splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Mirko Krstičević

Glazba je djelić raja

Radeći s ljubavlju ono što najbolje zna, skladatelj Mirko Krstičević nam godinama poklanja plodove dara

svog krvotoka glazbenog života. Pritom je izgradio svoj prepoznatljiv svijet u kojem vladaju ljubav i milost, koje nam toliko nedostaju – „kao oblak kišonosan u vrijeme sušno“. Njegov opus uz obilje radosti, sreće i veselja dolazi do duše svakog čovjeka, a on priželjkuje nadahnuće uz „pinkicu“ dobrog, jer tad je sve u „livelu“. Prodao je preko tri milijuna nosača zvuka, skladao tri opere, potpisao glazbu u 102 kazališne predstave, 45 filmova i TV serija… Utemeljio je legendarnu rock grupu „Metak“, a od novog okupljanja kaže neće biti ništa, jer ne voli reciklažu. Privržen je svojoj profesiji i opusu, kao i njegov „ Morski pas“ koji nakon trideset godina i dalje praši eterom.
Zašto glazba?
Sve je bilo jasno već od mog ranog djetinjstva, da će glazba biti moj životni poziv. Naime, majka me jedno jutro našla kako sjedim na podu kraj „kredence“ okružen loncima i „tečama“ poredanim po veličini, i s dvjema drvenim kuhačama u rukama da „sviram“ svoju prvu skladbu. Bile su mi samo četiri godine. Doselivši se u Split 1957 godine, otac me odveo u Glazbenu školu k svom prijatelju, profesoru Antonu Bućanu koji je držao klasu violončela. Ali vrlo brzo sam otkrio Radio Luxemburg i upoznao jednu drugu vrst glazbe, koja se nije podučavala u školi – rock'n'roll. Prvi put sam čuo Shadowse, Hurricanse, Sputnikse, te radeći svoju prvu električnu gitaru zaradio upalu pluća.
U to vrijeme, koji su bili vaši glazbeni uzori?
Moram reći da zapravo nisam imao nekih glazbenih uzora, idola. Na prvom mjestu je bila glazba, odnosno djelo. Prednost tog vremena bez televizije je upravo u tome, što smo se mogli koncentrirati isključivo na samu glazbu neopterećeni izgledom izvođača. Kad bi mi se neko djelo dopalo, zainteresirao bi se u prvom redu za skladatelja, a onda za izvođača. Danas, nakon ovoliko godina mogu ipak reći da su Bach, Debussy, Stravinski i Bartok skladatelji koji su najviše utjecali na mene kao skladatelja. Šezdesete i sedamdesete su bile godine kad se mnogo radilo na novom zvuku, pogotovo elektronici. Sve što je novo zaintrigiralo bi me, pa sam eksperimentirao i na polje elektronske muzike, naročito u scenskoj glazbi. Danas joj nisam toliko sklon. Međutim, sklonost istraživanju često bi mi stvarala probleme u glazbenoj školi, jer bih zadatke iz harmonije rješavao po nekim svojim zamišljenim pravilima, a ne onako kako su to tražila stroga pravila harmonije. To je bio onaj skladateljski nerv u meni kojeg nitko od profesora nije prepoznavao. Kad sam nakon mnogo godina upitao jednog profesora klavira, zašto nitko od profesora ne obraća pažnju na učenike koji pokazuju neke skladateljske sklonosti, odgovorio mi je da je on plaćen da djecu uči svirati klavir, a ne kompoziciju?!! Na svu sreću, talent uvijek ispliva.
Malo o rocku, odnosno „Metku“…
Rock je bio važan dio mog odrastanja i glazbenog školovanja, bilo je pitanje vremena kad ću oformit svoju prvu rock grupu. Osnovni poriv za to su bile upravo skladbe, a ja sam trebao nekoga tko će to i odsvirati. Moja prva prava rock grupa bila je grupa „Che“, nastala u ljeto 1969. Bile su to zlatne godine rocka'n'rolla. Jedna smo od prvih rock grupa koja je svirala svoje skladbe i njegovala višeglasno pjevanje. Kasnije nam se pridružila Meri Cetinić, kojoj su to bili prvi profesionalni nastupi. Gonjen mišlju kako bi bilo lijepo te skladbe snimiti, s Ivicom Čovićem -Pipom otvaram jedan od prvih privatnih studija „Tetrapak“ na području ex – Jugoslavije. Grupa „Che“ je trajala kratko, nekih 2-3 godine, a ja sam se sljedećih par godina posvetio studiranju, pisanju scenske glazbe za kazalište i film, te radu u studiju. No nedostajali mi je rock'n' roll svirka. Tih 60-tih i 70-tih, Splitom je dominirala tzv. lako-glazbena scena. Splitski festival zabavne glazbe doživljavao je svoje zvjezdane trenutke, a rock scena nije postojala. Odlučio sam da ću napravit rock grupu koja će postati jedna od najboljih na ovim prostorima. Uz Ranka Bobana i Momčilo Popadića na proljeće 1978 godine u Prigradici na Korčuli uz „anižetu“, udarili smo temelj grupi „Metak“. Ranko je s nama bio vrlo kratko, grupi se pridružio Zlatko Brodarić, te smo u sastavu: Matko Jelavić bubnjevi, Zlatko Brodarić gitara, Željko Brodarić vokal i gitara, te Mirko Krstičević bas, u samo godinu i pol dana postali rock senzacija na prostoru ex-Jugoslavije. Na listama popularnosti 1980godine bili smo među prvih pet, a uz „Leb i sol“ proglašeni smo najboljom sviračkom skupinom. Pjesma „ Da mi je biti morski pas“ postala je te godine najveći hit. Vrhunac karijere bio nam je koncert u Beogradu pred 80 tisuća posjetilaca. Odlaskom braće Brodarić na odsluženje vojnog roka, imao sam dovoljno vremena da razmislim o svojoj budućnosti. Sa trideset godina nalazio sam se na prekretnici, te odlučio da je ta „dionica života“ završena za svagda. Kad sada nakon toliko vremena razmišljam o tim danima, da smo ostali na sceni još koju godinu, možda bi se ostvarila ona Bregovićeva, da im je jedino Metak mogao ugroziti popularnost.
Dakle skladatelj je nadjačao glazbenika?
Tako je, jednostavno sebe nisam vidio kao nekog tko će se u sljedećih trideset godina drndati u kombiju, svirati po istim dvoranama, pisati iste pjesme i tako do penzije. Skladatelj u meni je nadjačao sve ostalo. Rekao sam sebi „Glazba je jedini djelić raja koji ljudi sad imaju ovdje na Zemlji, a tebi je Bog dao najveći talent koji može dat ljudskom biću – da stvaraš glazbu. Poštuj to“ ! Rock'n' roll me počeo sputavati u stvaralaštvu i to je razlog zašto sam otišao. Međutim taj impuls je zauvijek ostao u meni, pa mojoj glazbi daje prepoznatljivost i osebujnost.
Tekstove svih vaših pjesama potpisuje pok. M. Popadić, pjesnik, književnik, novinar…
Sve što sam u rock glazbi napisao, bilo je na Popine tekstove. Ima jedan interesantan podatak za koji malo ljudi zna. Tad smo dosta surađivali u Kazalištu lutaka – Pop je bio zaposlen kao pisac i dramaturg, a ja sam ga dvije godine nagovarao da mi napiše tekst, što je on odlučno odbijao. Ipak je s vremenom omekšao, suradnja je otpočela i dovela do osnutka „Metka“. Radili smo na onim temama koje smo osjećali kao zajedničke, pa je zato sve to i ispalo tako dobro.
Kako objašnjavate da je skladba „ Da mi je biti morski pas“ i nakon 30 godina toliko popularna, pogotovo kod mladih?
To su stvari koje su iznad nas, jednostavno se poklope. Mislim da je pri nastajanju remek -djela najvažnije da su razum i duša u ravnoteži. To su vrlo rijetki trenuci, zato je i broj remek- dijela vrlo mali u odnosu na količinu skladbi. Ne mislim pri tom da je „Morski pas“ remek-djelo, ali njegova dugovječnost govori da u skladbi ima ono nešto što mu ne da „da ostari“. Fascinira saznanje ( Željko Brodarić je stavio naš video uradak iz 80-tih na Internet) da je do sada bilo oko 300.000 ulazaka, većinom su to klinci koji u doba nastajanja te pjesme nisu bili ni rođeni.
Kako i kada nastaju vaša djela? Jeli to zanatski posao?
Ovdje bih citirao svog genijalnog kolegu, jednog od najvećih hrvatskih skladatelja, pok Boris Papandopula, koji je radeći svaki dan od sedam do tri popodne znao reći: „ Inspiracija gospodo? Kaj god, treba sjediti za klavirom i raditi“. To je logično, jer svirajući tvoja pažnja je koncentrirana i usmjerena. Gore u duhovnom svijetu ili kako to voli reći ruski pisac Vadim Zeland – „u prostranstvu varijanti sve postoji kao mogućnost“. Usredotočenost misli i čvrsta namjera je to što „Gore“, postoji samo kao mogućnost i pretvara u glazbu. Zato osobitu pažnju u svom životu moramo obratiti na svoje misli. One su ono moćno oružje koje naš život mogu učiniti sretnim, ali ga i pretvoriti u pakao. Oni koji gaje negativne misli i osjećaje, odvajaju se od jednog i ukupnog dobra.
Ambicije?
Nemam nikakvih ambicija. Usredotočen sam na svoje snove i vizije. Iz svoga života izbacio sam svaku pomisao na natjecanje, jer mjerilo uspjeha u životu ne predstavljaju ni novac ni stvari- ono je isključivo količina radosti koju osjećamo. Stoga bi svaki čovjek trebao naučiti prepoznati ono pozitivno u naizgled negativnim trenucima svog života. Treba slijediti svoj žar i stvarati. Molitva nije razgovor s Bogom, religija nije razumijevanje - stvaranje je osnova svega i jedini jezik koji Bog razumije. Koliko vjeruješ u sebe i svoje mogućnosti, toliko vjeruješ u Boga, time se automatski ostvaruje ona Njegova: „Neka vam bude po vašoj vjeri“.
Biste li promijenili nešto da možete?
Sam stvaram svoju stvarnost, što znači da je sve iza mene bio moj izbor. Budući sam sam birao, to je najbolji mogući izbor, jer izbor je jedina sloboda koju imamo u životu.
Koliko je danas cijenjena vaša profesija?
Neki ljudi uzimaju si pravo ocjenjivati što je dobro, a što ne. Uvijek kažem da to nema veze s ljudima, pogotovo suvremenicima, jer rezultate rada jednog skladatelja, slikara, pisca može ocjenjivati samo jedan sudac – vrijeme. Napišem skladbu, a onda stupi vrijeme na scenu i kaže:“ Ovo vrijedi – a ovo ne“. Jedan muzikolog ili kritičar ni na koji način ne mogu utjecati na nastajanje nekog djela, jer slušaju završeno djelo. Oduvijek je tako bilo.
Što danas radite?
Što i cijeli život – skladam, danas i više nego ikad. To je ono, da parafraziram Ivana Gundulića „što višnji nam Bog je do“, a što bih volio raditi sve do odlaska u duhovno. Ono, pak, što me najviše od svega raduje, u ovom trenutku moga života jest project*SPLITHESIS ( kultna splitska skupina za suvremenu glazbu). To je da se malo našalim, moj treći Bend. Čine ga šest splitskih skladatelja, dvanaest glazbenika i dirigent. Princip rada je da na dva koncerta godišnje promoviramo nove skladbe. Na svakom koncertu gost je jedan suvremeni skladatelj iz neke od europskih ili drugih zemalja, time se stvaraju pretpostavke da i u zemlji iz koje dolazi gost skladatelj, njegovom inicijativom nastane novi „THESIS project „koji bi djelovao na sličnim principima. A sve kako bi se za koncerte suvremene glazbe pridobila nova publika, i s njome podijelila radost koju osjećaju svi okupljeni oko ovog projekta. Kao i svaki dobar projekt i ovaj počiva na širenju dobrih vibracija. Koncerti se snimaju, objavljuje se dvostruki CD, te partiture izvedenih skladbi. Na dosad održanih pet koncerata praizvedene su trideset i tri skladbe. Što reče predsjednik Josipović „svima po malo, nikomu dovoljno“ ,te praksu zamrlih koncertnih sezona u gradu Splitu je ravno čudu. Ako od svega toga vrijeme, kao isključivi sudac potvrdi samo neke od izvedenih skladbi, project*SPLITHESIS ispunio je svoju svrhu.
Kako funkcionirate?
Mi nismo „moćna gomilica“, već ekipa koja gušta u onome što radi. A samo zadovoljan čovjek može biti od koristi sebi i bližnjemu svome. Družimo se, radimo i uživamo u onome što je savršeno u svakome od nas. Nitko ne kritizira i ne primjećuje neželjeno, jer svaka kritika je negativna energija koja škodi onome tko je upućuje.
Primili ste mnoštvo nagrada, koliko Vam ova zadnja „posebna nagrada za umjetnost SLOBODNE DALMACIJE“ znači, kao poticaj ili…?
Nagrade uglavnom potpiruju ego i ne znače mi baš previše. No, moram reći da mi je drago kad ljudi oko nas primjećuju naš rad i trud. Splithesis je jedan od rijetkih projekata na ovim područjima koji se trudi održati i povećati hrvatsku glazbenu baštinu, jer „od stoljeća sedmog“ ono rijetko što se održalo kao izvorno hrvatsko su imena poput Marina Držića, Marka Marulića, Tina Ujevića, Jakova Gotovca, Ive Tijardovića… Upravo su oni naši djelići mozaika, koji nam omogućuju da postanemo dostojan dio svjetske stvarnosti u povijesnom smislu.