splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Velimir Veličković

Vitez crne tinte

Majstor krupnog plana, sposobnog da iz detalja izvuče maksimalnu napetost, već više od pola stoljeća strastveno stvara,

ne bili nam predočio svoje violentno agresivne simbole, žestoke ideje. U svom pariškom ateljeu, Veličković nanosi boje rukom, kistom, razmazujući ih po platnu i stvara iz mašte ono što i ne postoji. Taj „vitez crne tinte sa stotinu nijansi“ uživa u slobodi oblikovanja likovnog izražavanja, a pokretom ruke pokazuje svoje impresivno umijeće, svoje snove. Špilja tame je njegovo kraljevstvo, u kome vlada  tišina,  istinska glazba za oko. Njegova narativna figuracija problematizira mračne strane i različita psihološka stanja uvjetovana ostvarenim, ali i neostvarenim odnosima. Poželimo mu, da sidrište bude što češće ovdje u Dalmaciji, jer bez mirisa i ljepote Mediterana poticaja nema, kao ni iskre da ga navede na stvaranje kreativnijeg.
Arhitekta ste, što vas je odvelo prema slikarstvu?
Studiranje na arhitekturi bi nazvao „međuvrijeme“, nekom vrstom pauze koju sam sebi, u dogovoru s ocem odredio. To koketiranje s arhitekturom prestaje završetkom studija, premda sam ostvario neke suradnje s Duškom Đamonjom i Bogdanom Bogdanovićem, a koje su imali doticaj s arhitekturom. Izlagati sam počeo s 16 godina i taj slikarski put sam sebi zacrtao jako rano. Više sam volio crtati, nauštrb igre s vršnjacima. Taj interes se probudio veoma rano, to je bila pasija koja me još uvijek drži.
Postoji li boja, ton, kolura u koju ste zaljubljeni?
Moja koloristična skala je oduvijek bila ograničena. U jednom kratkom periodu mog početka, crtao sam s temperama dalmatinske pejzaže, pokušavajući prenijeti neko svoje stanje. Stigavši u Pariz, otkrio sam bogatstvo boja i platna, te se okrenuo kolorističnoj fazi. Prije i poslije toga je bilo jako tmurno, sivo, ugušeno. Ta opcija sve ove godine  traje. Crna je moja najdraža boja, smatram je veoma bogatim u svim varijantama. Isključivo crtam crnim tušem u tamnoj dominirajućoj varijanti.
Radite li više slika istovremeno?
Naravno, radeći u tehnici ulja koja nije pogodna za bilo kakvu brzu egzekuciju. Tako da su uvijek par slika pod mojom prismotrom. Hodajući  idem od jedne do druge, pa u nizu kreiram, što mi omogućava jednu vrst kontinuiteta i vezivanja jedne slike za drugu. Premda je svaka slika posebna priča. Ima slika koje su vrlo brzo izišle kompletne, a ima i onih koje se vuku mjesecima i rađaju u velikim bolovima. Ja računam s tim, jer tako i funkcioniram, kada nešto ne ide, onda je tu nož, jer ne dozvoljavam sebi da nešto ostane s čim nisam zadovoljan. Moj najveći neprijatelj su moje loše slike. S druge strane, ne kazujem da su moje slike savršene i perfektne, premda po mom sudu i takvih ima, ali one zadovoljavaju moj kriterij.
Najplodonosniji vaš period je…   
Ima perioda koje ne traju dugo, međutim moj ritam je svakodnevan, tako da su neke situacije ponekad brže, što je uobičajeno. Jako dugo mogu raditi na jednoj slici, što zavisi od teme. Kod mene postoji čitav niz tematskih razdvojenih cjelina koje su jednom crvenom niti povezane. Zato se ne mogu odlučiti za neku najproduktivniju kreativnost. Od 1996 do 2001 godine se stvorio niz velikih formata, i ta „gustina“ mi je draga, premda vrlo mnogo crtam. Crtež je jedna bitna svakodnevna refleksija na ono što vidim, na ono što me okružuje. Naravno da bilo kakvo predstavljanje realistične tendencije je nešto van mog svijeta. Neke teme iz 60-tih su se 90-tih ponovno pojavile, a ta veza je izvedena drugačije, s drugim načinom pristupa egzekucije, potpuno spontano. Crtež vuče crtež, slika vuče sliku, i ti mostovi koji se uspostavljaju imaju svoju priču. Uzbudljivo je crtati, osim toga i atraktivno, ta neizvjesnost u startu kad napadam tu površinu. To je jedna vrst agresije koju realiziram četkom i rukom koju često koristim. Ono što uradim, meni se vrača, a to je put od akcije do reakcije u mojoj kreativnosti.
Sjećate li se vaše prve izložbe, kakav je bio tadašnji naboj?
Ja sam uletio u toj borbi za svoje mjesto pod suncem s velikim ambicijama, možda čak i bolesnim. Uz rad, ambicija je neophodna, a te 1951 godine sam se kao dječak u kratkim hlačama prokrijumčario. Bilo je veliko uzbuđenje naći se s ljudima, koji u povijesnom kontekstu su imali mjesto u likovnoj umjetnosti tadašnje Srbije. Mojoj sreći nije bilo kraja, te slike su bile jako koloristične, nacrtane tempera bojama. I upravo taj kolorit koji se tu pojavio je nešto jako daleko. Bio je to crv koji se uvukao, ali brzo sam se okrenuo svojim simbolima, gradeći karijeru sve do danas.
Što je važno kada se predstavljate publici?
Izložba je ambiciozan projekt, nemam formulu, jer one prve predstave iz 60-tih godina nisam osjetio strah ili sumnju. Nikada, bez lažne skromnosti nisam imao problem predstavljati se publici. U toj raznolikosti uspjeha, uz trud, nisam imao neke velike uzbuđenosti, a kako je vrijeme teklo (danas mi je ovo 350 izložba), ipak nije postala rutina. Nekoliko izložbi izdvajam, Bijenale u Parizu 1965 godine, kada sam dobio nagradu koja je ubrzala moj dolazak u taj grad, te izložba „Rane“ 1999 godine, također u Parizu u „Fondaciji Comprim“ koja je bila posvećena „mojoj zemlji koja više ne postoji“. Dolazim iz jedne frankofilske obitelji, tako da je moguća destinacija bila samo Pariz. Danas je to stalan boravak s francuskom putovnicom, a mogućnost neuspjelog početka koji se mogao dogoditi u neku vrst povratka, kod mene nije bilo sumnji. Taj moj ambiciozan rad je bio profesionalan od samog starta, premda i da nisam uspio, ne bi bila katastrofa za moj moral i rad.
Slikanje, da li je to posao ili inspiracija?
U inspiraciju ne vjerujem, to je jedan svakodnevan proces u kojem ste potpuno aktivni, gradeći ono što posjedujete. Te „baze“ koje su stvorene u meni, čine ono što jesam u slikarskom svijetu, da me se može prepoznati i odrediti moju vrijednost. Ima dana kada funkcioniram, a ima i onih kada šepam i ne mogu doći do pravog rješenja.
Slikate li isključivo u svom pariškom ateljeu?
Da, bilo je rijetkih situacija na papiru ili crtežu, tako da sa svojim “igračkama“ baratam u svom ateljeu. Od mog ulaska u atelje muzika je prisutna, slušam sve od klasike do jazza, i to je neka pozadina koja je prisutna dok stvaram.
Radeći kao profesor na pariškoj Akademiji, kako bi ste prepoznali talent?
Direktor pariške Akademije me pozvao znajući da nemam u tom dijelu posla nikakvog iskustva. Njegova upornost je urodila plodom i taj pritisak  je bio toliki da sam jednostavno htio vidjeti sebe u tom obliku. Došavši za „šefa ateljea za crtež“ u jednoj atmosferi, našao sam se okružen mladima s kojima sam isključivo vodio dijalog, želeći uvijek pronaći klicu originalnosti. Većinom bi to bio neki mali rad koji bi se kasnije razvio. Pedagoški princip koji sam primjenjivao, neskromno u tih 18 godina nisam imao neuspješnog diplomca, jer su bili s moje strane jako dobro pripremljeni. Raštrkali su se kao rakova djeca po svijetu, ali činim napor da sa svima imam jako dobar kontakt. Često odlazim na Akademiju, špijuniram, gledam što su novog donijeli ti mladi, i to je moj veliki slatki užitak.   
Koliko ste tinte udahnuli u atmosferi radionice Krste Hegedušića?
Na jednoj izložbi sam vidio radove te radionice i poželio biti dio nje. Uslove u stanu mojih roditelja nisam imao, pa sam napisao pismo Krsti sa željom da dođem, a on mi je odmah odgovorio da dođem  i ostanem koliko hoću. „Znam što radite“, jer je bio jako radoznala  osoba, širokog obrazovanja, upoznat sa svime što se događalo na likovnoj ex jugo sceni. Usto je postojala želja da izađem iz porodičnog okruženja, te se posvetim isključivo slikarstvu. I tako sam se u toj radionici jako ambiciozno instalirao u božanstvenoj atmosferi, slobodan da radim što hoću, tako da je taj period od godinu dana bio za mene jako važan u mojoj nadogradnji. Ostalo je par djela koji su mi i danas jako bitni, i s kojima i danas kada su retrospektivne izložbe u pitanju izlažem. Krsto se apsolutno nije miješao u rad, pritom sam imao njegovu punu podršku. Hlebinski bi me potapšao po ramenu i izustio „Dobro vam je to, jebo vas Bog“. Nakon toga sam dobio nagradu na „Bijenale mladih“ u Rijeci, što je bio definitivno dobar vjetar u leđa. I tako je krenula moja internacionalna avantura u Sao Paolo, Pariz…  
S obzirom na tematiku vaših slika, što je inspiracija?
Teško je to odrediti, definirati, vjerojatno su korijeni u uspomenama. Ja sam ratno dijete, u meni su dijelovi života koji nisu bili baš ružičasti, pa se u mojim počecima tematika i simboli gramatičkim i violentnim bili agresivni. Taj način pristupa života i smrti se nije ni do danas  promijenio, a početna priča i danas traje u različitim epizodama s različitim promjenama u pristupu crtežu i slici, tako da sve ono što je iza mene je jedna konzekventna i koherentna cjelina.  
Imate li u vidu neke nove eksperimente, možda faza „morski opus“?
Teško, moje slike imaju promjene, jedna tema vuče drugu, tako da nemam posebnih planova i strategija. Svaka slika je povod za onu slijedeću. Slušajući svoj senzibilitet, moglo bi se desiti nekakvo skretanje koje je bilo u nekim fazama „razvoja“ i koje su uočljive. Morski opus je meni stran, tako da ovo malo vremena što mi je ostalo, očekujem od sebe da i dalje budem svoj.
Vaše slike su na odličnoj cijeni, materijalizam - što vam znači?
Materijalna baza je važan faktor, jer je ovo skup posao. Pitanje koliko je drugim neophodan, meni jest. Od trenutka kada imate sredstva za normalan život, to je već mirakul. Ta osnovica vašeg kreativnog posla je neophodna, i to je povezano za izlagačke aktivnosti, te suradnja s galerijama. Što se tiče cijene, one se formiraju spontano, ljudi prate i nesvjesno ta zainteresiranost povećava ugled, pa i cijenu slika. Ima veoma mnogo špekulacija i lopovluka, na neki način i stvaranja zvijezda u likovnom miljeu, a vrijeme pokaže tko zaslužuje tu biti. Ljudi koji imaju važnu ulogu u tom poslu, na neki način kroje sudbine i onih koji su na visokim, ali i niskim cijenama. Od momenta kada uspijete da živite od svog rada, e to je već nešto veliko. Kod mene se dogodilo nešto lijepo, jer ja ne idem K, nego puštam da dođu K meni. Ono što je bitno, da imam godišnje nekoliko izložbi, gdje se formiraju cijene u dogovoru sa mnom. Suradnja s galerijama je neophodna, jer danas u ovom kapitalističkom svijetu ne možete ništa sami.   
Koja je vaša pozicija unutar suvremene umjetnosti?
To nije pitanje za mene, već za one koji sude, sebe vidim u određenom kontekstu onoga što bi moglo široko da se nazove figuracija. To je jedna disciplina, kategorija kojoj pripadam, tako da prije svega ta priča o poziciji i mojem mjestu u tom svijetu je povezano za određeni broj aktivnosti koje su galerijske i muzejske, te broj publikacija koje su vam posvećene. Suma tih elemenata na neki način vas mogu situirati u jedan određeni kontekst onoga, što se danas radi. Apsolutno sam zadovoljan smještajem u anketama, ipak ono što mi je bitno, da sam prisutan na likovnoj sceni i da me štuju.
Čuvate li ljubomorno neke svoje radove i koliko još ima tinte u Vama?
Čuvam svakako, iz svake faze sam sačuvao neke, pritom mislim da sam napravio reprezentativan izbor, tako da ih koristim pri retrospektivnim izložbama. Naravno, bitno je da imam jednu jezgru, jer su neki radovi nepovratno otišli. Što se tiče „tinte u meni“, imam ju i višak, nadam se da ću u ovo malo vremena znati je dobro iskoristiti. Na neki način ne vidim razliku mene kao 20 godišnjaka i sada s nepunih 80, jer energije i ambicije imam na pretek.