splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Emil Tedeschi

UVIJEK OPTIMIST

Na čelu jedne od vodećih prehrambenih kompanija u regiji, Atlantic Grupe, nalazi se uspješan poslovni čovjek,

koji je ujedno i vlasnik košarkaškog kluba Cedevita, potpredsjednik Nadzornog odbora RTL-a, počasni konzul Irske u Hrvatskoj, član Young Global Leadersa pri World Economic Forumu, te član Business Advisory Council for South East Europe. Iako je danas u modernom vremenu ljudskog egoizma bitno imati, a ne biti, za našeg bi se sugovornika moglo reći da svojim radom, civilizacijskim ophođenjem, te ljubavi koju gaji prema sportu i glazbi čini upravo suprotno.
Vaša kompanija Atlantic Grupa stalno bilježi rast, u čemu je tajna?
Prije svega imamo vrlo kvalitetan tim, te izvanredne proizvode koji su prepoznatljivi na tržištu, a neki od njih imaju i jak internacionalni potencijal. Uvijek je 10 % talent, a 90 % puno rada, uz malo sreće. Mene ne iznenađuje taj rast i uspjeh jer zaista kvalitetno radimo i to se mora vratiti. Ako pogledate koliko je kompanija napravila u zadnjih pet godina, pa kad se vratimo još malo unatrag i vidimo kako smo krenuli, onda je taj rezultat hvale vrijedan. Isto tako je važan i odnos s poslovnim partnerima. Da bi uspjeli morate ostvariti dobru suradnju s kupcima, dobavljačima, ali i s cijelom društvenom zajednicom. S jedne strane su to vaši potrošači, konzumenti, a s druge strane, u širem smislu, svi građani. Ako jedan ima kuću od kamena, a ostali od drva, taj nikada neće biti sretan jer će u jednom trenutku svi početi nabacivati blato na tu kamenu kuću.  
Koji je bio Vaš strateški potez?
Nije to bio samo jedan potez. Mi smo izuzetno fokusirana kompanija koja se početkom 1991. godine opredijelila za distribuciju jakih brendova, a zatim je širila paletu srednjih proizvoda. Početkom 2000. godine počeli smo razvijati segment vlastitih proizvoda s Cedevitom. Danas smo kompleksna organizacija koja je i dalje fokusirana na razvoj visokog stupnja kompetencije u onim segmentima čime se bavi. Integracijom Kolinske smo na neki način postali jednako snažan i respektabilan sustav na svim tržištima jugoistočne Europe. U odnosu na neke druge kompanije, mi neprestano rastemo. Rekao bih da ćete rijetko naći kompaniju koja ima jednaku snagu u Sloveniji, Makedoniji, BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Na tim tržištima smo promatrani kao lokalna kompanija, iako imamo izvorište u Hrvatskoj. U Rusiji i Ukrajini smo u sektoru žitarica među tri najznačajnije kompanije. Najveći smo proizvođač kave u regiji, a usudio bih se reći da smo najznačajniji proizvođač delikatesnih namaza u Europi… Spajanje Atlantic Grupe i Kolinske dovelo nam je jaku prisutnost u Srbiji i Sloveniji i, sa strateške pozicije, to je bio pravi potez. Mi smo napravili i neke loše poteze jer samo u holivudskim filmovima nitko ne griješi.
Kako vidite budućnost kompanije?
Plan i vizija Atlantic Grupe sljedećih pet godina bit će značajno veća ako govorimo o ukupnim primanjima, o broju zaposlenih. To uopće nije sporno. Rekao bih da ćemo ostati dovoljno mala, ali kreativna kompanija zadovoljna međusobnim radom i stvaranjem osjećaja pripadnosti. Vrlo je važno za državu da nas ne sputava birokracijom. Danas u kompaniji radi pet tisuća ljudi u dvanaest zemalja, i u sljedećih pet godina mi ćemo prijeći milijardu eura ukupnih prihoda. Moramo biti svjesni da smo u Hrvatskoj, pa i u regiji, jedan od najvećih sustava, ali u globalnim razmjerima, mi smo mala kompanija. Ono što vam sigurno ne mogu reći, a to je da li ćemo akvizirati, koga kupiti ili se s kim spojiti, pa pritom ne treba ni očekivati bitno širenje proizvodnog portfelja. Neki dan se netko našalio, te nas nazvao mali jugoistočni Nestlé, koji je najveći svjetski proizvođač hrane. Mi smo najveći proizvođač kave u regiji, veći nego drugi i treći zajedno. Drugi smo proizvođač konditorskih proizvoda, a usudio bih se ponovo reći da smo najznačajniji proizvođač namaza u Europi. Naša Argeta je svjetski proizvod. U kategoriji pića smo važan igrač, u Rusiji i Ukrajini smo u dijelu žitarica u segmentu dječje hrane jedan od tri najveća igrača… Možda ćemo portfelj malo sužavati, fokusirati se u onom segmentu koji će dugoročno biti održiviji i profitabilniji. Nedavno ste svjedočili da je Atlantic Grupa širila distribucijski portfelj potpisavši dugoročni ugovor s Unileverom za ekskluzivnu prodaju u Hrvatskoj i Sloveniji u njihovom segmentu proizvoda. To je za nas izuzetno važno zato što je Unilever jedna od tri najveće multinacionalne kompanije u prodaji robe široke proizvodnje zajedno s Nestléom, PMG-om, Pepsijem i Coca-Colom. To pokazuje naš smjer razvoja. Važno je zadržati taj duh Atlantica i spoznaju da smo u globalnom svijetu relativno mali. Međutim, naša komparativna prednost je da možemo biti fleksibilni i gađati one niše - segmente, koje donose produktivnost u odnosu na gigante.
Često je Vaš duh prema krizi dosta pozitivan i ukazujete na optimizam. Koja su Vaša razmišljanja o ekonomiji u regiji?
Po prirodi sam veliki optimist. Teško je baviti se poduzetništvom, a da ne postoji stav i vjera da se nešto napravi. Bio bi to Sizifov posao ako unaprijed ulazite u tržišnu utakmicu za koju smatrate da ćete je izgubiti i da to što radite nema perspektive. Kriza je prilika za kvalitetne, dobre i stabilne zato što u krizi puno poslovnih subjekata nestaje, ulaze u poslovne probleme i tako postaju potencijalne mete. Današnja pregrupiranja na globalnoj sceni su takva. Uzmite naš primjer: da nije ove krize koja je šira od same regije, i da u Sloveniji Istrabenz nisu bili u takvim financijskim problemima, oni nikada ne bi prodali Kolinsku. A mi ne bismo bili u mogućnosti kupiti takvu kompaniju. S druge strane bilo je 55 ponuđača koji su se natjecali, 33 financijska i 22 strateško-industrijska. U jednoj takvoj otvorenoj utakmici bili smo najbolji. Ali da ponovim, da nije bilo krize ne bi mogli ni sjesti za stol i pregovarati. Pa ipak to nije nužno ohrabrenje onima koji će ovo čitati i onima koji su pogođeni krizom. Za one koji nešto znaju i koji su spremni jako puno raditi, za njih uvijek postoji prilika. Što je alternativa? Sjediti i plakati. Situacija u regiji nije sjajna, poprilično je ekonomski loša, međutim ona ima prostornog potencijala. Mislim na ljepotu prirodnih resursa, položaj, pogotovo na obali i otocima, kao i u zaleđu. Pitanje dana je kada će lokacije poput Dalmatinske zagore buknuti. Pogledajte Sardiniju gdje su sagrađene najskuplje i najkvalitetnije vile, pa francusku Provansu. Nije samo more naša jedina atrakcija. Regija ima velikih energetskih potencijala, hidropotencijale, vjetar i sunce. Još uvijek postoji, ne kao 90-ih godina tradicija industrijske proizvodnje gdje regija može napraviti iskorak i biti konkurentna. Isto tako vidimo da u određenim industrijama, prije svega u industriji softvera, naši mladi inženjeri uspijevaju napraviti dobar proizvod i to plasirati. Zbog toga ne moraju nužno seliti iz regije. S druge strane, imamo mala poduzeća klasičnog tipa male proizvodnje koja traže klastersko udruživanje, traže veliku industriju na koju se mogu nasloniti. Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori nedostaje velikih poduzeća i sustava koji bi mogli biti jaki igrači. Teško je malim firmama s 12, 20 ili 30 zaposlenih konkurirati  za neki posao u Austriji ili Njemačkoj. Nedavno sam saznao koliko ima malih proizvođača u autoindustriji, u Hrvatskoj. Od izrade stakla u Lipiku, do ručno šivanih navlaka za najskuplja auta. Nije komparativna prednost jeftina radna snaga, već naše znanje po strogim standardima koje će naći put. Loše je što mi nemamo velikih sustava.
U kojoj fazi posla doživljavate najveću strast?
Sigurno u nečemu što se zove razvoj - stvaranje nove kvalitete. Kad mogu birati između svakodnevne rutine posla i novih stvari, naravno da me te nove stvari vesele. Isto tako najviše strasti osjetim u interakciji s ljudima. Volim timski rad, to je nešto što me oduvijek zanimalo. Povlačim paralelu sa sportom, uvijek su me zanimali timski sportovi, npr. košarka. Što možeš sam napraviti za grupu i kako možeš to oplemeniti. Voditi kompaniju kao što je Atlantic, nema tu puno biranja. Važno je da sam uistinu 'duboko unutra', u protivnom se odmah vidi u rezultatu. Na tom meniju ima obaveznih likova, ali postoje i stvari i jela koja me više vesele.
Koji Vas ljudi posebno impresioniraju?
Impresioniraju me ljudi koji su svestrani, ali bilo bi nepravedno danas tražiti renesansnog tipa koji se razumije u sve. Važan trenutak traži često maksimalnu specijalizaciju. Uživam biti u društvu ljudi koji imaju širinu i ne pokušavaju idealizirati stvari, koji su suptilni. Prije svega mi imponira znanje, poštenje i etičnost. Ta različitost u ljudima je bogatstvo. Nemam prototip čovjeka da kažem ovakav i nikako drugačiji. U čovjeku pojedincu pokušavam pronaći ono što je kvalitetno i to konzumirati, uživati u tom dijelu. Nitko nije idealan. Superman ne postoji.
Kakav je svijet biznismena iza kulise?
U principu taj svijet ne treba mistificirati, naravno da svi volimo gledati filmove kao što su Wall Street, ali ipak su neke stvari bitno prenaglašene. Nema tu velikih tajni, ima u određenim trenucima stvari koji samo vi vidite. Ne bi bilo fer, ni etički pričati o osjećajima poslovnih partnera, o motivima… Biznis nije kazalište, predstava za publiku. Često potrošač vidi samo proizvod i ne sluti koliko je truda, specijalista bilo uključeno u taj proizvod ne bi li bio tako kvalitetan. Vaše su impresije kao kupca da taj proizvod mora upravo tako izgledati, a ako odstupa od te kvalitete vi ćete odustati od kupnje. Stotine stručnjaka radi posao koje kupac nikada ne vidi: oni koji nabavljaju sirovinu, razvijaju proizvod, rade u proizvodnji… Puno truda, skica, nerealiziranih stvari, kao i u svakom poslu. Umjetnici su možda izuzeti iz tog svijeta, zbog slobode izražavanja…
Malo o Vašoj svestranosti i ulaganju u sport…
U košarkaškom klubu Cedevita djelujemo, u najmanju ruku, na dvije sfere – jedna je ona koju ljudi najčešće doživljavaju, a to je seniorska profesionalna ekipa kojoj smo glavni sponzor i nositelj tog projekta. Koliko su ti momci i trener uspješni ovisi o njima. Ove godine smo izuzetno dobri, pomladili smo tim, smanjili budžet za 40 % i potpisali ugovor s najboljim trenerom na ovim prostorima. Imamo odličan omjer u Regionalnoj ligi (iza C. Zvijezde smo), a u Euro kupu dobro stojimo i u igri smo da budemo među 16 najboljih. S te strane je ova sezona puno bolja od prethodne i atmosfera je zdravija. Najgledanija smo momčad koja igra u gostima, što je veliki kompliment. Nemamo kao klub tradiciju, ali želimo stvoriti naviku Zagrepčana da nas dolaze gledati. Druga sfera je ona u kojoj se ponašamo kao društveno odgovorna kompanija. Uložili smo u Dom košarke Cedevita puno novaca. Stotine mladih od 5-18 godina svaki dan trenira, uz deset trenera, i danas imamo najjaču školu košarke u regiji. To ne promatramo kao biznis, već kao vraćanje ostvarenog profita društvu, jer smo makli s ulice mlade ljude i usmjerili ih prema sportu i timskom radu. Ne mislim da će oni tako biti bolji ljudi, međutim pojavit će se neki klinac koji će sigurno postati vrhunski profesionalan košarkaš i krenuti u NBA, pa će i klub profitirati. Obavezno dva puta tjedno igram na dva koša i to mi je izuzetno važno – i zbog druženja i zbog kontinuiteta. Istu strast doživljavam kod puštanja glazbe. Ljubav prema glazbi kod mene je na n-tu potenciju. Tome sam posvećen do kraja i tih šest-sedam puta godišnje uživam do neba.
Imate li političkih ambicija?
Nemam onih političkih ambicija koje se podrazumijevaju. Nikada nisam bio u niti jednoj političkoj stranci, iako su me sve značajnije stranke pozivale na ovakav ili onakav angažman. Mislim da svojim djelovanjem, otvorenošću i nastupom prema medijima zadovoljavam, jer je to moja obaveza kao kormilara kompanije, ali i kao građanina zato što govorim o vrijednostima koje su, po mojim kriterijima, bitne. Možda na moja istupanja javnost gleda kao na poslovnog čovjeka koji se dotiče 'važnih tema' i iznosi neke stavove, kao na neku pripremu za ulazak u politiku. Jasno tvrdim da nemam političkih ambicija i da me politička struktura ne zanima.
Gdje volite da Vam misli vrludaju?
Tko ih može kontrolirati, najbolje je kada radim i kada sam potpuno tome posvećen. Nekada misli odu s teme, pogotovo ako sam umoran i zaspem. Živim i volim ovo što radim. Moja teza je, a to i studentima govorim kada me pozovu da održim neko predavanje, da postoji sintagma koje se zove slobodno vrijeme i što je ono suprotno tome. Meni je teško čuti kada mi klijent kaže da jedva čeka petak, ne bi li uhvatio malo slobodnog vremena. Ljudi koji tako osjećaju su stvarno zarobljeni onim čime se bave. Velika stvar je raditi ono što voliš, da ne doživljavaš posao kao rob. S druge strane volim ljude koji imaju različite interese. Kada bi posao bio jedini interes, rekao bih da je to tragedija. U onom dijelu dana kada se ne bavim poslom, moje vrijeme je slobodno za sve aktivnosti koje me vesele i čine sretnim.
Gdje je Dalmacija u Vašim koordinatama?
Javno sam izrazio da sam Zagrepčanin korčulanskih korijena i stvarno se osjećam purgerom. Kod nas kažu: od tamo si odakle ti je žena. Drugo, u Zagreb sam došao s deset godina i ovaj me grad izvanredno primio, prigrlio. Loših misli prema Dalmaciji nemam, dapače, jako sam vezan za nju preko Hvara gdje provodim dosta vremena. Korčula za mene ima jednu tradicijsku emociju korijena. Međutim, otkada su mi umrli nona i nono, nisam više vezan za taj lokalitet. Ono što mene uvijek žalosti, ne samo u Dalmaciji, je neiskorišteni potencijal. Isto tako sam u sukobu s mentalitetom, s tim što ne volim stereotipe i razmišljanja o Dalmatincu kao lijenom čovjeku jer to nije istina. Moje pretke i roditelje nisam nikada tako doživljavao. Činjenica je da cijela ova tranzicija nije bila sretna za Dalmaciju. S jedne strane industrija je na koljenima i samo mali dio nje radi, a s druge strane turizam ne može kompenzirati kompletnu potrebu. Veseli me što određeni segmenti Dalmacije poprimaju obrise puta prema onom razvoju u kojem ide Istra, da se poštuje regulativa, a ono što je devastirano je otišlo u nepovrat. Navrle su mi suze na oči kad sam vidio kako je izgledala Dalmacija na fotografijama 20-ih, 30-ih, 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća. Broj stanovnika se nije povećao, a nisu se značajnije povećali ni turistički kapaciteti. Taj prostor je prilično devastiran i ova legalizacija pokazuje da će proći bolje oni koji su radili zlo. Smatram da određene karcinome na našoj obali apsolutno treba odrezati, tako da se odrede zone posebnog interesa. Stara ideja je cijelu Hrvatsku pretvoriti u nacionalni park. Puno njih to ne bi dozvolilo, zato što bi takav regulirani prostor bio teže utrživ. Nitko ne govori da bi bio vredniji. Moje misli idu u pravcu poštovanja prirode i ponašanja po civilizacijskim pravilima kako bi cjelokupna vrijednost naše djedovine išla gore, ali to je ipak malo previše realistički.

Kriza je prilika za kvalitetne, dobre i stabilne poslovne subjekte
Kod ljudi volim znanje, poštenje i etičnost, ali nitko nije idealan
Važno je raditi ono što voliš, a da posao ne doživljavaš kao rob
Ono što me u našoj zemlji žalosti je neiskorišten potencijal

Veljača, 2014.