splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Miroslav Radman

Petar Pan današnjice

Bilo bi divno gledati zvijezde kako se ponašaju, pritom „dricavati“ ono što je loše u nama, odstraniti zloću

, učiniti sve da na pučini stihija nevolja nestane. Protkan velikim zanosom i zalaganjem, molekularni genetičar svjetskog glasa Miroslav Radman poželio je cijeli život biti Petar Pan- vječni dječarac koji svoje znanje stečeno opažanjem procesa u prirodi i društvu, te razmišljanjem i promatranjem stvarnosti, daruje ljudima. U traženju dugovječnosti, tog eliksira života, mnogi pustinjom lutaju i pitaju gdje je? A ona je tu, oko nas, u vrtlu( blitva, kupus, brokula, cikorija, radić, pomidora…), moru(srdela, inćun, gof, palamida…), suncu, u kapljici dobrog vina, te uz dvi kapje maslinova ulja životu dodati koluru, i pritom slobodno razmišljati na temeljima razuma. Krenuo sam s prof. Radmanom u „kočiju ugode“, u priči, da su najveći životni užici besplatni, o životu koji nije ravna crta i da poželjnije je živjeti duže nego kraće.
Profesore, gdje volite da misli vrludaju?
Volim da vladaju slobodno, da me vlastite misli iznenade. Nisam od ljudi koji osjećaju da je dovoljno pametan da bi pronio fiksne planove i bio efikasan u realizaciji tih planova, nego volim da u radu, u životu budem iznenađen. Kad misli vrludaju, najdraže mi je da vrludaju slobodno i čekam te rijetke momente kada niste Vi kao ego ispali pametnjaković, jer kada ste već predviđali, onda se to zna da nije ništa novo. Ja žudim za iznenađenjima, da mi se dogodi nešto za što mogu reći: „Bože, nikada nisam mogao o tome ni sanjati“.
Kada vas je privukao rad u laboratoriju, i što znači biti znanstvenik?
Privukao me je kao 21-godišnjaka, kada sam uz pomoć profesora Ivana Supeka upoznao doktoricu Mariju Drakulić na Institutu Ruđer Bošković, koja je sjajna znanstvenica, intelektualka i velika humanistkinja. Nisam ni znao da takvi ljudi postoje, imao sam utisak da vas netko voli iz nekog razloga, a nije ni tata ni mama, i to mi je dalo krila. Laboratoriji su grozna mjesta, gdje ste zatvoreni u četiri zida, često neugodnog mirisa, u biti jedan dosadan prostor. Imao sam sreću, da u takvom prostoru se nađem sa svojom mentoricom mog diplomskog rada. Stvorila je jedan divni velikodušni svijet i to mi je podarila, pogotovo kada ste u takvom zatvoru. Zapravo meni sve što nije otvoreni prosto je zatvor, ako ne mogu gledati nebo, u beskraj, daljinu, onda preostaje da u svojoj glavi otvorite beskrajne prostore, da letite, jedrite. Sva moja mladost je tu, u ovim otvorenim prostorima naših otoka. Studirajući biologiju sebe sam vidio na brodu Bios, na otvorenom. Trebalo se puno toga dogoditi i stati na drugu stranu vage, da kažete da će te se odreći toga prekrasnoga prostora i slobode.
Koliko ima manipulacije znanstvenika, varaju li?
Apsolutno, to je profesija i zanat kao i u sportu, umjetnosti, gdje se mora sresti urođeni talent, velika ljubav da se taj talent i strast razviju, i da čovjek želi biti u tome pošten. Za mene osobno je veoma važno da čovjek radi samo iz užitka u tom radu dok traje. To je kao divno sviranje ili vođenje ljubavi, jedrenje punim jedrima, i gdje ne želite da se to zaustavi. Ima znanstvenika koji rade za uspjeh, koji žele da se regata zaustavi kada su oni prvi, jer sebe vide isključivo s medaljom i šampanjcem. Ja uživam u procesu, ne toliko u aplauzu koji se ponekad dogodi. Volim komunicirati najradije u kavani, sjesti i ćakulati. Dok ljudi rade za nagradu koja će doći nakon izvršenog rada, onda je tu i mogućnost varanja. U toj žudnji za nagradom u širem smislu, novac, utjecaj, izbor partnera.., ima i u najboljim institucijama na svijetu, na Harvard University… gdje su i mladi znanstvenici izmislili lažiranje rezultata. Znanstvenici nisu ljudi neke druge vrste, između sebe se razlikuju puno više nego majstori nekog zanata. Meni je recimo bliži bačvar, kalafat ili postolar po mentalitetu.
Koliko smo robovi svojih gena?
Puno više nego što bi to željeli, jer to mislim i za sebe. Najodređeniji smo genima, jer svaki spermi, a u svakom paketu ih ima od 100-300 miliona u jednom ejakulatu, a ima nas aktivnih 2 miljarde muškaraca, pa to pomnožite. Nema dva koja su identična, dakle kada bi neki par mogao stvarati, rađati milione potomaka, nikada se ne bi dogodilo da se rode dvoje identične djece od istih roditelja. Svi smo različiti, postoji takozvani polimorfizam, jer je razlika u genima između dvoje ljudi tolika da kad se stvaraju jajne stanice, stvara se svaki put različit mozaik. To je lutrija, tu ima i pobjednika i gubitnika. Izvor beskrajne patnje je upisan u genijima, a i izvor talenta, zdravlja, energije. Oni koji su imali peh, imali su ga bez svog učestvovanja i nisu krivi. A oni kojim su imali sreće da su pametni, lijepi i atraktivni, puni energije i zdravi, to nije njihova zasluga. Kada bi mi sebi usadili u glavu da se ne pravimo važni, da se ne pušemo, jer to nije zasluženo, onda puno socijalnih komplikacija ne bi postojalo. S druge strane, oni drugi plaćaju cijenu svojim patnjama, cijenu te ljudske raznovrsnosti. Ako ne budemo htjeli izbaciti samo te tačke, a samo je jedno slovo krivo, i izvući patnje, imati ćemo i dalje ono što imamo. Hraniti ćemo neefikasnu farmaceutsku industriju koja osim antibiotika ne lijeći, nego ublažuje patnju.
Da li je moguće utjecati na emocionalne osjećaje, i gdje je tu mentalna snaga?
Sigurno, sviđalo se to nama ili ne. Život i sve njegove manifestacije u osnovi, u svojoj bazi su kemija. Kemija nije banalna stvar, ona je zapravo alkemija i zato možemo razmišljati i rasti. Čudesna znanost u kojoj samo profesori nisu dobri. Da je život kemija najbolje pokazuje to, što jako depresivna osoba koja je spremna ubiti se od patnje, ako joj uštrcate serotonim, vratiti će se želji za životom i optimizmom. Efekti molekula kemijskih spojeva na naše emocije su evidentni, čak i neka hrana utječe na ljude, neko piće digne moral, stvar je u tome što nemamo dovoljno znanja da bi emocije pretvorili u kemijske formule. Ne znam koliko ćemo moći hraniti našu maštu, odlaziti u stranputice, jer smo strasni u religiji, a s druge strane imamo ljude koji vjeruju u nešto drugo što nikada nisu vidjeli. I toliko su netrpeljivi da se pokolju, siluju i izvode grozote. Zbog tog našeg neznanja, mi se ushićujemo sa svime što nije opipljivo. Ja jesam bonvivan, jer ovaj naš kratki život bez užitka kakav ga percipiramo bez kemije užitka, meni ne bi imao smisla, a s druge strane sam vrlo oprezan prema stvarima koje mi se jako sviđaju. Za mene fašizam nije opasnost, opasno je ono što vam se sviđa, ono što volite, jer vas to može navest na zlo.
Bioenergija naše svijesti mijenja oblik, može biti dobra ili zločesta, negativna ili smirujuća. Koliko vjerujete u nju?
Jedna je ona koja je bazična, a zove se ATP- benzin za sva živa bića. Svi procesi od probave pa do slušanja i razmišljanja, zahtijevaju energiju, odnosno ATP. Kako se osjećamo mentalno, da li smo umorni, zadovoljni i ushićeni puni sebe, to je kompleksnije i to zahtjeva ATP. Mi se na to ložimo, i kada ga nema onda smo mrtvi, npr. cijankalij blokira sintezu ATP-a i odeš u čas. To je prava bioenergija gdje nema puno filozofiranja, a ova druga na koju ljudi često misle, a to je djelovanje psihe jedne osobe na drugu, dobro raspoloženje prenositi ili povući sa sobom kao sidro u moru. Ljudi misle i vide različite stvari u procesu u glavi. ATP se stvara pomoću kisika u plućima, i to je velikim djelom pod kontrolom mentalnih procesa. Ta mentalna energija ili daje poticaj cijelom organizmu, jetri, bubrezima… ili može zapravo kočiti te procese i upadati u depresiju.
Kako prepoznati dobrog mladog znanstvenika?
To je čisto profesionalna performansa, mjerljiva s koliko je radova publicirao, da li je pozivan od kolega na kongrese, na kraju visok je kriterij da li se njegov rad nalazi u udžbenicima koji će studenti učiti kod studiranja. Budući da je to samo dio priče, čisti zanat je jednako važan. Ono što je meni izuzetno važno, je čovjek i njegovi kvaliteti. Kako komunicira, da li aktivira u drugima želju za suradnjom, stimulira li druge da se nameću ili ih čini pasivnim. A ja vidim nos. Nanjušim, jer ništa nije tako dobro, nikakva analiza, i ne znam zašto je to tako, ali osjećaj nije došao bez veze. To su najkompleksnija razmišljanja, multidimenzionalna, osjećaj da neka osoba koja je ušla u vaš ured, da najradije izađe vanka ili obrnuto. Najdraže mi je pogledati zrelu osobu 40-50-tih godina ili stariju, i pogledati karijeru đaka znanstvenika, njihove sudbine. E, to je najvažniji kriterij.
Avangarda kod mladih, idu li pravim putem ili su boje teške pa ih koče?
Ovoj mladoj generaciji ja ništa ne zavidim. Ne zbog mojih kriterija, nego zbog njihovih. Razgovaram s njima, godišnje imam 400 studenata i svoje troje djece i baš mi nije drago kada iskreno kažem da ne bi zamijenio svoju mladost za njihovu. Bilo bi sjajno reći: Vidim da se sjajno zabavljate, a ja vas ne razumijem, jer sam očito neki stari šmak“. Ne, uplašeni su jako, ima neka pesimistična crta, boje se da će sutra biti gore nego danas, a prekosutra gore nego sutra. Kada sam započeo svoje školovanje, nije bilo sumnje da će sutra biti bolje. Da li je to bila iluzija, utoliko bolje jer se realizirala velikim dijelom. I ovdje na institutu u Splitu i u Parizu, veliki dio posla je zapravo održavati motivaciju kod tih mladih ljudi koji se brzo umore, jer nisu istrenirani. Nemamo druge opcije nego da djecu naučimo loviti ribu, a onda neka oni love, jer će mater i otac umrijeti prije, i što onda. Društvo u Francuskoj i Hrvatskoj se tome dovoljno ne brinu. Fundamentalan problem današnjice je, da je moja generacija toliko razvila pohlepu, počevši od skromnih početaka, da bi se onda pretvorila u nezasitnog proždrljivca kojem nikad dosta, što je vrlo ružno. Moja generacija je pojela i psihički prostor i puno materijalne hrane od svoje vlastite djece, što mi nije drago.
Gdje se osjećate dobro?
Osjećam se najbolje kada dijelim, kada se valjam po podu, smijem s dragim i pravim ljudima, nego kada sam na nekom podiju. Moja metafora užitka bi bila pjevanje u horu, da je moj glas onaj što fali, i da je sve moje i svih ljudi koji tu pjevaju. Paradigma i simbolika hora, meni je vrhunac užitka, dijeliti ga s drugim i da svi doprinose tome, ne da budem opterećen time da mi se dive. To nije moj san, volim horizontalnu hijerarhiju, jedan timski rad s različitim ulogama, nešto kao svirka u džez bendu.
Kako otkriti otisak koji je u nama, otkloniti ono loše, „dricat“?
To je teško prakticirati, pogotovo ovdje u Hrvatskoj, jer tko je taj netko tko bi sudio i dricava ljude. Neki previše uživaju u tome i to je jako opasno. Velikim dijelom sam idealista da se ljudi moraju sami dricavati, kada ne bi bili usamljeni ili uplašeni, pa zbog toga moraju akumulirati puno novca da se ne bi bojali sutrašnjice. Da su nam socijalni kontakti dobri i kvalitetni, tada bi se to dricavanje događalo samo od sebe. Kada bi mi bili slobodni da kažemo svoje mračne strane, slabosti i nastranosti, onda ne bi bilo opasnosti od te nastranosti. E, ali mi ne živimo u društvu ni u familiji s dovoljno povjerenja da kažete:“Ja sam nastran i uživam u tome da me štipaju za guzicu“, i da će se o tome pričati. Sve ono što se skriva ispod stola, buja, raste i stvara probleme. Ja sam opsjednut s tim, da ako hoćemo preživjeti na ovom nivou bogatstva i lakoće života kojeg imamo, da je najbolji projekt kojem bi ja posvetio institut je tražiti, kako harmonizirati izvrsnost u smislu produktivnosti i solidarnosti kao izvor sigurnosti. Biti će nasilja kada su ljudi gladni, dišperani i nemaju što izgubiti, tada je terorizam i nasilje aritmetika. U tome su najdalje išle skandinavske zemlje, šteta samo što je tamo mračno i hladno, jer ondje nitko ne kopa po kantama za smeće.
Gdje je kraj vašim snovima, kada razmišljate ni o čemu?
Nema kraja snovima, snovi su beskrajni. Za ljepotom, harmonijom, dobrotom ne u banalnom smislu, snovi služe da uvijek idete za horizontom, a ja ne želim nigdje stići već putovati. Jer kada dođem na vrh planine, što onda, sjediti…
Koliko ste slobodan čovjek?
U „Le Monde“ troje mojih kolega s Akademije smatraju me puno slobodnijim od drugih ljudi. Ja mogu najdražoj osobi na svijetu obećati da ćemo se vidjeti sutra, a ako se meni nešto na putu dogodi, mogu i ne doći. To je privilegija slobode, koja može povrijediti osobe koje najviše volite, ali me znaju, pa će mi oprostiti. Opsjednut sam slobodom, i to sam opisao u knjizi koja uskoro izlazi. Nema toga što će me uplašiti u prakticiranju moje slobode, ako mi pada na pamet tražiti eliksir mladosti jer me zanima, i da li je to stvarno moguće, odgovor je da. Nema toga što bi me uplašilo u prakticiranju moje slobode i dokazivanju sebe, da sam slobodan. To iritira mnoge ljude, a ja nisam protiv nikog, ni misao iz osvete mi nije došla.
Koliko je laboratorij mjesto vaše nevine zabave?
Jako veliko, što mi možemo tamo fijukati u svojoj glavi koliko hoćemo. Ako želimo riješiti neki problem, onda se strašno profesionalno mora raditi. Zato postoji laboratorij da vam eksperimentom da odgovor, da li to što ste zamislili odgovara istini ili ne. I da vas stalno cenzurira kroz sito istine, gdje masu toga što dolazi kroz maštu i fijukanje, treba biti istina za sve ljude.
U dugoj vašoj šetnji, kada nastaje čarolija?
Imao sam sreću da mi se to dogodilo nekoliko puta, zamislite to u svojoj glavi i miješajući uspijete i kažete: „Imao sam puno sreće“. Drugo koje je poželjnije, jer sam u glavi složio tu mogućnost da sam imao razloga za to. Radite i gledate nešto zeleno, odjednom vam pukne pogled u nešto ljubičasto, toliko se iznenadite. To je traženje „investicije iznenađenja“, koji je i naslov reklame instituta Medils u Splitu. Kako povećati učestalost iznenađenja, otkriće antibiotika, struje, radioaktivnosti su takva iznenađenja. Kada se na sasvim nove stvari nabasa, a da o tome nismo mogli ni maštati. To su najveća otkrića u znanosti, kulturi, u percepciji kada je nešto toliko van našeg znanja, da morate izmisliti i riječ za to. Ja sam imao prilike jednom naići na takvo iznenađenje.
Želite li odrasti?
Sa 44 godine iskustva u laboratoriju i dalje želim ostati i biti dijete koje želi sve upoznati. Stvorio sam dvije domene istraživanja unutar dijela genetike i bio car svog zanata. Međutim, meni je draže ne uživati u tom statusu cara, već postati student nečeg novog i s tim rasti. Motivacija je tu, volim tu svoju infaltivnost, tu djetinju naivnost i polet, jer mi daje energiju.
Malo o institutu „Medils-u“, kako danas funkcionira, što ako se zatvori špina?
Ništa, morati ću reći ljudima da momentalno zatvoru oči i zamisle što je bilo prije 2003 godine kada je projekt krenuo. Kako je izgledala tada percepcija znanosti u Hrvatskoj, a kako sada. Mislim da je smiješno koliko ovo košta. Momentalno ga ja sam plaćam, zahvaljujući mojim prijateljima iz inozemstva koji su dali novac. Ovaj institut je prepoznat u svijetu, kliknite biologija u Hrvatskoj i otvoriti će se Medils, nažalost ne i Institut R. Bošković s tisuću ljudi. Ovaj mali institut je publicirao od početka u najboljim časopisima preko tisuću radova. Ne mogu ja nametati u Hrvatskoj prioritete, neka ga zatvore. Meni je prvi put u životu ograničena moja sloboda, jer moram paziti što kažem kod Stankovića na TV-u, jer sebe prije nisam cenzurirao. Pa kada već radimo, da radimo ono što nitko drugi na svijetu ne radi. Neka bude malo, ali jedinstveno, to vozilo neće biti Rolls Rojs, neće biti skupo, ali će biti naše, čudno i prepoznatljivo.
Malo o „HPE-4“…
Mi istražujemo koja je molekularna osnova, koji mehanizam i robusnost, da netko može preživjeti deset tisuća puta veće zračenje nego moja stanica. To je bilo akademsko pitanje. Došli smo vrlo brzo do zaključka da je sve isto ili slično, samo da je otpornost tih organizama zbog toga što sintetiziraju, investiraju u sintezu zaštite od korozije molekule života. I zato su one inoks, nisu supstanca, ni proteini u toj bakteriji inoks. To su male molekule koje oksidaciju navuku na sebe i time indirektno zaštite proteine i DNK stanice. Došla je ideja da ukrademo od tih organizama koje su to razvili. Našli smo se pred tim da postoji koktel molekula koji naprosto štiti sve druge proteine. Već decenijama se sumnja, a onda smo Anita Kriško i ja dokazali lani, da je kemija smrti- oksidacija. Došlo je do projekta sa sasvim jasnom vizijom, a ja samo dijelim svoje snove koje nisu samo sisanje prsta. I onda je došao dr. Ivković sa svojim prirodnim produktima. Anita Kriško i ja smo samo savjetovali da uzmu nekoliko različitih antioksidansa različite vrste radikala kisika. Taj rad smo odmah testirali i pokazalo se da štiti tisuću puta bolje nego vitamin E. Na početku je bilo: Platite nas jer nemamo para za aparat i kemikalije, i oni su to pošteno platili. Patent je njihov, mi smo samo napravili servis u domeni našeg interesa. Ukoliko bude uspjeha dajte institutu 5-10 %, meni ništa, i oni su tu bili zaista fer.
Neki čudni duh se tada stvorio?
Valjda sam ga tako osjetio, jedan fašistoidni puritanizam. Nisam se došao žrtvovati da me se slavi, kada nestane gušt zatvoriti ću ključem. Ovdje na Mejama se ne šepurim, meni je lipo ovdje, ali isto tako i u Maslinici na Šolti ili u mojoj kući u Parizu. Ljudi često projektiraju sebe na mene, pa me povrijede. Sanjajte vi vaše snove, a mene pustite na miru, da letim, da jedrim. Ne znam odakle ta drskost i glupost, da se na jedan naprasiti način preko novina miješaju u posao.