splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Zvučni zid

Čarolija koja traje

Naš je zvjezdani sustav minijaturan djelić Mliječne staze, koja je i sama neznatno zrnce u nepreglednom moru

od sto milijardi galaksija. Negdje u središtu svemira uz veliki prasak, „Zvučni zid“ je započeo svoje stvaranje kroz nevinu zabavu iz koje izlazi umjetnost, van pravila, nastala po intuiciji a ne po zadatku. Zabavljajući se sviraju ne bili se riješili stresa i oživjeli dah mladosti, zaboravljene emocije, uspomene i nadahnuća. Našli su mjesto za opuštanje, gdje žele koračati dugim šetnjama i propagirati dobre vrijednosti koje se simetrično šire u zračnom prostoru. Herojski dani zanosa su odavno prošli, a euforija svirkom bljesne na trenutak, pritom ne želeći nestati kao snijeg na suncu. Zato neka ta čarolija traje uz „Osmjeh“, i neka im je kuća puna dobrih ljudi okruženim „svitlom i jubavi“. Osnovu benda čine: književnik Borivoj Radaković – gitara, režiser Ognjen Sviličić – gitara i novinar Arsen Oremović- bubnjevi.
Zašto „Zvučni zid“?
Sviličić- To je naziv knjige koji su izdali Arsen i Boro, a znači ogromnu količinu buke koju zasad proizvodimo. U trenutku kad počnemo svirati tiše i suptilnije, možda ćemo promijeniti naziv.
Oremović- Zvučni zid ima jedan pojam, u glazbi vrlo poznat kao produkcijska tehnika Phil Spectora, koja označava nešto moćno, jako. Mi smo nazvali knjigu po tome, a onda je bend nastao spontano iz knjige kao jedan oblik originalnog načina promocije. Običaj je da se nađe četvero-petero ljudi da čitaju na promociji, pa smo mi koji znamo svirati, a autori smo u knjizi, odlučili uvježbati par stvari The Beatlesa, Rolling Stonesa, Ramonesa, Clasha… I tako je krenulo, vidjeli smo da tu ima nešto više od običnog reproduktivnog benda, koji bi svirao na gažama za pivo i zabavljao publiku.
Radaković- Namjera je bila da budemo punkerski raspoloženi, očito je da tog punkerskog duha još ima u nama, a jednako tako i energije. Htjeli smo pokazati tu jednu žestinu, snagu, energiju. Uvjerenja sam da ćemo izdržati taj naslov, jer energija mora ostati.
Tko je osnivač?
Radaković- Nema osnivača, bilo je to spontano. Knjiga Zvučni zid je knjiga u kojoj 27 suvremenika, ne samo pisaca, već glazbenika, režisera, filmaša, novinara, pišu neka svoja sjećanja ili razmišljanja potaknuta rock & rollom. Drugi dio knjige gdje su uglavnom glazbenici, potaknuli su nas da mi kao pisci, svakako ne na prvu ruku kao glazbenici, iz nekog književnog aspekta  uspijemo nešto napraviti.
Što volite svirati?
Radaković- Odgojen sam na Stonesima, i moj odnos prema društvu, moralu, seksu, ženama, sam izgradio na njima. Međutim punk je bio velika prekretnica u mom životu, tako da volim svirati Stonese, ali Clash bi zauvijek svirao.
Oremović- The Beatlesi su meni bend br.1, međutim ta prizma punka, odnosno Clasha, malo žešće glazbe povezanih s nekim srodnim žanrovima tipa reggae, sky… to je nešto što me trenutačno najviše zanima, ne samo kao glazbenika već i slušatelja. Dakle jedna mješavina punka, novog vala, reggae, pa i kvalitetnog popa, apsolutno je moj „cup of tea“. A upravo je to ono što se u ovom bendu, bez ikakve namjere onako spontano dogodilo.
Sviličić- Iako sam najmlađi, najviše volim svirati najstariju bluz glazbu. Sve se fino uklopilo, taj miks različitosti nam pruža užitak da sviramo glazbu koju volimo, a baza je žestoka. Recimo volim novi Dilanov album jer je žešći nego prije, volim Clash, Rolling Stonese… Mi nismo vrhunski glazbenici, ali to što sviramo dolazi iz srca, ne iz mozga. Zapravo svi slušamo nešto što potiče iz muda, a ne iz želuca.
Možete li uskladiti sve želje?
Sviličić- Možemo, jer ja ne znam svirati pet vrsta glazbe, mogu svirati samo na jedan način. Ne usklađujemo želje, samo sviramo što znamo i to na kraju dobro ispadne. Pritom smo jako zadovoljni kako to zvuči i što nas vodi prema nečem što je drugačije. Nije originalno, ali uvijek postoje stvari koje ne moraju biti originalne, već nove da bi bile drugačije. Imamo drugi odnos začina, kao kad imate uvijek jednu te istu pašticadu, a mi smo napravili začin da ta pašticada zvuči drugačije.
Oremović- Mi nemamo pet sviračkih persona, pa da se pomirimo unutar sebe, već je meni ovo duhovno putovanje gdje učim neke stvari. Ognjen je s pašticadom napravio usporedbu i to na kraju zaista tako ispadne. Možda bi i htjeli napraviti načinom kako svi rade, ali to je naprosto nemoguće, jer ljudi drugačije sviraju i doživljavaju stvari. Glazbeni producent Ivan Piko Stančić je radio na prvom albumu Prljavaca, koji je bio prvi punk album na ovim prostorima. Kad su ih pitali kako ste svirali taj punk, njihov odgovor je bio :“ nismo svirali punk nego smo htjeli zvučati kao Stonesi“. To je to, to ne znači da je to loše, nego je dobra kemija koja se dogodi. Isto tako može se dogoditi da to nikako ne zvuči. Prljavci su dobro zvučali, a i mi isto tako. Vrlo sam oštar kritičar, meni je to profesija, ne bih ni jednog trenutka radio nešto što ne bih volio čuti, odnosno ono što bih volio čuti kad to napravimo je da ima svoju vrijednost. Ne znači tržišno, već kvalitetnu glazbu koju bih doma volio slušati. Pritom mi nije važno da li će me slušati sto ljudi ili deset tisuća ljudi, s tim se ne zamaram.
Radaković- Sva trojica u svojim pričama imamo zajednički jedan bend- The Clash. Svi smo negdje u primozak primili taj zvuk Clasha, a ta namjera da se progovori o svijetu oko nas i da se ta misao glazbeno uobliči, postoji i kod nas. Mislim da sva trojica, kao i ostali koji su gostovali, razmišljamo slično da hoćemo nešto zrelo napraviti. To nije puka ambicija, odnosno novac nas ne zanima, već da uz svoje identitete koje smo već izgradili, pokušamo još nešto. Meni samom samo pisanje nije bilo nikad dovoljno, uvijek sam čuo zvuk riječi koje sam ispisivao, a nisam imao hrabrosti da ih pokušam predočiti u glazbu. Ovo je za mene idealna stvar, da neki svoj davnašnji san namirim, pa da vidim dokle to ide. Zasad sam veoma zadovoljan.
Tko stvara, tko je kompozitor?
Radaković- U ovom trenutku još nemamo vlastitih stvari, sviramo tuđe stvari i dodajemo svoje elemente, pa često ti aranžmani nisu nalik na original, što nam je zapravo još draže. Ne želimo pokušati reproducirati original, jer u današnje vrijeme je beskrajno lako to uraditi i potpuno je nepotrebno. Pokušavamo na tu zadanu kompoziciju i tekst pridodati nešto svoje i pokazuje se da to dosta spretno usklađujemo. Imali smo nekoliko nastupa gdje je publika dosta dobro reagirala, s jedne strane jesmo kuriozum, pomalo neočekivan bend u svom sastavu, ali dobili smo zvuk koji je očito naš.
Što vama znači biti dio takvog benda?
Radaković- Prvenstveno da čujem svoj zvuk. Ja inače pišem i za kazalište gdje je 6-7 predstava već izvedeno. Svaka predstava je novo iskustvo u kojem ponovno čujem zvuk tih riječi, zvuk jezika koji izgovara netko drugi, a ne ja. U bendu mi je beskrajno važno čuti kako se riječi uobličuju, a da nije govor nego pjevanje, koje može zvučati potpuno pionirski, rekao bih amaterski i mladenački, a to je strašno važno. Prvenstveno što ima bezbroj pisaca koji svoj tekst ni ne pročitaju u sebi, a kamoli na glas, a očekuju da publika pročita po pet puta njihove knjige.
Sviličić- Čovjek uvijek uči, a ja u ovom bendu puno učim. Svi smo imali bendove, a ovaj je nastao djelomično iz frustracije što ništa nismo izdali. Sad konačno radimo album kojeg producira Ivan Piko Stančić i to je veliki uspjeh za nas. Ono što ja sad učim je zapravo da ta glazba zvuči logično. Nakon 20 godina pokušaja bavljenja glazbom, konačno sam uspio postati svjestan svojih nedostataka. Oduvijek sam htio svirati gitaru bolje nego sam znao, a sad zahvaljujući Piki i kolegama sviram gitaru točno onoliko koliko znam. I to je veliko umijeće kad čovjek to spozna. Clash-ovci su to spoznali s 19 godina, a meni je trebalo da nakon 20 godina bavljenja glazbom spoznam svoj limit. Umjetnost nastaje kad znaš svoje limite i unutar toga treba nešto napraviti da se osjećam dobro.  
Oremović- Biti ću malo patetičan što inače ne volim, jer mi više leži ironija, ovo samo pokazuje kakav efekt za mene ovo ima. S ovim bendom se osjećam kao da sam na čarobnom tepihu i ne znam gdje će me dovesti. To sam osjetio na prvim probama, a prvi pomak se dogodio kad smo uzeli pjesmu Drage Mlinarca „Osmjeh“ koja se nije uklopila u naš žešći stil, već je to bio jedan naivniji, neviniji zvuk. Krenuli smo s jednim novim aranžmanom, a glavnu ulogu je imao Krešimir Mišak tada član benda. U jednom trenutku smo svi zaključili da to vrijedi biti snimljeno. I kad smo pustili taj materijal nekim ljudima, mi smo u roku od sedam dana dobili ponude od Croatia Records i Menart Records da snimimo album. Nekom se to ne dogodi nikad. Bilo mi je to fenomenalno uzbuđenje, jer nisam vjerovao da mi se to može dogoditi, a isto tako da nam jedan Ivan Piko Stančić bude producent. Ništa ne može, ni jedna svjesna ideja ni racionalna misao, toliko odvesti kao sam čin svirke koja je kao droga. I to je ono što je meni predivno i iskreno.
Koliko pate vaše profesije zbog muzike?
Oremović- Dapače, puno sam zadovoljniji , ventili su bolji i sve se lakše odigrava. Sreli smo neke prijatelje koji isto tako sviraju i svi spominju antistresni program. Netko voli ići u teretanu, netko trčati, a mi posloži neke stvari u glavi i super je. Istina ima i nekih organizacijskih frustracija koje pokušavamo nivelirati da ne bude više štete nego koristi. Načelno je ovo meni jedno fenomenalno iskustvo u kojem uživam.
Sviličić- Ono što je dobro da imamo demo bend u godinama kad ljudi imaju unuke, tako da nijedan neuspjeh nas ne može razočarati. Sve što se dogodi nama je super.
Radaković- Dijelom jeste gotovo terapijska varijanta, ali ako ozbiljnije razmišljamo, neće biti patetično unatoč dosegu da pokušavamo biti umjetnici. Umjetnost nikada ne može biti terapija, ako je terapija po autora onda to pripada nečem drugom. Ja zapravo očekujem stresove, da iz ovoga što nam je potpuni užitak krenemo u stresove odabira, komponiranja, plasmana… Ja nisam čovjek iz glazbe, već jezika i odmjeravam tekst. Prije mi je bilo jasno da su bile komponirane na način da idu dvije strofe, pa ide instrumental pa završna strofa i refren. Načelno i mi tako sviramo, ali osluškujem taj govor ili pjevanje. Na to mi sad ne dolazi samo tehnički blok sola, nego upravo solo koje svira Ognjen Sviličić. Znam otprilike kako će to on već odsvirati, ne zato što se on ponavlja, nego iz onog zajedničkog momentuma koje imamo kad sviramo. To mi je samo logičan nastavak na govor iliti pjevanje. To je ono nešto što je meni otkriće gledano s aspekta jezika.
Sviličić- Mi nemamo neke efekte, već samo uštekamo gitare u pojačala. Te efekte nismo ni kupili, a i ne znam koji bi efekt kupio, jer je prošlo 15 godina od kad sam kupio pedalu. Tako da smo uspjeli dobiti svježi zvuk gitara, jer mi toliko sada sviramo gitare da to izgleda kao puno loši Stonesi. Nas dvoje uspijevamo odsvirati ono što jedan treba odsvirati, a to onda zvuči zanimljivo. Ta naša nesuvislost u odabiru opreme nas i je dovela do svježine u zvuku, što je moderno da budem iskren. Mi smo u dosluhu s vremenom jer smo izišli iz vremena, pa se vračamo da je najbolja gitara koja ima sirovi zvuk. Nijedan drugi zvuk mi ne možemo proizvest, jer nemamo ni tehniku ni opremu, ni znanje da proizvedemo nešto drugo. Zvučimo kao The White Stripes, a želimo da zvučimo kao Clash.
Koncert, CD?
Sviličić- Imali smo uspješnih koncerata, obišli smo Osijek, Pulu, Split, dvaput Zagreb, tako da smo imali više koncerata nego proba(šala mala). Voljeli bi da u slijedećoj fazi nas ljudi tretiraju ne kao skup umjetnika, već kao bend koji će cijeniti i zvati ne na svadbi nego npr. na otvaranje neke jahte.
Oremović- Činjenica je da smo u jednom trenutku bili zanimljivi i izazvali medijski interes. Mi se ne skrivamo, jer u onom trenutku kad izlaziš na pozornicu, nije bitan tvoj backgraund. Kao mi smo grupa pisaca pa nam vi oprostite ako ne znamo svirati, to su argumenti koji više ne igraju, zato nam je i teže. Ali zato je tu Ivan Piko Stančić, koji nas je uvjerio da vrijedimo i da imamo nešto ponuditi.
Gospodine Piko Stančiću, kao iskusan glazbeni producent gdje vidite granice „Zvučnog zida“?
Zvučni Zid su potvrđeni umjetnici, realizirane kreativne osobe koje granice u odabiru medija, te sredstva izražavanja nemaju. Dapače, još su interesantniji i posjeduju mir koji im dozvoljava eksperimente i slobodu prolaza kroz medije. To što će ovdje netko uzeti gitaru umjesto" redateljske palice" ili napisati tekst nove pjesme za bend, umjesto scenarija ili knjige… možda je samo zgodan i atraktivan izlet, a možda i ozbiljan doprinos rock glazbi. Ako se uspiju kvalitetno izraziti, njihova umjetnička vrijednost i komunikativnost samo će dobiti na težini. U suštini oni su oduvijek pripadali polivalentnoj umjetničkoj struji, primjetno rokerskom svjetonazoru. Moja je briga da im pomognem u vježbanju na probama, aranžmanima pjesama i produkcijom, kako bi pravilno iskoristili svoje mogućnosti, te stvorili stil i napravili dobar album. Zato, kao" insajder " ipak ne mogu potpuno izdvojiti objektivne pretpostavke, unaprijed odrediti granice. Ti zanimljivi i talentirani ljudi imaju viši cilj od običnog "prangijanja" i opće prisutnog bauljanja po medijskom prostoru Lijepe naše. Da nije tako ne bih s njima ni radio. Sada, za početak snimanja prve polovice albuma, bolje su pripremljeni nego svojedobno Prljavci za "Crno bijeli svijet" ili Psihomodo pop za "Godinu Zmaja". Ta pomalo senzacionalistička komparacija nažalost ne komunicira s ostalim parametrima današnje veličine, kvalitete i snage aktualne rock scene. I toga smo svi svjesni. No ipak,( ploviti) svirati se mora.
Neka poruka?
Radaković- Imam obećanje. Uvjeren sam da ćemo nešto proizvesti, neću reći nešto strašno ali nešto malo drugačije, neobičnije što se do sada slušalo. Ako to uspijemo, pa makar bilo maleno, sitno, onda svi napori i vrijeme koje ćemo imati i uložiti će to opravdati.
Sviličić- Mi smo dosta čudna grupacija, sviramo jedan punk za odrasle, valjda ćemo naći ljude (osim nas trojice) koje će nas zapravo slušati. Ta neizvjesnost me golica.
Oremović- Mi smo punk za jahtaše, i trebali bi biti onako nekonformisti, drugačiji pa da se uklopimo u taj svijet jahtaša , jer smo svi više za vino nego pivo.