splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Zvonimir Mihanović

Slikar idile

Razgovor s hrvatskim slikarom, hiperrealistom gosp . Zvonkom Mihanovićem dogodio se u njegovom ateljeu,

među nedovršenim slikama, u prostoriji  punoj  mirisa boja, dijelu  kuće nalik antičkoj vili,smještenoj na obroncima Marjana, iz koje puca prekrasan pogled na luku, brodove, more, otoke…. Odakle smo krenuli na čarobno putovanje …
Vaši počeci ….
Priču o mojim slikarskim počecima bih mogao sažeti u dvije, tri rečenice. Bile su mi 4 godine, stanovali smo u kući obitelji Vrdoljak u Spinutu ( legendarna pekara ), a ispred  nje je bilo malo asfalta na kojem sam  kredom crtao „konje koje trče „. Primijetio sam  visokog čovjeka koji je stajao pokraj mene, hrabrio me i gledao moje poteze - bio je to poznati novinar „Slobodne“ šjor  Kragić, koji me je fotografirao i napisao divan članak „ Umjetnost na ulici – umjetnik star samo 4 godine „. Dakle, netko je bio svjedok moje umjetnosti, odnosno moje priče i to je registrirano u mojim uspomenama. Nakon  toga moj se život sastojao od bloka i papira, lutajući svojim svemirom, crtao sam likove iz mašte.
Tko je utkao Vaš put u slikarstvo?
Ljudi koji kreću putem umjetnosti ne biraju… divno bi bilo kada bi mogli; naime da biste postali umjetnik bilo koje vrste, morate imati talenta, a on na žalost nije nešto što vi birate. Onda se mora dogoditi da mlada osoba stvori odnos prema tome talentu  i osjeti koliko mu on može pružiti u životu. Bilo je mnogo ljudi s talentom koji to nisu iskoristili, što zbog lijenosti, nedostatku radne sposobnosti ili inteligencije. Ne zaboravimo ni ljubav, koja se treba stvoriti prema fenomenu ljepote. Očito je Božji dar s kojim sam rođen- talent - definiran i stilom života. Sastojao se u tome da sam kao poslijeratno dijete, rođeno u Splitu, praktički živio na ulicu, gdje je komunikacija, odnos prema svemu… bio za današnje pojmove posve nedokučiv, drugačiji. Moje djetinjstvo i taj odnos bili su vezani za ribare i brodove na Matejuški, a  ta se ljubav, uključujući i ona prema moru,  vidi i na mojim slikama. Sjećam se starog kalafata Mitrovića, osjećam i sada miris let lampom spaljene  piture…obožavan te mirise. A onda bi ti ljudi navečer na Matejuški nešto ispekli, jeli i pjevali. Boraveći tu veći dio dana, upijao sam njihov život – i  danas sam impresioniran tim  stilom življenja….kojega li lijepog učenja o životu! Danas toga nema, nažalost. Zaljubio sam se u tu atmosferu, stil života u kojem sam se odgajao.  Svaki događaj postaje uspomena, krađa grožđa postaje mali dišpet, uspomena na dječju avanturu. Nisam zaboravio ni  opomene, upozorenja…. uspomene roditeljskog odgoja, kojima su opet na svoj dragi način mene usmjerili na dobro. Sve to skupa vrije u jedan mladi život, stvaraju se emocije  i uči se o životu, a slikar to mora znati ispričati  pokretom ruke, svojim kistom. Moje slike, ranije i danas, nisu ništa drugo doli priče mog života.
Vaše slike  nabijene su  emocijama…. postoji li neka tajna u pripremi  boja za te priče na platnu?
Još kao mali dječak pokušavao sam doći do željenih boja. Jednom je neki slikar iz susjedstva bacio iscijeđene tube.. iz škovaca sam izvadio jednu  oštećenu - iz nje je izlazila božanstvena plava, ultra marin…čega  se uvijek sjetim kada sjednem i uzmem kist. Tehnologija slikanja uljanim bojama na platnu  vrlo je komplicirana  i stara, a uvijek u njoj ostaje nešto tajanstveno, nadnaravno, mistično… U nas su posljednji  tu tehniku zaista poznavali  Meštrović i Vidović. Potonji je imao  svjetsko znanje, a trpio veliku neimaštinu. Njegove su slike  većinom tamne, jer nije imao novaca da u Trstu kupi slikarsko laneno ulje, nego je od ribara s Matejuške uzimao pitursko,  pa su mu slike stoga  kasnije potamnjele. Ono što je radio kao student, u Chioggi i Veneciji su prekrasni  koloriti  i ostat će vječni. Družeći se s njegovim unukom, također  Emanuelom (bili smo ministranti u crkvi Gospe od Zdravlja), mogao sam boraviti u  atelje velikana kad god sam htio, ali me tada nažalost nitko nije podučavao…  Sada to pitanje ide u jednu veliku sferu: kad biste danas htjeli sagraditi kamin u kući, ne vjerujem da biste našli majstora…. a jednako tako i slikarski zanat izumire. Ovu tehniku koju ja rabim, ne znam tko ju još koristi u svijetu osim mene. Tehnologija je znanost, a to me nitko u Parizu (studij L,ecole des Artist) nije mogao  podučiti. Kao student sam morao napraviti kopije nekih djela, provoditi sate, dane u Louvreu. I tada sam upoznao neke konzervatore koji su bili pred umirovljenjem. Oni su mi otkrili jedan  novi svijet  - od njih sam naučio više nego na  akademiji. Jednom dođe moment  kada nešto naučite, znači da tajna postoji, a da li je netko zainteresiran da ga  podučim, da me naslijedi …. e, to je pitanje. Vrijeme je tu faktor, mladi ga nemaju  a kamoli da  strpljivošću grade karijeru. Sportaš mora provoditi sate, dane, godine treninga da možda jednom odigra neku utakmicu. Još teže je postati svirač, a najteže je naučiti zanat slikara. Morate uložiti mnoge godine za dobiti jedan ton koji tražite cijeli život. Nekada su djeca  sa 7-8 godina polazila učiti kod velikih slikara, pa bi do 17 godine već naučila poprilično. Ja sam sa 20 godina tek započeo, s 25 god. učite sporije i mukotrpnije, a tek s 40 godina  sam naučio zanatski raditi. Nitko preko noći ne može naučiti zanat, bez obzira na talent. Danas u mojoj profesiji, moram reći da ovo vaše pitanje obožavam, u tehnološkom  smislu nema tajne. Ipak, želite li rekonstruirati neku sliku, na prste jedne ruke ćete naći majstore  u cijelom svijetu, koji to mogu.  Danas bih mogao bolje živjeti od rekonstrukcije starih slika, brojni muzeji  daju mi takvu mogućnost, ali tu nema brodova, stinja i plavetnila mora. I zato ostajem vjeran mom stilu,,hiperrealizmu, za kojeg  kad me pitaju je li moderan, kažem da je vječan„.
Vidite li danas nekoga tko bi mogao nastaviti Vašim putem?
Obožavam vaša pitanja. Nekada su slikari uzimali u nauk talentiranu djecu, što bi se odmah vidjelo po motu-svi su velikani  imali pomoćnike, Meštrović  je imao Krstulovića ….. Umjetničko djelo je vrijednost onog osnovnog koncepta samog slikara. Godinama pokušavam zainteresirati nekog mladog kolegu da uči i radi po zakonima zanata. Rembrantove slike su pomoćnici  oslikavali u više od 50% rada. Međutim, danas je sve brzina i ono što je najgore, svi misle da su oni ti umjetnici, što je opet u redu, koji će okrenuti svijet. U prošlosti je bilo slikara koji bi započeo novu školu, a tek stotinu godina kasnije, njegovi bi učenici nastavljali s nekim novim talentima, koji bi donijeli nešto novo . Vrlo rado bih nekog podučavao, jer svi kažu da je ovaj moj stil originalan u svjetskim relacijama. Ta moja priča bi mogla imati neki novi put, nastavak s nekim novim idejama, međutim svatko misli da je najpametniji, da od njega kreće povijest, ide putem manjeg otpora, kalkulirajući. Eto, jednom mi je u posjet došao vrlo bogat čovjek, sjeo pokraj mene i kaže; Za sat vremena si napravio nekoliko  kamenčića, a zašto ih ne bi  napravio malo veće, pa bi pokrili veći prostor …. što znači da možeš izraditi  dvije slike umjesto jedne i zaraditi  dvostruko. Kao bankar, on dobro razmišlja, u životu ponekad treba tako razmišljati, ali s umjetnošću ne. Postoje neki ljudski odnosi u kojoj matematika nema mjesta, ako ona uđe u sustav, stvori  kompletnu destrukciju.
Kažete da ste, vjerojatno, stilski jedinstven slikar u svijetu; imate li  uopće uzora?
Na to bih  pitanje  mogao odgovoriti kada bi postojao najbolji slikar na svijetu. Srećom, umjetnost je stvaralaštvo u kojem se  nikada nije, a i neće, roditi netko tko je najbolji. Uvijek postoji ljepše, lepeza stvaralaštva je toliko različita da svatko nađe svoj put ka toj ljepoti, a onda  opet priča krene iz početka. Da li je ljepša gotika ili romantika …., to su vrhunci ljudske kreativnosti. Ja nemam uzora i dan danas učim, pronalazim, otkrivam slikare i kipare, ljude iz moje profesije, i vidim da su nešto konkretno i predivno napravili.
Postoji li boja, ton koja para vašu dušu?
Razočarat ću vas…u jednoj slici imate lepezu potrebnih stvari. Postoje  osnovne boje kojih ima vrlo malo, pa miješajući dolazite do nekih novih. Recimo želim napraviti nebo na mojoj slici i miješa, miješam … dok ne zadovoljim svoju dušu, a opet kada idem na počinak, zna se često roditi sumnja. Gledam onu svoju nedovršenu sliku i misli me razaraju, jesam li pogodio pravi ton ljuljanja mora. Htio sam stvoriti početak plave boje, sunce je tek izašlo. Ne mogu spavat, dignem se, sjedim i čekam kada će zora krenuti. Dakle, slikanje je bitka s dilemama, razbuđivanje strasti dok ne dođete da sebi kažete, eto, to sam htio. Od toga se sastoji moja profesija: da u svojoj podsvijesti i mašti….  bude sve zadovoljeno.
Kad je Vaše stvaralaštvo najplodnije ….odnosno, budući da trenutno radite na šest slika, postoji li neki redoslijed  u radu?
Moj zanat  dijelom  traži disciplinu, odgovornost. Postoje dvije faze: ona nastajanja slike,  najuzbudljiviji, najstrastveniji i najkreativniji dio posla. Negdje doživljeno  prenosim najprije kao skicu, a potom stajem pred  bijelo platno na kojem valja nešto započeti. To je trenutak  kada u stvaralaštvu jednog umjetnika je potrebno najviše energije i  strasti. Kada ste postavili sliku i odredili kompoziciju, ton, tada možete odahnuti. Druga faza je određivanje posla, dovršavanje  priče. To je lakši posao, ali dugotrajan - prosječno mi traje 2-3 mjeseca, po 10 sati dnevno. Nakon što je slika postavljena - nakon što se dogodila umjetnost- ostaje  slikarska vještina i dorada. Potrebni su uvjeti kao i kod drugog posla: odgovornost, disciplina, odmaranje... Organizacija  je vrlo važan segment; danas sam odlučio raditi kamenčiće, što je dosta zamoran posao, pa ću sutra  nešto lakše, sjene, nebo … Moj posao zahtijeva vrhunsko planiranje, analizu. Postoji varijanta da danas neću nešto naporno crtati, ali radit se mora. Tu nema inspiracije, to je stvar osobnog bioritma, odnosa prema radu. Svatko je kreativan više ili manje.. o nekakvoj inspiraciji govore samo lijeni slikari - pušu , piju … neodgovornost opravdavaju manjkom  nadahnuća koje dolazi, jedino kada sjedneš ispred stalka, uzmeš pinel i radiš. Moju profesiju ne treba mistificirati, velikim djelom je to vrsta duhovnog intelektualnog rada. Stvaralaštvo, to je misterija, nešto što umjetnika čini umjetnikom, a umjetnost stvara nadrealnim, metafizičkim
Danas ste najskuplji hrvatski slikar, jedan od najskupljih na svijetu, ostavimo materijalizam, što vam to Vas znači?
Borim se maksimalno protiv takvoga gledanja na moj rad, smatram da je ta riječ nezrela. U modernom potrošačkom društvu, to je pitanje rječnika- jer, kažu li za vas da ste najskuplji slikar, onda vam mogu prigovoriti da niste najbolji. Taj prigovor stoji, ali na Zapadu, bilo da se radi o slici, odijelu, autu,… cijena prati slobodno tržište, slobodan izbor i kriterij. Nećete skupo prodati ako za to nema razloga. Ferrari skupo košta i zna se zašto. Svaki čovjek može sebi priuštiti neki rizik, ajmo reći luksuz, ali nitko normalan neće nešto preplatiti, pogotovo ako se radi o velikim iznosima. Dobro će se raspitati među kolekcionarima tko kupuje njegove slike. Nitko nije kupio sliku ho -ruk. Bogataši su najčešće i bogati zato što su realni u životu. Slika na Zapadu toliko košta, jer ima svoju vrijednost i može ju se prodati ukoliko iza nje stoji vrijednost. Moji kupci odlaze na aukcije po svijetu i zadnja stvar je, da dođe neobrazovani kupac koji kupuje smeće i kičiju. Tako i moja kuća ima svoju priču - zašto je ona toliko luksuzna. Većina mojih kupaca  dođe mi u posjet, vidjeti nastajanje slike, vidjeti gdje je nastao motiv. Moje slike krase kuće uglavnom najbogatijih ljudi svijeta. Kada bi takav bogataš došao kod mene u nekakav siromašan atelje, onda bi on reagirao„Toliko sam platio sliku, ili sprema novac ili je drogaš, pijanac„  Možete biti skroman čovjek, ali skupu jaketu morate imati „ . Nedavno  je u posjetu Splitu bila jahta o kojoj se cijela hrvatska javnost raspisala. Otkrit ću vam malu tajnu, taj je vlasnik, bogataš stigao meni u posjet. Želio je vidjeti moje slike. I kada vidi ovaj pogled, slike ..sve se uklapa u sistem. Kada kupujete Ferrari i dođete u tvornicu, neće vas dočekati šporkica i neimaština. Uvijek je društvo u svojoj povijesti tako funkcioniralo, ali ovdje, gdje smo živjeli u nekom drugom sistemu ….to je rano za primjenjivati rad i velike vrijednosti. Zato mi i godi vaša tvrdnja  i stvara nelagodu, premda moje slike vrijede svoga novca. Čuli ste za Forbesa, najbogatijeg čovjeka svijeta, na njegovoj jahti u glavnom salonu nalazi se moja slika. I to je to.
Vaše slike se unaprijed  prodaju ili Vaš agent ima neki drugi put?
Ja imam takav status da je moj agent, Kert Kosky, iz Aspena, Colorado, ustanovio da sam apsolutno najtraženiji slikar na svijetu. To je dio poslovnih analiza, sve mi je  prodano za tri godine unaprijed. Sve što vidite ovdje je unaprijed prodano. Nema ozbiljnijeg kolekcionara koji ne želi imati moju sliku. Moja najveća sreća je kada vidim da to što ja volim i što radim, je na takvoj cijeni. Iz toga i proizlaze moje lijepe priče. Nedavno čitam vijest iz novina. Svako jutro imate vijest na Good morning Amerika i između ostalog  i vremensku prognozu. I onda  spikerica  kaže „Jutros je ocean kao na Mihanovićevim slikama„. Ima li nešto ljepše nego kada život u realnosti protumači preko mojih slika.
Tko određuje cijenu Vaših slika?
Moj menadžer, odnosno agent određuje cijenu mojih slika. On je diler, trgovac slikama koji ima dva zadatka. Da mi stvara  ime, plaća reklame i sve u vezi s marketingom. U doba renesanse slikari su imali isto tako svoj marketing, bilo preko biskupa, plemića ili mecena koji su kupovali slike. On je taj koji me gura na tržište, koji prati narudžbe i određuje cijene. Prije dva tjedna smo imali sastanak i kaže mi „Pritisak na tvoje slike je toliko velik da ćemo dignuti cijene“. To je njegov posao. Nikada nije dobro da se slikar bavi prodajom svojih djela. Uvijek se to loše završi po slikara. Znate onu narodnu „Daj materi dite„. Umjetnina je delikatna stvar, čovjek prvo sagradi dom, a slike kupuje zadnje, ali kada zapne u životu, prvo što prodaje su slike. Moj agent sve to studira, zna  da ne treba ići s cijenama u nebo, bez obzira na potražnju , ali svoj rad treba cijeniti. On u svojoj firmi ima ljude koji prate nekretnine, investicije, burzu novca, pa zna relacije.
Izložba?
Postoji razlog mog dugog izostanka. Zadnju izložbu imao sam 1985 godine na Pjacu, to je bila najposjećenija izložba u povijesti Splita. Milicija  je uredovalo, izašao je članak u Vjesnika „Nije red za utakmicu već posjet za izložbu Mihanovića„
Potom je došao rat, zatim humanitarni rad, a reći ću otvoreno i hrabro: svaki rat zamuti pijesak bistrog mora, pa sav mulj iz dna dođe i zamuti naše lijepo more. To nije problem Hrvatske, to je u ljudskoj povijesti, nakon svakog rata imate taj proces. Dogodilo se u svim sferama pa tako i u umjetnosti. Osjetio sam da su ljudi u jednom periodu ovog kaosa, iskočili neki nepoznati provokatori, jedva čekajući da vas zatru. Nisam im htio davati povoda, tvrdim da je i sam  Einstein stigao, da bi ga pokorili. Ili da je Rembrant ustao iz groba, rekli  bi mu da ide na tečaj slikanja. Nevjerojatno koliko ljudi ima  netolerantnih, osvetoljubivih u svojim namjerama da nekog prikažu kao netalentiranog. Ja se na taj jal ne ljutim. Doći će dan kada će svijet biti bolji, ljepši. Dakle, treba imati apetita i preživjeti taj proces. Zašto bih ja izlagao u Split, kada netko tko ima pravo javnog glasa i jedva čeka da mu dam povoda, da sve negativno baci na mene. Svjesno sam ostao ovdje u svojoj domovini, bio cijelo vrijeme rata, ali sam se držao sa strane. Život koji danas živimo, s jedne strane imate dekadencu, a  s druge strane imate očuvanje i bitku za vječnim vrijednostima. Grad je podijeljen, jedni hoće fontanu, drugi bi razbili sve vrijednosti. Split je specifičan, došlo je do pucanja i u umjetnosti. Zamislite da ja idem u jednu takvu sredinu raditi izložbu i da sve svoje vrijednosti i sve svoje uspjehe stavim na gvantijeru tih sitnih, malih ljudi. Eto, to je razlog zašto me nema.
Posjeduje li neki Hrvat  vašu sliku?
Očito postoje ljudi koji su u mogućnosti kupiti moju sliku. Znam za neke iz New Yorka, Monte Carla, Las Vegasa koji imaju moje slike.
Slikate li isključivo ovdje u ovom ateljeu?
Svaka moja slika ima svoj početak ovdje, u Dalmaciji, motive upijam negdje na Kornatima ili oko Komiže …Slijedeće godine imam unaprijed dogovorenu aktivnost u Ameriku i veliki dio godine ću tamo boraviti. I zato ću  tamo i slikati, ponesem svoju memoriju u svojim mislima, a sam čin crtanja se može dogoditi bilo gdje.
Zanimaju  li vas drugi stilovi?
Ne, sve je ostalo van mog sistema - ja sam ono što jesam. Stil jednog slikara nije nešto što se izmišlja, nego čovjeku u duši postoji potvrda za upravo takvim izjašnjavanjem. Nisam ja tražio moj stil, on je bio u meni, a ja sam samo stvorio uvjete - naučio svoju ruku - da on izađe iz mene. Osim toga, to bi bilo užasno kada bih tražio neki novi stil. Značilo bi da ne vjerujem u ovo što godinama radim, jer ako ste oženjen čovjek i tražite drugu ženu znači da netko tu ne vrijedi.
Koliko Vas žene inspiriraju?
Lijepa žena  oduvijek je bila neodvojivi dio slikareva ateljea. Ja ne slikam ljudske likove, da mi u nekom trenutku treba njihov pogled, ali ženu doživljavam na neki viši način. Moja profesija je žeđ za ljepotom, koliko mi je drago vidjeti lijepu ženu i u tome beskrajno uživam, toliko mi je  lijepo vidjeti i lijep automobil. Kako ništa nije materijalno, sve diše, jasno je da žena uzbuđuje strasti u muškarca. Samo je dobar onaj slikar koji je pun strasti i ako je to ono što ga čini boljim, to uznemirenje žene da strast kulminira, pozdravljam takvu doživljenu impresiju.
Imaju li Vaša djeca sklonosti prema umjetnosti?
Kažu stručnjaci da je slikarski talent najmanje nasljedan, a muzički najviše. Moja djeca su odgojena u posve umjetničkoj obiteljskoj  atmosferi, pa su sretna što su stekla ispravan stav o životu umjetnika  i umjetnosti  općenito. Sudjelovao sam u njihovu odgoju, rasla su bez droge i alkohola. Moja kćerka Ana živi u New Yorku, nedavno je doktorirala glazbu, operni je mezzosopran. Naslijedila je glazbeni dar i atmosferu umjetnosti, beskrajno je sretna što je umjetnik, jer tako lakše formira odnos prema vrijednostima i istini. Najveća snaga umjetnosti je moralna - kada ste pravi umjetnik, tada ste prišli Bogu  i lakše osjećate i proživljavate što bi mogla biti istina. Zato sam ponosan na svoju kćer  koja je kompletni intelektualac i koja, zahvaljujući  predanosti umjetnosti - izvanredno procjenjuje vrijednosti. Sličnim putem  krenuo je i moj sin Mate. Opsjednut je estetskom stranom automobila i doživljava ih kao skulpture. U automobilizmu je kaos, pogotovo se muče kako napraviti zadnja vrata. On je završio tu dizajnersku školu i  svoje opredjeljenje će morati usmjeriti u nekom drugom pravcu, jer se želi  stalno nastaniti ovdje u Splitu, na što sam jako ponosan.
Na kraju, dakako, brod?
Imam ga  otkad sam se  skrasio u Splitu. Dijelim ljude na one koji vole brod i one druge. Tvrdim da ljudi koji vole brodove imaju izgrađenu pozitivnu karakteristiku. Brod je meni gotovo sve u životu, on je pokretač nadahnuća  i pokretni atelje. Vodi me do mojih motiva i zahvaljujući njemu ih otkrivam. Zato ga beskrajno volim. Kupio sam namjerno brod sa gornjim mostom, da mogu promatrati odozgo prema dolje, kao ptica, što se iz mojih slika i vidi. Posebno uživam  kada dođem u neko malo ribarsko misto i kada ugledam taj motiv -onda me možete vidjeti kako skiciram iz ptičje perspektive. Zahvaljujući njemu sam i s biranim ljudima, koji se tada  drugačije ponašaju, veseliji su i  komunikativniji. Čovjek je na brodu jednostavno rečeno više čovjek. Također mi služi da   moje kupci odvedem  da vide uvalu gdje je nastala ta moja  priča. Ne možete se načuditi koliko su sretni i ushićeni, kada u tinel stave sliku s kojom mogu otpočeti poznatu priču... S mojim dragim prijateljima sam se nauživao ribolova, koja je moja velika strast. Sjećam se sika između Bačvica i Ovčica i mojih višesatnih ribarenja,  kada sam lovio špare i kanjce, gledao pučinu, more u plićaku, kamenčiće. To je bilo vrijeme otvaranja vrata mojih strasti, ludujem za sportskim lovom i gorljiv sam borac za obranu života u moru. Kada ulovim dovoljno hrane prekidam lov, sve može biti bolje ako nismo pohlepni. Tako je i u životu. Lovim klasičnim lovom, kančanicom ali i big game. To sam 1990 godine  prvi donio u Hrvatskoj, i ljudima počeo govoriti i objašnjavati kako se može uhvatiti tunja. Danas je to popularan lov i sretan sam da sam ga nekim ljudima  približio.
Većina vrsnih ribolovaca jednako je umješna i s kuhačom u ruci…
Ostat ćete iznenađeni, ako postoji muškarac koji je dalje od kuhanja – taj sam. Kontradiktorno je da ja kao Dalmatinac ne znam ništa, nikada nisam ni jaje ispekao, ali zato znam nešto drugo. Napraviti pravi kapučino, najbolji koji možete popiti i u tom svom specijalitetu idem u perverziju, jer posjedujem posebne instrumente od mjerenja vlage, cukra…

Srpanj, 2008.