splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Zdravko Mamić

FANATIK NOGOMETA I MORA

Najvažnija sporedna stvar na svijetu – nogomet, iziskuje privrženost, odricanje, odanost, te veliki rad.

Takve karakteristike krase Zdravka Mamića, dopredsjednika N.K. Dinamo, ali i velikog zaljubljenika u more, brodove.
Rođeni Bjelovarćanin, porijeklom iz Kamenskog, sela Zidine u Hercegovini, od 12-te godine stanovnik Zagreba, gdje je i započela njegova paralelna životna priča nogometa i biznisa. Kao osamnaestogodišnjak započeo je kao predstavnik tekstil-tvrtke (5 godina), nastavlja u Lesnini (6 godina), paralelno radi  privatni biznis-vlastiti kafić, zatim restoran, diskoteka, plastičarski obrt (18 godina) koji mu donosi status i ugled uspješnog biznismena. Sa suprugom Marinom ponosni je otac troje djece Marija, dipl. ekonomist ( 24 god), Lucije (11.g.) i Ive (8,5 god.).
Od kada ste u Dinamu?
U kontinuitetu već 35 god. Igranje nogometa sam napustio vrlo rano. Bio sam suvlasnik i direktor kluba od 92. do 94. god, tada jednog privatizirano sportskog kluba u Hrvatskoj.
1.10.1994.g. napuštam klub i vračam se 2000godine. Trenutno sam na funkciji dopredsjednika kluba.
Vaši planovi za budućnost?
Svi moji privatni poduhvati su prošlost, famozni «mamičev» neboder prodao sam Erste banci, a tvrtku «Iverica» u Bjelovaru - Švicarcima. Planovi za budućnost su vezani isključivo za nogomet, odnosno Dinamo. U sportu je sve nepredvidivo, tako da je sve moguće.
Prvi susret s morem?
Koliko se sjećam bilo je to na Bačvicama u Splitu. Otac nas je na proputovanju doveo na tu prekrasnu pješčanu plažu. Urezalo mi se u sjećanje s kolikih su visina  momci skakali u more.U mladosti sam nažalost rijetko dolazio na more, jer su moji roditelji radili u Njemačkoj, pa sam tako za naše prilike  kasno i proplivao.
Prvi brod?
Bio je to Tender Craft kanadske proizvodnje. Zatim slijede Sundencer 330 (Sea Ray), pa Azimut 40, Feretti 48, a sad već pet godina imam Feretti 59.
Kako zamišljate idealan odmor na brodu?
Moj životni san je živjeti 6 mj. na brodu, a 6 na kopnu. Sebe mogu svrstati u fanatike mora i brodova. Kad gledam druge nautičare, mislim da se drže previše intimno. Kod mene je na brodu uvijek 20-tak ljudi, društven sam i tako doživljavam funkciju broda.
Tko je kapetan na Vašem brodu?
To sam oduvijek bio ja. Međutim prije 4 godine sam ozbiljno ozlijedio koljeno i od tada imam skipera.
Zašto tako veliki brod?
Ne mogu to racionalno objasniti. Kako se ekonomski razvijate, tako  količinu novca koju zaradite ulažete. Kako obožavam more, a volim veliko društvo, tako sam eto kupio brod koji trenutačno zadovoljava sve moje potrebe.
Kada krećete na odmor, postoji li plan?
Ne, „red plovidbe“ nastaje spontano. Na brodu provedem najmanje 2 mjeseca godišnje, a moja obitelj i duže. Imam puno prijatelja i sve ih nastojim ugostiti ili posjetiti. Najviše se volim družiti sa svojim najboljim prijateljem barba Josom Smoljanom, 77-godišnjim ribarom sa otoka Ist-a. Družimo se intenzivno godinama, kod njega sam 10-tak puta godišnje. Nedavno sam tamo kupio zemljište i namjera mi je sagraditi malu kuću tradicionalnog izgleda.
Što za Vas znači odmor na moru?
Čovjek sam tempa, društva…a more me opušta, smiruje i fascinira. Kad skočim u more, moj organizam je odmah pročišćen i napunjen nevjerojatnom pozitivnom energijom. More je jedan od istinskih  afrodizijaka. Liječi mnoge bolesti, a da nismo ni svjesni.
Ribolov?
Za njim sam lud, uvijek idem malom barkom, bilo da bacam vrše ili lovim udicom. Moj najveći  trofej je zubatac težak 7 g. Lovim isključivo na velikog crva.
Ne gadi vam se  nadijevanti crva na udicu?
Ne, sav se prepustim tom užitku. Tada, u opuštajućoj atmosferi  počinju posebni razgovori s barba Josom. Za mene je to  neprocjenjiva blago.
Najbolja riba?
Obožavam svu bijelu ribu, ali kovač je šampion.
Kupujete li ribu na peškariji?
Jako rijetko, u životu su uloge podijeljene. Moja supruga Marina je odlična domaćica i kuharica. Ona je zadužena za taj dio posla, kuha svaki dan i to odlično. Ne libi se u nekom restoranu, ako nam se svidi neko jelo, zatražiti recept.
Bojite li se mora, odnosno vjetra nevere?
Ne, što se toga tiče, negdje sam između hrabrosti i ludosti. Kad pogledam moja „putešestvija“, imao sam dobrih cirkusa. Nikad ne slušaom prognozu vremena. Znate onu «bog čuva budale». Danas sam opušteniji, jer imam iskusnog skipera koji o svemu vodi računa.
Da li ste ikada jedrili?
Nikada u životu, mnogi nautičari mi kažu o tom savršenom miru, tišini. Privlači me i imam veliku želju  to probati.
Najdraža plaža?
Za mene postoji samo najbolje i najljepše more, a to je naš Jadran.
Svjetioničar?
Bio bi mi to veliki izazov. Vjerojatno bih tada naučio i kuhati. To je atipično za mene, morao bih zatomiti svoj temperament, prepustiti se toj samoći, ali vjerujte da bih se brzo prilagodio i u tome uživao.
Vaš  brod iz snova?
Sada sam na nekakvom optimumu, tih 60-tak stopa (18 m) za mene je savršenstvo. Čak mi je problem, jer su naše marine pretijesne, privezati takav brod. Moramo razvijati mega marine, jer ima sve više bogatih ljudi koji zbog ekonomičnosti kupuju još veće brodove. Na naš Jadran dolaze i megajahtama, zbog njegove fascinantne ljepote. To treba znati iskoristiti i u tom pravcu  razvijati naš nautički turizam.
Romantika na brodu?
Ne znam ni za jedan užitak koji se može usporediti sa romantičnom večerom na brodu u nekoj uvali, nakon koje se ide na noćno kupanje. To je neponovljiv doživljaj i takvih  se trenutaka uvije rado sjećam.

Travanj, 2006.