splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Zlatan Stipišić Gibonni

Teća puna duha i jubavi

Skladatelj, tekstopisac, pjevač, humanist, mornar... Čovjek otvorene duše  koji dobrim vibracijama i jednostavnošću širi val dobrote.

Značajno mjesto u hrvatskoj javnosti zaslužio je i nesebičnim angažmanom kao UNICEF-ov ambasador dobre volje. Glazba je ipak njegova glavna odrednica, tako u njegovom  „pjatu“ gavuni postaju zubaci,  kozice jastozi, a babice ugori. Jednostavno, njegov izričaj pun je duhovnosti i ljubavi, a jedno od mjesta na kojima popularni Gibo crpi svoju inspiraciju za bogat stvaralački opus je i morsko okruženje, u kojem se često nađe na palubi svoga broda.
Za početak kako gledate na čovjekov odnos s morem?
Mislim da su, barem po onom kako su nas učili po Darwinu, neki naši prapreci izašli iz mora u vidu nekih oblika života….pa stoga čovjek iskonski pripada moru, vodi, što je prirodno. Ne želim da ispadne kako fantaziram ali u svakom gradu u kojem sam bio najbolja su mjesta, najbolji „kvadrati“ uz more, jezero ili rijeku. Vjerojatno je to odraz nečeg iskonskog u čovjeku, onoga što mu unosi mir u dušu, pa stoga teži biti baš tu.
A u tom kontekstu, što znači brod?
Meni je brod zaista bio medij bijega od mog načina života, barem jednog dijela…koji mi je u cijelosti zapravo drag, ali taj noćni život nas glazbenika je problematičan, a takvim životom živim od svoje 16, 17 godine. Nisam pripadao generaciji koja je imala sreće da ima rock-klubove, već smo imali discoklubove, pa je moje radno vrijeme kroz cijele devedesete bilo od jedan poslije ponoći do pet ujutro. Uvijek sam sanjao da će brod biti nešto čime ću se maknuti iz tog svijeta – figurativno rečeno, osjetim da, ako sam dotad nosio dvije vreće cementa na leđima, čim ugazim na brod ostane jedna….a, ako isplovim, onda i tu jednu bacim u more. Tako sam zaista volio isploviti, čak i kad bi me prijatelji pozvali da idemo „natankati“ gorivo na pumpi. Veselilo me biti običan mornar, zavezati bokobran i pomoći oko priveza.
Koliko znate o brodovima?
Znanje o brodovima vam je kao znanje o ljubavi, svaki čovjek koji je vodio ljubav s ženom misli da je strašan „jebač„, tako da svatko misli da poznaje brod. To je vrlo individualno….inače, postoji tisuću razloga zašto čovjeku treba brod. Postoji ljubav prema jedrenju, pa se ljudi odlučuju za jedrilicu, prema komforu –jahta, u te kategorije ljudi ne spadam. Meni je brod prvenstveno atelje, kada gledam brod - meni je svaki lip .Na svakom brodu  sebe mogu zamisliti, bilo  da sam vezan u nekoj uvali u Korčuli ili Hvaru- i da onda tu mogu napisati pismu. Ako to mogu, onda mi je svaki brod dobar, a pogon mi nije važan. Brod me uvijek oduševljava, bez obzira na veličinu i komfor, samim tim što je  nekakav  pusti otok. Vidim ga kao izraz potrebe za samoćom u kojoj sam  biraš društvo, jer  nije to kopno gdje ćeš zaći u neki kafić i naići na nekog …. Na brodu toga nema, tu je uvijek birano društvo, najčišći prijatelji - sa svojim manama - na koje računaš da ćeš se moći nositi na toliko malo kvadrata, a znaš sve njihove vrline.  Ako eventualno nešto krene po zlu, mislim na vremenske nepogode ili havarije, znaš da se na njih možeš osloniti, računati na njih. Posebna su to prijateljstva, ovo  govorim da objasnim što za mene brod simbolizira. Suzdržao bih se generalnog odgovora na vaše pitanje, jer mislim da je meni svaki brod dobar. Možda to nije pravi odgovor, ali je to jedino ispravno u kontekstu  moga karaktera.
Kada ste odlučili  kupiti svoj prvi brod?
Odrastao sam uz oca, družeći se s njim šetajući mulima, a sjećam se da je govorio kako  nismo mi bogati Njemci da kupimo gotov brod, već da ćemo ga  jednog dana mi sagraditi. To nismo  nikada uspjeli, moj otac je sanjar, više od mene u oblacima, iako nam je obojici takvo radno mjesto. Nisam ni ja sagradio svoj brod, ali volim kad se nađem pred  poluzavršenim, jer me ta faza sudjelovanja u odabiru materijala ili dizajna strašno uzbuđuje i privlači. Početkom 90-tih u nas se dogodio bum uvoza plastičnih brodova, pa sam, preko Olivera, upoznao i malo brže brodove koje sam počeo gledati drugačijim očima. Tako je i prvi moj brod u vlasništvu  bio Sea Ray od 7 m. Na njemu sam  napisao nekoliko pjesama i shvatio, da će meni brod služit cijelog života – bit moj atelje. Rekao bih da njega doživljavam kao kada smo gledali Diznijeve filmove, kada je neki  mulac od 12 godina napravi kućicu na stablo. Ja tako doživljavam svoj  mul, kao stablo, a brod kao svoju kućicu na stablo. Znaš, kada te mater i otac ne razumiju ,onda u  filmovima se dica popnu na stablo u svoju kućicu. Neću reći da me danas otac i mater ne razumiju, jer sam odrastao čovjek, ali to je za mene bijeg od svakodnevnog života. Volim biti na brodu pa makar se ne plovilo, jer uživam stati na mul i zakoračiti na brod.
Imate li danas brod?
Nisam ga imao godinu i pol dana, dva sam ljeta bio bez broda, a sad su mi  na jugu Italije sagradili  brod od 10,5 m, tradicionalni guc. To je brod za moju dušu, tim brodom sam zadovoljan i sretan kao malo dijete.
Takav sam brod ugledao na jednom sajmu u Italiji i odmah  se u njega zaljubio. Razgovarao sam sa predstavnikom brodogradilišta, koji mi je objasnio da sve moje želje mogu u razgovoru s meštrom ugovoriti – tada nisam  znao da je on ujedno i suvlasnik. Gledam čovjeku u ruke i vidim da mu fale tri prsta na ruci - obično ti ljudi od struke –maranguni ( drvodjelci ) plate prstima svoj zanat. Pričajući s njim, ja sam još više zavolio taj brod. To su neke stvari koje me fasciniraju… Imati brod za mene nije posjedovanje nećeg materijalnog, isto vrijedi  i za instrumente, jer maranguni  koji rade brod slični su drvodjelcima koji grade violine ili klasične gitare - to je zanat umjetnika. Danas je sve više plastike, a gledajući npr. jedrilicu plastičnu, koja svojim bićem mora biti brod  totalno okrenut prirodi, a danas dizajnom podsjeća na čašu jogurta, jarbol „pari“ penkala, a jedro salveta!! Nema duše, barem da ga neki detalj od mahagonija malo oživi. Ja patim  da je brod lijep.
Krstarenje brodom, da li je to užitak rezerviran za elitu?
Mene bi to žalostilo kada bi to bilo tako. Smatram da su ljudi koji su ajmo reč „ elita „ podijeljeni u dvije vrste, oni koji su sticali  pa su u toj nekoj okretnosti zanimljivi i oni koji su nasljeđivali poslove, pa znaju biti „ prazne kese punih kesa „ . Ne mogu dijeliti ljude na dobre i loše zato što su bogati, mene zanimaju ljudi koji imaju elitu duha, da taj čovjek s kojim pričaš, s kojim si se eventualno zateka u nekoj uvali, zbog  nevere, brod do broda,- tri četiri dana, da su ljudi s duhom i obzirom. Tu se vidi kultura, da li je čovik sebićan i dali poštuje tvoju intimnost i privatnost.
Kako gledate na ideal življenja na brodu?
Moja realnost nije da mogu živjeti na brodu, zbog obiteljskih obaveza, jer kad nisi na raspolaganju svojoj obitelji, to je vid sebičnosti. Ne mogu ja sad njih ostaviti s domaćim radom, temperaturom, problemima u školi…a da tata živi na brodu, da je negdje na Lastovu. To bi bilo vjerojatno jako ugodno za mene i moju psihu, s obzirom da ne volim gradski tempo, i ne treba mi „speed“ da bih bio sretan, ja sam sretan u „slow motionu“, ali bez obzira na sve mislim da bi to bilo posve sebično. Nemam takvu narav.
Kako izgleda vaša plovidba s obitelji?
Prije puta svi odlučujemo, kada krenemo ja. Možemo sada fantazirati  gdje ćemo, ali vrijeme  diktira. Jednom sam išao na silu ne bi li ugodio djeci, i to su mi najveće greške. Djeca su se nešto dogovorila sa djecom od prijatelja, oni nas čekaju, a popodnevne tramontane su najgore. Nisam ugrozio nikome život, ja sam odgovoran čovjek, ali kad ideš u susret moru, to je isto kao kada ideš zubaru.  Dobro je, to sam izdržao, a on brusi li brusi. A boli sve više i nikada ne znaš hoće li slijedeća bol biti jača. I hoćeš li je moći izdržati. Tako i more, imaš val od metra i kada bi ti neko rekao  koliki će biti slijedeći, ti bi se postavio i rekao dobro, neću više, ali nikad ne znaš hoće li doći oni najgori od četiri metra i „satrat te“. To me užasava….. Gledaš i vidiš modro more, udaljio si se 2-3 milje od kraja i vidiš nazubljeno more, kao oni nož sa plastičnom drškom za kidati kruh  i sebi kažem „ Stari moj , najebali smo „ ….
Djeca jako brzo uhvate „mot“- tu su od malih nogu, znaju štedjeti vodu i paziti na bitne stvari, brzo ostave kopnene navike, a ja moram poštovati neki red s djecom. Nakon nekoliko dana na moru trebamo se privezati negdje gdje se mogu dobro istrčati. To ne mora bit neki grad, ali svakako mora biti neko mjesto na kojem se oni mogu regenerirati. To su moja iskustva, inače djeci je zaista nemoguće biti u 5-6 kvadrata krme.
Gajite jedan pomalo atipičan stav prema životu, kako sagledavate taj morski, nautički đir?
Kad pričam kolegama o muzici, oni znaju biti prilično zbunjeni mojim viđenjem glazbe, a jednako tako i kada pričam o brodovima, ljudi ne razumiju uvijek moje viđenje mora. Kad gledam na brod i more, čim si tu, riješio si 80% pripadnosti tom načinu života, a drugih 20% otpada na pogon plovila. Kad mi netko kaže da je trenirao jedrenje, ili veslanje, poput mene- ili da je samo ocu pomagao nanositi premaz na „istranku“, sve te ljude stavljam u isti „klub“, ja jednostavno ne dijelim ljude od mora po tome koji pogon koriste- vesla, jedra, motor- već po tome tko kupuje brod da bude viđen, a tko ga kupuje radi sebe i svoje duše. Netko može kupiti najluksuzniju jedrilicu, poput Swana, ali ako je kupio radi fasciniranja okoline, što će mu takav brod.
Koje su vaše morske medalje?
Moje su medalje kopnene, a mojih 25 Porina ne znači ništa na Punti Planka. Po meni, more ima jedan zaista religijski status. Možeš biti bilo koje vjeroispovijesti, ali more je materijalni dokaz koliko si s vremena na vrijeme mali.
Imate li neko omiljeno odredište?
Brod jest nešto čime se plovi, ali je meni brod i nešto čime se dođe. Između polazišne točke i odredišta stoji plovidba. Za neke je i sam doživljaj plovidbe bitan, uz malo sreće možeš vidjeti dupine, kornjače i slična stvorenja….Meni je odredište bitno- ako uploviš negdje gdje se vidi mazut i dizalice, o čemu uopće govoriti!? Kad je odredište mjesto poput Komiže, koja u pozadini izgleda kao jedna nestvarna scenografija za neki mediteranski mjuzikl, onda ona ima veliku važnost. Tu su i Hvar, Korčula…..
Put oko svijeta?
To mi je velika želja. S ozbiljnom ekipom odmah bih krenuo u tu avanturu, bilo mi je žao kada je Čigra išla, potajno sam se nadao i želio biti dio nje. Vjerujem da bih danas uz 3-4 iskusna moreplovca i nas troje amatera „koji nismo na štetu“, doživio nešto neponovljivo, priču za potomstvo.
Volite li divlje plaže?
Volim divlje uvale, plaže su me prestale zanimati odavno. Znaš ono, ići se kupat sa šugamanom i kartama, to mi nikada nije bilo zanimljiv. Meni je pojam ljeta biti na sidru. More me zanima aktivno,ali uživam i u pasivnosti. Mogu biti i šest dana u nekoj uvali i guštat  i nije nužno da je svaki dan akcija.  
Koju ribu najviše volite i na koji način?
Šampjero i škarpina na gregadu, nakon toga komarća na gradele. Otac i ja smo plebejci, možda jednog dana kada bi imali obiteljski grb, budem želio da nam komarća bude u sredini grba, a dva mala škampa umisto orlova sa strane, da se motaju oko repice.
Bojite li se mora, morskog psa?
Naravno, više mora nego morskog psa. Od psa ti nema spasa, možeš isplovit iz Splita po bonaci  i dok dođeš do Maslinice uvati te nevera. Ova naša mikro klima je takva da iza jedne punte je jedno, a iza druge - drugo vrijeme. Čovjek mora maksimalno respektirati more. Volim čitati putopise od ljudi koji su stranci, jedan kaže „ krenuo sam iz  Southamptona, preko Biskaja došao na  Jadran i utapljao se  brodom od 20 m na  Puntu Planku. I ja sam na Planku ima možda najgore morsko iskustvo, isplovili smo iz Splita po maestralu, pa je doša maeštralun, pa tramontana, i  to koja. Kraj Drvenika je bio „pakal“, nismo se usudili vratiti se, jer bi nas okrenulo. Došavši u Rogoznicu nitko s nikim nije govorio, toliko smo se svi prepali. To je sada ka smišno, ali je bilo gusto.
Omiljena spiza na brodu?
Meni je na brodu sve dobro, od kruha i paštete do največih delicija. Za ručak je uvijek neka manistra. Na brodu su gradele za genijalce, znaš ono na krmi broda gradele od bubnja za mašine od robe, to je meni naučna fantastika. Vrhunac kulinarstva na brodu moje familije je toč, on spašava obraz, još ako sretnem ribara koji je ulovija jastoga, tad je to savršenstvo uz manistru .
Što znate najbolje skuhati?
Gregadu, od svih kuhara koji su spremali to jelo ja sam uzeo ponešto. Našao sam što mi paše, prvi i najvažniji komad je riba, šampjero ili škarpina. Bilo vino, češnjaka što više , krupna sol i papar. Uz kuma Jozu Botteria, slikara, rastao sam gledajući kako kuha. On se nikada nije držao nijedne „ricete“. Prova, pa stavi malo onoga, pa opet prova. Igra se i svaki put ispadne drugačije, nešto novo u odnosu na prethodno. I to je u meni ušlo u krvi. Kada me netko pita koliko čega, moj odgovor je da sam uz teću i probajući, znat ću čega nedostaje. Zaboravio sam na krumpir, najvažniju stvar. Na kraju je on slađi nego riba. Ja se čak odreknem nje i navalim na krumpire.  
Regata s pravim regatnim brodom?
Bio sam član posade regatnog broda sa skiperom Damirom Milošem, bila je regata humanitarnog karaktera, negdje kraj Opatije. Izvanredno iskustvo, upao sam u takvu moralnu ekipu koja se držala svih jedriličarskih pravila, da se nije bilo teško zaljubit, isto ka u gregadu.
Muzika na brodu?
Osim gitare i zvukova mora, šumova grana i cvrkut ptica, nikakve tonove na brodu ne podnosim.
I na kraju, kao humanitarac, što za vas znači pomoć?
To je puno veći statusni simbol nego ono što se može kupiti, iako se i to podmiruje nekim radom, vremenom, energijom. Međutim, nema nikakvog smisla pokazivati se prema onakvima kakav si i sam, pa tako i ja sam pokušavao gledati široko. Mislim da u biti nisam toliko dobar čovjek koliko me predstavljaju, često znam izgubiti glavu u nekim svojim razočaranjima, primjerice kada nešto želiš postići za opće dobro, pokrenuti na bolje, a bezbroj puta pokucaš na zatvorena vrata iza kojih nema sluha da neke stvari nisu ni njihove, ni moje, nego pripadaju svima. To za mene znači razumjeti svijet…Nakon što sam upoznao sebe i neke ljude do čijeg mišljenja zaista držim, koji su u mogućnosti nešto uraditi, čineći za druge ipak činiš za sebe, meni je sada jasno i sve mi tu štima. Ja ne pomažem svojoj djeci, ali pomažući tuđoj pomažem da i moja sutra žive u boljem svijetu. Možda u nas ta svijest nije sasvim zaživjela...

Lipanj, 2007.