splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Josip Paladino

Sritan čovik

Razgovor s prof. Josipom Paladinom dugo je dogovaran, pa odgađan, a razlog  je mnoštvo obaveza i nepredvidljivih okolnosti.

Isplatilo se čekati, susret se  napokon upriličio u Maslinici, na otoku Šolti, jednog pred božićnog jutra, u stoljetnu kamenu kuću svojih predaka, uz materinu čikaru crne kave i neizostavna dva španjuleta. Ovaj jednostavan i sritan čovik, tog je jutra, bez zvonjave mobitela i  bijele odore, uz očaravajući miris što ga donosi Mediteran i uz pismu kosa, započeo svoju priču o...
Vaše djetinjstvo i odrastanje...
Roditelji su 1950 god. bili studenti medicine, dosta teško vrijeme poraća, kada nije bilo hrane u izobilju i kada su živjeli u malenoj iznajmljenoj sobici na Šalati u neposrednoj blizini fakulteta. Te godine sam i rođen u Splitu, doma u Prvoboraca ulici (bivša Tartalina). Ja sam zapravo studensko dijete, jer sam kompletnu prvu godinu medicine moje mame  položio s njom u trbuhu. Moj otac nažalost nije uspio diplomirati, pred sam kraj studija je od kronične bolesti bubrega umro. Usprkos svim nedaćama, moja mater je uspjela završiti studij medicine, te smo se vratili u Split. Sjećam se tih malih sličica Zagreba, drvenih tramvaja, magle i velike količine snijega.
U Splitu sam krenuo u školu na Bačvicama, tamo sam prošao svoje drago djetinjstvo, prve tučnjave, prve ljubavi, prava prijateljstva. Mama se preudala za dr. Francheska i njih dvoje odlaze raditi u Udbinu, u Lici, kamo su osnovali centar (mater je specijalizirala fizikalnu terapiju) za rehabilitaciju paraplegičara. S njima sam proživio tri godine, sjećam se te specifične zimske ljepote. Za dijete u tim godinama je bilo fenomenalno da se tamo odgaja. Nakon završene osnovne škole vraćam se u Split kod moje none, te se upisujem u gimnaziju Čiro Gamulin. Već tada sam znao da ću biti liječnik, sve mamine i tatine knjige sam čitao, gledao, a knjiga iz Anatomije me posebno dojmila, zainteresirala. Pamtio sam pojmove, a kako  imam sreću da selektiram u memoriji sve što je bitno i važno, mnogo toga je ostalo u glavi. Enciklopedije su me zarobile, sakupljao sam podatke i pomalo kreirao svoj svijet.
Da li je dobro da se stvaraju trendovi u obitelji?
Kažu da to nije dobro, s tim se ne mogu složiti.Ja sam peti u obitelji na medicini. Razmišljam ovako, ako neko dijete vidi što je struka i što ona donosi( medicina među inim znači da vas nema puno kući), da problem nosite kući, pa stres i teret opterećenja, da vas zovu kući u bilo koje doba dana, da se dignete u zoru i otiđete u operacijsku salu, i ako dijete uvidi sve teškoće tog zanimanja i odluči da se bavi tim zanimanjem, onda je prošao „ triažu“, odabir. Smatram da to nije hendikep, dapače.
Medicina je bila prirodan odabir?
Nije mi na pamet padalo bilo što drugo studirati. Da sam pao na prijemnom ispitu, tu godinu bih“ izvisio“, jer nisam prijavio neki rezervni studij. Ali te 69 god. od 1200 i nešto nas, bio sam 8 na listi i tako sam počeo.
Na fakultetu vas je nešto posebno dojmilo?
Jedan od prvih sudara s medicinom je  anatomija, koja me fascinirala. Ta analiza detalja ljudskog tijela je zapravo temelj znanja u medicini. Ako poznajete tijelo onda možete dalje učiti o tome kako ono funkcionira. Na drugoj godini medicine, nakon položenog ispita iz moje drage, danas pok. profesorice Jelene Krmpotić,bio sam izabran, kao jedan od najboljih studenata za demonstratora. I od tada,  slijedećih 7 godina sam radio na Zavodu za Anatomiju, a na trećoj godini medicine bio izabran za pomoćnog asistenta. Uspijevao sam raditi popodne sa studentima vježbe na Zavodu, a prijepodne sam obavljao svoje vježbe i išao na predavanja. Uspio sam taj tempo savladati, te sam 74 god. diplomirao sa odličnim prosjekom i ostao još dvije godine na Zavodu radeći kao asistent. Generacije od 72 god. do danas su na neki način ostale vezane za mene i ja za njih. U tijeku studija sam zavolio centralni živčani sustav, mozak te kralježnu moždinu. Privuklo me jer je tada, a i danas to još uvijek  onaj dio tijela, ljudskog  sustava koji je najkompliciraniji, najteži i najveći izazov. Mene su oduvijek  privlačili problemi na koje odgovore tek moram naći, i pitanja koja zahtijevaju poseban ulog da bi ih se riješilo i moglo odgovoriti.  
Na tom putu Vaši suradnici su bili….?
Gledajući put akademika prof. Kostovića, i ja sam krenuo njegovim tragom, s tim što se Ivica posvetio bazičnim istraživanjima staničnim struktura funkcije razvoja mozgovnih stanica, a ja sam se na neki način osjećao više privučen s kliničkog aspekta tog problema.  
 Moj zamjenik prof. Pavle Miklić, je skupa sa mnom otišao na neurokirurgiju, pok. docent Ilija Petrušić te pok. dr. Miljenko Brnobić su isto tako došli s anatomije na neurokirurgiju, znači da je Zavod za anatomiju izgradio nas. Sjećam se prvog susreta sa profesoricom Krmpotić, dala mi je veliku hrpu materijala, a ja sam je upitao  kada treba to zgotoviti.“ Jučer dušo, jučer“. I tako sam se ja naučio da po noći radim, ne bi li već ujutro bio gotov rezultat. Ta škola, naša anatomija Zavoda „ Drago Perović“ na medicinskom fakultetu je do danas iznjedrila jedan ogroman broj profesora, to je rasadnik i  jedna točka koja je“ istrijažirala“ vrhunske liječnike. Već od druge godine su nas počeli „drilati,“te naučili raditi, komunicirati, predavati.
Kako danas teče razvoj neurokirurgije?
Moja specijalizacija je krenula 78 god., susreo sam se sa strukom koja je bila baš u početnoj fazi razvitka, mikroskopska kirurgija se tek uvodila, kompjutorska tomografija mozga se razvila godinu prije, naznake istraživanja o laserima i primjena ultrazvuka su bili tek u začetku. Danas je to najpropulzivnija strukovna grana. Prošlo desetljeće je bilo desetljeće dekade mozga, kako ju je nazvala Svjetska zdravstvena organizacija. Razvoj u neurokirurgiji danas teče strašno brzim tempom, usudio bih se reći da neistraženih stvari ima više nego u abdominalnoj kirurgiji, traumatologiji…Mi još uvijek samo kopamo po površini, usudio bih se reći onih spoznaja koje se trebaju znati, da bi smo mogli reći da se približavamo.
Uzbudljiv svijet?
Strašno zanimljiv i uzbudljiv, svijet u koji sam ušao te 78 god., da bi se i danas nakon trideset godina, sa istim žarom i izazovima koji stoje pred  mnom i mogućnosti da pridonesem odgovorima, jer svaki novi list koji se okrene otvara novo pitanje. Struka i razvoj u medicini je isto kao i vožnja biciklom, ako stanete padnete, treba stalno imati ideje koje vas vuku naprijed.
Da li je Zagreb kao veliki medicinski  centar ispunio Vaša očekivanja?
Ostao sam živjeti u Zagrebu jer je on bio moj punkt, jedino mjesto gdje sam mogao napredovati i raditi ono što sam želio. Dosta sam putovao u inozemstvu i odlazio tamo gdje sam mogao nešto vidjeti, čuti. Polako sam gradio karijeru, postao docent, izvanredni, pa redovni profesor, a zadnjih 10 godina vodim tu kliniku na Rebru i strašno sam ponosan da će  moji mladi kolege, koji su došli i stasali uz mene, biti sutra nadam se  puno bolji od mene. Svi neurokirurzi prolaze edukaciju na  Kliniku za neurokirurgiju na Rebru, tako da danas brojimo 74 člana, od nekadašnjih 12 kada sam ja krenuo. Ponosan sam što smo razvili jednu struku koja drži korak sa najsuvremenijim trendovima.
Evropsko društvo neurokirurga podarilo je Vašoj klinici status izvrsnosti. Vaš komentar!!!
Postali smo 25 klinika u Evropi koja ima taj status edukacijskog centra, nakon analize parametra našeg rada za kvalitetu posla. Ponosni smo kao struka da je danas to izjednačeno sa onim što se događa u Frankfurtu, Berlinu, Parizu, Londonu. Iza nas su na listi čekanja mnoge klinike koje raspolažu sa mnogo većim novcima, ali zahvaljujući volji, radu, talentu, ne zaostajemo za svjetskim trendovima.  
Dobili ste poziv iz Splita?
Moj kolega dr. Marasović me zamolio da ako budem u prilici, da pomognem u strukovnom smislu kolegama iz neurokirurgije u Splitu. Oni su izuzetno dobra i vrijedna ekipa koja radi u KBC Firule sa primariusom Mirom Jurinovićem. Obećao sam da sve što je u mojoj moći i realno, a to je edukacija ljudi i njihovo akademsko napredovanje. S velikim žarom i srcem ću pripomoći, uskladivši to sa svojim obavezama šefa klinike na Rebru. Naša struka funkcionira kao jedan ceh, malo nas je i pomažemo jedni drugima. Prirodno je da ću pomoći u nastavku karijera tim mladićima.
Što Vama Split znači?
To je moj grad koji me vuče i svaki novi dolazak je i novo punjenje baterija. Kad s Klisa ugledam Split, to je nešto kao kad skineš cipele koje te žuljaju pa osjetiš olakšanje. E, tako se ja tada osjećam, odahnem. Imam još oko 8 godina karijere pred sobom u zakonskim uvjetima i sigurno jako puno planova kako se dalje razvijati. S druge strane ostao sam dalmatinac, splićanin u korijenu, žestoki hajdukovac. Moje emocije i moja familija su tu, moja braća i majka su tu, tako da oduvijek živim na relaciji Zagreb-Split.
Kakav je osjećaj kada ulazite u operacijsku dvoranu i kada od Vaših ruku ovise životi?
Teško je to tako opisati, ja bih prije rekao“ kao da se vratite svojoj kući i legnete u svoj krevet“. Tamo se najbolje osjećam, tamo se ponašam prirodno, jer nije to odlazak u meni nešto neprijateljsko ili nešto gdje se stvaraju tenzije. Ja se tamo opuštam, na najljepšem mjestu u toku dana. Nemojte me krivo shvatiti, u emotivnom smislu to je ipak kada dođem kući i kada me zagrle moja tri sina i moja žena, ali u načinu funkcioniranja, ja najbolje funkcioniram u operacijskoj dvorani. Postoje gradacije u smislu dobar, bolji, najbolji, a ja imam ideju da postoji još jedan stupanj, prirodan. Ja se ne osjećam najbolje nego prirodno.
Vaše mišljenje o novoj zdravstvenoj reformi?
Moram iskreno reći da se zadnjih 5 god. bavim isključivo klinikom, jedno vrijeme sam bio više angažiran oko tih „globalnih“ stvari, dok sam radio kao ravnatelj KBC, tako da sam se ne izgubio nego izvukao iz tog dijela posla. Ova trenutna društvena zbivanja oko programa reforme pratim samo iz medija i što čujem u komentarima kolega. Zdravstveni sustav u Hrvatskoj vjerojatno zaslužuje, kao i svaki sustav, proces dograđivanja i daljnjeg razvoja. To možete nazvati reformom, ali u svakom slučaju nadogradnja i unapređenje je potrebno. Govori se mnogo, a svodi se na analizu načina kako će netko moći platiti i kako će se ti tokovi unutar financija usmjeravati. Mislim da je to samo jedan aspekt problema, postoje i drugi koji su organizacijske i strukovne reforme, koje nisu ništa manje važne. Osobno smatram da moramo puno više zajedno napravit, da bismo bili učinkovitiji i kvalitetniji u racionalizaciji postizanja višeg stupnja učinkovitosti ili iskoristivosti. Npr, imamo 65 bolnica na nas 4,5 miliona plus hrvatski korpus u susjednoj državi s kojima treba računati. E, da sad dođete gradonačelniku Pariza i kažete mu da vam treba 65 bolnica u tom gradu, mislio bi da ste ludi, iako treba napomenuti da imamo svoje značajke, geografske, prostorne. Svaki stanovnik mora imati pravo da ima izjednačenu mogućnost korištenja zdravstvene usluge. Neracionalni u projekcijama i organizacijskim parametrima, te koncentracija kvalitete u smislu jednog osmišljenog strateškog razvoja zdravstvenog sustava moglo bi postići bolje korištenje postojećeg novca, kanalizirati ga da se postigne bolji rezultat. Mi od dva dobra doktora napravimo kliniku, umjesto da slijedimo primjer Austrije. Nema potrebe da svako mjesto ima neurokiruršku službu, ali postoje sustav, ekipa, koja se helikopterom prebacuje tamo gdje je to potrebito. Kasnije  se pacijent prebacuje u neki trauma centar, koje će u drugoj rundi nastaviti njegovo zbrinjavanje. Jeftinije je prebaciti mene i moju ekipu, nego oko mene izgraditi logistiku.
U zdravstvu je ljudstvo najskuplje?
Da, njihova edukacija traje strašno dugo, studij, pa specijalizacija, dodate li staž, to je najmanje 15 godina.S druge strane mi nismo izolirani otok, ne možemo raditi bez logistike svih onih oko nas, neurologa, neuroradiologa…Taj proces treba gledati kao proces manipuliranja realnim resursima ili ono što u ekonomiji kažu proces održivog razvoja. Ne možeš zadati ciljeve koji nisu ostvarljivi i realni.
Što bi ste Vi mijenjali?
Treba tražiti korijenite bitne zasade, kako voditi te procese koje nazivamo reformom. Rekao bih nešto što svima neće biti drago ćuti, ali nisam  siguran da Ministarstvo Zdravstva je isključivo u domeni vođenja liječnika. U našoj edukaciji nema ni jedne minute onoga što bi bila edukacija u menadžerstvu, ekonomiji, biznisu. Mi liječnici smo ipak na neki način fah idioti, usmjereni smo na ono što je glavni cilj u našem poslu, a to je liječenje ljudi. Možda bi ekonomisti trebali imati veću ulogu u organiziranju planiranja sustava, kad se govori o ekonomskim parametrima. Jer zdravstvo danas troši ogroman dio državnog  proračuna, te predstavlja potencijalni domino koji može pokrenuti kaskadu negativnih zbivanja u ekonomiji cijele države. Iz svega toga ja vučem zaključak, da bi ulogu stratega tih ekonomskih parametra trebalo dati onome tko je kompetentniji od nas liječnika.
Najkorumpiraniji ljudi u Hrvatskoj su političari, onda slijede liječnici. Komentar?
Ako ste odlučili baviti se medicinom, onda morate sebi izbistriti u glavi, da vam kristalno jasno bude činjenica, koju ulogu vi kao osoba imate. Ako se postavite ispravno, shvatiti će te da ste tu da „ služite“, a ne da se služi vama. Zašto to govorim, meni je zaista ponekad teško, navečer oko 18,19 sati , kada izađem iz operacijske dvorane i savlada me umor. Obično me dočeka jedno 10-15 ljudi kojima treba raditi pregled, pogledati nalaze. Ti ljudi su stigli iz cijele Hrvatske i njima je sigurno puno teže nego meni, koji sam upravo izašao iz sale i skinuo rukavice. Uvijek morate naći dodatne snage da zatomite impulse i kažete“ Ja sam umoran, ne mogu vas primiti, dođite sutra“. Sjetite se da ste vi tu da pomognete, da na miru sjednete i poslušate što ih muči, koncentrirati se i pokušati riješiti problem. Znači, morate sebe pozicionirati u odnosu na pacijenta. To je filozofija naše struke o kojoj nas možda malo uče na fakultetu, a to je uloga da morate služiti, biti od pomoći onome kome ta pomoć treba, tada nećete nikada doći u situaciji da razmišljate kako ucijeniti pacijenta ili dobili kakovu korist. Na mojoj klinici ne postoji lista čekanja, od pregleda do operacije ona iznosi 14-20 dana, bez obzira poznajete li mene ili nekog od mojih liječnika. Morate se zapitati, zašto? Odgovor je zato što se pacijentima izlazi u susret i nema nikakve mogućnosti da se događaju negativne stvari. Ne kažem da ih nema, i liječnici su samo ljudi, ima ih koji izgube kompas i ponašaju se na razini kriminala.
Vi se zahvaljujete svojim pacijentima, objasnite nam zašto?
Puno puta sam došao u situaciju da mi pacijent kaže „hvala“,a ja im uvijek kažem i ovom prilikom „ hvala vama moji dragi pacijenti“. Zamislite koje povjerenje morate imati, ako mi pristajete dopustiti da vam diram srž vašega bića, mozak. A vi ste to što jeste, zato je vaš mozak ono što kreira vas, vašu osobnost. Onaj koji kod mene dođe na operaciju, poklonio je meni nešto veliko, apsolutno povjerenje. Daje mi svoj život u ruke, taj osjećaj mene nagoni na poziciju da sam zahvalan i zato što on u meni vidi nekog kome vjeruje. Svoje mlade kolege nastojim naučiti tim nekim životnim stvarima i izgraditi ovakav način promišljanja. Mi liječnici strašno puno dobivamo samo svojim statusom i svojim poznanstvima, imenom, važnošću na neki način u svijetu u kojem živimo. Kad se sve sabere, ljudski život se vrednuje u nekim zadovoljstvima, nekim dobrim trenucima,  osjećajima sreće, ponosa, ljubavi. Ako to shvatite tada visina bankovnog računa ne mora biti u nikakvoj direktnoj proporciji sa srećom i zadovoljstvom. Postoje familije koje su blagoslovljene djecom i koje su sretne, a postoje i bogate koje imaju sve, ali im fali ta sreća. Cilj mora biti ta sreća i osjećaj poštovanja i ponosa, a ne broj nula na nekom računu.
Kako ste se osjećali Vi kao pacijent, da li vas je bilo strah  kada ste krenuli u operacijsku dvoranu?
Da, bilo me je strah, ja sam isto čovjek, ne znam za nekog tko ne poznaje strah. Osjetio sam ga mnogo puta u životu, samo se znam kontrolirati. Kontrola straha je zapravo razina parametra uspješnosti u funkcioniranju bilo gdje, kao vozač u formuli ili dok igrate karte. Prema tome, ako ga uspijete svladati možete biti uspješni u nekoj situaciji, a ona je individualna. Neki to ne mogu i uzimaju neka sredstva da se izvuku iz takovih situacija. Morao sam se operirati jer sam imao jedno degenerativno oštećenje vratne kralježnice. Istovremeno sam bio ravnatelj bolnice i počinjao je projekt rekonstrukcije bolnice, tako da nisam imao puno vremena posvetiti se sebi. Zakasnio sam dosta sa svojom operacijom. Tog dana, u jutro sam odradio sastanak svoje uprave, obavio kratak razgovor sa svojim prijateljem i otišao u operacijsku salu pješke. Nisam htio dati do znanja svojim ljudima da sam uplašen, da se moj strah ne prenese na njih. Legao sam na stol, znao sam da sam u sigurnim rukama, a o strahu neću više. Oporavljao sam se na odjelu, a  petog dana nakon operacije  dobili smo težak slučaj pacijentice iz Siska, dečkima je bilo teško i ja sam im otišao pomoći u tu istu salu.
Koja glazba svira u Vašoj sali dok operirate?
Nisam ja tako star da ne slušam rock,a  kako ga obožavam, uvijek zamolim svoje kolegice da nađu nešto dobro, da praši pravi rock-and-roll.
Vi ste idejni začetnik humanitarne akcije „Korak u život“, odakle sama ideja?
Smatram da ono što sam prije govorio o korupciji i vrednovanju rada liječnika ima utjecaj na to. Ako ste u prilici i ako vam se čuje glas, tada imate odgovornost i nešto pokušajte učiniti. Smatrao sam, da autoritetom svojeg imena i strukovnu vrijednost mog rada do sada kao zalog, da nagovorim i argumentiram, ne da vršim pritisak nego da me čuju uši onih koji mogu pomoći. Pomaganje onima oko nas da nađu sebe, ili da im date nešto što je potrebno njihovim životima. Kvaliteta života je ne da samo tijelo funkcionira, nego da ste zadovoljni, da imate „zdravlje“. I palo mi je davno na pamet da postoji jedna skupina koja treba pomoć, jer nema obitelj koja im može dati tu komponentu blagostanja, socijalnog, emotivnog, ekonomskog. Bez obitelji nemate potpore, nemate financija, nemate ništa. Jako rano sam izgubio oca i znam što znači nemati jednog roditelja. Ta djeca su posebna, nemaju ono što druga imaju. I tako jedno popodne prije 5-6 godina, na Badnjak kada sam išao doma noseći poklone za svoje najmilije, ali usput i otišao kod svojeg prijatelja Marijana Šarića, u njegovom kafiću.Tamo su se nalazili i Dario Šimić, Davor Šuker,…pričali smo i pala je jedna rečenica „Tko danas ide nosit pod bor onima koji nemaju nikog“. Mi nosimo svojoj djeci, a njima? Iz tog mi se rodila ideja da pokušam dok sam živ, da dok me ljudi slušaju, da pokušam pomoći toj skupini ljudi. Po zakonu vjerojatnosti, među njima mora biti neki novi Slaven Bilić, Miro Radman, Edo Murtić…Taj period prelaska iz puberteta u odraslu dob je emotivno vrlo složena, ako tad izostane podrška, vaša šansa da realizirate svoje prirodne talente su jako male. Generacija koja ovog časa izlazi je oko 150-200 ljudi, a samo 30 % uspije studirati, ne možemo supstituirat, ali nam je ideja da pomognemo, da im stvorimo kontinuitet koji će omogućiti da se računi plaćaju. Akcija je bila fantastična,“ krešendo“ je bio 21 prosinca , svi ama baš svi, kojima smo se obratili za pomoć su prepoznali taj vapaj, od predsjednika države,vlade, sabora, gradonačelnik, sve stranke, svi u društvenom, športskom životu. Prikupljeno je iznenađujuće puno, a očekujem i više. Ta akcija ima dimenziju osjećaja u srcu i zato sam ponosan na ovu akciju, jer je ono donijelo nešto dobro.
Poznati ste i kao kuhar,pohvalite se..!!!
Već desetak godina na Badnjak, na klinici kuham bakalar. Kuhari su mi dopustili i to je sad već tradicija. Riceta ide“ 12 kg bakalara, 24 kg krumpira, te sve ono što ide, uz  malu tajnu moje kužine“. Drago mi je što su to svi prihvatili, a ja u tom činu guštam.
Maslinica, vaši korijeni….!!
Specifično mjesto, tu svaki kamen predstavlja poveznicu sa familijom, mi smo preko 400 godina tu, a ja sam ostao zadnji član, i da nema mojih sinova loza bi se ugasila. Ova  kuća je ostala jedina uspomena na familiju, moj djed ju je izgradio kao ladanjsku kuću, te kao ing. agronomije zasadio sa palmama,borovima, voćkama. Obnovio sam je, ali ono što ja želim je da moja tri sina, Juraj, Luka i Joško nastave sa dolascima, da se taj trend nastavi i da ova kuća bude točka oko koje se sve vrti, te da nas drži na okupu. Moja žena Zrinka ( imao sam ludu sreću da je upoznam), zasadila je jasmin, pa sada svi jedva čekamo proljeće da se veselimo njezinim rezultatima.  Ja sam splićanin i šoltanin, te nastojim ovim  dragim ljudima pomoći koliko mogu. Osjećam se ambasadorom, zastupnikom interesa otoka Šolte.
I na kraju štorija o Vašem brodu?
Prije 9 godina postao sam ponosan vlasnik broda, gumenjaka, plutajuće platforme. Moj prijatelj Zlatan Zoričić me naučio kako s njime upravljati, a uči i moju djecu osnovama ponašanja na moru. Zabavljamo se, djeca se valjaju, skaču, sunčaju na njemu, uživaju u tom pokretnom dječjem vrtiću. Taj brod je sredstvo s kojim skočim do Trogira, Splita, Visa, i sve to u pola sata. Strašno je praktičan za djecu i zato uživamo, priča o Maslinici bi bila nepotpuna bez gumenjaka.

Prosinac, 2008.