splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Ivan Piko Stančić

ZALJUBLJENIK U DOBAR ZVUK

Producent, glazbenik, slikar… Ivan Piko Stančić danas živi u sjeni reflektora, šireći val dobrote otvorene duše,

sa željom da pripomogne drugima ne bi li pronašli sreću u razumijevanju muzičkog svijeta. U toj vječnoj školi ponekad i zasvira, onako za svoju dušu, kao nekada u znamenitim 'bendovima' Grupa 220, Time, Parni Valjak, Film… ili uzme kist da prenese na platno ili papir ono što su mu u nasljeđe ostavili roditelji-slikari. Njegova čežnja za jugom Dalmacije je neizmjerna, a ljubav za morem beskrajna. U Pučišćima na Braču, toj oazi veličanstvenih kamenih kuća koje svojom bjelinom kao da pročišćuju duše od ljudskog zla i ljubomore, ispod drevne smokve u majčinom vrtu, krenusmo s pričom o izvornim, istinskim, nematerijalnim ljudskim vrijednostima…
Kakav je bio osjećaj, te daleke 1971. godine, kao tinejdžer svirati u kultnoj Grupi 220?
Izvrstan! Imali smo sreće Hus, Zubak i ja uletjeti u postavu koju je Mlinarec pokrenuo. U dvorani kina, današnjeg kazališta Exit, bila je gitarijada, takmičenje mladih bendova, na kojem smo pobijedili. Nismo ni znali da nas netko tako važan sluša i promatra, a onda nas je jednostavno 'bacilo u vatru' i to je bila prava stvar. Dva mjeseca kasnije snimili smo ploču u studiju Jugotona i krenuli na veliku turneju od 90 dana, što i za današnje pojmove zvuči nestvarno. Takav početak karijere čovjek može samo poželjeti. Mi se jesmo ozbiljno pripremali, ali sreću ne mogu omalovažiti - vjerojatno smo ju nečim zaslužili. Imali smo pravi pristup glazbi, žrtvovali bismo često i koji dan škole za vježbanje.
Kako se tada snimalo u studiju?
Tehnički je bilo neusporedivo manje kombinacija, ali je na zvučnim zapisima ostajalo mnogo više emocionalnog. Sada se a priori krivo kreće, jer se emocionalno često zaboravlja, radi se serijski i 'alkemičarski'. To su te elementarne razlike koje sada ne donose baš puno sreće, frizira se, dodaje i mijenja na shematski i umjetan način. Ne kažem da neki stilovi glazbe nemaju izravno pravo na nešto od takvog procesa, ali snimka mora imati svoj što prirodniji tijek do konačnog miksa, analogno osnovnoj ideji i emocionalnom naboju pjesme. Isključivanje žive glazbe u procesu snimanja i produkcije, te korištenje hladnog arsenala zvuka uglavnom je opravdano jedino štednjom. Kompariranjem vidimo da je povijest glazbe presudila mnogim pjesmama i albumima. Nekima je danas vrijednost visoka, mnogo veća nego što se, uz sav uspjeh i tiražu, moglo pretpostaviti. Mogućnosti snimanja su bile manje, ali se te snimke i danas nepogrešivo 'primaju za ljude' i često vežu nove generacije jače i dublje nego recentna produkcija.                         
Kako je bilo muzicirati u tadašnjoj supergrupi Time, u odnosu na prethodne?
Tada je bilo važno znati dobro svirati, a imao sam sreću da sam pozvan u grupu Time u trenutku kad se Grupa 220 raspala. Jedan se krak pretvorio u Parni Valjak (kasnije sam i ja došao k njima, u staro jato), a ja sam doživio kompliment pozivom  u Time, jer su procijenili da sam ja, nakon dvojice fenomenalnih bubnjara - Peco Petej je otišao u Englesku, a Ratko Divjak u orkestar RTV Slovenije - taj koji im treba. Morao sam mnogo vježbati, misliti na drugi način i gotovo 'a prima vista' svirati glazbu koju nisam dobro poznavao. Sve se odvijalo filmskom brzinom, tako da sam nakon tri-četiri probe imao vatreno krštenje na koncertu u Tuškancu, na igralištu KK Cibone, pa zatim u Rijeci, na stadionu NK Orijent. Sljedeće smo noći kombijem krenuli za Njemačku, na snimanje albuma 'Život u čizmama s visokom petom', u tada najprestižnijemu europskom studiju Ariola. Našao sam se na strašnoj muci, jer je tu bilo predobrih svirača. Klavijaturist iz Engleske, Chris Nichols, donio je novi stil koji se nije mogao dirati, a ja sam ga morao pratiti i davati mu varijabilni tempo koji je njega zadovoljavao. Svi su bili izuzetno korektni prema meni, tako da je ta faza sretno prošla. Bio sam 'šegrt' u vrhunskoj glazbi, ali sam preživio, jer sam brzo učio i znao poštivati svoje suigrače. Teško mi je danas govoriti o usporedbama... Sad je važan marketing, vanjski oblik i hrpa neke žute 'šatrologije', a o glazbi, tekstu i 'filingu' ni spomena.
Bilo je bilo više romantike, entuzijazma?
Da, premda mislim da je to individualno, ali jer u mene emocija i nadalje glavni pokretač. Ne volim surovi biznis bez ljudske 'slike i tona' koji te drži u zdravom stanju, profesionalnom i emocionalnom. Ako nema takvog pristupa i ravnoteže, onda ne radim.
Koje su prave vrijednosti muzičkog producenta?
O produkciji sam počeo razmišljati već za sviranja u Grupi 220. Tada smo svi bili zeleni, zaigrani i ravnopravni, nije bilo mogućnosti da netko nametne svoju volju i ideju. U grupi Time bio sam zabavljen muzičkim usavršavanjem, a ipak me je već tada, 76. na 77. godinu, 'totalno puknulo'. U Njemačkoj, gdje sam svirao s 'timeovcima', naišao sam na prve ploče svojih tada poluanonimnih vršnjaka: Clash, Ramones, Blondie... sve je mirisalo na novi val. Osjetio sam baš iracionalno i snažno da dolazi vrijeme kada moram nešto reći, krenuti s radom u kojem će moje vizije i ideje o 'drugačijem' sviranju, aranžiranju i produkciji, steći istomišljenike! Ubrzo sam 1978. godine s Prljavim kazalištem - praktički izravno, 'iz glave' - započeo jednu od najintrigantnijih i zahtjevnijih profesionalnih epizoda, glazbenu produkciju. Od nje se ni danas ne rastajem. Kompleksno je to područje ingerencije i odgovornosti u vrlo kreativnom segmentu stvaranja glazbe. Naravno da nije samo zvuk u pitanju, prvenstveno je važna i neodvojiva ta magična veza aranžmana pjesme i dobre produkcije. Ako imaš pravu viziju o pjesmi, moraš aranžmanom dati idealne dionice zadanom instrumentariju, odnosno sviračima, te odrediti idealan ritmički uzorak i tempo. Možeš utjecati na tekst, zadati temu, izbaciti neku glupost, uvaliti duhovitost, aranžmanom naglasiti ili dati ozbiljnost, promijeniti ili izbaciti dio pjesme, pjevaču dati pravi savjet, predložiti ili pomoći u stilu i načinu interpretacije, možda pronaći novu 'lagu', zbog konačne zvučne slike ugraditi potpuno novu liniju… Ako produkcija krene u forsirano nametanje trendovskog 'sounda', dodavanje posuđenih zvukova, suvišnih melodijskih i ritmičkih fraza... ubrzo dobijete tipičnu hiperprodukciju od koje smo svi bolesni. Danas, pored istinski dobre glazbe - koje itekako ima - možete čuti i mnogo kiča, podosta 'seljačkog' ludila, dakle prisutno je trovanje koje već podulje traje. Unatoč svemu, meni je produkcija važna i nadalje vjerujem u njenu budućnost. Mislim da u produkciji često dajem svoju najbolju kreativnost, da sam nakon određene pauze, zbog oštećenja sluha, opet pristupio poslu s istim entuzijazmom.   
Po obrazovanju ste akademski slikar, ilustrirali ste mnoge omotnice, danas opremate CD-ove; što vas vodi, inspirira... u tom poslu?
Dizajn plakata, kataloga, omotnica LP-a, odnosno CD-a, poveznica je između moga likovnog obrazovanja, nasljeđa i glazbe. Nikad nisam htio da to bude poligon za osobnu kreaciju koja mora ići 'kontra', ili dalje od samog sadržaja, nego da ga podržava i pomaže. Želim dati estetsku razinu i autoritet svrhovitog dizajna, dizajnirati utilitarno. Tu sam klasičan u postavci, a u kompletu s glazbom poneki put i avangardan. Meni je dizajn profesionalna obaveza, volim oblikovati, a ako se desi 'klik' u glavi koji mi daje vizualizaciju dobre ideje, tada se osjećam potpuno kreativno. Diskografija je u velikoj krizi, ne toliko u programskoj koliko u financijskoj, na našemu iznimno slabom i malom tržištu ona praktički umire od kopiranja i sive ekonomije. Globalno, drugi mediji preuzimaju stvar u sve većem postotku, nameće se novi način distribucije i formata komunikacije glazbom, dok se u nas prilagodba odvija sporo, pa automatski ima manje posla. Nije to više profitabilan biznis kao nekada, kad smo prodavali neki pristojan rock album u 100-300 tisuća primjeraka. Sviralo se znatno više, rock je bio jači od medija, bolje rečeno sam je bio medij, pa je njegova poruka i važnost utjecala na svjetonazor i povezivala ljude svih generacija na cijelom planetu.
Zašto ste sjeli za bubnjeve?
Počeo sam s gitarom, u muzičkoj školi, ali je na kraju ispalo da sam u prvom bendu započeo svirati bubnjeve, gdje sam uporno skidao ritmove i fraze, te naučio oko 150 pjesama, od Stonesa, Led Zeppelina, Beatlesa, Cream, Who, gomilu R&B stvari… Bio sam spreman za akciju i uz bubnjeve mi je sve išlo lako. Svi su htjeli da sviram taj bubanj, pa sam ga i ja prigrlio, te u muzičkoj školi dodatno učio udaraljke. Ovdje, na Braču, kao klinac od 15 godina, doživio sam svoje prvo iskustvo u javnom muziciranju. Bend koji je svirao na ljetnoj gaži u Pučišćima oglasio je da mu nedostaje bubnjar, ja sam se javio, probali smo i tako sam čitavog ljeta svirao na 'čagi', uglavnom meni nepoznat repertoar! Bila je to dobra škola, već tada sam shvatio da mogu, da hoću više i bolje.
Kad ste muzicirajući najviše guštali?
Teško je reći koji bi to mogao biti koncert, bez obzira na dimenziju prostora, ili koji je od tih pravih albuma bio s dušom. Uglavnom sam bio zadovoljan, jer uvijek dajem koliko mogu i to se na kraju lijepim i vrati. Pravi gušt je taj famozni moment interakcije s publikom i pozitivne vibracije na pozornici. To je ono najvrjednije, čuje se i osjeti na dobrim 'live', pa i studijskim albumima.
Što volite slušati?
Nabavio sam kolekciju od desetak CD-a Atlantic Recordsa: povijest R&B -a, trenutno su mi u 'playeru' Joss Stone, Diana Krall, Ammy Winehous, The Cardigans... Naravno tu su i demo-snimke bendova ili pjevača, koje moram također poslušati. Postoji jedna vrlo zanimljiva ekipa s kojom sam nedavno počeo raditi, a to je grupa Zvučni zid, u kojoj sudjeluju i sviraju književnici Boro Radaković i Arsen Oremović, zatim režiser i scenarist Ognjen Sviličić, a pjeva multimedijska autorica Milana Vlaović. Strašno su napaljeni i 'grizu', a to je izazov. Nadam se zanimljivom završetku albuma. Ponekad mi je i džez zanimljiv, pa se malo odmorim uz dobre vokale klasike, ili jednostavno sjednem na provu broda i osluškujem prirodu, vjetar, more, cvrčke i valove. To je savršenstvo.
Čime se danas zapravo bavite?
Bavim se stvarima o kojima upravo govorim, ali s oštrijim filtrom nego ranije. Ne idem u svaki posao, prvenstveno zato što sam ih ionako previše napravio, pa mi nije sve zanimljivo ni izazovno. Sada više mislim na sebe. Istovremeno, Zvučni zid mi je zanimljiv, jer su to realizirane i veoma uspješne osobe iz kreativne sfere, ali nisu 'profi' glazbenici! U osnovi, tipična art-rock grupa, kakve su u svijetu često donosile dah nove kreativnosti i zanimljive inovacije. Eksperiment? Da, i neće biti lako! Uskoro namjeravam završiti svoje dvije započete instrumentalne skladbe, izdati radio-singl do kraja godine. Svoj treći album instrumentalnih skladbi i mikseva planiram završiti u neko dogledno vrijeme, nema žurbe jer mi je to iznimno draga stvar. Kao i prošli, Peaceful World, ovaj album je inspiriran i posvećen planetu Zemlji. U dogovoru sam oko glazbe za jedan film koji se počinje snimati ove jeseni, a taj me posao intrigira. Već sam drugu godinu i ravnatelj Memorijalne zbirke Joze Kljakovića, ustanove koja u Zagrebu doživljava mali procvat, jer se konačno njegova djela prezentiraju i vrednuju dostojno. U istoj zgradi je i Likovni centar grada Zagreba, pa u ovom mandatu zaista imam mnogo posla što ga namjeravam realizirati. Da bi sve izgledalo kako treba i pristojno funkcioniralo, nakon već uređenoga i promoviranog muzejsko-galerijskog dijela Zbirke Kljaković, gradimo stakleni paviljon u kojem će biti dva atelijera, slikarski i crtački, za potrebe edukacije publike Likovnog centra grada Zagreba. Prostor je zamišljen kao multifunkcionalan, atraktivan za izložbe, projekcije i predavanja.
Ima li nostalgije za sviranjem u grupi, turneje…?
Ograničen oblik funkcioniranja jednog benda, kakav danas uglavnom jest, ništa mi ne znači, jer sam imao sreću i priliku mnogo raditi i dobro živjeti od muzike. Ne mogu si dozvoliti da uđem punim angažmanom i obvezom u nešto što funkcionira povremeno, da ne kažem jednom mjesečno. Ipak, sviram u studiju, uskačem na zamjene kolegama kad mogu, u poslove koji mi se sviđaju. Desi se i poneka turneja, zadnja trojke Le Cinema po Hrvatskoj i teritoriju ex-Jugoslavije, u sklopu promocije filma o novom valu, 'Sretno dijete' Igora Mirkovića. Lijepo je svirati na pravim turnejama, a od svega što vrijedi je sama svirka, ostalo što ne volim su silni kilometri, duge vožnje, letovi…
Kojim radom se najviše ponosite?
Ispada da je to kontinuitet i kvaliteta produkcije albuma. Pokušavam biti objektivan, uza svu subjektivnost... kada sagledam činjenice, surove brojeve tiraža, jer je bilo mnogo platinastih, zlatnih, srebrnih ploča. Ako tomu dodamo dizajn omota, onda bih rekao da to utjelovljuje diskografija. To su stvari koje i danas ljudi prizivaju, vole i slušaju, od Prljavog kazališta do Idola, Đavola, Parnog valjka, Električnog orgazma, Bijelog dugmeta, Filma, Psihomodo popa… Brojke i privrženost publike donijeli su mnogima od tih albuma povlašteni status. Neki dan me zaustavio sjedokosi neznanac na pumpnoj stanici i kazao: 'Najbolji uvod na svijetu su bubnjevi u skladbi Boje su u nama!' To su ti prirodni momenti kad osjetiš da je vrijedilo. Osvojiti  Porin, Crnog mačka, biti nominiran za najboljeg instrumentalista, najbolji dizajn, to svakomu godi, ali ne traje dugo - brzo padne prašina i to se zaboravi. Ove direktne i spontane stvari  me uvjeravaju da vrijedi emocionalno sudjelovati, pritom svima raditi ugodu.
Što biste voljeli raditi?
Drago mi je radit stvari koje volim, o kojima pričamo, bez kompromisa. Mislim da danas sebi mogu dozvoliti da neki put nešto 'otkantam' i da se kupam, plovim, da sam na svom brodu kapetan. Volim osjećaj da biram što hoću, da ne moram raditi prvo što dolazi, nego da mogu uživati u normalnom životu i prirodi kojom sam fasciniran. Iz tog razloga sam i smanjio količinu poslova, ali i zbog eskalacije neprirodnih pojava vezanih za posao.
Koju slikarsku tehniku volite?
Najdraže mi je crtati tušem, što sam i studirao na postdiplomskom studiju u Francuskoj. Tuš, pero, kreoni u boji... uvijek su na mom stolu, a ne volim tehnike koje se sporo suše. Važna mi je vizualizacija onog što sam zamislio, dok sredstvo odabirem intuitivno, u momentu nadahnuća. Što se tiče omotnica CD-a, često nešto crtam, pa kombiniram pretapanja, koristeći mogućnosti kompjutorskih programa i likovne tehnike. Takvu vizualnu simbiozu prakticiram kad je aplikacija na sadržaj logična i svrsishodna.
Vaši roditelji su bili slikari, što su vam estetski ugradili?
Sigurno su mi mnogo toga dali, prvenstveno predispoziciju za umjetnost u širem smislu. Ono što sam zapravo najviše profitirao jest njihova ljubav i boemština, koja mi je dala za pravo i pomogla da se upustim slobodno u svojim željama i afinitetima. Nisu imali malograđanske predrasude, niti mi priječili da se rano počnem ozbiljno baviti glazbom. Od malena sam imao svoje papire i kartone po kojima sam crtao, šarao, bojao... te promatrao roditelje kako crtaju i slikaju, tada uglavnom ilustracije za novine. Te njihove crteže obožavam gledati i dandanas, jer su u svojoj čistoći i likovnom smislu genijalni. Svirati sam počeo po nagonu, prvo na nekoj staroj ruskoj gitari, potom na defu i loncu za kuhanje rublja. Kad su uvidjeli moj fanatizam i upornost, kupili su mi pravi doboš marke Trowa, pritom mi dali ogromnu potporu i maksimum ljubavi. S jedne strane sve to je bilo dobro, a s druge teški početak i ta boemština koja nas je pratila, jer je bila povezana s financijskim neizvjesnostima i čestim selidbama. Turbulentna mladost koja je imala svoje interesantne, ali i čudne putanje i gabarite... nešto kao per aspera ad astra. Iz obiteljskih iskustava i nakon nemalo onih pariških, nije mi padalo napamet da budem isključivo ovisan o slikarstvu. Uvidio sam koliko je to težak posao, često neshvaćen i ponižavanog statusa. Nije fraza kad se za slikare kaže 'Neki su morali umrijeti da bi dostojno oživjeli'. Mislim da sami upravljamo onim za što smo predodređeni da se bavimo.  
Radost rada, nadahnjuje vas?
Kad osjetim poticaj, tada uživam u radu i radujem se da ću napraviti ono što sam zamislio. U to idem otvorena srca, pritom mi pomogne neka sila, jer ne možeš svaki dan biti maksimalno inspiriran. Često je i sam izazivam, ne bih li ostvario ideju. Taj osnovni poticaj, koji mi daje sama ljubav, je ono što je kapitalno. Ako voliš to i znaš da to možeš, tada je samo pitanje želiš li to uraditi. Nemam izreku koju spominjem, ali kad je frka-zbrka, sinu Marku kažem onu latinsku festina lente, žuri polako… i bit ćeš prvi.
Što vam znači more?
Mnogo više nego sam mogao pretpostaviti da će mi značiti. More je najveća, najljepša i najtajnovitija 'stvar' na ovomu našem planetu. Imam sreću da smo bili uvijek vezani uz more, najprije sam ga upoznao kao dječak u Rovinju, gdje smo neko vrijeme i živjeli, pa zatim ovdje na Braču, u Pučišćima, već desetljećima. To je dio mog života, makar smo dio vremena fizički odijeljeni. Bez mora ne znam kako bi bilo. Uvijek u svakoj ideji i obvezi koja ima vremensku odrednicu razmišljam gdje i kad je tu more. Ako ga nema, onda je u sljedećoj fazi obavezno. Zbog posla u ovih mjesec dana, četiri puta sam bio u Zagrebu i vraćao se na Brač. More volim zimi, u proljeće, ljeti i na jesen - nikad nije jednako i svaki me put ponovo privuče na svoj fascinantan način.
Brod sam uvijek imao, najprije malu drvenu pasaru s latinskim jedrom, zatim vojni gumenjak, pa plastičnu Arianu, sada Galeb od 7 metara moga malog svijeta. Supruga i ja prokrstarili smo Jadranom, od Krka do Mljeta. Danas brodom 'đitajemo' oko Brača, Šolte, Hvara, do ušća Neretve, Pelješca, Korčule... po nekoliko dana, uvijek kada se može, uz nešto robinzonskih uvjeta što nam ih pruža taj pouzdan brod. Treba se odricati nekih ugoda, jer nemaš putujuću kuću, ali u tom i jest draž. Gostovati u usamljenim valama, koje izgledaju netaknuto i bajkovito, kao u doba djetinjstva, baciti sidro i uživati ondje gdje ljudska ruka nije uništila prirodu. Tada se sjetim kako smo mi zapravo višestruko prevarena generacija, koja je u školi učila i čiste gluposti - da je čovjek ukrotio prirodu ne bi li ju mogao iskoristiti! Smiješno, zločesti patuljak čovjek još nije uspio. Hvala Bogu, priroda je na svom mjestu i itekako sliči na sebe, tu je da uživamo, održavamo i da joj vjerujemo.