splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Boris Ljubičić

Put bez okvira - usridu

Velike ideje ionako nisu osobito važne da bi se dobro živjelo, a kako bi bio zadovoljan životom, dizajner Boris Ljubičić

fokusirao se na preodgoj samoga sebe; atmosfera u njegovom studiju, u kaosu i neredu, omogućava stvaralaštvo bez okvira i regula uvijek ‘u sridu’, a meštar je stidljiv i duhovit, igra se poput nevinog djeteta komu je inspiracija doživljaj iz koje izlazi umjetnost... Granice nestaju, oblaci plove tražeći zrnce pijeska u vremenu svemira, a nebo strpljivo čeka njegov novi rad.
Tko Vam je usadio ljubav prema umjetnosti?
Istinski mogu kazati da na tisuću ljudi postoji jedan koji je talentiran, izdvojen, samo je pitanje da li će on taj talent i ostvariti. Tako je bilo i sa mnom. Rođen sam u Dalmatinskoj Zagori i u mojoj obitelji nije bilo nikoga tko bi približno radio ovo čime se ja danas bavim. Sjećam se jednoga šaljivog detalja: rođen sam mnogo kasnije od svoje braće, kao peti po redu, tako da braću zapravo nisam dobro ni poznavao, a kada je jedan od njih došao kući sa studija, ja sam bio stidljiv šestogodišnjak koji se jedva odvažio i prišao mu kazavši 'ja ću te nacrtati'. Pogledao me i počeo mi je objašnjavati kako bih ja trebao crtati. Strašno sam se uvrijedio, otišao u maminu sobu, stao ispred zrcala i za pet minuta nacrtao autoportret.
Kako je tekao Vaš put, tko je najviše utjecao na Vas?
Teško je to reći. Od malih nogu sam crtao, a tek kada sam počeo studirati, shvatio sam da je Picasso započeo sa deset godina crtati autoportrete, a ja već sa šest! Kad je u osnovnoj školi trebalo nešto nacrtati, ja jedini ne bih ucrtao okvir. Taj put bez okvira, regula... i danas me drži. Moje bi crteže slali na neka natjecanja, škola bi dobila nagrade, a ja bih u mojim Glavicama sreću dijelio s bojicama. Izrađivao sam plakate za predstave, doček Nove Godine… uvijek u dva primjerka. Kad je moj najstariji brat otišao u Bruxelles, sjećam se da je ocu poslao razglednicu, a meni uljene boje, te platno za slikanje. Imao sam 11 godina i te boje, nikad prije, a ni kasnije, nisu bile 'toliko dobre'. Slikajući neki pejzaž, onako zanesen, nisam zamijetio da mi je kobila otišla u susjedov kukuruz! Otac me poslao po nju, a vrativši se vidio sam da je ždrijebe polizalo moju prvu uljanu sliku. Onako ljutit, istukao sam ždrijebe a otac mene. Moja braća su shvatila da sam nadaren, te su me odvela kod mjesnog umjetnika. Taj mi je održao lekciju kako bih trebao crtati, a ja sam se opet uvrijedio. Nisam htio nikoga slušati, uvijek sam htio biti svoj.
Niste valjda crtali samo pejzaže i autoportrete?
Jednom sam otvorio neku bratovu knjigu, Puškinovo djelo, a ono što me impresioniralo nisu bile pjesme, nego ilustracije, aktovi Henrija Matissea koji bi, ne prekidajući liniju, 'obišao' cijeli lik i nacrtao ga. To iziskuje umijeće, iskustvo i tehniku crtanja. I tako sam počeo crtati ženske aktove, ne znajući čiji su, a selom se pronio glas kako 'mali Ljubičić crta gole ženske'.
U Zagrebu ste krenuli na studij arhitekture, a završili na likovnoj akademiji...
Kada mi je otac umro imao sam samo 15 godina, a on je oporučno ostavio mojoj braći obvezu da se brinu o meni. Oni su zaključili da je najbolje da studiram arhitekturu, pa su poslali moje papire u Zagreb na arhitektonski fakultet. Na prijemnom ispitu jedan me Libijac izgnjavio, jer 'bidan' nije znao dobro jezik, pa me stalno nešto zapitkivao. Sljedećeg jutra, prolazeći pokraj Hrvatskoga narodnog kazališta, pogledam sunce, a ono kao da se igra s oblakom i nešto mi poručuje. Odlučim kupiti boje, te se vratim, sjednem pokraj Meštrovićevog zdenca i počnem crtati. Bila je to neobična situacija koja je trajala nekoliko sati... tijekom kojih je mnoštvo prolazilo, 'bacalo oko' i komentiralo, a jedan je momak cijelo vrijeme ostao uz mene i gledao. Na kraju mi je rekao da bih se trebao upisati na likovnu akademiju. I tako sam, u sljedećemu prijemnom roku, nikomu ne kazavši, pohitao na prijemni. Trebalo je nacrtati portret, dolazili su poznati slikari i profesori, pomagali drugim kandidatima, gledali radove... a mene i moje radove nije nitko primjećivao, kao ih da nema. Stari model Jure mi je tada rekao da ću sigurno proći, ali da obvezno u oko portreta ugradim malu bijelu 'piknicu'. Poslušao sam ga i prošao! Moja deviza je da uvijek ciljam u pravu stvar. Kad sam oblikovao znak za Mediteranske igre u Splitu, znao sam da postoji samo jedno pravo rješenje.
Nakon diplome niste krenuli putem kojim ste kao dječak sanjali.
Diplomirao sam 1968. godine i otada se lomim između slikarstva i drugih umjetnosti. Bavio sam se starim majstorima, Leonardom, Rembrandtom, Picassom... izrađivao kopije djela povijesnih majstora slikarstva, pa su svi oko mene mislili da ću završiti u Parizu, u Louvreu, i bogatim Amerikancima prodavati te slike. To mi nikada nije palo na pamet, jer sam ocijenio da je opticaj slike nešto sasvim drugo od onoga što rade slikari. Nisam se vidio u potkrovlju, u slikarskom ateljeu, nego kako svojim vizualnim idejama mijenjam svijet.
Kako nastaju vaši radovi?
To je potpuno nejasno, jer kreativnost mora imati početak i kraj. U dizajnu postoji mnogo definicija, a ja sam usvojio onu koja se govori o 'načinu mišljenja'. To je obično mišljenje drugačije od drugih, iako u mojim radovima ima zanimljivih i različitih ideja. Na međunarodnom planu moji radovi su poznatiji od mene, njihovog autora, jer se oni toliko međusobno razlikuju da se ne prepoznaje kako su djela istog autora. Primjerice, plakat o agresiju na Hrvatsku proslavio se u svijetu, iako mnogi ne mogu shvatiti poruku izraženu deformacijom naziva HRVATSKA u KRVATSKA! Zapravo, samo sam artikulirao ono što se dogodilo, naravno na svoj način, a to je sažeta slika naše najnovije povijesti. Ponekad je taj pomak toliko velik, kao plakat koji je dizajniran na osnovu narodne poslovice: 'Vrč ide na vodu dok se ne razbije'. Povod je bio povijesni događaj, rušenje Berlinskog zida, a ja sam razbio vrč, voda se razlila po asfaltu i nastao je novi svijet. Ili plakat za Meštrovića, kojem kustosi nikada nisu izdvojili njegovo ključno djelo, kao Michelangelu Davida. Zaključio sam, da su njegova najbolja djela ženske figure izvedene u kamenu, pa sam u figuru pod nazivom 'Čekanje' ugradio gotovo sva Meštrovićeva djela. Kao da su sva 'čekala' da to učinim... Sinjani kažu da je prava stvar pogodak 'u sridu', ali postoji i pogodak 'u ništa'. Tako, premda uvijek gađam u sridu, ponekad pogodim i u ništa... a najvažnije je ne promašiti cijelu alku! Moj logo za 300. Alku upravo to prikazuje.
Vaše' kockice' su hrvatski brand...
To je zanimljiva i jednostavna priča. Povijesni hrvatski grb uvijek je imao kvadrate pa sam osmislio projekt zastava, od takozvanih izmjeničnih kvadrata, crveno-bijelo-plavo, uz lagano gibanje jer je naša obala nepravilna. Bitno je da su sačuvane boje, a zapravo je konzumirana povijesna slika. Zanimljivo je da ostale europske zemlje mahom nemaju grbove na zastavi, jer se uglavnom ne radi o monarhijama, većinom su republike ili ustavne monarhije, građanske države, u kojima se vlast bira, dok se u klasičnoj monarhiji nasljeđuje preko loze, a kad se promijeni loza, mijenja se i grb. Tradicionalno, zastava je svečano platno koje se koristi o proslavama, sportskim pobjedama, pa i u tužnim trenucima, ali ona danas postoji i u brandovima, u elektroničkom ili tiskovnom obliku. Poznati švicarski vojnički nož nije švicarski, ako nema crvene korice i bijeli križ na njima. To je vizualni kod jedne zemlje, a ni mi se ne trebamo bojati globalizacije ukoliko imamo svoj izvorni i razlikovni vizual kojim možemo obilježiti ono što je naše. Naš kvadratni grafizam je veseo, suvremen, prepoznatljiv i može se lako koristiti.
Čini se da Vaš nije 'sjeo' Hrvatima?
Ulazimo u ozbiljno pitanje, jer takozvani izmjenični kvadrat, koji postoji negdje u glavama Hrvata, već dugo, ponajviše mojom zaslugom, nije najbolje prihvaćen među stručnim ljudima. To je vrlo zanimljiva i apsurdna situacija: Hrvatska bježi od identiteta kojeg ima, a primjerice, susjedna Slovenija ga nema i traži ga. Mislim da vrijeme radi za moj projekt, ali istovremeno bih mogao reći da su u Hrvatskoj razne političke tenzije takve da je to u drugom planu. Mislim da dolazi vrijeme 'to be or not to be'. Za mene kažu da radim 50 godina ispred svog vremena. Volio bih napraviti dokumentarni film iz budućnosti, s radnim naslovom '2060.'!
Dobro je da moja zastava iz 1990. još nije zaživjela... ali sam ju zaštitio i dao proizvesti, moći će se kupiti jer je tražena. Jedna drevna anegdota kaže da je Mojsije 40 godina tražio svetu zemlju za svoj naroda, a kad ju je našao, narod mu reče: 'Mojsije, mi smo ovih godina nekoliko puta ovdje bili...', 'Da, reče on, ali sam čekao da umru svi oni koji nam neće trebati kad ju nađemo!'
Koji je Vaš rad najviše vrednovan?
Plakat koji je dobio najviše nagrada zove se 'Read between the lines', čitajte između redaka. Bilo ga je i najteže napraviti. Kada je rat počeo, ljudi su bili protjerani iz Vukovara i taj egzil me je nadahnuo da samoinicijativno napravim plakat. Bilo je pitanje kako do tih izgubljenih ljudi uopće doći i kako im kazati, prezentirati, da nakon njihovih strahota, ja želim raditi plakat. Mislio sam da njih to uopće neće zanimati, međutim kad sam došao među njih i započeo razgovor o njihovoj patnji i boli, prihvatili su me s iznimnim interesom. Uzeo sam anglo-saksonsku verziju poštapalice 'čitajte između redaka', naoko ništa originalno, ali je između redaka tekst koji činjenično opisuje što se njima dogodilo. Dizajn MIS-a 1976.-1979. je ostavio veći dojam... to je standard Mediteranskih igara za sva vremena. Natječaj se tri puta ponavljao, a ja sam uvijek slao isti rad! Napravio sam 'prekršaj', jer sam tri pravilna kruga spustio u vodu i dobio njihovu morsku mediteransku nepravilnost.
Kako ste spojili krug i kvadrat?
Kvadratura kruga nije moguća. Krug pripada najstarijoj kulturi stare Kine, a kvadrat Grčkoj i donekle Egiptu, pa je tako kvadrat zapravo objekt kulture zapada, a krug istoka, te ih se stoga ne može spojiti jer su inkompatibilni. Još je Leonardo da Vinci, u namjeri da spoji kvadrat i krug, nacrtao poznati lik raširenih ruku i nogu, a ja sam napravio 3D plakat u obliku lepeze. Pod jednim kutom se vidi krug, pod drugim kvadrat, a kad se pored plakata prolazi, miješaju se. Vrlo je zanimljivo da, osim što je osvojio niz nagrada, na istoku je uvijek objavljivan prvo onaj s krugom, a na zapadu onaj s kvadratom.
Postavljaju li klijenti svoje uvjete ili Vam prepuštaju da krenete svojim putem?
Obično nastaje dijalog između onoga što je klijent htio i onog što je autor predvidio. Držim se jednog kriterija konzumenta, a konzument nije onaj koji naručuje djelo, nego onaj koji ga prima ili koristi. Kad oblikujem rješenje, volim testirati, odnosno konzumirati tuđe mišljenje. U početku krenem u nekoliko smjerova i ne znam gdje će me to odvući. Moj svijet jest i nije u dizajnu, zato što je dizajn uska profesionalna djelatnost koja se služi svojim alatom i koja zapravo zazire od drugih… a ja oduvijek nastojim stvari gledati mnogo šire, pa su takvi i moji radovi.
Koji je najbolji hrvatski brand?
Turizam, on je najgospodarskiji projekt i nije moj. Osim pojmova da je Hrvatska lijepa zemlja, da ljudi k nama dolaze na lijepo more ostaviti neke devize, mi turistu moramo dati sve, nahraniti ga… Prema mojoj tezi o identitetu, primjerice, i obični maslac bi morao imati na ambalaži element logotipa turizma (HTZ-a) i biti po posebnoj cijeni na turističkom jelovniku. Za jedan simpozij sam izradio kutiju za vino koja je bila opremljena logom HTZ-a. Bila je skupa, jer se radilo o samo 800 komada, a da je izrađena u milijun ili dva milijuna primjeraka, koliko turista dođe godišnje u Hrvatsku, ona bi koštala vrlo malo, u njoj bi se svakom od njih darovalo neko lokalno vino i to bi gost doživio kao suvenir, znak posebne gostoljubivosti. Da ne govorim o plakatima koje turisti traže, pa i mene nazivaju, jer ih ne mogu kupiti i ponijeti kao suvenir.
Poželite li ponekad dizajnirati brod ili možda cipele?
Ne znam, zatekli ste me. Ako bi to bio brod, onda bi bio na poseban pogon, recimo sunčevu energiju. Skloniji sam nekomu 'ludom' izumu. Volio bih napraviti naočale koje brišu tekst, a zadržavaju sliku. U Nagoyi su mi rekli da će to biti moguće za 50 godina.
S kojim autorom 'guštate' raditi?
Imao sam tim mladih ljudi koji nije funkcionirao i razočarao sam se. Do danas mi je najviše pripomogla moja supruga, a u posljednje vrijeme mi je prvi suradnik moj sin. Kako je surađivati s fotografima? Zanimljivo, posebice s Ivom Pervanom. Naime, osim što je izuzetan fotograf, silno je uporan, pa za svaku temu napravi mnogo varijanata, tako da moram od nekoliko tisuća slika izabrati stotinjak i složiti ih u dizajniranu cjelinu. Tako je nastala zajednička knjiga 'Boje Hrvatske'. Snimana ljeti, zimi, po kiši, suncu, snijegu, ujutro, po noći... uz veliki njegov trud fenomenalna knjiga. I moja je bila uloga bila vrlo složena: kako definirati Hrvatsku? Odlučio sam Hrvatsku formirati kao paletu boja: crvena, bijela, plava, zelena, zlatno-žuta, šarena... Američki povjesničar umjetnosti i dizajn teoretičar Victor Margolin uskliknuo kad je vidio da je jedan 'bedeker' određen bojama, jer to nitko na svijetu nema.
Kažite nam neku posebnost, nešto što skrivate...
Već nekoliko godina na svom skladištu imam knjigu pod nazivom 'Inventura' koja će biti namijenjena studentima koje nisam imao, ha-ha-ha, da ih ne pokvarim... Dio teksta će biti pisan u 'špiglu', zrcalu, naopako. Bit će tu i slobodnijih riječi, poneka psovka, a knjiga je zamišljena kao englesko-hrvatska, ali tekst ne bi bio u prijevodu, nego bi svaka jezička verzija imala odvojenu pripovijest. Hrvatski dio bi se odnosio na prostor u kojem je nastala, mogao bi se i odrezati, pa bi ostao samo engleski tekst i obrnuto. U uvodnom tekstu će biti jedna ironična priča, s velikim U: 'U početku bijaše teško…'
Na kraju ovog razgovora, u kojem sam beskrajno uživao, neko Vaše razmišljanje….?
Mislim da je čovjek zarobljen tekstom, svi nešto citiraju, riječ je pojela sve. Intelektualac je, kažu, izgubio vid, zato jer je previše čitao. Tvrdim da ljudski vid može najbrže prepoznati, ocijeniti, shvatiti sve... a danas je slika otišla u drugi plan. Isto se dogodilo i s apstraktnom umjetnošću, koja se pretopila u dizajn. Čovječanstvu treba mrak srednjega vijeka da bi moglo krenuti ispočetka, jer se stalno vrti ukrug. Ima jedan stih Tina Ujevića: 'Uputili smo se na put dug, al' smo kasno opazili da je taj put krug! Kreneš, ideš, ideš, a krug je velik, i čini ti se da ideš po ravnoj liniji a vratiš se tamo otkud si pošao...' A što li je tek s onima koji ne stignu do kraja i ne znaju da su stalno išli ukrug, a njih je velika većina...?

Prosinac, 2009