pada.
Kada krenete u osvajanje visina, kamo misli vrludaju, koliko vam znači trenerov pogled?
Bojan je moj tehnički trener koji je specijalist baš za skok u vis, i kao bivši visaš tehniku zna odlično. On je uvijek sa mnom na natjecanju, sušta suprotnost meni i vrlo brzo smo našli zajednički jezik. Dosta je miran, „skuliran“, pogotovo na natjecanju. Nikada neće pokazati svoje uzbuđenje, euforiju, tako da taj naš odnos vatra-voda mi odgovara. Njegov pogled poslije skoka tražim, znam što sam krivo napravila, ali taj pogled meni znači sigurnost i potvrdu da misli budu sabrane, jer ne mogu primijetiti svaku sitnicu koju trebam napraviti. Kada krene takmičenje isključivo razmišljam o tehnici, o nekom ritualu nema govora, jer kada uđem u stadion isključim se potpuno.
Postoji li taktiziranje odabira visine?
Organizator postavlja visine, a moje je da prihvatim ili propustim. To ovisi o doba godine, da li je početak sezone, dok se ne „uskačem“. Ponekad potrošim više skokova na natjecanju i malo više ugusto skačem, ne bi li našla osjećaj i tehniku. Nakon 2-3 mjeseca skakanja kada uđem u formu mogu ići po 5 cm, jer tada imam dobar tajming za velike visine. Kombiniram, taktiziram, pogotovo ako sam na kraju natjecanja, jer se na višim visinama i više trošim. Mada bi taktiku stavila na zadnje mjesto nekih važnih stvari, jer treniram tako da mogu izdržati puno skokova.
Koliko se trošite?
Trošim se u svakom trenutku, svakog dana, uvijek, dosta. Mada mi se tijelo brzo oporavlja, zapravo sam zahvalan materijal, jer zdravstveni status mi je kvalitetan, brzo se adaptiram, ali i regeneriram. Nije mi problem skakati na natjecanjima i dvaput na tjedan, povezati možda 2-3 tjedna. Više je to psihološko pražnjenje, pogotovo ako se radi o natjecanjima koje su „na nož“, gdje se zadnjim skokom odlučuje sve. Koliko god da sam umorna, poslije natjecanja loše spavam, i taj loš ritam mi remeti odmor, uz naravno putovanja koja ponekad znaju biti duga. Kada dolaze velika natjecanja „kilaža“ mi ide dosta u minus, bez obzira koliko jela. Tih mjesec dana mogu jesti koliko hoću, ništa mi se ne prima i to su mi najdraži mjesec dana u godini. Što se tiče koncentracije, ona traje 2-3 sata, a skok je specifičan, jer ne biraš kada ćeš biti najbolji. U skoku udalj imaš šest skokova, jednom ćeš pogoditi. A nama kada se digne visina, u tom trenutku nakon dva sata moram biti svježa, nepotrošena, spremna, pogotovo ako su granične visine, a imaš suparnicu koja te tjera i gura. Zapravo je to zeznuto, jer možda sam spremna na početku ili kraju, a za onaj presudni rekordni skok ne.
S kojom ste preskočenom visinom zadovoljni?
Ona se pomiče prema gore, recimo postoji preskočena visina s kojom sam uvijek zadovoljna, kada kažem sebi da mogu ići doma zadovoljna je 202, 203 cm. S 201 neću biti nezadovoljna, a s 200 samo ako je bila teška borba po nekoj kiši ili na početku sezone kada nisam u formi. Kada prođem 200 uvijek je puno lakše, jer dva metra su dva metra.
Koja podloga vam je dobra i zašto?
To samo skakač može osjetiti, jako je teško to izreći. Laički ću pokušati to opisati, mekana podloga nije dobra zato što previše amortizira odraz, pa imam osjećaj da skačem po blatu. Takva podloga dok primi, pa uđe use, pa se vrati... Pretvrda je pretvrda, ona uopće ne amortizira, pa me lako baci ako nisam čvrsta u odrazu, i kao takva je prilično nezahvalna. Najbolja i meni najdraža je ona kombinirana podloga koja je gore malo tvrđa, a ispod malo mekša.
Znate li koja vas podloga očekuje na pojedinim takmičenjima?
Otprilike znam, jer na nekim skačem godinama. Mada neke i obnavljaju, evo na primjer ove godine na S.P. se ne zna koja će biti podloga, a kako se radi o vrhunskom natjecanju ja se ne brinem, jer znam da će biti dobra. Najveći problem imam s podlogom u Rimu, koja je dosta stara i mekana, a u Parizu je pretvrda, pa kada skočim 203 to je super. Za O.I. u Londonu se ne brinem, sigurno će biti dobra i kvalitetna, a vjerujem da ću imati priliku skakati i prije na nekom mitingu i upoznati je.
Kada imate taj treći odlučujući skok, što volite čuti od trenera?
One magične Bojanove riječi:“Ti to možeš“. To tako trivijalno zvuči, površno, ali ja znam da kada on to kaže, da to i misli. On vidi sve sa strane i kaže „možeš ti to“, prije toga mi objasni što treba napraviti, ispraviti, ali taj treći pokušaj je stvarno specifičan, i dosta živaca odnese. Ponekada ne znam kako sam uspjela taj pritisak podnijeti, pogotovo ako se radi o velikom takmičenju, kada je situacija „na nož“. Uglavnom se tih trećih pokušaja skoka ne sjećam, izoliram se od svega, kao da netko drugi skače. O stresnosti situacije se vjerojatno ne bih usudila ni zaletjeti se. Tu postoji mehanizam gdje se ja isključim, a onaj dio što treba glavom odraditi, onaj koji kontrolira brzinu zaleta, ne razmišlja što će biti ako, već napravi da bude dobro.
Koja vam je medalja draga i zašto?
Teško mi se odlučiti, drage su mi dvije zlatne medalje s S.P. kao i ova zadnja zlatna s E.P. Nažalost prema srebrenoj olimpijskoj medalji nemam baš nikakav osjećaj. Prvo seniorsko svjetsko zlato je bila potvrda dugogodišnjeg rada i zapravo sam tada sve napravila, a drugo zlato je bilo pod težim uvjetima uz jaču konkurenciju, i što sam došla skakati kao apsolutni favorit. Njemica je u tom trenutku imala veći rezultat od mene, skakala je na domaćem terenu, pa puste priče po novinama… psihički me htjela destabilizirati. Osjećala sam jak pritisak desetak dana prije natjecanja, e ta pobjeda mi puno znači, jer sam obranila i dokazala sebi puno toga. A ova zadnja zlatna evropska mi je puno draga, ponosna sam na nju iz razloga što sam bila totalno aut, van forme, u prilično otežavajućoj situaciji.
Koji je začin otac Joško dodao da trening ne bude ubitačan, nezanimljiv, dosadan?
Ni jedan moj trening nije dosadan, što je zasluga mog oca kreativca. Da vi vidite koliko je tu vježbi, a svaka zaslužuje maksimalnu koncentraciju i napor. Zamislite da skačete na jednu nogu preko prepona, i jedan krivi pokret vas može stajati ostatka sezone. Kada se to zahtjeva, onda se ne misli je li to dosadno, već se svakom vježbom ide naprijed. Kao što svaki dan nije jednak prethodnome, tako i moj trening je uvijek nešto novo.
Koji je vaš ritual?
Recimo da imam neku svakodnevnicu koja je slična prethodnoj, dođem dva dana prije natjecanja, pa press konferencija, zatim trening dan prije, zatim posložim svu opremu za sutrašnji skok, budim se oko osam ujutro. E, to razbuđivanje je vrlo važno, zatim zagrijavanje, pa ručak i obavezan popodnevni „pižulet“ ili „ubit oko“ kako mi splićani velimo. Tada spavam kolikogod mogu, inače svaki dan kući spavam popodne. Ne ovisim o nikakvim amajlijama, to je gubljenje energije, zapravo ne razumijem da neki predmet donosi sreću. Zamislite da taj predmet slučajno izgubim ili ostavim doma, pa onda poludim…Zato tim talismanima ja ne vjerujem, vjerujem u sebe, i ako sam dobra- pobijediti ću, a ako nisam onda ništa.  
Kako gledate na budućnost skoka uvis?
Nadam se da će skok uvis napredovati, i da ću ja biti ta koja će pomaknuti granice. To je ono čemu se nadam, realnost se ne mora poklopiti, ali ja imam visoki cilj. Osim svakodnevnih, konačan cilj i želja je da sada kada imam 208, ne razmišljam o nečem što je manje. Eventualno o tom svjetskom rekordu, a hoće li on doći, e to je veliko pitanje. Znam da sam sposobna za to, dovoljno je samo jedno dobro natjecanje, a sve ide u tom smjeru. Imam dovoljno godina za to ostvariti, nije neka žurba, i mislim da ženski skok uvis još nije rekao svoju zadnju riječ što se rezultata tiče.
Skakali ste u Splitu, među svojim svitom, koliko je to bilo opasno za vas?
Bilo je strašno opasno, htjela sam se pokazati u najboljem svjetlu, ali nešto vam moram priznati. Malo komu sam to rekla, evo i sada se naježim kada se toga sjetim. Ja sam znala da ću skočiti dobro, apsolutno nije bilo nikakve sumnje da ću razočarati, i to tri dana prije takmičenja. Postoji jedna teorija, da kada vjeruješ u svaki atom svoga bića, da će se onda to i desiti. Sto posto. Ako vjerujete da će te hodati po vodi, vi će te hodati, samo ne možete sebe uvjeriti u to. To su neke teorije, ovaj put sam jednostavno znala. Svaki put kada to doživim, to mi se i ostvari, obistini, čak i rezultat pogodim. Pošto mene kao i svakog čovjeka muče sumnje, puno puta ne vjerujem u sebe, i tako sebe poljuljam, upravo zbog velike samokritičnosti, da uvijek mora biti sve savršeno. Ako ne, cijela se izgrizem. Takmičenje u Splitu, na Poljudu je definitivno taj savršeni izuzetak, kada sam znala da ću skočiti najmanje 205 cm. I tako je bilo. Kada sam ušla u stadion, osjetila sam toliku energiju, svi su se digli na noge i nije bilo šanse da loše skočim. Samo sam se trebala fokusirati, na trenutak isključiti od silnih emocija koje su bile u mom srcu. Da se nisam isključila, vjerojatno ne bih mogla ni hodati, koliko su mi se noge tresle, tada sam rekla sebi:“Sada je dosta, idemo raditi“. Tek poslije sam pustila emocije, onaj trenutak je nešto što nikada nisam doživjela u životu i pitanje je da li ću ikada to doživjeti.
Dokle…?
Skakati ću dok budem imala jaku motivaciju, ili ako me ne daj Bože zaustavi neka ozljeda. Moj otac kaže da ima plan, ako želim da mogu skakati do 35 godine. Očuvana sam, jer nisam nikada bila ozlijeđena, nikada mi mišić nije puka, jednostavno pametno i kvalitetno treniramo od početka, pa nemam tih briga. Samo je pitanje koliko ću željeti, naravno ne treba biti gusto što se natjecanja tiče, mogu odabrati 5 mitinga godišnje, ostaviti vremena za obitelj, neke druge stvari. Kada navikneš sebe na jedan život, teško je odmah prestati, ali sigurno se neću vući po mitinzima i skakati 190 cm. Voljela bih otići s „dobrim rezultatom“.
Osjećam da bi ste mi htjeli reći, nešto što nikom niste?
Moram reći da sam zabrinuta u zadnje vrijeme, sve mi se manje putuje, i strah me te moje duge karijere, tog trajanja. Bojim se da će mi to biti najveći problem. Sve teže mi se spremati, sve više imam potrebu pustiti korijenje, ne u smislu obitelji i povezanosti s ljudima, nego jednostavno u Splitu se fenomenalno osjećam. Otkada sam se preselila u svoj stan, uživam i nigdje mi se ne da ići. Ako se radi o nekom natjecanju, još kako tako. Ako se radi o nekom sponzorskom ugovoru, snimanju, pa radim stvari koje nisam navikla, to mi teško pada i imam tjeskobu. To nikome nisam rekla, ni naglasila.