splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Ivan Perišić

Mladi lav

Sanjari bježe od vlastitih snova, a on je odlazeći sa sedamnaest godina u svijet kao najbolji mladi igrač Hajduka

slijedio svoje snove, da postane nogometaš. Predvodnik mladih lavova je izgradio sebe nakon godina patnje, pa je srce naraslo još veće. U nogometnu arenu često je čarobnjak predstave, nakon Hajduka, Sochauxa, Roeselaea, Club Bruggea, Borussija Dortmund, stigao je u Wolfsburg kao istinsko pojačanje u velikom transferu. Vulkan životne snage iz koje zrači opijenost života, nastoji utkati u veliku stranicu nogometne povijesti Vatrenih.
Koji je razlog vašoj družici lopti?
Kao djetetu od 5-6 godina lopta je bila cijeli svijet, danas je to moj život. Budio sam se s njom i po cijele dane bio u njezinu društvu. Nije bilo važno da li je ona malena ili velika, plastična ili kožnata, glavno da se mogla gurati nogom i udarati je. Slobodu koju sam imao, kasnije mi je pomogla da se ne osjećam sputanim i rezultiralo je sigurnošću da mogu sve s njom napraviti. Jednostavno mi se ljubav prema njoj vratila stostruko. Tako da i svojem djetetu želim da se skrasi uz nju, naravno ako bude talentiran, a sebe u budućnosti vidim isključivo kao nogometnog trenera.
U kakvom svijetu vi živite?
Život je težak, a ja sam se odrekao puno toga. Godišnje sam dvadesetak dana „van pogona“, i samo ja to znam koliko je dragocjeno biti s obitelji. Tu svakodnevnicu koju imate vi, ja ne poznam. Ovo je jedan surov život za koji sam odlično plaćen, koji ima svojih prednosti, ali i mana. Od malih nogu treniran sam da budem vojnik u funkciju nogometa, i ja sam taj život odabrao. Naravno da bih želio i neke druge uživancije, ali ako želim uspjeti kao vrhunski nogometaš moram zaboraviti i na neke lijepe stvari, koji će mi nakon završetka karijere vjerujem biti dostupni. Bog je odlučio drugačije, i tko se bolje nosi s tim, taj je uspješniji.
Tko je najzaslužniji u vašoj karijeri?
Otac je stvarno ulagao u mene, bilo kroz svoje druženje ili ulaganje kroz trenere koji su dodatno radili sa mnom. Vjerovao je da sam talentiran i da ću uspjeti bilo kada i bilo gdje. Otišao sam s nepunih sedamnaest jer sam htio igrati. Nije bilo važno koji klub, samo sam žarko želio igrati. Naravno da vjera u sebe je bila presudna, danas mogu biti i te kako sretan što sam imao takvog oca uz sebe, ali i obitelj.
Da li su treninzi naporni, kako oni izgledaju?
Pripremni period je naporan, tamo dajem i preko svojih mogućnosti, jer sve poslije dolazi na naplatu. Tijelo se navikne na takav režim života, sve je stvar navike. Meni ništa nije teško, znam da sve radim kako bi mi bilo bolje, kako meni tako i momčadi, u krajnjem slučaju i mojoj obitelji. Kada je vrijeme natjecanja, onda nema puno treniranja. Igrajući ligu prvaka, nedjelja je dan rekuperacije, ponedjeljak i utorak lagani treninzi, srijeda i subota utakmice. Ono što se napravi na bazičnim treninzima akumulirate ostatak sezone, naravno ako ste primjereni u hrani i obiteljskom životu. Noćni život i alkohol su zabranjeni ako želite imati uspješnu karijeru.
Manageri su danas preuzeli potpunu kontrolu nad igračima, kakav imate odnos s vašim managerom?
Na prve pripreme s momčadi Hajduka otišao sam s 16 ipo godina. Tamo me uočio manager Tonči Martić s kojim sam i danas, što sve govori o njemu i našem odnosu. On je dio moje obitelji, moj prijatelj, moj poslodavac koji razmišlja o našoj dobrobiti i kada ja spavam. Sretan sam što imam takvog managera, jer u surovom gladijatorskom svijetu, mnogi se ponašaju kao da su igrači robovi. Mi igrači pričamo među sobom i mnogi pripisuju mladenačkom neiskustvu, neznanju, ali i gramzljivosti pojedinaca svoj robovlasnički odnos s managerima. Tu nesmotrenost mnogi plaćaju, jer su krenuli u avanturu iz koje je teško izaći neokrnjen.
Kolika je važnost biti član Vatrenih?
To je najsvjetlije za mene, svaki put kada dođem na pripreme reprezentacije osjetim dodatnu motivaciju, jer igram za svoju državu, svoju veliku obitelj. Znam kroz što je sve prošla, tako da me nijedni novci ne mogu motivirati kao kockasti dres. Osim toga, jedva čekam biti u društvu mojih prijatelja.
Da li ste zadovoljni sa svojom karijerom?
Bilo je teških trenutaka, danas sve ide u smjeru koji priželjkujem. Godine dobrog igranja su nadam se preda mnom, potpisao sam jako dobar ugovor, što znači da me štuju. Samo zdravlja želim, pa će biti dobrog nogometa. Uživam u igri, napredovao sam u svim segmentima igre, tako da je svaki trening za mene je neko novo otkriće. Volim igrati sa svakim tko razumije nogomet, nisu mi bitne veličine, mogu satima igrati „balun na male branke“ i zamišljati da igram na Wembley stadionu.
Gdje sebe vidite…..
Igrao sam u malom klubu, pa u većem, bio najbolji strijelac belgijske lige, igrao u ligi prvaka, nastupio u reprezentaciji… Sve ide jednim slijedom. Velika mi je želja igrati SP u Brazilu, uz što više nastupa za Vatrene, osvojiti što više klupskih trofeja, ali i zaigrati u budućnosti za veliki klub.
Moralnost, kolika je ta kategorija važna u odgoju sportaša?
Ako si odgajan od svoje obitelji da poštuješ ljude i ne kradeš, onda imaš šanse da uspiješ. Odgoj te prati cijeli život, u ovom svijetu ili si čovjek ili ne. Nema pretvaranja, jer Bog sve vidi, i kad-tad će doći na naplatu. Novac nije primaran iako je vrlo važan, a meni je drago pomagati na bilo koji način. Jer samo zadovoljan čovjek ima šanse da sebe i druge čini sretnim.