splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Pavo Majić

Grafičar svjetskog glasa

Pavo Majić je za ljubav prema likovnosti prosuo sve boje, ne želeći pritom nikome praviti sjenu. Pun razumijevanja, tolerancije,

beskonačno strpljiv, propagira vrijednosti koje se protežu u širinu. Sugerira ljepotu i senzibilitet Mediterana, koji je tako postao njegov vrt uživanja i prostor kreativne svijesti. I kao što kaže njegov Tin“u mekoći zagrljaja noći, on sanja boje i slike“. Na svijetu ionako ne postoji ništa osim veza koji stvaramo jedni drugima u vječnim životnim kvalitetama, a Pave širi toplinu koju donosi u život. Njegov kreativni put se potpuno ostvaruje umjetničkom ljepotom, tišinom. Prepun ljudske svjetlosti i životne energije, svako jutro poželi ljudima da plane osmjeh. Znajući da ima zlih i zločestih, Pave je ta suprotnost, jer zemlji treba sklad i ravnoteža.
Da li pop-art ima oblik idealne umjetnosti?
Moglo bi se reći, ta tvrdnja se nadovezuje na ono što je rekao najugledniji evropski povjesničar umjetnosti Pierre Restany, u kontekstu da je pop-art vratio dignitet umjetnosti na način da sve što je oko nas, računajući čak i predmete iz svakodnevne potrošnje, bi moglo biti umjetničko djelo.
Kako razmišljate bojom?
Jednostavno, boja je poruka. Da živim negdje na sjeveru gdje je hladno i nije lijepo kao ovdje ne Mediteranu gdje sve plamti od boja, vjerojatno bi bile sive, tmurne. Ambijentalnost utječe i na moj rad, a s obzirom da živim kako volimo reći u „najlipšem gradu na svitu“, okružen sam ljepotom mora, jarkim bojama sunca. Svaki dan pođem u šetnju i pogledam zalazak sunca. Jednostavno sam katalizator, odnosno prenosim jednu atmosferu Mediterana, a jedna serija mojih radova se tako i zove.
Znakovi, simboli, portreti pronalaze mjesta u vašim radovima, zašto?
Znakovi u mojim radovima su u većini slučajeva znakovi Mediterana, znakovi koje mene okružuju i koje vidim svakodnevno. Brod, sunce, ribe, sve je to stilizirano nepretenciozno i bez namjere da prenesem što je već svevišnji i priroda tako lijepo stvorila. Moje ribe su u jednom radu skoro identične, na onaj način kako se to u pop-artu zna napraviti, multiplicira jedna te ista stvar u istom radu. To ukazuje na nešto što je već ovdje, po čemu ljudi to mogu prepoznati. Kad moj rad vidi netko iz New Yorka, pretpostavljam da će obavezno zaključiti da živim na Mediteranu.
Svojom knjigom ste oživjeli poeziju Tin Ujevića, koji je bio motiv, okidač?
Još za vrijeme mojih studenskih dana, Tin je imponirao meni i mojoj generaciji. Njegova karizma, način na koji je on živio, mene je oduševljavalo, ne samo njegova poezija. Generacija sam koja je počela 60-te intenzivno živjeti, prisjetimo se što je Jack Kerouac napisao u svom romanu“On the road“. Utemeljio je generaciju koja je izišla iz konvencionalnog načina življenja. Krenulo je s rock and rollom, pa koncerti, lutanja, zapravo smo tražili put vlastite slobode i izraza. Tin je bio preteča te avangarde, u bilo kojem smislu. Kada sam imao izložbu i predstavljanje Tina i njegove poezije u Londonu, na izložbi je bio i Sam Shepard, glumac, glazbenik i književnik. Pročitavši njegove stihove i saznavši za njegov život, rekao je „excellent, pa on je preteča beat generacije“.
Knjiga je prešla Atlantik, tiskana je i u engleskoj verziji, došla u ruke Leonarda Cohena, Patti Smith…, njihove impresije!
Knjiga je nastala kroz ideju i koncept koautorice i prevoditeljice Marine Majić i mene. Prvi put je objavljeno osim Tinove poezije, nekoliko eseja i njegovih izreka. S tom smo knjigom otišli u Berlin na predstavljanju, gdje sam također izlagao portrete 26 pjesnika (onaj gore je to sve posložio). I tako je domino efekt krenuo, nekom se svidio, preporučio nas, pa su impresije, komentari i kritike bile zadivljujuće. Patti Smith je na neki način otvorila vrata knjizi, pomogla Marini i meni kod mnogih ljudi. Bez obzira na svoju reputaciju, mega popularnost, te ljudske veličine kad vide nešto vrijedno i dobro, kao što je Tinova poezija, ponašaju se sasvim obično, jednostavno. Čudili su se kako tako dobra poezija i prije nije došla u njihove ruke. Moje objašnjenje je uvijek isto, da je Tin pisao na jeziku nekog velikog naroda, sigurno bi već bio u svim enciklopedijama svjetske suvremene poezije. Našom knjigom smo postigli puno, pa i zainteresirali američku eminentnu izdavačku kuću City Lights.
Koje su različitosti 30-tak godina unatrag i danas u grafičkoj umjetnosti?
Grafička umjetnost je od prvih otisaka bila, a i danas je umjetnost multioriginala. Veliki umjetnici kao Rembrandt, osim što su radili originalna i velika djela, radili su i grafike koje su tiskane u većem broju, i bile dostupne širem broju likovne publike. Grafiku vole zvati i najdemokratskijom od svih umjetnosti, baš zbog toga. S novom elektronskom erom, kompjuterizacijom i digitalizacijom, mladi ljudi su počeli raditi grafiku više nego što je to bio slučaj do sada. Alati su jednostavniji, pristupačniji, prihvatljiviji. Ovdje za ovom prešom koja je izumljena prije više od 500 godina, Gutenberg je na sličnoj tiskao pisma. To je tradicionalna tehnika, a nova je omogućila pristup mladima da grafiku općenito lakše kreiraju, upravo zbog pristupačnosti. Iako neki osporavaju dignitet takvim radovima, mislim da postoji samo loša i dobra grafika, nikako dijeliti grafiku po načinu, tehnici, klasična ili suvremeno digitalna. Ili si kreativan ili ne.
Odabrali ste grafiku da kroz nju izrazite svoju kreativnost, zašto?
Meni je osobno draga zbog brojnih mogućnosti izražavanja. Radove koje vidite u mom radnom prostoru, nastali su najprije kao akrilne slike na platnu koje poslije prenosim u medij grafike. Mogu se prenijeti na više načina, a ja koristim propusni tisak-svilotisak, na način kao što su Andy Warhola i pop-artisti radili. Nedavno sam pozvan na bijenalu“Small is beautiful“ u Seulu, gdje su svi autori zamoljeni da u malom formatu grafički djeluju, pa i moj zadnji rad ide u tom pravcu. Grafika je meni nešto prelijepo, zanimljivo, izazovno, prvo se stvara, na kraju preslikava. Nekada sam radio i u digitalnoj tehnici, međutim nemili mi se toliko sjediti. Ova stara preša mi se uvukla pod kožu, i najdraže mi je izraziti svoju slikovitost na tom, meni najdražem stroju.
Kako nastaje vaše umjetničko djelo, zapisujete li, dolazi li ideja noću u snu, ili je to jedan rad?
To je pitanje na koje se odgovor uvijek svodi na isto. Umjetničko djelo ili rad?. Vrijeme ga stavlja na svoje mjesto, po meni je to ideja. Sve počinje idejom, grafika je ideja. I u šetnji vas može zateći ideja, ponekad u snu. Važno je zapamtiti, a moj period kreativnosti je jutarnje buđenje, kad odmoran (a san mi je donio potreban mir i očistio misli kao kod kompjutora pritisnete „delete“) sam najintenzivniji i kada sustav funkcionira u tih pola sata razmišljanja o stvaranju nove ideje. Kasnije nastaje razrada te ideje, u neki recimo grafički list ili brod, i bude izložena u mojoj Galeriji Art Studio Naranča u Dioklecijanovoj palači.
Izložba u Berlinu 2005 godine proglašena je hitom… vaš komentar!
Te godine bilo je preko 60 izložbi u Berlinu, u Nacionalnoj galeriji izlagala su se djela velikog Pabla Picassa, a ja sam imao izložbu u Institutu za kulturu „26 portreta pjesnika“. To su portreti Vesne Parun, Tonča Petrasov Marovića, Baudelaira, Cohena, Poa, Lorke, Dylana, Lennona… Vjerujem da je moja izložba zaintrigirala ljude da vide portrete iz svjetske književnosti. U dnevnom magazinu je izišao osvrt s odličnom kritikom, koja je vjerojatno zaintrigirala publiku. Kada su mi rekli da je te godine proglašena najinteresantnijom izložbom, poslije Picassa i najposjećenijom, bio sam presretan.
Izlagali ste u Pragu, Veneciji, New Yorku, Londonu, Tokyo.., gdje ste osjetili vrhunac?
Izložba u New Yorku mi je ostala u jako lijepom sjećanju. Veliki gradovi su i centri kulture gdje žive ljudi koji rado posjećuju događanja i otkrivaju nešto novog. Predivno je upoznati te ljude, a ja odbacujem pretpostavke da su poznati nepristupačni. Leonard Cohen, Patti Smith, Sam Shepard, Anne Waldman najveća živuća američka pjesnikinja, su bili u New Yorku na moju izložbu. Zapravo su to sve jednostavni, dragi i komunikativni ljudi. Kad vide i osjete da je nešto dobro i kvalitetno, tad njihov senzibilitet prepoznaje takve stvari, pa mi onda uz njihove pohvale i ta događanja ostaju u sjećanju. S druge strane i likovna je publika izvanredno reagirala. To što radim, ne mislim da je nešto posebno, veliko. Kalafat radi svoj posao i s čuđenjem uvijek zastanem da pogledam što to vrijedne ruke mogu napraviti. Sve što ruke stvaraju me oduševljava, pa tako i ja stvaram svojim rukama. Drago mi je što ljudi to prepoznaju, imponira mi kad me hvale, a ako je riječ o lošoj kritici, ne obeshrabruje me. I dalje ću se prepuštati svojim snovima i s još većim entuzijazmom nastaviti raditi. Svakodnevni dolazak i rad u ovom prostoru, mene čini sretnim čovjekom.
Kako nastaje izložba, koja vam je nagrada najbliža srcu?
Imam sreću da ovo vrijeme komunikacije je vrlo pojednostavljeno, pogotovo za nas grafičare. Recimo, dobio sam poziv u Seulu, sve je umreženo, a kako sam izlagao na mnogim izložbama, moje ime treba samo kliknuti i pogledati moj rad. Ako vam se svidi, stvari su pojednostavljene, u jednu ruku smo postali jedna velika familija. Najdraža nagrada je ona iz Londona 2005 godine, koju sam dobio za portret Tina Ujevića. Ta moja knjiga, moja fascinacija Tinovom poezijom i njegovom karizmom, sve to budi emocije u meni što su ljudi od struke prepoznali moj senzibilitet i nagradili me. Iz cijelog svijeta preko 200 autora je bilo u konkurenciju, a ja sam zahvalan, jer osim nagrade sam dobio i novčanu potporu.
Što za vas znači biti u monografiji“World of Art magazin“?
Tu privilegiju sam zaslužio baš tom nagradom, jer su uvrstili nagrađenog autora, tako sam nagrađen duplo. Ta knjiga se distribuira po čitavom svijetu, tako da se može kupiti u bilo kojoj knjižari u svijetu. Naravno da me to afirmira kao autora, pa čak i moju zemlju.
Pokrenuli ste 2003 godine Međunarodno grafičko bijenale „Splitgraphic“, koji je bio razlog, i vrednuje li splitska kulturna scena bijenale dovoljno, znajući da je uvršten u kalendar najprestižnijih svjetskih likovnih manifestacija?
Važan razlog pokretanja bijenala je, da se odužim ovom prekrasnom gradu koji ima dugu povijest grafičke umjetnost. Moj dragi prijatelj prof.Duško Kečkemet je u svom eseju napisao, da je Marko Marulić za svoju Juditu napravio drvorez, potkrijepivši kao dokaz urezan monogram M na njemu. Marko Marulić je bio svjetski čovjek, pa je vjerojatno i radio opremu svoje knjige. Tema prvog bijenala je bila grad Split, tako da imamo zbirku svjetskih imena na čijim grafikama je motiv grada starog 1700 godina. To je meni bio poticaj, premda neki čimbenici ga nisu prepoznali dovoljno, na način da ta manifestacija promovira grad. Autori koji dolaze na ovo bijenale su svjetski majstori, premda grafička umjetnost nije tako popularna kao film. U današnjoj neimaštini ja ne odustajem, izdržao sam evo već deset godina, neću kukati, već želim dignuti bijenale na još veću razinu. Kćerka Marina povjesničarka umjetnosti mi svestrano pomaže kroz korespondenciju, kontakte s autorima koji jedva čekaju u listopad posjetiti peto bijenale, koji je uvršten u svjetski kalendar grafičkih zbivanja, kao što su Sao Paulo, Venecija, Seul… i dok sam živ, ta manifestacija se neće ugasiti.
Imate li uzora u vašoj likovnosti?
Nemam nekog osobitog, naravno da svi mi koji nešto radimo cijenimo rad drugih autora. Na kraju umjetnost proizlazi iz umjetnosti. Ne možete izbjeći, kako je govorio moj dragi prijatelj i vertikala duha Splita prof.Kruno Prijatelj, da svi mi imamo jedan svoj „imaginarni muzej“. Nikada ne znate gdje će te nešto vidjeti, zapisati, te ostati u tom vašem muzeju. Mi smo samo katalizatori prenošenja vlastite ideje , i ako treba nekog istaknuti, onda je to „pokret pop-arta“, koji je proizišao iz Matisseovog stvaralaštva. Da budem iskren, svaki umjetnik vrijedi onoliko koliko u svojim radovima ima vlastitih znakova. S obzirom da živim ovdje na Mediteranu, tako je i on moj „širi zavičaj, vrtal uživanja i radionica istovremeno“.
Muće li vas prostranstva, božanstva?
Ah, te Tinove lijepe riječi. Naravno, ja sam osoba koja je 60-tih krenula u skitnju, u upoznavanje nekih drugih prostora, kad se na moju mladost nadovezalo otkrivanje, traganje za vlastitom slobodom. I dan danas volim putovati, najčešće po Mediteranu, meni najljepši kutak na planeti, koji je svevišnji valjda stvorio za sebe, pa promijenio adresu. Putovanja su oslobađanje od predrasuda, gdje upoznajete divne ljude, motive, svjetlosti, boje, znakove. I naravno da me muće, jer ne mogu sve obaviti, na sve prispjeti.
Kakav danas svijet vidite, ima li mjesta dobroti?
Nikada ne bi trebali odustati činiti dobra djela. Citirat ću pjesnika, pisca, glazbenika Leonarda Cohena koji je na pitanje da li je veći glazbenik ili pisac, odgovorio da na taj način ne razmišlja, već da biti čovjek je jedan uzvišeniji poziv i da zapravo svakodnevno radi na tome, da bude što bolji čovjek. Lijepo rečeno. U ovom svijetu u kojem danas živimo, kad bi svi nastojali da budemo što tolerantniji, bili bi prije svega bolji ljudi, pogotovo prema mlađim generacijama. Čovjek kao plemenito humano biće treba biti vodilja. Puno je lakše i ljepše živjeti kad si okružen tolerantnim, dobrim ljudima, nego onim drugim o kojima nećemo govoriti, kojih nažalost ima sve više.
U što vjerujete, ima li mjesta opuštanju?
Osobno imam potrebu svakodnevno prošetat uz more, ja čak u svojoj biografiji kad stavljam u katalog, završavam time „da živi, radi išeta uz more“ . Kako je Tin kazao „More ima svoje čarolije, od kojih je najveća ono samo“. To je neka četvrta dimenzija, a imamo sreću da svakodnevno uživamo u tome. Uistinu bez mora ne bih mogao živjeti i djelovati, ovaj prostor je fascinantan, a potvrda te moje tvrdnje je, da kad dođu autori iz svijeta nevjerojatno koliko su oduševljeni ovim prostorom, ovom svjetlošću. Čudesno se svi vraćaju i jedva čekaju ponovni susret, a sve što bi mi trebali učiniti je da očuvamo da to tako ostane, da ne pokvarimo tu idiličnu sliku Mediterana.