splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Ivica Dukan

ŽiVIT kA kralj, A raditi KA PAS

Nekadašnji bek trofejne košarkaške ekipe Jugoplastike, i prvi strijelac famozne trice, već 20 godina radi u

„prvom timu  Amerike“- Chicago Bullsima.

Svoje košarkaško odrastanje prošao je od Solina do Chicaga, i te sličice  kritičkog  puta punog“krvi i znoja“, kao nekog teškog fizičkog rada, iznjedrila su, da ga i Predsjednik Amerike – Barack Obama poziva u Bijeloj kući na audijenciju. Prevalio je tisuće milja da bi ispunio svoju košarkašku misiju skauta, a u srcu je skovao plan, da što više uživa u moru i suncu doma svog. I tako razmišljajući ni o čemu, pun vjere, nade, radosti, sjedi nasuprot mene, gledajući u morsko plavetnilo s molitvom na usnama, što je dohvatio sreću kojoj se nije usudio, nadati se.
Kako je izgledao vaš početak vezan uz košarkašku loptu?
Bilo je to davne 74 godine kada me zapazio pok. trener Igor Karković na nekoj utakmici u Solinu, i pozvao da dođem u juniore Jugoplastike. I tako je krenulo, imao sam čast, sreću i zadovoljstvo da igram u prvoj ekipi uz Šolmana, Tvrdića, Jerkova, Krstulovića, Tudora…Sve su to bili pravi igrači, ali i pravi ljudi. Bili smo klapa i to je davalo poseban ton, tu dodatnu snagu  momčadi. Mislim da nismo osvojili onoliko trofeja koliko smo ih trebali osvojiti, s obzirom na individualni i timski potencijal. Taj moj dječački san trajao je sve do 1988 godine, kad odlazim u Englesku.
Kako je bilo igrati tada?
Tadašnja liga je bila zasigurno najjača u Europi, nismo imali strance, u inozemstvo se nije moglo prije tridesete i momčadi su bile uigrane. Igrali smo dugo zajedno, a utakmice u Čačku, Skoplju, ..to su bili ratovi, svi su se „palili na nas“ i te male utakmice su nas načinile da postanemo pravi igrači. Odnos koji smo imali prema sportu, danas pokušavam objasniti svome sinu. Mene su svi vozači autobusa poznavali, na ramenu „crvena borša sa tenisicama, dresom i ručnikom“, i tako sam svakodnevno presjedao po par stanica do mojih Gripa. Osnovno je voljet ono s čime se baviš, ako ne voliš košarku…tebi će teško biti trenirati, malo manje teško igrati( jer svi vole igrati), ali bez treninga i „krvavih  lakti i koljena od rada“, daleko nećeš dogurati. E, mi smo taj pristup imali, dvaput dnevno naporno trenirali, a čisto sumnjam, uostalom vidim i osjećam, da današnja generacija ne živi za košarku i nije posvećena toliko sportu. Nama su  primanja  bila zanemariva, praktički sam igrao za ništa. Ali ja ne bih mijenjao tih svojih 15 godina u Jugoplastici ni za koje pare. Jer, upravo ta ljubav mi je bila nadomjestak za sve. Danas kad živimo i radimo zbog materijalne koristi, moraš imati dozu ljubavi da bi bio uspješan.
Bili ste reprezentativac, a ipak ste otišli u Englesku  koja se košarkom „učila“, zašto?
Praktički na kraju karijere sam otišao, moj agent mi je našao posao u Londonu, što je za mene bilo dosta atraktivno. U Crystal Palaceu sam igrao i radio sa mladima, nije to bila neka košarka, ali sam specijalizirao jezik koji mi je kasnije puno značio. Tada sa trideset godina nisam ni promišljao na neku zaradu, a ni za stvaranje košarkaške karijere. Danas mladi odlaze u svijet sa 19 godina, što je velika greška. Nespremni, zeleni, nedokazani, idu u jedan surovi profesionalizam i jednostavno nestaju.
Kako je došlo do suradnje sa Bullsima?
Na Europskom prvenstvu u Zaragozi sam upoznao Jerry Krausa, tada generalnog menadžera Chicago Bullsa. U neobaveznom razgovoru mi je u jednom trenutku ponudio, da budem skaut za Europu. Rekao sam zašto ne, tada to nitko nije radio, bio sam prvi skaut na ovim prostorima. Nakon godinu dana pozvao me da radim i živim u Ameriku. Razlog je bio da osjetim, doživim i onu stranu, kako bih  mogao uspoređivati i donositi bolje odluke. To je bio veliki korak za mene i moju suprugu. Sin Duje je imao samo 8 mjeseci i odluka koju sam donio je značila prekretnicu. Čim smo stigli smjestili su nas u hotel nedaleko od dvorane, a ja sam sutradan otišao  poslom u New York, i tako opet i opet. Rad me je u potpunosti okupirao.
Kako izgleda posao skauta?
Odlazio sam po Americi  gledati igrače, i po mojoj procjeni ocjenjivao tko bi mogao imati kvalitetu za NBA i pomoći mojoj ekipi. To je bilo izuzetno teško, jer su Bullsi tada bili „Beatlesi 90-tih“. Jako komplicirana situacija, kada si na vrhu ne razmišljaš o padu. A što kasnije, koga dovesti u ekipi koja pokorava sve ispod sebe. Bilo je to za mene dosta stresno razdoblje, jer sam posao shvatio maksimalno odgovorno. Ipak imao sam veliku dozu sreće, jer  sam učio od najboljeg učitelja na svijetu-Jerry Krausa. Bio je kreator Bullsa sa Jordanom, Pipenom, Rodmanom, Kukoćem…U takvom okruženju sam tražio talente i bio puno više orijentiran na Europu. Danas sam „Director International Scout“cijelog svijeta. Stvorio sam puno kontakata, mnoštvo agenata na koje se mogu osloniti, od Novog Zelanda, Australije, Kine, Afrike, Europe. Ponekad se moram i sam uvjeriti u kvalitetu pojedinca, pri tom imam potpunu slobodu u odlučivanju. Moj učitelj Jerry mi je rekao „živjet ćeš ko kralj, ali ćeš radit ko pas“. U ovom poslu sam skoro dvadeset godina, puno ljudi se promijenilo, a i posao se proširio.  Danas sam desna ruka generalnom menadžeru, de facto treći čovjek u Bullsima. Odluke zahtijevaju puno kvalitetnog rada i lojalnost klubu. Kada se sjetim kako smo doveli Kukoća, koji je bio izabran u drugoj rundi drafta, i koji je bio mega zvijezda evropske košarke, a danas imaš igrača koji nisu napravili apsolutno ništa, klinci koji imaju određen potencijal i praktički ih uzimaš na neviđeno.
Velikane poput Jordana, Kukoća, Pipena nema u košarci, vaš komentar?
Kada naprave velike karijere i materijalno se „fudraju“, ne razmišljaju racionalno. Obično se  požele odmoriti, uzmu time-aut, i onda ih nešto odvede u nepoznate vode. Međutim, teško je prekinuti karike koje te vežu za sport kojem si se toliko posvetio. Jordan je brand, on danas zarađuje više nego kada je aktivno igrao. Pipen, sa kojim imam odličan odnos, traži se. Družimo se i dosta  razgovaramo, on će u skoroj budućnosti biti dio Bullsa kao trener. A Toni, u svojoj glavi ima veliku želju, da li kao pomoćni, glavni trener ili savjetnik mladima. To pouzdano znam jer puno o tome pričamo. Moja je ideja bila da Toni radi sa klincima, da bude „development coach“, no za sada nije spreman uložiti toliko vremena. Ipak su to veliki zahtjevi, a on je sav u golfu. Ali vjerujte mom nosu, vratiti će se on košarci  brže nego i sam pretpostavlja.
Kako danas izgledaju Chicago Bullsi?
Nakon odlaska ekipe koja je harala i osvojila dva puta po tri uzastopna naslova, što nitko nikada nije napravio, bio je neminovan  pad, što je u NBA  poznata stvar. Vrlo teško se vratiti, Boston Celtics je trebalo 12 godina. Mi smo krenuli od početka, promijenili cijelu momčad, i  put koji smo izabrali je duži, ali zdraviji način. Putem drafta  idemo sa mladima, i danas imamo jednu  respektabilnu ekipu koja ima lijepu budućnost. Po mladosti smo druga ekipa u NBA ligi, i jedina ekipa koja godinama ima rasprodanu dvoranu. To je pokazatelj da smo na dobrom putu, istina Chicago je grad koji obožava svoje sportaše, ali imaju strpljenja i razumijevanja. Sada smo na jednoj uzlaznoj putanji, ovo je 11- ta godina od osvojene zadnje titule, i slijedeća godina je za nas „big year“. Imamo šansu da dovedemo  jednu zvijezdu koja će nas prebaciti preko tog „mosta“, a tko će to biti vidjeti ćemo. Ima  7-8 super starova koji će biti slobodni, a taj koji dođe će nam pomoći da dođemo do vrha.
Jugoplastika, danas Split, imao je Rađu, Kukoća…. Klub je pao na niske grane, da li je zatražio neku pomoć od vas?
Ne mogu kazati da su tražili pomoć, ali ja sam ostao u kontaktu sa mojim klubom. Kada sam u Splitu većinu vremena provodim u klubu, bolje rečeno na raspolaganju sam. Sa ljudima koji su nekada bili na rukovodećim pozicijama  se čujem, savjetujem, međutim nisam sudjelovao u nikakvim bitnim odlukama.  
Vidite li izlaz iz tog mraka?
Ne, na žalost, u novcima je sve. Vrlo je teško klincu danas obećati neki novac, i ono što sam prije spomenuo, ta ljubav prema košarci je nekad bila dovoljna, danas više ne. Koga optužiti, teško je suditi. Grad Split nije smio dozvoliti da se padne tako nisko. Moralo se naći onoliko novaca koliko je potrebno za pristojno življenje. Klub zaslužuje  taj odnos, ipak je bio trostruki prvak Europe, i ta tradicija, taj brand mu je garant da bude kompetitivan. Klub i danas privlači mnoštvo djece i vidim mnogo talenata. Sve nas koji živimo van Hrvatske, najlakše je prozivati, kao pomognite. Ali mene sve ove godine nitko nije ni zvao za neku pomoć.
Vaš sin Duje je također krenuo  košarkaškim putem….
Moj sin je izuzetno talentiran, visok je 203, ima 18 godina i trenutno igra u Deerfield High School. Kada se vratimo kući morati će donijeti odluku gdje će dogodine  igrati i što studirati. Vrijedan je, i onu ljubav koju sam ja imao prema sportu sam uspio i njemu usaditi. E, na to sam ponosan. Tad ti je nebo limit, tako to vrijedi i za njega. Međutim, isto tako vam moram kazati, da on ne želi nikakvu moju pripomoć, neku protekciju, ili ne daj bože da se pogura preko mojih leđa. Već sada znam da želi kroz svoje odricanje, sam napraviti karijeru košarkaša, i na to sam kao otac još ponosniji.
Da li ste primijetili da je došlo do poremećaja na košarkaškom  tržištu, zvijezde iz NBA dolaze u Europu, zašto?
Pojavio se  trend, gdje su nekoliko bogatijih klubova „odriješili kesu“i pokušali konkurirati NBA klubovima, ali to je više jedan skupi hobi. To neće biti dugog vijeka, jer je došlo do limitiranog interesa već ove godine. Mnogo igrača iz NBA su danas ostala neisplaćena, a razlog je malo tržište, te je nemoguće  povratiti toliki novac. Amerika je nešto drugo, tamo je sponzorstvo i veći izbor. Prosječna posječenost utakmica je 25 tisuća, prosjek zarade na svakoj našoj utakmici je oko milion dolara samo od pića, hrane i prodaje dresova. Svako naše sjedalo ima elektronsku karticu, gdje možeš naručiti od sendviča do najskupljeg šampanjca. NBA ti pruža mnogo više od same igre, to Amerikanci vole. Kad on otiđe na utakmicu tad želi da se zabavi. Izgubljena utakmica nije smak svijeta, slijedeću ćemo pobijediti kaže, ali novac za utakmicu je njegov užitak. To je show, u našu dvoranu se mora doći par sati ranije, jer toliko toga možeš doživjeti. Puno je lakše vratiti i zaraditi novac, zato Europa ne može konkurirati Americi, definitivno.   
Reprezentacija danas, koji su njezini dometi?
Godinama slušam „vrijeme je da se vratimo tamo gdje pripadamo“. Gdje smo mi to bili, Hrvatska je sa svojom zlatnom generacijom osvojila srebro na OI. Talenata ima, igrača na kojem se bazira budućnost također ima, ali što je to naše mjesto? U vrijeme Kukoća, pa i u moje vrijeme, tadašnja liga je bila najjača u Europi, i producirala je igrače sa mnoštvo utakmica koje su ponaosob bile rat. I to je proizvodilo igrače, a naša hrvatska liga je loša liga. Kada dolazim gledati neke igrače, nikada neće to biti hrvatska liga. Osim toga, nemamo dovoljno kvalitetan rad u klubovima, treneri ne daju šansu mladima da se razvijaju. Zar mislite da bi Rađa i Kukoć postali igračka imena, samo na temelju svog talenta.
Imate li nešto poručiti mladima, nešto što niste do sada glasno iskazali?
Ono što nisam nikada potencirao, sada ću vama reći. Radi se o mladim igračima koji igraju širom svijeta i koji imaju šanse da postanu pravi igrači. Svima savjetujem da ostanu gdje su počeli, koliko duže mogu,da igraju. Mi smo počeli pratiti igrače sa 16 godina, ne zato što mislimo da su oni spremni da dođu u NBA, već iz razloga što agenti forsiraju, da ti klinci izlaze na draft, što je apsolutno krivo. NBA nije liga u kojoj će treneri dovoljno vremena posvetiti se pojedincu. Oni nisu dovoljno kvalitetni i ne bave s tim, to je posao trenera na collegeu. NBA je surovost, a 95 % mladih nije na to spremna. Kad si na klupi tada sigurno nećeš postati igrač, a dolaze samo zbog garantiranog novca. Kada  postanu moćni, kvalitetni,  nauče na profesionalizam, da igraju kompetitivnu košarku tamo sa 25 godina, e tad treba da  pokušaju u NBA. Pričali smo o Toniju, on je prošao sve te faze, i kada  se dokazao u amaterskoj košarci, tek tada je došao u Bullse. I opet je bilo puno sumnji, je li dovoljno dobar…    
Objasnite nam što zapravo znači draft?
Najlakše je prepoznati dobrog igrača, ali nitko ne zna kako taj draft funkcionira. Najdraže je skautu doći inkognito, pogotovo na treningu, da vidi kako igrač reagira, kako se priprema, kako reagira na suigrače, da li grize, što radi nakon treninga. Bitno je da sa igračem nemaš  nikakvog kontakta. Moj odnos sa trenerom je da upoznam igračev  „background“, tko su mu roditelji, voli li školu, gdje se i s kim druži…Ja mogu „ ludo zavoljet“ tog igrača, ali to ne znači da ću ga na kraju dobiti, jer postoji draft. Što je to draft? U NBA ligi se na kraju sezone pravi draft, tijekom finala play-offa se pravi lista. Najlošije ekipe biraju najkvalitetnije. Kada ti dobiješ top 30 klubova, onda igrači koji budu birani, ne znaju koga će birati kao prvi pick na draftu ili 15-ti. Biti će onaj koji bude izabran, a moja ekipa ima jedan pick u prvoj rundi i jedan pick u drugoj rundi. Ja se moram pripremiti za najmanje dijapazon 15 igrača koje ja i moje kolege projiciramo, i koji bi mogli biti na tom picku kada ja budem birao. Mi smo promatrali njih tijekom godina, i napravili njihovu kompletnu“krvnu sliku“,. Zašto to pričam, scouting je najlakše, jer je to iskustvo, nos, da prepoznaš talent, a zatim slijedi ono najvažnije-background. To je rudarski posao koji je u ovom poslu najvažniji. Malo je poznato da ja imam kontakte i sa FBI, ne bi li upotpunio kompletnu sliku igrača. Od toga je li plaćao kazne za parking, konzumira li narkotike, tko su mu roditelji…..Osim toga igrači polažu test sa preko 300 pitanja i kada prođe pismeni, slijedi intervju sa psiholozima, gdje ga izrešetaju u jednoj opuštajućoj atmosferi. Na kraju nas četvoro( tri skauta i generalni menadžer)  tog klinca  promatramo sat vremena, njegove  reakcije, pričamo, šalimo se …Na kraju svatko ima svoje zabilješke i igrač dobiva svoj dosje. Evo, pogledajte koliko ih ja imam u svom kompjutoru, na tisuće…( nema talentiranog igrača koji nije u mom kompjutoru), svi imaju cijeli raport i moje  zapažanje o pojedincu. I na kraju balade, napose košarkaški raport, ja moram napisati svoj o mojim kontaktima( trenerima, pom. trenerima, trenerima snage, poznanikom, familijom,) sve to ide u zapisnik. I to ide gazdi, jer moram opravdati svoju investiciju, zašto želim uložiti 20 miliona dolara u pojedinog igrača. Tu su ti „muda na panju“, to je vrlo stresan posao, što ljudi nemaju pojma. Gledaš utakmicu i ne misliš koji se rudarski posao iza toga obavlja.
Da li tako radi svaki klub u NBA?
Ne znam, ali svaki pravi klub bi tako morao funkcionirati, jer je to ispravan put. Ali i takav rad ne garantira da ćeš pogoditi. Svi skauti su dobri, ne bi radili niz godina da su neuspješni, ali nitko nije dovoljno dobar da vidi 5-6 godina unaprijed. Zato je moj posao nezahvalan. Možeš vidjeti izuzetak kao Le Bron Raymone James, i slijepac će vidjeti tu kvalitetu, ali od 95% igrača koji nisu te kvalitete treba pronaći dijamant. Zato je taj proces tako složen, da smanjiš mogućnost greške.
Možete li nekog izuzetnog talenta sa 18 godina kupiti?
Ne možete kupiti nikog, on mora ići na draftu, i tek sa 22 godine ga se može izabrati. Sa 18 se možeš prijaviti. Druga stvar je nepoznata, da taj igrač ako je pod ugovorom, tada sve pada u vodu. Ako je on slobodan i u ugovoru ima klauzulu da može ići u NBA, moja ekipa može platiti maksimalno 500.000 dolara. U NBA nema ništa ispod stola, sve ide na papir, i sve je javno.
Kakve su „igre“ na draftu?
To je kvaliteta skauta, moraš prognozirati koga će 15 ekipa prije uzeti, i mi smo tu prilično dobri. Kada krene draft, svi mi imamo u ostalim klubovima kolege koji nam pomažu sa svojim informacijama, čuju neke glasine, te tako stvaraš sliku. Ima puno trade-ova, pošalješ krivu informaciju, to je jedan rat. Soba u kojoj mi radimo draft zove se „ratna soba“. U pet minuta padne odluka vrijedna stotine miliona dolara, i zato je ovaj proces toliko važan, da  se kompletirala slika i u tren donese dobra odluka. Tek tada imaš šansu na uspjeh.
Kako je došlo do susreta sa Barack Obamom?
Ja Obamu poznam dosta dugo, veliki je navijač Bullsa. Kada je postao predsjednik, a mi igrali u Washingtonu, stigao je poziv za posjet. Ja sam prvi Hrvat kojeg je Predsjednik Barack Obama primio u Bijeloj kući, međutim, prvi ili stoti je nevažno. Veliko je zadovoljstvo i čast, da uopće dođeš u šansu da razgovaraš u Bijeloj kući sa Predsjednikom Amerike. Mi smo proveli šest sati u Bijeloj kući, cijelo popodne je bio sa nama, i u tom salonu gdje nas je primio, imao sam osjećaj da smo odrasli zajedno, plijenio je šarmom i izuzetnom inteligencijom. Tom prilikom je rekao da su Bullsi prvi tim Amerike. Čak je navečer došao na utakmicu, e tu je napravio pakao svom osiguranju. Postavili su ga da gleda utakmicu iz lože, međutim sišao je i sjeo u prvi red između djeda i unuka, koji nisu ni zamišljali tko će sjediti pored njih i doživjeti takav scenarij. I tu je Obama pokazao svoju personalnost, svoj izuzetan šarm, dijelio je petice malenome, razgovarao sa publikom, bodrio Bullse. Moram priznati da smo tu utakmicu izgubili, naši igrači su u kasnijem razgovoru priznali da su bili impresionirani, tako da su i igrači za vrijeme utakmice dobacivali Obami. Sve je to bilo vrlo simpatično, i jedini koji su osjećali veliki pritisak su bili ljudi iz njegovog osiguranja. To je jedan doživljaj koji me čini bogatijim i moram napomenuti, zahvaljujući mojim Bullsima.
I na kraju, kada slijedi povratak?
Po srcu bih se vratio još prije 10 godina, nedostaje mi sve, familija, prijatelji, ova arija, ovo sunce. Sjedimo ovdje kod Graše, na najljepšoj terasi na svijetu evo već dva sata, i meni se u ovom ugodnom društvu ne da ići nigdje. Stalno je prisutna ona naša“ko more platit ovu ljepotu“. Ovdje sam rođen i to u mom srcu ništa ne može zamijenit. Svako ljeto sam doma, plus  kada me put nanese, pa skoknem  par dana da napunim baterije. Ali to je sve nedovoljno. Povratak je vrlo težak, posao koji volim i radim u najboljem klubu na svijetu, u ekipi koja ima sigurno jedan od najjačih franšiza-brandova u Americi, tako da je to vrlo teško napustiti i vratiti se u jednu neizvjesnost. Puno sam mlad da bih rekao dosta, neću više raditi. U snovima sam doma, a u realizaciji  dosta daleko od toga.

Rujan, 2009.