splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Željko Brodarić

Frontman grupe Metak

Frontman legendarne splitske grupe Metak, kantautor, gitarist i pjevač, muzički producent. Prepun muzičkog bogatstva

i rasterećen briga da može bistro razmišljati o fantazijama, ponovno ga je uzbudio podražaj tijela, te je osjetio potrebu iskusiti dobri stari raspored na binu. Ta snaga, bura, strast i uzbuđenje koje donosi živa svirka, nakon dvadeset pet godina, stalo je u jednu „vriću želja“, radovati se u dobro odsviranoj svirci i želji na još jednom bratskom zajedništvu. Jappa glazbu ne konzumira snobovski, ne doživljava je kao običnu zabavu, već s puno začinjenih ukusa. Uživa svirati i skladati ono što ga veseli i s kim ga veseli. Poželimo da stvaranje ritmičkog uređenja tonova i zvukova donesu nove „balerine, majmuna, split at night…“ i da  prsti što češće prebiru vrat gitare. Ako se ljubav hrani muzikom, dajte nam tu hranu do pretilosti.
Kako je muzika ušla u vaš život?
Sjećam se ranih 60-tih, bio sam osmogodišnjak i iz tek kupljenog gramofona slušao singlice, karipske i rane rock'n'roll pjesmice koje su me veselile. Živjeli smo tada u Zadru i započeo sam s klavirom kod vrhunskog pedagoga g. Šime Dešpalja i vrlo brzo se prebacio na gitaru. Odlaskom u Split u petom osnovne, došao sam u ruke velikog splitskog meštra gitare Paška Jurašina. On je imao tu fenomenalnu pragmatičnost koja me naučila, da ono najbolje od sebe tražim u ravnoteži između talenta i rada, tj. između trenutne inspiracije i dugog vremena provedenog uz gitaru, kompjuter ili bilo kakvo drugo muzičko učenje.  
Kako je tada izgledao svijet u vašim očima, a kakav danas?
Pa, tada sam naravno bio tinejđer, a danas sam u recimo ozbiljnim godinama. Moja percepcija cijelog okoliša se sazrijevanjem, srećom mijenjala. Srećom sam i ja bio mlad „when rock was young“. Pravo uranjanje za mene je počelo krajem 60-tih, u vremenu kad su Beatlesi izdali svoj legendarni „Sgt. Pepper,s… Bila je to prekretnica kada sam počeo ozbiljnije doživljavati muziku svirajući u tinejđerskim bandovima: Up and Down, pa Albatross početkom 70-tih. Svirali smo Zeppeline, Deep Purple, Free-ovce, Doorse, ali ono čega se najradije sjećam su improvizacije, jam-sessioni koji su nam se spontano događali i znali trajati satima. A onda, kao dugokosi devetnaestogodišnjak, dobijem poziv da sviram u Delfinima… Bio je to šokantan izazov. Još mi je pred očima slika, kad sam ih kao klinac slušao iza žice na Zvončacu, nemajući pinez za platiti kartu, i maštao da tako sviram. Čak sam promjenio i fakultet da bih prihvatio tu prvu profesionalnu obvezu. To je i definiralo moj daljnji životni put. Danas sam profesionalni ekonomist, a muzika je hobi koji potpuno zaokuplja svo moje slobodno vrijeme. A onda, krajem 70-ih, događa mi se kreativno izuzetno intezivan period s grupom Metak. Pjevanju i sviranju sam posvetio svoje vrijeme i energiju. U dvije i po godine snimili smo i objavili tri singla i dva LP-a na koje sam i danas ponosan.
Izdajete solo album, započinjete kao producent…
Raspad grupe me je zatekao, ali i otvorio slobodu iz koje se rodio solo album „Majmuni“, a i da započnem karijeru producenta. Toliko dobrih vibracija i toliko ostvarenih muzičkih snova na albumima Đavola, Haustora, Crvene Jabuke, Animatora... U toj prvoj polovini 80-tih, muzika se mijenja, društvo se mijenja. Do tada, najjači dojam koji sam o muzici imao, bio je da je ona jako važna. I to ne samo meni, već čitavoj generaciji - svima. Bila je to generacija zajedništva, nešto fascinantno, čega nismo bili posebno svjesni, jer je to tada bilo normalno. Odrastao sam s muzikom koja je bila izuzetno turbulentna i bogata po temama, sadržaju, formi, i davala mi izuzetnu slobodu. A onda se, ne slučajno, krajem 70-tih pojavio punk, kao reakcija na tu prezasićenost. Rock je u sebe već bio primio toliko toga, da je počeo degenerirati i po sadržaju i po formi. Javila se potreba povratka na bazično, energično, na društveno angažirano, za razliku od pjesama o svemircima ili fantasy temama u kojima su se sve češće utapali simfo-rock bandovi. Nove mlade generacije su novo-otkrivale onu jednostavnu svježinu, za koju nije nužno veliko znanje, već je dovoljan snažan emotivni impuls. Pojavio se čitav niz retro ili revival stilova. Preplavio nas je novi val – New Wave. Ne znam koliko smo toga tada bili svjesni, ali generacijsko jedinstvo  publike i muzičara se raslojavalo. Počelo se tražiti „stilsko čistunstvo“. Istovremeno, pojavom digitalne elektronike, dogodio nam se snažan tehnološki razvoj. Tehnologija CD-a i reizdavanje starih materijala je enormno povećalo prodaju i prihode. Industrija je došla u ruke poslovnih ljudi koje interesira  samo profit. Potragu za novim talentima postupno zamjenjuju projekti za proizvodnju novih zvijezda. Puno lakše je po tarifi platiti profesionalce da naprave materijal, te naći nekog manekena koji dobro izgleda, sve staviti na video i prodati kroz medije. Sve sofisticiraniji kompjuterski uređaji počeli su se koristiti kao zamjena za muzičare, a ne kao novi instrumenti na kojima ipak treba - muzicirati. Meni je kao profesionalnom ekonomistu i muzičkom zaljubljeniku vrlo rano postalo jasno o kakvoj se zamci tu radi. Prema kraju 80-ih muzičari su sve češće glasno razmišljali o „uspjehu“ i lovi, a sve manje o samoj muzici. Trend trke za uspjehom i komercijalizacije je počeo prevladavati. Meni su kompromisi koji su se nametali postajali sve neprihvatljiviji i odlučio sam sve to prekinuti. Moj pokušaj da u velikom muzičkom oceanu Londona pronađem otok sreće došao je kasno. Muzička kriza je već bila nezaustavljivo krenula. Vratio sam se brodarstvu, porodičnoj tradiciji, odnosno nastavio obiteljski niz  živeći tijekom 90-ih od Italije do Engleske.
Slijedi povratak u Split…
Povratkom u Split zaželio sam se druženja s muzičkim prijateljima u studiju i živoj svirci. Gušta san s Lukyjem producirat njegov romantični prvi LP-a „Ararita“. Gušta san u klupskim svirkama novog Jappa Banda u triju s Čićom i Salkom.
I tako ste se poželjeli žive svirke…
U meni se to uzburkalo nakon prvih nekoliko unplugged nastupa uz moju akustičnu Tayloricu. A onda mi se pridružio Čićo (Jadran Dučić), jazz bubnjar koji je sveprisutan na splitskoj sceni i koji jednostavno obožava svirati. Krenuli smo u probe uz Navigatora na basu (Jakša Matošić), kreativca kojega su u nastavku na žalost spriječile obveze, a odlično ga je zamijenio Goran Slaviček Salko. U tih godinu i po dana počeli smo zvučat kao pravi band i  nastupat po klubovima, ali se nismo dalje razvijali. Nedostajao nam je prostor za kontinuirani rad, i odlučio sam privremeno stati. Uređenje mog studija je evo sad konačno pri kraju i omogućuje mi da se nastavim igrati. Volim izbalansiranu kombinaciju bandovskog i individualnog rada, a znam da su magični trenutci rijetki, te da ih vrijedi dočekati spreman. Praktično, da je crveni botun za snimanje uključen!
Koliko ima iskrenosti među muzičarima?
Muzičari su kao i svi ostali ljudi i sve se svodi na sretnu okolnost i talenat da prepoznaš prave ljude. U bandu smo jedni drugima i izvođači i publika. A ja ne mogu interpretirati neovisno od publike. Dobra bandovska svirka, e to je nešto predivno, događa se dijalog, a ne monolog, i nevjerojatno je koliko neponovljive ljepote zna nastati u tim trenutcima međusobne inspiracije i improvizacije.
Karakterne osobine ljudi u bendu…
U bandovskom radu kreativno se aktivira čitav band, bez obzira što je neki pojedinac potpisan kao autor. Autorska pjesma je samo početni okvir i ideja vodilja svakom pojedinom instrumentu da je u skladu s ostalima potcrta, nadogradi, ukrasi, odvede na put... Karakteri se moraju nadopunjavati i podržavati. Zeppelini bez Johna Bonhama, Who-ovci bez Keitha Moona, nikada više nisu mogli postići onu harmoniju, tkivo. Pink Floyd sa Syd Barrettom su vrlo različit band od Floydovaca s David Gilmourom. Imao sam sreće da u nekim periodima doživim takve bandovske blisseve s dragim ljudima u grupama u kojima sam svirao i koje sam producirao.
Da li ste nostalgični?
Ne, ne - mene budućnost strahovito zanima i kada bi mi netko prorekao da će se u budućnosti ponavljati prošlost, bio bih strašno žalostan. Normalno je da mi bude emocije neke muzike iz prošlosti, ali i vjerujem da nam budućnost neće biti siromašnija. Muzika je univerzalni jezik kojeg se ničim drugim ne da zamjeniti. A ja s velikim guštom dolijevam moju kap...
Što volite slušati?   
Volim sve ono što je mom uhu ugodno. Ipak, pokušavam ga odgojiti da nauči uživati u novim muzikama, pronađe nove ljepote. Ne ograničavam se na rock. Ovo ljeto sam uživao u fenomenalnim koncertima Danyel Waroa, Juju-a i Canzionere Grecanico Salentino na Ethno-ambientu u Solinu, a oduševila me i filmska muzika kao nedavno tema iz Woody Allenovog „Midnight in Paris“ gitariste Stephane Wrembel-a. Ako bih morao izabrati, onda mi je najvažniji kriterij postizanje sklada. Između teksta i ritma, melodije i harmonije, tišine i zvuka, dubina i visina, demokracije među svim elementima... Jako mi je drago da svaki instrument u nekom trenutku ima svoj solo, makar to bila samo jedna nota, da se u punoj ljepoti pojavi sam, ako je to moguće da razotkrije sav svoj timbar, a onda se opet skladno pomješa s ostalima.
Kako danas izgleda splitska rock scena?
Festivali dalmatinskih autorskih rock bendova u klubu O'Hara potvrdili su ono što smo svi naslućivali. Prijavljuje se po 60-tak bandova svake godine. Od početničkih do vrlo izgrađenih, postoji scena i razne generacije se bave muzikom. Ali taj veliki potencijal je marginaliziran. Žalosti što ovaj grad nema snage da si priušti stvarni multi-kulturalni centar, ne samo za muzičare, nego za sve umjetnike, kreativce, dizajnere, likovnjake, plesne ansamble, klape, teatarske grupe…ishodišno mjesto gdje bi imali uvjete za pripremanje i održavanje svojih koncerata, izložbi, predstava. Tu bi se susretali, mogli bi se čuti, vidjeti, kritizirati, popričati, razvijati kriterije. Oni bi postali i kvalitetna publika. Naravno postoji i etablirana scena, Gibo, TBF, Luky, klape... ali i njima će sve više nedostajati ova lokalnom kvalitetom nabijena publika koja bi ih mogla podržati u stremljenju ka globalno priznatoj autentičnosti. Neki naši tradicionalni folklorni ansambli s velikim uspjehom nastupaju po svijetu. Tu kulturu nisu stvorili genijalni pojedinci, već je kreacija nastala u masama i takve kreativne procese bi bilo lipo ponovo potaknuti...
Bratska suradnja?
Svirali smo zajedno u grupi Put i Metak. Naše tadašnje gitarističko uparivanje nije dalo zbroj nego umnožak, i gitare su zazvučale prekrasno. Veseli me, nedavno je i Zlatko imao koncert sa svoja dva sina, zaista je oduševio, bilo je užitak gledati i slušati moja dva nećaka kako sviraju sa svojim ocem. Ovaj studijski prostor koji sređujem je u završnoj fazi, te se nadam da ću ih dovući da se zaigraju i to snime, a meni će biti gušt da im se priključim, da ostane trag.