splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Rade Šerbedžija

PREPOZNAVANJE CRNE KOCKE

Svi ljudi su glumci, osim možda nekih koji se prepoznaju već pri prvom pogledu. Glumac nije zanimanje, već dijagnoza,

a Rade je glumac svjetske slave, pjesnik i glazbenik, jednom riječju, umjetnik, šarmer, vječno zaljubljen u ženu, obitelj, kazalište, muziku, ljude… Taj njegov svijet u kojem želi živjeti, mjeri između zadovoljstva i sreće, a kreativan put ga još više nadahnjuje i nadograđuje sve do neba. On je kao spori hodač kojem ljubav treba da potpuno ostvari umjetničku ljepotu. Pun životne energije iz koje zrači opijenost života, i ako ga treba suditi po užitku koji pruža i doživljaj koji izaziva, blagoslivljam da i dalje plovi, da na pučini snove lovi.
Zašto je gluma tako duboko ušla u Vaše vene?
Ne znam. Bilo je vrijeme kada sam želio biti glumac i kada to nisam želio. Na kraju je sve ispalo slučajno. Ona je otišla studirati medicinu u Beograd, a ja sam krenuo na Kazališnu akademiju u Zagreb… A htio sam studirati književnost u Beogradu. Poslije me je uhvatilo kazalište, i to snažno. Mnogo snažnije nego film, vrlo brzo sam imao mogućnost da se dokažem pred publikom i kritikom. Bio sam veoma mlad kad sam igrao sve velike dramske uloge: Richarda lll, Hamleta, Don Juana, Pera Gynta, Melkiora Tresića u Marinkovićevu Kiklopu... zatim neke čarobne predstave u teatru ITD, koje je krajem 60-tih bilo vjerojatno najzanimljivije kazalište u Zagrebu, a možda i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. A onda su došli filmovi… Najviše su me pokrenuli filmovi Živojina Pavlovića u kojima sam gorio do kraja.
Razlika između kazališne i filmske glume…
Razlika je ogromna, sve ono što činiti treba u kazalištu, ne treba činiti na filmu. Pa ipak, nakon nekoga vremena shvatiš da razlike zapravo nema, jer  sve treba činiti iz dubine svoje utrobe. Nekada to slika kamera, a nekada to ispovijedaš gledaocima direktno u teatru.
Što je to umjetnost?
Ne znam, možda je najbližu definiciji umjetnosti opisao naš veliki pjesnik Danijel Dragojević. Odgovarajući na pitanje što je to poezija, napisao je onaj esej o crnim kockama koje su sve iste, i koje čovjek prevrće u svojim rukama pokušavajući prepoznati koja je od njih poezija. I ne uspijeva, te nakon dugo vremena uzima jednu od tih kocaka u ruke, a sve su iste, jednako crne, jednako teške. I kad odabranu prisloni uhu, začuje šum mora, te iznenada osjeća: to je poezija. Ja sam u jednoj svojoj pjesmi napisao o tome stihu – Čovjek treba kucnuti o svoje stakleno JA i čekati da zazvoni.
Osim glume, što Vas nadograđuje?
Sama gluma za mene nije dostatna. Volim život više od kazališta, filma. Volim pjesmu, volim ljepotu, volim ribolov, volim nogomet, volim dobro vino, volim piti američki bourbon Knob Creek... i još tisuće stvari. Volim živjeti punim plućima, jer život nije kazalište ni film.
Neka uloga koja Vam je promaknula, za kojom žudite…
Hm, taman kada sam sazrio da igram Čehovljeve junake, desio se strašan rat u zemlji u kojoj sam živio. Ja sam prestao biti ovdje glumac i zavukao sam se u koru drveta nekih starih hrastova, kao Marinkovićev Melkior Tresić. Rat je uništio čitav jedan svijet, uništio je stotine tisuća ljudi, popalio njihova ognjišta. Rat je uništio i sve što je moglo biti umjetnost. Uništio je i moje čehovljevske uloge, dođavola s njima – dao bih sve svoje uloge i još mnogo štošta od svoga života, da se taj strašni rat nije desio ovim našim narodima. Ah, da, želio sam cijeli život igrati Astrova u Čehovljevom Ujaku Vanji.
U kojoj predstavi ste neizmjerno uživali biti glumac?
Bilo ih je nekoliko, ali recimo da se odlučim: Per Gynt i Georgije u 'Oslobođenju Skopja'. Zapravo u svim Ristićevim predstavama.
Koje vrijednosti u čovjeka cijenite?
Učio sam od mnogih divnih i posebnih ljudi lekcije o životu. Učio sam i iz pročitanih knjiga, učio sam i od života samog, plivajući kroz njegove brze rijeke i tjesnace. No nakon svega, mislim da je najvažnija i najplemenitija osobina u čovjeka – blagost. Mudraci su oni koji blagost otkriju već u svojoj ranoj mladosti.
O ljubavi prema ženi, djeci, unucima…
Ah, pa ja i ne radim drugo nego beskrajno ljubim! Sve svoje žene koje sam volio i koje i nakon naših ljubavi i dalje volim. Svoju sadašnju ženu, koja me je učinila toliko boljim nego što sam bio, svoju djecu, kojoj ne dam da odrastu i oni to osobito vole, i svoje unuke, koje zavlačim ispod svoje kože i hranim najintimnijim otkucajima moga srca. Volim svoje prijatelje koje držim uza se, čak i onda kad posustaju i čine greške, volim da im dadem snage da shvate da ponovo postanu što su bili. Volim nepoznate ljude i spreman sam da se bratimim s njima svake noći. Ponekad ne volim kad u nekim ljudima prepoznam lošu energije i postupke. Tada zatvorim oči i stidim se za njih, pa bih najradije da im ne moram reći ništa, da se skrijem od njih, da pobjegnem negdje. Eto, primjerice, na snimanje nekog američkog filma... u Australiju ili Novi Zeland.
Neki novi koncerti su u pripremi?
Dolazi jesen i zima, vrijeme mojih koncerata, vrijeme kada padaju kiše i kestenje. Vrijeme kada ljudi vole da slušaju moje žalosne i sjetne pjesme, poneku veselu. Ove zime ću svirati s Vlatkom Stefanovskim i mojim Zapadnim kolodvorom, a možda nam se pridruži i Miroslav Tadić iz Amerike. Na te koncerte ću pozvati moga drugara Livija Morozina da mi bude gost.
Poruka mladima…
Brzo će mladost proći, pokušajte dobro ostarjeti, i znajte, čovjek za koga kažu da je star jer ima 60 godina, samo je 6 puta dijete od 10 godina. Sve je tako isto u mladosti i u nekoj starosti. Samo srce kuca brže ili sporije.