splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Ivica Kostelić

GUMENJAKOM NA MALTU!

Na početku ovoga razgovora poželjeli smo Ivici Kosteliću, osim besprijekornog zdravlja, da mu jutarnja buđenja

budu uz cvrkut ptica, da mu vjetar pjeva blues, a smijeh bude od srca puna očaravajućeg života. Jer on, koji je pretvarao mukotrpno u radosno, na kraju i u sveto, zaista zaslužuje Kristalni globus – jedini veliki trofej koji mu još nedostaje.
Kako izgleda početak Vašega pripremnog perioda? Kako osjetite što Vam je najpotrebnije?
Moje pripreme uvijek počinju na Mljetu, dugim blokom od pet tjedana vježbe. Uglavnom u početku vozim bicikl, a zatim prelazim na specifične treninge u kojima se koristim 'spravama' kakvih ne manjka na našoj obali: trčim po stijenama i strmim puteljcima, što je odlična vježba za koncentraciju i stjecanje brzine nogu. Poslije, početkom rujna, odlazimo na skijanje, a dalje se sve i zbiva na snijegu. Trening mi je uvijek podijeljen na faze, od kojih je prva, kada počinjem pripreme za novu sezonu – ono što nazivam treniranjem za treniranje. Stvaram aerobnu bazu na koju gradimo taj specifičan trening, kako bih mogao izdržati one teške. U toj se fazi ne smije krenuti prejako s previše aerobnog treninga. U svakom dijelu sezone moj tim zna što i kako treba trenirati, a što treba izbjegavati, pa je tako u pripremnom periodu naglasak na mojim slabim stranama, dok u natjecateljskom periodu uglavnom održavam svoje jake strane.
Naravno, moramo Vas upitati ponešto o ocu, ali više kao roditelju, a manje kao treneru... a rado bismo čuli i ponešto o ulozi Vaše majke u Vašim uspjesima.
Moj Ante je veliki emotivac, mislim da sam još uvijek zadivljen njime, da me nije prošla ona očaranost ocem koja zahvati dijete u ranim godinama. Premda je malo ostario, još uvijek je čvrst u svojim stavovima. S njim sam proveo najviše vremena u životu, a bolju, karakterniju osobu nisam upoznao. On je najzanimljivija i najdublja osoba koja me poučila u životu mnogim stvarima, bilo da se radi o sportu, umjetnosti, povijesti, muzici… Moja majka, pak, kao bivša sportašica, sve nas razumije i stoga sve funkcionira. Skijanje je logistički težak sport, a ona nam je uvijek pružala veliku potporu, što je i normalno, jer njezina ljubav nema granica. Bez mame mnogo toga ne bi funkcioniralo, a premda je njezin posao nevidljiv, u konačnici je golem.
Koju skijašku disciplinu najviše volite, na kojim stazama 'guštate'?
Ne izdvajam neku disciplinu jer svaka ima svoje specifičnosti, svaka je lijepa na svoj način. Najviše volim skijati po duboku, svježu snijegu na strmoj padini, jer tad imam osjećaj koji nigdje drugdje nije moguć... da lebdim. Nit sam u zraku, niti čvrsto na zemlji, negdje između. Volim razvedene staze, s mnogo prijeloma, strmina, ravnica.
Kakve Vam se misli roje glavom kada se odlučite vratolomno sjuriti stazom?
Uglavnom prestanem misliti i prepustim se instinktu, onom što sam naučio. Skijanje je vještina koja se uči, a kad imaš iza sebe milijune zavoja, oni se pretoče u automatske pokrete. Kad se otisnem sa starta, ne razmišljam kako bih trebao ući u zavoj, to je sve memorirano, jedino mislim kako biti što brži. Greške se događaju, ali i brzo zaboravljaju, nakratko mi prođu glavom jer sam usredotočen na ono što predstoji. Nemam vremena analizirati pojedinosti, jer se sve zbiva velikom brzinom. Moram donositi odluke vrlo brzo... mogu reći da je utrka poput laganog transa.
Kalkulirate li ili ima odluke da se ide na sve ili ništa? Volite li da u tom trenutku možete krajičkom oka uvijek vidjeti svog oca, odnosno trenera, prije starta, ili volite biti sami sa svojim mislima?
Ponekad idem na sve ili ništa, uglavnom na izuzetno važnim utrkama ili kad imam šanse za pobjedu. Jer na 'sve ili ništa' nije lako skijati, ja ne mogu često padati tako da se izvučem bez ozljede. Moram se čuvati u životu, s obzirom na brojnost dosadašnjih ozljeda i operacija, tako da je u mene hazarderska vožnja rijetka. Ne upuštam se olako u stopostotni rizik, posebice ne u brzim disciplinama. O svemu odlučujem sam, a ako natjecatelj ne donosi takve odluke, onda on nije zreo sportaš. Volim biti sam, da zadržim koncentraciju bez ometanja sa strane. Obično me do starta prati serviser, tako sam navikao, dok je trener negdje uza stazu... informacije dobivam preko radija, a ponekad i od natjecatelja koji je već prešao stazu. Dok skijam, ne gledam nikoga, moje iskustvo na važnim utrkama kaže mi da nikoga ne treba gledati u oči do starta utrke.
Znate li ponekad pretjerati s treniranjem; sudara li se vježbanje ponekad s onim što najviše volite raditi?
Trening se pažljivo kontrolira jer ako se mnogo trenira, treba se čuvati ozljeda jer one kad-tad dolaze na naplatu. Nekoga se dana možete osjećati vrlo dobro, misleći da upravo tada možete izdržati više, ali ja većinom prestajem kad osjetim da sam zaista dobro odradio. Doduše, postoji tu mala razlika koja je plod činjenice da je skijanje vještina, dok je u mnogim sportovima izdržljivosti nešto drugo važnije, a trening vještine sastoji se u ponavljanju, kao pri vježbanju klavira. Stoga se u fazi treninga, kada ste daleko od natjecanja, mnogo vježba... kao sada, posljednja dva mjeseca, kada sam toliko trenirao da ne mogu više od umora. Kada sezona natjecanje počne, opterećenje se smanjuje i tad imam osjećaj da sam pun energije, a to je dobro, tada tu energiju treba sačuvati za važne utrke ili neke bitne momente u sezoni. Inače, zaista najviše volim skijati, tomu sam posvetio život, sve ostalo je manje-više zabava. Ne volim raditi ono što mi ne donosi zadovoljstvo, čim užitak izostane, prestajem nešto raditi. More je, kao ambijent, ipak moja najveća ljubav, veća od planina. Od malih nogu sam u njegovoj blizini, a osjetio sam ga na drugačiji način nego većina kontinentalaca. Kao dijete provodio sam po tri mjeseca u divljini i živio intenzivan život s morem.
Jeste li se ponekad noću, ili u zoru, uoči važne trke, iskrali iz hotela i popeli na stazu da biste 'popričali s njom'?
Događa se to, jedan dan prije pobjede u Aspenu noću sam se popeo gotovo do starta, sâm sam bio, uživao i gledao zadivljeno stazu na mjesečini, premda sam to često radio s ocem. Obožavam vidjeti borilište prije bitke, mjesto gdje će se sutra, kao i mnogih godina ranije, kao i kasnije, sukobiti toliko emocija i želja. Mnogo sportskih i ljudskih sudbina se tu određivalo, zato je taj osjećaj veličanstven, gotovo usporediv s onim kad uđete u arenu u kojoj su se nekoć gladijatori borili za život. U noći prije utrke mogu se prepuštati razmišljanjima i osjećajima, jer se na sam dan natjecanja koncentriram na ono što trebam ostvariti.
Što Vam znači gitara, svijet muzike? Kakavu glazbu, koga i kada volite slušati?
Muzika je najsnažniji medij što ga poznajem. Imamo nekoliko glazbeno nadarenih članova obitelji, od djeda koji je svirao sedam instrumenata i oca, koji ih svira nekoliko, do mene koji obožavam gitaru. Instrument je uvijek uza me, volim prebirati po žicama kad se zabijem u sobu i kada zajedno putujemo na draga mjesta. Tada uživam, njom se mogu dobro izraziti... ako sam veseo, to se veselje glazbom produbljuje, a ako sam tužan, tuga se smanjuje. Muzika mi je zaista važna, pogotovo u teškim trenucima, jer me drži i ima veliku moć nada mnom. Što se ljubimaca tiče, postoje periodi... ponekad nekoga volim više, a nekog manje slušati. Odrastao sam u kombiju i osobnom automobilu, a za dugih putovanja uglavnom se slušalo Elvisa Presleya, Jerryja Lee Lewisa, grupu Everly Brothers… Kad sam počeo svirati gitaru, prve su mi lekcije bile iz bluesa, tako da je on i danas u mom srcu. Volim poslušati džez, klasičnu glazbu, a kada dođem u Dalmaciju i klapsku pjesmu. Atmosfera me vodi prema toj vrsti muzike, a ima i faza kad sam destruktivan... tada slušam Hendrixa, kao i razdoblja kad sam u oblacima, pa poslušam Vivaldija, koji zvukom ljepote svakoga godišnjeg doba stvara neponovljiv ugođaj.
Što je, po Vama, mjera zadovoljstva i sreće? Koji su snovi Ivice Kostelića, ima li taj sjajan momak neki 'tajni plan'?
Dobro pitanje, nisam nikad o tome razmišljao... ali, definitivno sreća je više od zadovoljstva, premda podrazumijeva zadovoljstvo. Ono se samo može sastojati i u prihvaćanju stvari kakve jesu, dok je sreća doživjeti ono što ste željeli. Moji su snovi, u sportu, da što češće doskijam do cilja i da budem zadovoljan svojom izvedbom. Inače, htio bih provesti cijelu godinu na Mljetu, loviti ribu po cijeli dan, da vidim koliku 'moć' imam. Oduvijek to radim, ali nemam vremena posve se tomu posvetiti, pa često maštam. Mogao bih reći da je to moj 'tajni plan'. Kada završim s natjecateljskim skijanjem, more će mi biti na prvome mjestu i želim u njemu uživati bez vremenskih ograničenja.
Svi uspješni sportaši kažu da su bitni 'krv, znoj i suze', a gdje je tu vjera, radost i sreća?
Nije dobra definicija što je navodite, nedostaje joj duha, premda svijet vrhunskog sporta jest 'dolina suza'. Ali, postoji i drugi, svijet sretniji od toga. Nije sreća biti prvi ili najbolji, sreća je biti zadovoljan životom, vidjeti sestru, majku i oca radosne... to je ponekad veća nagrada od mjesta na postolju. Svi mi ponekad maštamo bez ograničenja, a sve i počinje vizijom, maštom, snovima. Netko je napisao da 'mašta utire put slabosti', a premda je sve što ostvarujemo najprije osmišljeno, neka maštanja su neostvariva. Zato snagu treba usmjeriti k ostvarivim vizijama. U tom sam smislu poprilično kritičan prema samome sebi, u mlađoj dobi možda i previše samokritičan. Uglavnom, onog čega se prihvatim, uvijek se prihvaćam ozbiljno. Takav sam i u samokritici, premda znam da ljudi koji su previše samokritični nisu nikada zadovoljni, pa se možemo vratiti na priču o sreći i zadovoljstvu. Ponekad čovjek treba biti i zadovoljan onim što ima, jer kada netko nije zadovoljan jer je tu, a htio bi biti tamo, nezadovoljan je i kada dođe tamo, jer je mentalno još uvijek tu.
O čemu obično razmišljate sa zadovoljstvom? Ima li u tim Vašim razmišljanjima mjesta služenju nekomu ili nečemu?
Da, intenzivno razmišljam... o povijesti, primjerice, zatim o nekim sportskim detaljima, pa i o tome kako da bolje izvedem neki skok… Volim razmišljati o svojim planovima, a što intenzivnije razmišljam o njima, postajem sve bolji i bolji. Što se služenja tiče, sluga ne bih bio, nije to u mome mentalitetu, ali služiti plemenitoj svrsi – svakako da. Pamtim jedan odličan moto, engleskoga Crnog Princa iz stogodišnjega rata – glasi 'Ja služim'. Moj otac često kaže 'Ja služim', jer on uistinu služi svojoj djeci, Janici i meni... a kada služite bližnjima, obitelji ili prijateljima, to je plemenito služenje koje ne znači oduzimanje slobode, nego čast.
U današnjem vremenu, oboljelom od egoizma, pronalazite li iskrene prijatelje? Konačno, odmarate li se ikada?
Naravno, zato su oni i rijetki, jer smo svi zahvaćeni tom pošašću egoizma. Teško joj se možemo othrvati jer živimo u svijetu kakav jest mimo naše volje, ali postoje rijetki prijatelji iz mladosti koji ostaju vjerni, iskreni do kraja, koji zaslužuju da im služim. Odmor meni znači odsutnost programa, bilo kakvih obveza, slobodno raspolaganje vremenom... a dalje sve ovisi o željama i raspoloženju. Odmor uvijek provodim na moru, uglavnom glavom pod površinom, a ako mi nije uronjena, onda plovim. Da bi odmor imao pravu boju, mora mu prethoditi naprezanje, jer ništa ne postoji u pravoj kvaliteti bez druge krajnosti. Onaj koji se mnogo umara više će uživati u svom odmoru, jer ga je i zaslužio. Loše je ako vam se život pretvori u permanentni odmor!
Koju 'boju' volite dodati životu, što Vas općenito fascinira?
Teško mi je reći samo jednu, mnogo njih volim dodati, sve ovisi o raspoloženju. Neke stvari oplemenjuju čovjeka, čvrsta obitelj primjerice, nekoga vjerojatno djeca, prijatelji, domovina... kao osjećaj pripadnosti. Kada spoznate prave vrijednosti, ulovili ste 'štrik oplemenjivanja'. Što se fascinacije tiče, očarava me skijanje slijepih osoba, penjanje bez osiguranja... na kraju cijela priroda. Zaljubljen sam, ushićen, opčinjen bistrinom, modrinom i životom u moru, teško to mogu opisati jer su moji doživljaji mnogo snažniji od riječi. Fascinira me i istinska umjetnost, ali samo ona koja sadrži istinske vrijednosti... što se danas pomalo izgubilo. Vrijedna umjetnost je bezvremenska, jer čovjek teži bezvremenskom, želi biti vječno mlad... pobijediti vrijeme, a to može jedino u umjetnosti. Michelangelo je bezvremenski umjetnik, jer je svijetu dao fascinirajuća djela koja su vječna, istinskih vrijednosti. Danas, nažalost, ima svega, mnogo toga što 'šporkaje' kulturu.
Na kraju jedno ozbiljno pitanje – koja je tajna Vaših uspjeha – i jedno 'neozbiljno'... što stoji iza nakane da gumenjakom otplovite sve do Malte?
O tajni uspjeha možemo govoriti nakon što definiramo što uspjeh jest. Sitne je stvari čine, život je suma svih naših podražaja i osobnosti, a nitko od nas nije primio jednake podražaje od rođenja do smrti. Oni su osobne prirode, sve što radimo, pa i ono na što jedva obraćamo pozornost, daje ton našoj osobnosti. Evo Vam primjera iz skijanja: imate stazu od 30 vrata, a zadnja su na ravnici... od dvojice skijaša jedan ne prođe kroz ta posljednja. Rekli biste, pa to su samo jedna vrata, ali ako je toga dana bilo deset ponavljanja, znači da je jedan 'napravio' deset vrata više, što je u godini dana 3.650 vrata više, na račun samo tih jednih. To, naravno, nitko nije primijetio, ali je jedan postao šampion, a drugi nije. To je tajna uspjeha. A gumenjakom na Maltu... od šestog mjeseca života na moru sam svake godine, uvijek u gumenjaku. Val maestrala neprekidno me godinama polijeva, tako da smo se već i sprijateljili – i zaželjeli jedan drugoga. Poželio sam stoga malo izaći iz Jadrana i upoznati dio Sredozemnoga mora. Nakon ostvarenoga cilja, olimpijske medalje, pak, htio sam samoga sebe nagraditi putovanjem na Maltu, ali nije to razbijanje zida glavom. Plovit ćemo po dobrome moru, poštovati prognozu vremena i mislim da to nije nikakav ekstreman pothvat. Spavat ćemo u gumenjaku ili u šatoru, hraniti se konzervama i onim što ulovimo u moru, a to će potrajati 3 tjedna. Idemo preko Dubrovnika, Albanije, Otrantskih vrata, Calabrije, uz obalu Sicilije, pa prema Malti. Držat ću se savjeta umnih ljudi, posebno što se tiče odolijevanja vremenskim uvjetima prognoze, a imam i vlastitih iskustava. Na moru je najvažnije nemati straha, ali i ne 'praviti se pametan', a ja oduvijek osjećam respekt prema moru.