splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Arsen Dedić

Arsen Dedić

Akademski težak

Književnik, pjesnik, kantautor, flautist, tekstopisac i aranžer, otkrio nam je djelić svoje tajanstvene središnje misli.

Tjerajući nas istovremeno u smijeh i suze, donosimo razgovor o ljubavi, životu, bolesti, ljepoti, i ‘arsenu’ za kraj...  Pa neka mu njegova balanca života bude slaja od meda, a kuća puna svitla i ljudi koje voli.
Kakvo vam je danas zdravlje?
Ne mogu se previše pohvaliti, toliko je prešlo preko mene. Prvi put sam počeo bolovati s trideset godina (1968. godine), nakon povratka iz Rio de Janeira s jednog festivala, gdje sam drugovao s prekrasnim i najboljim ljudima tog vremena iz domene ozbiljne glazbe. Upoznao sam i jednu od najljepših žena tog vremena Francois Zardi, velikog skladatelja Elmera Bernsteina s kojim sam se nevjerojatno zbližio, kao i sa svim autorima bosse nove… Tamo sam nešto i zaradio i tu je sve počelo, samo se nizalo, mogu reći do ovih dana. Nikada me bolest nije u tolikoj mjeri opteretila da nisam mogao raditi, pisati, skladati. Čak i kada sam bio u Padovi na transplantaciji jetre prije jedanaest godina, u tom stanju sam napisao knjigu ‘Padova’, koja je mojoj Gabi jedna od najdražih knjiga, pa skoro i meni. Mislim da je bila i nagrađivana. Prema tome, sve ovisi o tome kako primiš život i bolest. Nedavno je baš bila na televiziji naša dobra liječnica Sršen, pa je govorila o tom dvojstvu što se nalazi između ljudskog tijela i ljudske duše. Tu treba smjestiti sebe, podnositi i jedno i drugo, da jedno ne ugrozi drugo, ni drugo ono prvo.
Što se sve može dogoditi od ‘lošeg vina’?
Ima ljudi koji nikada nisu pili, a ima i onih drugih. Ovisi samo na koji način piješ. Ja u životu ne mogu reći da sam izbjegavao alkohol, da nisam pio, naravno umjereno. Kod kuće nemam nikakvog žestokog alkohola, ali, naravno, uz objede imamo vino koje se ponekad popije. I moja Gabi ponekad popije, ovisi sve o mjeri. Kada sam išao u Padovu na transplantaciju jetre, mislili su svi da je to zbog alkohola. Ma ne, bilo je, vjerovali ili ne, zbog trovanja hranom. Dakle, nisam protiv toga da se pije, ovisi o tvojoj svijesti u kolikoj mjeri ga koristiš. Ako je red da popiješ po litre, ne znači da ćeš popiti litru i pol. Prema tome, nisam protiv alkohola u toj mjeri ako ga trezveno konzumiraš. Neki su govorili, Arsen je pio, a tko bi napisao glazbu za stotinjak filmova, sto i pedeset kazališnih predstava, knjiga, pjesama… Toliko bolovanja, dvoje djece, dvije unuke, preko četrdeset godina lijepog braka, tko bi to napravio da je pio u toj mjeri u kojoj su meni pripisivali.
Radili ste glazbu za dječji mjuzikl ‘Petar Pan’. Koliko je on danas u vama?
Puno sam pisao za djecu, dva puta glazbu za ‘Petra Pana’. Jedan se izvodio u Osijeku s izvanrednim uspjehom, ovaj drugi je režirao Slovenac Waltl, i kada je bilo gotovo, negdje se nismo našli i razišli smo se. Volim raditi za djecu, ta prekrasna sanjarija me uvijek vodi u neki novi svijet. Uvijek kažem ‘djeca su svijet kakav bi mogao biti’, zato ponekad odbijam odrasti. A ja imam svoju unuku A i svoju unuku B, jedna je Lu, a druga Ema. Na moju neizmjernu žalost, ova druga će uskoro otići u Ameriku.
Gdje je danas vaš ‘tihi obrt’?
Tihi obrt mi je jedna od najdražih ploča, to je ono što bi rekli ‘raditi u fušu’. Koliko god da sam strog u ocjenjivanju tuđeg rada, toliko sam strog i prema svom. Volim ponekad reći da sam ja pjesnik u fušu - to je takozvani tihi obrt.
Za čim čeznete?
Čeznem samo o onom što bi se građanski reklo: Bože zdravlja. Jer zdravlje osigurava i ono drugo, osigurava tvoje duševno stanje (u zdravom tijelu zdrav duh), to je važnije nego u zdravom duhu zdravo tijelo, da bih mogao opsluživati svoju obitelj, svoju milu Gabi, koja isto nije u jednostavnom zdravstvenom stanju, ali krpamo se jedno uz drugo. Držimo se za ruke i pomažemo si od rane zore. Ono kad počne jutro i ta stravična proizvodnja sebe, hodati, dovesti se u jedno pojavno stanje… da bih još mogao biti obitelji na usluzi i daj Bože jednog drugog vremena, gdje bi mi unuke i moje dvoje djece živjeli u jednom sretnijem vremenu. Jer danas nije sretno vrijeme. Čitam da Hrvatska, ako želi da se spasi, mora uvesti 350 tisuća mladih, jer toliko je malo rađanja, a mnogo umiranja. Na to jednostavno ne pristajem. Dakle, moja želja je da to ne bude tako, i da djeca žive u jednoj sigurnosti u kojoj nema nikakve ratne opasnosti ni napetosti, a koja se opet budi oko nas. Osim toga, još jedna stvar koju neću prešutjeti, a to je jedna netolerancija, koja se banalno na televiziji zove govor mržnje. Postoji mržnja prema sebi i prema svemu što je drugačije. Ja na to ne pristajem. U Americi sam naučio, kada sam boravio prvi put, rečenicu: Ne pitaj ga koje je vjere, za koga glasuje, koliko zarađuje, i tvoja sloboda seže do moje slobode. I dotud sam stigao i ja.
Malo o vašoj družici Gabi i vaših četrdesetak i više godina zajedništva…     
Pa prijatelji smo oduvijek, počeo sam malo onako udvarati se kada je imala 23 a ja 21 godinu. Zanimljivo, prvi tekst koji sam napravio je bio prevedeni Gershwin, a pjesma se zvala ‘Netko bdije nada mnom’. Zamisli ti to, bio je to naslov mog prvog teksta koji sam napisao za nju. Ispalo je da smo zajedno do današnjeg dana i da netko bdije nada mnom sve to vrijeme. A taj tko bdije je Gabrijela Novak, Reiman, rođena Berlinka, Pruskinja, protestantica… mi jednostavno biološki pripadamo. Bog je tako odredio, a ja sam znao da mi je ona ‘namrijeta’. Nisam ja bio naivan u životu, konačno ja sam njoj treći suprug, a ona meni druga žena, ali bili smo suđeni, osuđeni jedno na drugo. Ali, uvijek joj kažem, dao Bog da živiš duže od mene, da ja odem prije, nemojte mi nikakve svetkovine priređivati, neka dođu najuži ili nitko, nemojte mi pjevati ni recitirati, nego me samo spalite i stavite sve u jednu ‘teću’. Nemojte to držati gore na groblju, nego u špajzu, smočnici ili kamarinu. Tamo gdje na polici ili stalaži stoji cukar, sol, papar, ulje, da stojim i ja. Da me uvijek mogu vidjeti moja djeca. E, to bi mi bilo najmilije.
Što vas čini sretnim?
Što mi snage da (zapjevao) čini me sretnim - kada imamo nedjeljni objed. To zna i ovaj prostor u Esplanadi, u kojem sjedim skoro pedeset godina. Gabi je ‘par excellence’ kuharica, a ja sam žrtva jer malo jedem, a onda opet prisiljavam se da ne ponizim njenu najveću namjeru. Moja najveća radost je kada na moja vrata dođe moja Lu, rjeđe, nažalost, moja Ema koja živi pored Primoštena. Genijalno je što je moja kći Sandra, nakon 23 godine življenja u Americi i Hollywooda gdje ima kuću, došla roditi u mom Šibeniku. Kada mi dođe Lu na vrata, to je moja svjetlost i zora. Sada čitam knjigu do koje sam došao preko neke staretinarnice, velikog pjesnika Guillaumea Apollinairea ‘Pjesma za Lu’ i ‘Pismo za Lu’. Pjesnik je bio posebna osoba, izvanbračno dijete poljske grofice Kostrowitzky i jednog pape, smrtno zaljubljenog za vrijeme francusko-pruskog rata, i njoj je slao pjesme i pisma, a ona je bila, oprosti mi Bože na izrazu - kurbača. Fenomenalna knjiga.
Volite ponekad uzeti i kist, zapravo ste u Zagreb i došli studirati slikarstvo?
U mladosti sam se dosta bavio slikarstvom, a i sad ponekad, što bi Francuzi rekli, ‘slikam nedjeljno slikarstvo’. Nemam tu vrlinu ni obrazovanje, imao sam u Šibeniku prof. Jankovića koji je volio to što sam radio. Imali smo čak i jednu zajedničku izložbu, i on je bio uvjeren da odlazim u Zagreb na studij slikarstva. Ali, bile su tad druge okolnosti, pa sam upisao pravo jer su roditelji htjeli da studiram nešto ozbiljno. A ja sam ponovno diplomirao srednju muzičku školu da se što bolje pripremim za Akademiju, koju sam diplomirao 1964. godine. I u svim tim okolnostima postao sam nedjeljni slikar koji napravi ponekad nešto, čak sam bio pozvan na izložbu najboljih hrvatskih akvarelista. Slikali smo na Savi, te slike držim kod kuće, ali Gabi ne da da izađu iz kuće. Jednom sam dao slike za izložbu, jednu je uzeo muzej, drugu su otuđili, a treću sam dobio natrag. Ostalo je meni drago sjećanje. Gabi je bila izvanredna slikarica, završila je školu primijenjene umjetnosti, a radila je kod oskarovca Vukotića. Radila je čak i scenografije za crtane filmove, sve do trenutka kada je Adamič čuo njezin glas koji ona daje crtanim figurama. I tako je prvi put pjevala u Ljubljanskoj filharmoniji. Čudni su putovi u životu. Bilo mi je ‘namrijeto da budemo zajednička igra’.
Što vam je sada na duši?
Zdravlje me osobito ne služi, radnih ponuda imam napretek, ali vidim da priču polako privodim kraju. Nekoliko je razloga, zdravlje me ne služi u mjeri, a dođe i do zamora materijala, a pomalo i gubim razum. Bio sam do granica Kine, na Kavkazu, obišao cijelu Europu, bio u Africi, Americi, na Cipru… Zadovoljio sam te potrebe, radio sam koncert 18 puta u Olympia Hallu u Parizu, nema toga što bi me fasciniralo. Želja mi je da Matija funkcionira jer je prekrasan pijanist, najviša klasa. A Gabi nas drži na otoku, na okupu. Ona je taj obiteljski stožer i dao Bog da nas drži ovakve kakvi jesmo.