Mench pod brojem A3317
U svom svijetu nirvane, dvostruki oskarovac bio je zavaljen u fotelju i izgledao je kao nevino dijete, koji zbog izgubljenog djetinjstva
nije upoznao svu ljepotu istog, bezbrižnog. Zamišljen vjerojatno sa slikama užasa rata, vječno urezanim u njegovu memoriju, i koje nikada neće iščeznuti iz te tamnice sjećanja. I zato priželjkuje olujni vjetar da potjera te zle misli iz glave, da neko ovozemaljsko čudo izgradi sigurno društvo, ne bi li te civilizacijske katastrofe zauvijek utihnule. Čudan trenutak, tišina je, izgleda kao da se svemir zaustavio, samo Brankov izdisaj kvari mir koji kao da preklinje: „zaustavite zločine“. A suza nezaustavljivo ide….
Sami ste kao 10-godišnji dječak doživjeli konc. logore, kakav je bio osjećaj raditi na filmu „Schindlerova lista“, odnosno kako je uopće došlo do suradnje sa slavnim režiserom?
Kada me Steven Spielberg pozvao da radim na filmu, vjerojatno je već imao u glavi moje doživljaje, to je bio kao preduvjet, prijemni ispit. Zapravo, tako je i izgledalo na tom sastanku. Trebali smo razgovarati 5 minuta, a odužilo se na preko sat ipo. Nisam mu uspio ispričati sav svoj logoraški život, dotakli smo se i knjige koju sam pomno pročitao, a završilo je tako da je poljubio broj na mojoj ruci i rekao: „ Ti si moj producent, ako hoćeš“. Teško je raditi film na kojem ima mnoštvo dodirnih točaka, urezanih u dječaka koji isto kao na filmu se skrivao u zahodu i skakao u laktrinu,... Izuzetno emotivno sam doživljavao te slike na snimanju, da ljudi vide one strahote koje sam doživio. Reći ću vam strašnu frazu “Ne smije se nikada ponoviti“, ali se ono ponavlja i nikada kraja. U tim logorima smo svašta doživjeli, a ja sam sa nešto više od 10 godina tamo stigao i izišao sa 13 godina. Ne možete ni zamisliti, a kamoli zapamtiti sve trenutke, ali svaki put kada pogledam film prisjetim se ponekog detalja. Znam da sam hodao okolo po školama u Krakowu, i učio onu malu djecu da pjevaju pjesme kada su izlazili i bili utrpani u kamione. Snimajući tu scenu, ja jednostavno nisam izdržao. Plakao sam, došao je Steven koji mi je pokušavao pomoći, ali uzalud, te suze se nisu mogle zaustaviti, pa čak i danas nakon 65 godina one nezaustavljivo idu.
Što producent zapravo radi?
Producent kada ništa ne radi, onda najviše radi, jer tad sve štima, sve je u redu i ne mora ništa raditi. Zapravo, od momenta kada pronađe knjigu, što nije bio kod mene slučaj i kada treba nekog nagovoriti da napravi film, pa kada dobije novac, pa nađe režisera, glumce, onog tko će napisati knjigu snimanja….i sve to organizirati, i na kraju kontrolirati. Ne zaboravite da je sve zbog profita i novac koji vam je netko dao, oni žele da se oplemeni. Kvaliteta filma treba da bude upravo onakva kakvu ste dogovorili na početku, čak i viša. Producent uvijek pokuša dodati neke svoje vizije koje obično smetaju režiseru, često se karaju, porječkaju, ali uglavnom na kraju ostanu dobri prijatelji. Na kraju je na publici da donese odluku, da li je producent bio dobar ili ne.
Koji je vaš razlog da se baš za pojedinog režisera odlučite?
Gledajući mnoštvo filmova, uvijek mi netko zapadne za oko. U zadnje vrijeme mi moja supruga Mirjana bude družica u gledanju, obično se to oduži do kasno navečer, pa idemo spavati i onda diskutiramo. Na temelju mojih osjećaja prema knjizi ili štivu, te vizije koji pojedini režiseri prikazuju u svojim filmovima, ja se uz još jedan jako bitan detalj odlučujem. A on je da li mi prolaze trnci, što kažu „guščja koža“, ako se to dogodi vjerujte da sam pogodio u odabiru. Još ako imam sreću pa je dobar čovjek, čovjekoljubiv, mojoj sreći nikad kraja. Na kraju se i studio mora odlučiti za njega i tek onda zapravo započinje pravi posao. Najvažnije je sve uskladiti, jer mala greška može uništiti sekvencu, a tada je i film upropašten. Gledalac zna da nešto nije u redu, osjeti ali ne zna što, dok mi filmski radnici odmah uočimo grešku. Sve treba da bude glatko, fino kao krema.
Koji vam je režiser pri srcu, upravo onakav kakvim ste ga opisali, pritom i dobar čovjek?
Moram kazati Steven Spielberg. Baš sam ga ovih dana zvao da dođe u Zagreb na Festival židovskog filma, ali nije u mogućnosti doći zbog snimanja svojeg novog filma o Linkolnu. Nas dvoje jako puno surađujemo ne samo na filmu. Osnovali smo zajedno sa jednom književnicom i još jednim producentom udrugu „ SHOE“ (vatra, uništenje). To je stari grčki naziv za nešto što izgori, (riječ je o holokaustu), a shoa to znači na hebrejskom. Do sada smo snimili 55000 ispovijesti logoraša koji su te strahote preživjeli. Danas se to sve nalazi u Yad Vashem , tom velikom muzeju, pristupačan je svima da preko kompjutora mogu ući u svaku izjavu ponaosob, proučavati ljudske sudbine i naučiti jako puno. Bio je to veliki posao koji smo odradili zajedno, i na njega sam jako ponosan. Imaju židovi izvanrednu riječ na jidiš jeziku, Mench (čovjek-ljudina). Kada je netko kao Steven kažu da je Mench, dajući mu pritom opisno najljepšu i najbolju veličinu duše. A to njemu fantastično pristaje.
Kakav je taj filmski svijet iza kulisa?
Zapravo su to kao mala djeca, nikada se ne svađam s njima, premda svaki ima svoj egocentričan moment. Uglavnom ima puno ega, filmski radnici ih nemaju kada započnu, ali surađujući s glumcima i oni se umisle. Recimo, snimatelji su najnormalniji ljudi, najednom postanu primadone i počnu se čudno ponašati, ili znam za jednog scenografa koji je umislio da je važniji i od režisera. Da nema pisaca scenarija ne bi ničeg bilo, sve se bazira na scenarij, i ako je on napravljen po dobroj knjizi, budite uvjereni da ukoliko režiser nije kreten, film će biti fenomenalan. Jako je teško osnivati Akademije za kazališnu umjetnost po svijetu, održavati radionice za filmsku umjetnost itd, jer ne možeš naučiti da budeš dobar režiser. Ili imaš ili nemaš to u srcu. O jedrenju ne znam puno, imam morsku bolest, ali jednom sam bio i uživao na jedrenju. Taj osjećaj za vjetrom možeš učiti koliko hoćeš, ali ako to urođeno nemaš, za ludu je. Tako je isto i sa režijom.
Tko vas je u kazališnom svijetu osvojio svojom ljudskošću?
Poštovani dr. Branko Gavella je toliko dao filmskom naraštaju da bi se Akademija u najmanju ruku morala zvati njegovim imenom. Što je famozni Sranislavski., kojeg spominju kao začetnika ruske glume, to je Gavella za hrvatsko glumište. Taj čovjek me je svojim pedagoškim radom i pozitivnim atributima osvojio, a od filmadžija Steven Spielberg.On je filantrop, svima oko sebe želi podariti dobro. Iako sam volio Philip Noica, australskog režisera koji je usput i dobar čovjek, i sa kojim sam napravio film“Svetac“. Ja dijelim filmske režisere na dobre i zločeste. Možda sam u krivu, jedan veliki Ridley Scott , taj mali crveni vrag je stvarno genijalac i koji upravo u svojoj zločestoći pravi fenomenalne filmove. S njim sam izdržao osam godina. Imao sam sreću da sam u životu osim gore spomenutih, radio i sa Deanom Curtisom. On je prekrasan, ali zločest i treba ga shvatiti. Nevjerojatno koliko gluhoća utječe na pozitivne atribute, vjerojatno je bijesan na cijeli svijet što ne može uživati u sveobuhvatnoj punoći zvuka.
Producirali ste tada najskuplju seriju na svijetu…
Da, bila je to i najbolja serija ikada snimljena, „Rat i sjećanje“, koja je zajedno sa „Vjetrovi rata“, režirao Dean Curtis. To su bili najjači materijali koje sam ja producirao, jači i od Schindlerove liste. Serija je imala 40 nastavaka, i koštala je te1986 godine 154 miliona dolara, što je fantastična količina novca i danas, a kamoli prije dvadesetak godina.
Volite li se družiti sa glumcima?
Jedino se volim družiti sa Radom Šerbeđijom, s kojim sam odrastao tu u Zagrebu. Na snimanju filma“Nikola Tesla“ smo nekako zajedno „srasli“, pa smo ta naša druženja nastavili i u Americi. Sjajan je glumac, ali i najbolji tata. Kada bi se dijelio Oskar za najboljeg oca, Rade bi ga morao dobiti. Sličan je Stevenu i njih dvoje bi jako pasali. Mada nije židov, i to je znak da nisu samo židovi pravi ljudi.
Kada ste osvojili prvog oskara, kakav vas je osjećaj prožimao?
Znate što, najsretnija je bila moja kćer Sara, trčala je (bila je još mala) i bilo ju je puno platno njezine glave. Kada dobijete Oskara sretni ste i koljena vam klecaju. Riječi koje sam rekao zabilježio sam u zadnjem momentu, da ih ne zaboravim. Bio sam tako uzbuđen, da kada je nastala ona strašna tišina i znate da vas milioni ljudi promatraju, a morate nešto reći. Svi su već sve rekli i glupo je da pozdravljate svoga kuhara, krojaća. Zaboravio sam na svoju ljubljenu ženu, i na pamet mi je tad došao logor i ljudi koje su vješali. Kako sam ja bio najmanji, uvijek su me gurali u prvi red, i svaki put su pogubljenja završavala sa uzvikom na njemačkom jidiš jeziku“Živite dobro i nemojte zaboraviti što ste sve vidjeli“. I tog sam se sjetio, tih vješala. Rekao sam da se nadam da sam u svom životu napravio sve da ispunim njihovo obećanje, kako su živjeli , da se ne zaboravi i ne ponovi. Upotrijebio sam tu glupu izreku koju svaki političar izrekne na komemoraciji žrtava fašizma u LA. A mi znamo da se to ponavlja, od Srebrenice, Vukovara, Ruande, Gaze…svugdje. U tom momentu kada sam to rekao zavladala je užasna tišina, i svih 3000 ljudi u dvoranu je počelo pljeskati. To je bio najuzbudljiviji moment, krešendo. Kada sam došao do stola osjetio sam veliki umor, uzeo sam kipić i svoju kćer i ženu, sjeo u limuzinu te otišao kod zagrebačkog prijatelja Mihe Perenčevića koji je specijalno zbog mene došao u LA. Tamo su se skupili svi moji prijatelji i do kasno u noć smo slavili.Sutra je bio novi radni dan i da vam iskreno kažem „Gotovo“.
A drugi Oskar, da li je osjećaj isti ili možda….?
Drugi put nije bilo tako napeto, prvi put je ipak prvi put. Bilo mi je žao što Ridley Scott ga nije dobio, neke sam zaboravio spomenuti, što su mi zamjerili i naljutili se. Drugi je bio profesionalni, hvala i doviđenja.
Evo sada ću vam dati ekskluzivno, što nisam nikome ispričao. Režisera koji je radio dodjelu Oskara ja poznajem i on mi je ispričao, nakon 6-7 godina što se zaista događalo na sceni. Kada iziđete na govornicu ispred vas je sat, dolje kod muzičara i dirigenta, kojeg vidite vi i režiser. Možete govoriti ne dulje od 30 sekundi, kada sam ja stigao već je prošlo 10 sekunda i ja ga nisam više ni pogledao. Kada sam kazao u obraćanju svoj broj A3317, režiser je zaustavio sat, zavladala je grobna tišina i on je na svoju ruku odlučio da govorim koliko hoću. Nitko prije a ni poslije mene nije imao tu privilegiju. To nije bila dodjela Oskara, to je bila specifična situacija, to je bilo doživljavanje jednog trenutka iz moje prošlosti iz logora i neka vrsta „ODUŽIVANJA“.To još nikom nisam rekao
Tko je najvažniji, najzaslužniji što ste vi dobili Oskare?
Pa ja, moja supruga Mirjana mi je davala da preguran, pripremala me. Mislio sam da nisam sposoban izdržati, iako mi je stalno govorila „ako si preživio logor, tada možeš i to“. Zašto sam ja zaslužan, zato što sam radio i 17 sati svakodnevno, budio se kada je vani bila tišina i kada nisam znao zašto se budim. Htio sam da sve funkcionira, da nema greške, zastoja. Koliko je nervoze u meni bilo, možete li zamisliti da u Krakow dižem cijelu ekipu u dva sata u noć, jer je počeo padati snijeg a mi snimamo sekvence proljeća. Zaslužni su i režiseri i snimatelji, ali oni su i dobili svoga oskara, a moje Oskare sam ja zaslužio. Svi koji su ga dobili su ga i zaslužili. O tome još sa nikim nisam govorio.
Malo o hrvatskom filmu…!
Ja mislim sve najbolje. Najveći problem je scenarij. Zašto je film „Ne okreći se sine“ Branka Bauera, koji je zajedno sa Diklićem napisao sjajan scenarij, ostao u sjećanju. To je fenomenalan film, a danas bi svi htjeli nešto reći o prošlosti, ratu. A ja stalno govorim našim dragim braniteljima da ću rado producirati film o domovinskom ratu, ali trebam dobar scenarij i novac. Rekli su da će raspisati natječaj, ali do dana današnjeg ništa. Ti ljudi, branitelji mi stalno šalju svoje priče koje imaju tužan završetak. Kada gledaš film o ratu, uvijek ti je nekog žao, uvijek se neko drogira, ubija. Čemu to, koja se poruka time daje našoj omladini. Bio sam jedini u žiriju koji je glasovao protiv filma Arsena Ostojića, ne mogu više gledati te strašne filmove koje govore o našoj dragoj omladini koja ne bi trebala biti izgubljena. Kamera je bila fenomenalna i glasovao sam da dobije Zlatnu Arenu i dobila je. Mislim da Split nije zaslužio da se njegova mladost na taj način prikazuje, ako je mladež takova onda treba upravo suprotno prikazati ju, ne bi li postala drugačija. Kada govorimo nešto negativno onda uvijek za primjer uzimamo BBB-e i Torcidu, pa ima valjda boljih ljudi. Mislim da je evidentan manjak scenarija i kada bi dobio dobar optimistički scenarij, vjerujte da bih sve napravio da se taj film realizira, ovako je to nemoguće. Što se tiče novca, smiješno je upuštati se sa budžetom od milion dolara i praviti film. Daješ nešto što će vječno trajati, nešto dobro i to zaslužuje pozornost i u odabiru dobrih radnika u filmskom svijetu.
Malo o vašem festivalu židovskog filma…
Ovaj sam festival posvetio djeci žrtvama rata, ne samo židovskoj nego i djeci Vukovara, Srebrenice, Gaze, Darfura…..Onoj djeci koja su se rodila u ljubavi, a rastu u mržnji ne svojom krivicom. To su filmovi koji govore o nečemu o kome treba govoriti. Ja sam taj koji neprestano govori da se to više ne smije događati, i upravo zato prikazujem te filmove, da se jednom kada me ne bude to više ne dogodi.Vjerujem da ću doživjeti da zavlada neki mir i ljubav među ljudima. Treba zazivati tu neizmjernu ljubav da zavlada i sve će biti dobro.
Slavonac ste, koliko vam fale ta nepregledna polja, te ravnice….
Rođeni sam osječanin, volim u mislima ploviti Dravom kao nekada, kada sam kao dječak sa svojim djedom plovio brodom. Neki dan su me proglasili za doktora, biti će promocija, neki će kvartet svirati ozbiljnu muziku, ja sam izabrao Malera. Pitali su me koja mi je najmilija muzika, a ja sam iskreno odgovorio“Dunjo moja“.
Što danas radite?
Ovaj Festival židovskog filma nije tako jednostavan, gledam filmove do besvijesti ne bi li izabrao najbolje. Cijelu godinu se tomu posvećujem, da bih izabrao samo osam filmova. Onda pripremam neke filmove za koje ne mogu naći novce, pripremam jedan sličan Indijana Jones, pustolovan u potrazi za svicima s Mrtvog mora, gdje su dosad pronađeni najstariji zapisi biblijskih knjiga…Nešto pripremam o Ani Frank, ali nedostaje novca i tu sam strašno razočaran. Evo sada ću dobiti nagradu na Izraelskom filmskom festivalu- za životno djelo. Čim vam daju nagrade te vrste, to je gotovo. Postao sam doktor na 400 godina starom Zagrebačkom sveučilištu, samo smo Nazor i ja ju dobili za umjetnost, što opet nije mala stvar. Zatim predajem na Akademiji što mi je izuzetno drago, jer vidim da postoji interes, moja predavanja su fantastično posječena, studenti režije i produkcije na nogama stoje, “traži se karta više“, a to meni godi i imponira.
Kada ne radite ništa, što tada najviše volite raditi?
Otići na žumberačko brdo u blizini Krašića, tamo u oazi mira, gdje mi je nadomjestak za moju Slavoniju.Počelo je tako da smo kupili kuću staru 250 godina iz Male Gorice iz okolice Lekenika. Moja supruga Mirjana godinama ju je sastavljala i evo napokon je sve završeno.Imanje je veliko, premda je kuća mala, najviše vremena volim provoditi na drvenom trijemu, sjediti u svom stolcu i na koju god stranu pogledam iz svog skrivenog raja vidim samo planine, te fantastične pejzaže koji mi napokon donose neki smiraj u mojoj duši.
Kada bi ste mogli, koji scenarij bi bio najpoželjniji u vašim rukama?
Ako bi mi netko htio napraviti životnu radost onda bi to bio film o Ani Frank. Ja sam našao pisca scenarija, to su dvije gospođe, jedna iz Tel Aviva a druga iz Jeruzalema. Mislim da nije važno što je ona napisala u taj dnevnik, mada je knjiga prevedena u 62 države. Mene interesira sama pojava Ane, što i kako je doživjela sve te torture koja nije možda izrazila u svojem dnevniku. Možda je dnevnik preuređen po njezinom ocu. Taj pravi život Ane Frank, uz jedno 30-35 miliona dolara, e to bi bio fantastičan film i kruna moje karijere.
I na kraju našeg razgovora u kojem sam beskrajno uživao, imate li možda nešto nadodati?
Sve sam vam rekao, vi ste iz mene izvukli i ono što nisam htio reći, i ono što nisam nikada rekao. Smatrajte to komplimentom.
Lipanj, 2009.