splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Toni Kukoč

Meštar od košarke

Bio je dionik božanske sreće, koja je bila prelijepa - KK Jugoplastika, Benetton, Chicago Bulls… -

kao da je zračila tisuće sjajnih sunaca. Dok je igrao, uživao je zavoditi nas svojim šarmom, elegancijom, kombinatorikom… Nije važno koliko je trajala ta čarolija, već koliko smo 'guštali' u magičnoj igri tog veličanstvenog meštra od košarke. Danas, kada je ta vulgarna stvarnost i vrijeme napornog treniranja prošlost, on na novom putu želi životu dodati još koju boju. Trenutačno je to golf, a sutra će vjerojatno reći „Vatre molim !!!“ i zapaliti staru strast, jer ti „okusi košarke“ postaju bolni, nepodnošljivi, poput droge. O uspomenama i eventualnomu novom putu u njegovom Splitu razgovarali smo u ozračju ljetne fjake - što ju je itekako željno čekao.
Kako izgledaju vaši 'penzionerski' dani?
Vjerujte da danas konačno uživam, jer je previše u mojoj karijeri bilo dana paćenja, napornih treninga, utakmica, putovanja. Otkad sam prestao s košarkom, upoznao sam i neke druge lipe stvari, koje jednako tako vesele čovjeka. U prvom redu to je familija, jer ranije nije bilo vremena da se podijeli tolika radost i sreća s djecom, ženom, roditeljima... i na tomu sam Bogu zahvalan. Danas dišem punim plućima, a moje aktivnosti su ovisne o tomu gdje sam. U Chicagu je prekrasno proljeće, jutra su većinom povezana s golfom, a popodneva s domom i familijom, ako djeca nisu zauzeta školskim obavezama. Ovdje u Splitu volim isploviti brodom na more, ili šetati rivom i kaletama, neopterećen stalnim pozivima za razgovor ili fotografiranjem. Obožavam ovaj grad i zbog mentaliteta, fenomenalnih ljudi koji daju drugima slobode i intimnosti.
Imate li trenerskih ambicija?
Imam i... nemam. Imam stoga što mislim da bih, zbog svog iskustva, mogao mlade naučiti mnogo toga i uputiti ih u pravom smjeru, što se tiče odnosa prema treningu i općenito košarci u svim segmentima. A nemam zato jer sam zasićen tom igrom, pa sam poželio maknuti se od parketa i obruča... ali sam stalno na nekoj vagi. Vidjeti ćemo što će godine pred nama donijeti, hoće li mi se ponovo zapaliti strast.
Vaš sin Marin je izuzetno talentiran košarkaš; gdje je danas i koliko mu, kao otac pomažete?
Ovog se ljeta s mladom reprezentacijom, igračima do 18 godina, sprema se za Europsko prvenstvo u Litvi. Kako čujem, malo mu je u početku teže bilo, zbog prilagodbe suigračima i napornih treninga, ali mlad je i u potpunosti posvećen sportu. Ovo mu je i dobra škola, a meni, kao ocu, sve to skupa godi. Međutim, on ne dozvoljava nikakvo uplitanje, pa ni savjete, jer ih doživljava kao kritike. To nije ništa osobno protiv njega, nego stvar moje želja da, kad igra, igra dajući svoj maksimum. Čovjek zapravo nešto nauči tek kada proba. Primjerice, ako na utakmici šutirate 2-0, pa vas pitaju kakav je bio šut, ne možete znati jeste li mogli pogoditi, jer ste samo dva puta šutirali. Ali, ako ste šutirali deset puta, možda bi se dogodilo da ni bačvu ne biste mogli pogoditi, ali biste znali da sljedeće jutro prvenstveno treba provesti radeći na šutu. Uz dva pokušaja bez pogotka ostajete uvjereni da je to isto kao i da ste pogodili, što će vas na sljedećoj utakmici činiti nesigurnim - stalno ćete se pitati 'ajme, hoću li pogoditi'. Tako govorim svomu Marinu: kad igraš probaj sve što znaš o košarci i toga dana to učini. Šutiraj, skači, igraj u obrani, dodavaj, gledaj suigrače da bi znao mogu li uz tvoju pomoć napraviti nešto bolje ili, ako si sam, pokušaj završiti akciju. Ako ti ne krene i izgubiš se, nije smak svijeta, znaš da sutra imaš vremena sve na treningu nadoknaditi. Ukoliko na utakmici nisi dao svoj maksimum, nemaš pojma u čemu si loš, a u čemu dobar. Iz utakmice u utakmicu, svakoga se dana uči, poboljšava igra i stječe sigurnost. To je moja teorija.
Što se zbiva sa Chicago Bullsima - njihov oporavak kao da traje predugo?
Nakon jedne supergeneracije, ljudi u upravi mislili su da se moćna momčad može časkom stvoriti, a treba se složiti solidna ekipa, s trojicom-četvoricom vrhunskih igrača, da bi se osvajali naslovi. Najbolji su dokaz LA Lakersi, koji - možda zbog privlačnosti ekipe - uvijek mogu dovesti igrače razine Shaquillea O'Neala, Cobyja Brayanta, Cassola. S druge strane, imate Boston Celtics, momčad koja je godinama 'nigdje', a koja je tek prije 3-4 godine uspjela pribaviti nekoliko sjajnih igrača, pa od ekipe koja nije uspjela ulaziti ni u play-off, u zadnje četiri godine odigrati dva finalna okršaja i jedan od njih i dobiti. Oporavak Bullsa traje kao i u drugih velikih ekipa, pri čemu treba imati i sreće kad se kupuju igrači ekstra klase.
Je li vas Bullsi žele angažirati u nekoj ulozi, vidite li sebe tu?
Postoje permanentni razgovori, pozivi, kontakti, ali znam da bih se morao posve posvetiti, ne mogu biti 50 posto u tome. Trenutačno mi je velika želja, pogotovo tijekom zime, kad nemam nekih drugih aktivnosti, doći u njihov centar na 3-4 dana tjedno i raditi s mlađim igračima. Osjećam da im i ne treba više od toga, uz stalne treninge, jer bi ti mladi igrači 'ispalili na živce' da sam svakodnevno uz njih. Bilo bi im previše, dosadio bih im nakon mjesec dana takvog rada. Opet, i uz takav rad trebao bih putovati i biti stalno prisutan, a nisam toliko zagrižen ni lud za tim da budem trener. Jer, nakon nekog vremena sigurno bih poželio biti trener prve ekipe, a to bi opet značilo odvojenost od obitelji, pa bismo opet bili na početku.
Veliki Košarkaški klub Split je potopljen, pao je na najniže grane, zašto?
Moram vas razočarati odgovorom, jer nisam uopće upućen u događanja u klubu i oko njega, pa stoga i ne želim pričati o nečemu u što nemam uvida. Kontaktiramo samo kad se igraju utakmice veterana, od gušta dođem i odigram. U posljednjoj, protiv Barcelone, nažalost nisam mogao igrati zbog nedavne operacije kuka, a i postao sam trener reprezentacije Hrvatske u golfu, pa sam morao malo više vremena provesti s mladima, kako bih ih bolje upoznao.
Kako je došlo do te suradnje?
Znali su ti ljudi koliki sam zaljubljenik u golf, pritom se pokušava taj Savez postaviti na zdrave noge. Ujedno je to, nazovimo ga tako, pothvat, jer treba animirati ljude da se izgrade tereni, budući da će golf 2016. godine ući u olimpijsku obitelj. Pokušava se malo ozbiljnije razmišljati, tako da sam tu ulogu prihvatio s velikom odgovornošću, respektom i guštom.  
Što vama znači golf?
To mi je igra za smirenje, uživanje s jedne strane, a s druge je izazovan u smislu kompeticije da se možeš sam sa sobom natjecati. Dijametralno je drugačiji od košarke. Što više sama sebe kontroliraš, tim si bolji u tom sportu. Ukoliko si 'živac', u košarci to možeš iskoristiti u pozitivnom smislu, dok te u golfu svaka 'negativa' jednostavno satare. Uviđam koliko me neke stvari dovode do zadovoljstva, postaju mi zanimljive... neću reći i važne.
Gdje ga volite najviše igrati?
Bilo gdje je dobar teren ja ću sa zadovoljstvom zaigrati i u pet ujutro. Imam 'škvadru' od tridesetak prijatelja u Americi, volimo se družiti, pa svaka 3-4 tjedna odemo do Floride, Arizone, Kalifornije, Meksika… na nekoliko dana zadovoljstva, da u miru uživamo. Da bi osjetili tu blagodat treba što prije palicu u ruke.
Imate li posebne palice, s obzirom na vašu visinu?
Kako sam 'malo viši od normalnog svita', palice mi jesu napravljene po mjeri. U početku sam ih lomio, pa bih onda čekao mjesecima nove. Za pogrešku nije kriva strijela nego Indijanac koji je krivo naciljao, tako je i u golfu - nije kriva palica!
Koje su tajne u toj igri?
Da ja to znam bio bih mnogo bolji igrač! Svi koji su dobro odigrali super-rundu golfa rekli su mi da su toga dana najmanje razmišljali, da je to došlo prirodno, bez opterećenja. Samo bi došli do loptice, udarili je i išli dalje. Kao i u košarci, kad imaš osjećaj da ne pucaš na koš, nego u vrata autobusa i da sve što baciš put koša uđe 'bez kosti', što se kaže. Takvih dana vjerojatno ima i u golfu, ali uvjeren sam da si, što ga više treniraš, sve bolji. K tomu treba zaboraviti frustracije, probleme, sve što čovjeka  opterećuje... to treba ostaviti negdje prije nego se zakorači na teren, jer je on predviđen samo za opuštanje i uživanje, dok je rezultat tu najmanje važan.
Recite nam nešto o hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji; na funkciji ste savjetnika selektora Vrankovića.
Ne može se reći da je to baš savjetnička funkcija, nego smo se jednom našli i selektor Vranković me zamolio da, ako mogu, potrošim tjedan dana s njim i dođem na pripreme da bih izložio neke svoje ideje, složio s trenerima koncepciju reprezentacije, pogledao nekoliko utakmica... primjerice, protiv Italije, pa iznio svoje viđenje i razmišljanja. Ako može pomoći - odlično, ali i ne mora. Smatram da više ideja daje više mogućnosti.
Kako vratiti hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji nekadašnji sjaj?
Dobiti sve utakmice barem s pola koša! Šalim se, ali mislim da je to pravi put, jer je sadašnja momčad generacijska - najveća je razlika tri godine, od najmlađega do najstarijeg igrača. Zajedno su od kadetskih i juniorskih reprezentacija 'isplivali' do seniorske, kao što je bilo nekad, primjerice s generacijom Rate Tvrdića i Ivice Skansija, pa zatim Rađinom i mojom. Uvijek je srce ekipe skupina igrača koji se dobro poznaju, koji se ne trebaju mnogo dogovarati, nego se pogledaju i sve im je jasno. To je velika prednost ove generacije, premda je mana momčadi što su ti igrači premladi otišli u svijet, pa se jedan naviknuo na talijansku, drugi na španjolsku, treći na rusku košarku. Zato su pripreme važne, da se mogu opet priviknuti jedan na drugoga i uigrati.
Malo o Splitu, koliko vam nedostaje?
Nedostaje mi toliko da jedva čekam slobodan trenutak da dođem i oćutim ove mirise, prošećem palačom i čujem našu besidu. Ova ljetna tri mjeseca su mi taman, to je i najljepši period za posjete ženinoj i mojoj familiji. Posljednjih nekoliko zima, kada bih došao, ostajao sam iznenađen koliko mi je Split djelovao pusto, otužno. Vjerojatno je nedostajalo šušura, barem sam takav osjećaj imao. Ovoga ću lita biti bez moga sina Marina, jer je angažiran oko reprezentacije - fali mi i kao mornar na brodu, kojeg imam već devetu godinu. Stari je to Sea Ray od 44 stope, za mene i naše potrebe taman, a nadam se da ćemo se uspjeti okupiti na barem sedam dana i 'đitavati' oko Visa. Marinu će ovo lito najviše nedostajati Split i najljepše naše more, jer, uvijek kad se čujemo, prvo pita: 'Tata, jesi li bio na brodu?'

Srpanj, 2006.