splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Tina Mihelić

Morska vila

Dvostruka europska prvakinja u jedrenju u olimpijskoj klasi - Laser radijal, puna želja i strasti često se zapita

može li otpjevati pjesmu svog života? Naravno da može, Olimpijske igre u Londonu 2012 godine su blizu, a može biti i tako jednostavno, uz smijeh koji tjera tišinu, smijeh od srca pun života. U svom malenom brodu Tina drži čvrsto timun, škotu i jedro, usmjeravajući ga ka tronu, pjeva i pleše na krilima vjetra svoju pjesmu života. Ukrcao sam se na brod ove mlade jedriličarke gdje smo čakulali o moru, vjetru, jedrima, ljubavi, sa željom da ostvari sve svoje mladenačke snove, jer tamo kamo ide važno je samo jedno, čuti glazbu života. I zato postani vila iz morske pjene koju vjetar odnese i dopusti da doživljaj i nadahnuće izađu kao pobjednik.
Zašto jedrenje?
Otac je imao svoju koču i radeći kao profesionalni ribar je brata i mene vodio na more, na ribarenje, a mi smo mu pomagali oko sortiranja ulovljene ribe. Često su oko naše barke jedrili male brodice-optimisti, pa nam je onako u šali predložio da se i mi malo oprobamo. U početku mi se taj sport nije nimalo sviđao, možda i zbog činjenice da nije bilo puno djevojčica, a i nije mi bilo zanimljivo što je i razumljivo, jer ništa nisam ni znala o jedrenju. Tako sam uz starijeg brata, koji je odmah pokazao interes, svakodnevno išla na jedrenje. Prva moja radost je bila tatina kupnja pojasa za spašavanje, a zatim su uz prva natjecanja došli i prvi pehari. Nastalo je suparništvo između brata i mene, što je bilo izvanredno, jer smo se oboje predali tom sportu i trenirali sve više. Vještinu koju sam stjecala me sve više zarobljavala, tako da je ta radost prešla u istinsku zaljubljenost.
Mislite li da će te izgubiti na ženstvenosti, ako se nastavite i dalje baviti vrhunskim jedrenjem?
Odrasla sam uz brata gdje su igre bile zajedničke, pa sam i nasljeđivala njegove hlače, majice, džempere, tako da su me svi doživljavali kao „mali muško“. K tome i jedrenje se doživljava kao muški sport. Meni su govorili, znajući da su većina dobrih jedriličarki onako bucmaste, male debeljuce velikih guzica, da ću i ja krenuvši u olimpijsku klasu Laser-radijal, dobiti na kilogramima i izgubiti na ženstvenosti. Predlagali su mi da krenem u klasu „470“ u dvosjed, al nisam htjela jer je previše komplicirano u smislu pronalaženja još jedne osobe koja bi morala imati moje ambicije i znati približno jedriti kao ja. Znajući da je žena u jedrenju vrlo malo, opredijelila sam se za jedinu mogućnost, a to je ova klasa. Prihvatila sam mogućnost da ću možda morati žrtvovati svoj izgled, ako mislim postići vrhunski rezultat. Međutim sve ove godine jedrenja, te dvije europske medalje mi nisu nimalo uzeli na izgledu ni ženstvenosti, dapače svojim izgledom sam jako ponosna. Uvidjela sam da um caruje, da nije sve u „kilaži“, te da dobrim startom i dobrim jedrenjem se nadoknađuju kilogrami, a to je i put do olimpijske medalje. Izgled ne mora patiti, jer svi smo mi kreatori svog tijela.
Dok jedrite koje vam misli vrludaju?
Ovisi o regati, ali prvenstveno razmišljam o valu, refulu, kurentnima, o postavljanju malih ciljeva, pritom nisam opterećena dobrim plasmanom. Moj trener Tonči Antunović Graja mi na te stvari stalno ukazuje, jer takvo što stvara dodatni pritisak u glavi. Ona mora biti kristalno čista, u protivnom nemam koncentraciju. Važno je krenuti u regatu korak po korak, pritom paziti na sitnice, uočavati greške suparnica i rezultat tad sam od sebe dolazi.
Imate li straha dok jedrite?
Naravno, morske beštije su negdje među nama, ali nemam vremena na njih razmišljati. Povremeno imam straha od jakog vjetra, jer sam oduvijek bila ona lakša kategorija koja zbog nedostatka kilograma više voli mali i srednji vjetar. Sada sam se popravila, premda ne onoliko koliko bi moj trener, a i ja željela. To nam je i cilj, prevladati rekla bih više nelagodu nego srah.
Koji su razlozi vašeg preseljenja u Split?
U Kostreni sam bila bez trenera uz klupsku neimaština koja je bila sve prisutnija. Očeva novčana pomoć je sve teže pristizala, a ja sve više stagnirala rezultatom i jedrenjem. Napretka nije bilo, čak sam sebi rekla da više nema smisla mučiti sebe i druge koji su mi pomagali, premda to nije bilo dostatno za mene i moje ambicije. Bila sam spremna odreći se puno toga, a onda je došao anđeo u obliku Tonča Antunović Graje, koji je prelaskom na trenersko mjesto u JK Labud meni ponudio moj san. Raditi s vrhunskim profesionalcem koji će me dovesti na šampionski tron. Njegov profesionalizam, iskustvo i rad su me fascinirali, a k tome smo se i našli. Ovdje u Splitu mi je predivno, prezadovoljna sam, paze me i maze, a osjetila sam i da me cijene. Sada imam sve uvjete da dohvatim svoj cilj. Sama pomisao da dođem u Split, u taj rasadnik šampiona mi je bilo Vau. Uvjeti su fenomenalni, a dodatni šlag za mene je da mi je Antunović trener. Taj poziv je stigao s neba, prihvatiti ga i doći u Split je moj najbolji potez. A u susjednoj Mornarovoj lučici mi je jedan jedriličar zarobio moje srce, tako da svojoj sreći ne vidim kraja.
Koliko su vam treninzi naporni kao ženi?
U početku je sve bilo teško, a onda mi je prešlo u naviku, međutim kad imaš cilj prihvatiš da je to normalno. Teretana, pa trening na moru, te odnedavno fakultet, mi uz dobar ritam i pravi raspored ne pada teško. Iskreno, trening mi je na prvom mjestu, školovanje može i malo duže trajati, ali i tu regatu namjeravam završiti. Trener mi tu puno pomaže, postavlja se onako očinski, nije zadrt da je rezultat primaran, već pokušava prvenstveno pomoći da se izgradim kao osoba. Akcent je bačen na zimski trening, teretanu i učenje, a kad sezona regata krene, onda ćemo malo smanjiti fakultetske obaveze, ne i zanemariti, jer ne smijem razočarati sebe i moje sponzore koji su mi platili to skupo školovanje.
Kako gledate na to da žene upravljaju brodom i vode bitku s vjetrom?
Mislim da je velika hrabrost vidjeti ženu da upravlja malom jedrilicom ili krstašom po vjetru od 30 čvorova. Ja se divim tim ženama, jer ta vještina se ne uči u par sati kao upravljanje autom. Iako po priči čujem da je velika razlika u kvaliteti između muškog i ženskog jedrenja, da žene dosta griješe. Vjerujte da nije ni lako ni ugodno jedriti u zimskim uvjetima po 25-30 čvorova, a kamoli regatavati.
Kad vam je najteže dok jedrite regatu?
Najteže je dok su na moru uvjeti koji mi ne pašu, a to su veliki valovi i jak vjetar. U mojoj Kosreni sam navikla jedriti po vjetru bez vala, više je to bila neka mirna pozicija i filing u ruci. Kad sam došla u Split, jugo me ubijalo. Taj veliki i dugi val nikako nisam uspijevala proći, strašno je bilo, a moj trener nije vjerovao da ne znam jedriti po takvim uslovima. Pa onda po regatama taj „čopi“ val, opet problemi. Tako da sam imala puno nepoznanica i problema, ali oni se rješavaju jedreći i kad ih jednom svladaš samo se čudiš kako to lijepo klizi i pitaš se što sam sve ove godine sebi u glavu stavljala one brane, barijere iz neznanja, misleći da je to sve nesavladljivo. Danas sam spremna na sva iznenađenja, mislim vjetrovita, pa više i ne razmišljam koji će vjetar na regati biti.
Koji su vaši uslovi, koji vam vjetar najviše paše?
Za pobijediti regatu najviše volim da ima svega, da je jedan dan bonaca, sutradan srednji vjetar, pa jaki vjetar, jer sam po svim uvjetima konstantna. Uvijek sam u prvih 10, teško da ću ući 30-ta. Moje konkurentice su specijalistice za određene uvjete, pa tako pobjeđuju, ali i dolaze 30-te, a to je moja velika prednost, ta konstantnost koja u ukupnom zbroju na kraju donosi pobjedu. Srednji vjetar od 2-4 bofora mi najviše paše, onako osjećam se superiornom, pa mi neke bubice koje povremeno zalutaju tad otpuhnu, nestanu i moje zadovoljstvo je tad u potpunosti.
Kakva je atmosfera među jedriličarkama, ima li zavisti, ljubomore, podmetanja, uvažavanja?
Uvijek ima mjesta za ljubomoru, pokušavam biti što profesionalnija, a to znači doći na regatu, odjedriti i otići u apartman se opustiti, najesti i obnoviti baterije za naredni dan. Nemam vremena za priče, tračeve, prazne razgovore, jer se želim fokusirati na ono za što sam došla, a to je rezultat. Kao mlađa sam imala dosta prijateljica, bilo je više druženja, jer smo svi jedrili iz zabave. Danas je to surovi profesionalizam, i ja ga prihvaćam. Smatram da odvlačenje koncentracije na nevažne stvari mi nisu potrebne, jer zamaranje tračevima mi neće donijeti ništa dobrog. Dobar razgovor s trenerom oko pojedinosti koji su se dogodili na moru su mi kudikamo zabavniji, a i ljepše je razgovarati o valu, dricu, ali i o dobrom filmu.
Koje su vam prednosti, a koje mane u odnosu na konkurentice?
U klasi je konkurencija dosta šarolika, ima svega, mladih i starijih cura s iskustvom. Dobro sam građena, visoka sam za razliku od nekih cura, a to mi daje stanovitu prednost da iako imam manje kilograma dobro držim brod po jačem vjetru. Također mojom prednošću smatram da imam trenera koji mi fenomenalno paše, što mi stavlja jedan uteg manje u mojim mislima. Znam da će uočiti svaki moj nedostatak i na treningu ga pretvoriti u pozitivan korak u odnosu na moje konkurentice. Mane su možda moj start koji bi trebao biti bolji, eksplozivniji, premda želim napredovati u svim fazama koja regata pruža, od vožnje uz vjetar tako i niz vjetar. Ima dosta prostora za napredovanjem , jer tek sad u vrhunskom jedrenju se prepoznaju detalji koji daju na važnosti, te me na kraju odvedu u nešto novo. A to donosi recimo fenomenalnu vožnju niz vjetar, taj jedan trzaj tijela koji načiniš u danom trenutku i brodu doneseš ubrzanje, letiš a ostali zaostaju. Sama spoznaja da zahvaljujući nečem u sebi još više uživam, daje mi želju da se sve više i više posvetim jedrenju. Bude i loših dana kada znam „zabucati“, ali bože moj sutra je novi dan kad se s osmjehom probudim i sve ide iz početka.
S kim volite više trenirati, s muškim ili ženskim sparing partnerima?
Drugu godinu sam u Splitu i većinu vremena sama treniram jedreći uz pomoć trenera koji je u gumenjaku. Ponekad se priključim laserašima i tad mi je super, jer su brži, jači, bolji, a ja ih želim pobijediti. Pokušavam zadovoljiti sebe, a kad to postignem znam da sam spremna za moje konkurentice. One treniraju među sobom, a meni je zasad ovdje u Splitu odlično, ne fali mi ništa i ne bunim se. Gledajući na dosadašnje rezultate ima mjesta za još bolje.
Olimpijske igre u Londonu 2012 godine, kakve su vam šanse za medalju?
Svatko tko dođe na olimpijadu se nada medalji, ne bih voljela biti samo sudionik, to mi je bez veze. Za Peking sam imala osjećaj da ću uspjeti, ali taj zadnji korak mi je nedostajao i nisam uspjela premda su tamo bili moji uslovi. Konkurencija mi je kasnije pričala da su bile sretne što me nema, jer bih sigurno bila u igri za medalju. Danas sam zbog toga još jača, jer me razočarenja očvrsnu, a i poslije toga dolaze bolji dani. Gledajući danas s te pozicije, puno bi mi značilo da sam jedrila u Pekingu glede samopouzdanja, jer nije lako prvi put nešto raditi, a O.I. su ipak nešto posebno. U Weymountu gdje će se jedriti 2012 godine, uvjeti su prilično vjetroviti, pa ću trebati nabaciti koji kilogram, da ovih 64 bar dođe na 68 kg. Ove preostale dvije zime ću trenirati pod posebnim režimom, misleći prvenstveno na akcent treniranja po jakom vjetru. Vjerujem u sebe i mislim da rezultat neće izostati, a moj san je ta olimpijska medalja.
Kakve su želje nakon O.I.?
Želje su da i dalje nastavim još jedan olimpijski ciklus, da završim fakultet, i da uvjeti koje sada imam u JK Labud budu još bolji, a cilj je opet isti, osvojiti olimpijsku medalju. Također moj cilj je popularizirati ovaj sport da što više cura jedri. Ovo nije samo muški sport, ja sam to dokazala, a pritom nisam ništa izgubila na ženstvenosti. Kao žena nisam ništa propustila ili ne daj bože izgubila, nisam zanemarila kuhanje, a ni druge stvari koja cura mojih godina želi imati. Stvar je u glavi i rasporedu, jer ako se hoće onda se na sve stigne, a ja svoj put k olimpijskoj medalji imam.