splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Jagoda Buić

ČAROBNICA TKANJA

Svestrana umjetnica svjetskoga glasa, kostimografkinja, scenografkinja... i danas, u 'pristojnim godinama' odbija odrasti

– nije kao 'stari ruzinavi brod', nego, kao i njezina barka Otira, dotjerana, u duši 16-godišnjakinja koja obožava slušati kako diše more, to njezino skladište energije; gušta u jutarnjim buđenjima na dubrovačkoj Kolorini, uz cvrkut maloga stvorenja: kosa, koji dočarava ljepotu pjesme punog života... jer sve izlazi iz udubine dlana, pa poželimo da se njezino tkanje života i radoznalosti i dalje nastavi, načinom i tempom kako ona bude htjela.
Živite na četirima adresama: Pariz, Venecija, Provansa, Dubrovnik; koja je filozofija Vašega života?  
Živjeti, ako se tako smijem izraziti.
Usporedite Rim (grad užitaka, a ne rada, kako ste izjavili) i Pariz u kojeg ste ušli na velika vrata!
To je istina, ta dva grada naročito volim. U Parizu živim i radim već 40 godina. Rim je dio moga bića, nije slučajno da ja, koja sam se rodila u sjeni Dioklecijanove palače, ne mogu biti indiferentna prema Rimu, njegovim proporcijama, njegovoj ariji, njegovoj atmosferi. A Pariz je dio moga 'bićestvovanja', ne moga bića, kao mjesto u kojem sam, u Muzeju moderne umjetnosti, imala prvu veliku izložbu i postigla veliki uspjeh.
Koliko ljubav utječe na rad umjetnika?
Onoliko koliko ljubav utječe na sve, bez ljubavi nema ničega, sve su religije ovog svijeta slične, a najsličnije po tomu što u njihovoj bazi stoji ljubav. Da ne govorimo o onoj drugoj ljubavi, koja je stimulans u čovjekovu životu, najvažnija stvar. Nažalost nema bolnije stvari od bivše ljubavi.
Amplitude se pojavljuju pri stvaranju umjetničkog djela, gdje je strast najveća?
Mogu govoriti o sebi, vjerujem da svaki čovjek ima neke svoje pobude, impulse. Moj osnovni impuls je radoznalost, a to je vezano za moj Split. Rodila sam se na Matejušci, a mi Splićani smo 'kurjožasti', sve nas zanima. Jedan od glavnih motiva moga rada nije nikada bio napraviti umjetničko djelo, čak ni sada, nego sebi dokazati kako i zašto. Sve je povezano s istraživanjem i radoznalošću.  
Kako nastaje Vaš rad?
On ne nastaje, on se dogodi. Malo radim, ako govorim o radu, a ne o stvaralaštvu. Radim po principu paste za zube. Ako pritisneš – pasta izlazi, a to je povezano s urođenom lijenošću Splićana, ali srećom vezana i za inteligenciju i nadarenost. Uglavnom radim kada moram, jer meni raditi uopće nije drago.
Koji su Vaši snovi?
Sve su moji snovi, cijelo vrijeme sanjam, paralelno razmišljam i o nečemu drugom... i to su snovi. A što se tiče onih pravih dok spavam, ja boguhvala ne sanjam, nego spavam snom pravednika.
Carta Canta 2 je Vaš novi ciklus, u oblikovanju papira; otkuda nadahnuće?
Eto, vidite i ta Carta Canta proizlazi iz splitske uzrečice 'Carta canta villan dorme': ono što je na karti to stoji, a seljak spava. Sve što je na karti je dokument, a sve ono drugo i ne postoji. Nadahnuće nikakvo posebno, ja sam na svoj način vezana za materiju, njoj pristupam vrlo iskreno i na prstima, s poštovanjem, pa se sprijateljim. Onda je to medij u kojem se izražavam. Nekada je to bilo tkanje, teatar, sada je to papir, a sutra će to možda biti kamen ili crtež na bijeloj karti. Sve to pretpostavlja uvjete u kojima tog trenutka živim.
Scenografija, kostimografija... više od 120 projekata, kada ste najviše uživali?
Najviše sam uživala radeći u splitskom teatru, kada smo 'radili na entuzijazam', bez sredstava , s velikom vjerom u teatar. Teatar je onda i bio teatar. Nažalost više nije, to je institucija koja gubi svoj smisao... ukoliko teatrolozi i radnici u teatru ne shvate da je to jedna vrsta hrama s rezultatima, a ne s istraživanjima. To je stvar koju čovjek mora razvijati za sebe, oltar jednoga hrama kao što je teatar. Teatar je makinja za rezultate, međutim, tko jednom zagrize tu jabuku, nikada se ne može osloboditi ljubavi prema teatru. To je jedan mali svijet za sebe. U njemu ima svega i daje ogromne mogućnosti u svemu onom što se zove instalacija. To smo mi radili s kulisama splitskog teatra na svakoj predstavi, prema tome teatar u sebi ima sve mogućnosti likovnog izraza, glasa i fizičkog prisustvovanja, dajući pritom svakom ogromne šanse. Nažalost, kako ide vrijeme, taj kriterij se spušta pod nazivom avangarda.
Godine, jesu li prednost ili prepreka umjetniku?
Godine su velika prednost, zato jer imaš iza sebe iskustvo, a ispred sebe veću slobodu izražavanja i manje straha. Jedino što je ono ispred malo kraće nego prije, pa je to ujedno i hendikep. Ali, ja bih rekla da godine služe za dobro.
Što Vas najviše uzbuđuje?
Sve, svaka stvar me može uzbuditi, pa bila to ona gušterica s trapavim prednjim nogama, ili ona dva kosa gore u mojoj šumici, koji se prepotentno svakoga dana javljaju, ili je to žbirac koji me gleda onim svojim očima, izgledom podsjećajući na svemirski brod. Međutim, more je moje najveće uzbuđenje.
Imate li svoje 'kolure'?
Imam, pokazalo se da imam. To su bijela, crna i crvena. Vjerojatno one nose u sebi najviše simbola osnovnog života.
Vaš život je protkan kroz umjetnički rad, komu zahvaljujete te Vaše osobine?
Prvenstveno  mami i papi, a drugo – ja sam dijete grada. Split je grad koji je na svojim leđima, za razliku, boguhvala, od mnogih drugih gradova, proveo onaj rat na najteži mogući način. Vjerojatno je, kad se izašlo iz srušene kuće, bez izgubljenih prijatelja... iz totalne kataklizme, ostalo u meni želje da se to popravi i da život bude opet lijep kao nekada na Matejušci, na Trumbićevoj obali br. 4, u kući mojih roditelja.
Ima li nešto da ste željeli žarko, a da niste krenuli u tu avanturu?
Nema. Ako sam žarko željela, budite uvjereni da sam i krenula u nju, a jesam li stigla... e, to je drugo pitanje.
Koliko je bilo prisutno licemjerje u Vašem životu, kako ste se nosili s tim?
Licemjerje je tako gadna osobina, odnosila sam se s takvom gadljivošću prema njoj da je nisam nikada dodirnula, primirisala, ni vidjela izbliza. Znam da postoji, ali od gađenja se nisam ni približila. Ignoriranje je najbezbolniji način da svu energiju usmjerimo u dobro.
U kojoj fazi života ste najviše uživali?
To je, naravno, vrlo teško reći. Luda od jubavi bila sam za susreta s Hansom Wuttkeom, koji je bio strastveni jedriličar, usto i potpredsjednik Svjetske banke. Živjeli smo u Washingtonu, a kada su htjeli na silu da nastavi novi 4-godišnji mandat, ja sam mu rekla: Promisli na svoj brod Otira. To je australsko urođeničko ime za grupu veselih putnika. Sjetio se svoga Swana, našeg Jadrana i rekao: Hvala, zahvaljujem vam, ali neću produžiti mandat – razlog je jednostavan: hoću jedriti. Ti trenuci s mojim mužem Hansom na jedrilici bili su trenuci najnepomućenije sreće i mira. Ja sam ostavila karijeru i krenula s njim u duboko more, hvalabogu, imali smo dobar vitar u krmu.
Mladi umjetnici... traže li nekakav savjet, pomoć?
Što će njima savjeti, instrukcije i pametovanje kada misle da su najpametniji? Pa, valjda smo tako i mi mislili! Volim osluškivati njihove misli i zapažanja, mladi su revolucionarni, svježi, pa se uz njih i ja osjećam mlađom.
Izložba, što Vam znači?
To se i ja mnogo puta upitam. U prvoj fazi umjetničke karijere, to je bila jedna vrst afirmacije, upozorenje ljudi na postojanje u svijetu umjetnosti. Za to se katkad treba žrtvovati. Ja se sada, kad mi to nije potrebno, pitam što mi sada znači. Vrlo malo, gotovo ništa – ako mi nije zabava, pravi 'divertimenat', jer se onda u to ne bi ni upuštala. Ali taj divertimenat služi barem nečemu, kao mali zastoj da vidiš na jednom mjestu ono što si napravio. Izložba više služi samoj sebi nego prolaznicima, možda se netko od njih tim i obogati, možda netko zadovolji radoznalost, a možda nekoga zaborave za pet minuta. Važnije je ono što čovjek sam sebi stvori, zato je izložba važna.
Tko je najveći manipulator, tko najviše zarađuje, uprihođuje u ime umjetnosti?
O tomu mogu vrlo malo reći, nisam imala posla s galeristima, možda im nisam bila zanimljiva. Moje su stvari eksperimentalnoga tipa, pa su me galeristi tim manje interesirali. Prema tomu, imala sam sreće da nisam imala kontakata, nisam zagazila u maniopulacije, nego imala posla s izuzetno finim i kulturnim direktorima velikih muzeja, ili s mojim prijateljima arhitektima s kojima sam radila na zajedničkim projektima.
Gledajući Vas ovdje u Kolorini, mjestu nestvarnom, kako danas izgleda Vaš život?
Mogu se pohvaliti, vrlo dobro. Oko mene je ono što sam oduvijek željela, ovo malo čudo od moje Kolorine, koje sam svojom rukom svaku stinu namištala, sama ili s meštrima, u vremenu kada je bilo obilje entuzijazma, a malo pinez. Kolorina je stvar ljubavi, stvar intuicije i želje da se prilagodi jedan ambijent ovoj prekrasnoj situaciji. Moram reći da kada bi se češće događali susreti mora, arhitekture, starine i nečije intervencije, da bi za naš Jadran bilo sreće i bilo bi to mnogo bolje. Ovo što se sada događa je strašno, kada još vidim u novinama da država potpomaže izgradnju bazena, barova, umjesto da potpomaže održavanju obale kakva je nekada bila.
Za kraj našeg razgovora – u kojem sam beskrajno uživao – neka poruka…
Rekla sam svakomu, pa ću reći i Vama: čuvajte naše more, čuvajte ovo što imamo. Ono što smo pokvarili zaboravimo, ali spasimo ono što nam je ostalo, a mnogo toga još imamo. Jer, sram nas mora biti koliko god nas ima, da se ova lipota, ovo naše more uništava, za volju profitera jednoga trećerazrednog turizma, od kojeg zapravo nitko nema i neće imati koristi, nego samo sramotu.