splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Zdravko Reić

Fali more, drž se makinje

Igrao sam u Hajdukovim juniorima, ali nisam bio osobito talentiran, pa me je jednom prilikom, daleke 1959. godine, Davorin Rudolf,

danas akademik i svjetski stručnjak za pomorsko pravo, a tada urednik vanjskopolitičke rubrike u Slobodnoj Dalmaciji... čuvši moje rasprave o 'balunu'... pozvao u sportsku rubriku. Odgovorio sam da ću doći, ali ako budem mogao pisati o Hajduku! Održao mi je lekciju, kazavši kako neću moći odmah pisati, jer prvo trebam naučiti zanat prisjeća se Zdravko Reić svojih prvih kontakata s novinarstvom. I tako sam došao u Slobodnu prije pedeset godina. Naravno, nisu mi odmah dopustili pisati, izrađivao sam tablice, dolazio uglavnom nedjeljom kada su se igrale utakmice... Kasnije sam krenuo na studij prava, a možete li zamisliti da smo u to vrijeme, početkom šezdesetih, simulirali pred Sudom pravde postupak o proširenju teritorijalnog mora, o materiji današnjega ZERP-a. Polako sam počeo i pisati, a prvi mi je veći članak bio o Bići Mladiniću, koji se tada vratio u Split i obnovio nogometnu školu što ju je ranije držao Luka Kaliterna. Moj prvi izvještaj o velikoj Hajdukovoj utakmici napisao sam iz Srijemske Mitrovice, s utakmice za ondašnji kup... Redakcija tada nije slala novinare na put, nego je izvještaje preuzimala od agencije Tanjug. A kako sam silno želio pisati o Hajduku, moja baba Mandina mi je platila put 'feratom'... pa sam bio nazočan kad je Hajduk pobijedio rezultatom 4:1.
Je li vam netko pomagao, jeste li imali mentora?
To su bila drugačija vremena, tada u redakciji Slobodne o novacima, pa tako ni o meni, nitko nije vodio računa. Dali bi mi da obradim tablice i slali me po sendviče i 'španjulete'. Mogu stoga reći da sam samonikla biljka, izrasla jer sam volio sport, a zanimljivo da mi je moja učiteljica  Vlajčić... predvidjela da ću biti sportski novinar. Bilo je to u drugom razredu pučke škole, imao sam 9 godina, a ona nam je dala da napišemo slobodan sastav. Kako sam dan ranije bio s ocem na utakmici, onom derbiju s Crvenom zvezdom u kojem je Hajduk pobijedio s 2:1 i osvojio prvi naslov državnog prvaka nakon Drugoga svjetskog rata... bila je to i utakmica na kojoj je osnovana Torcida, 28. listopada 1950. godine... moj raport toliko je impresionirao učiteljicu da je pred cijelim razredom rekla: 'Zdravko će sigurno postati sportski novinar'.
Zašto ste se pisanom riječju vezali za nogomet, za Hajduk?
Igrao sam u Hajduku i poznavao svakoga, a u to se vrijeme u splitskim novinama pisalo samo o 'bilima', dok su o događajima i klubovima u drugim sportovima izlazile samo vijesti. Hajduk je bio jedini veliki predstavnik Splita. Dakako, bio je to i Jedriličarski klub 'Labud', kao i plivački i vaterpolski klub 'Jadran', ali u sportovima koji tada nisu bili atraktivni gledateljima, ni sportsko novinarstvo nije bilo svestrano kao danas. Tada je sportska rubrika imala jednu stranicu, a danas ih je desetak.  
Koji je bio vaš najuspjeliji tekst?
Mislim da su moji najvredniji tekstovi bile vijesti, premda se novinari obično hvale komentarima. Imao sam ih zaista mnogo izvrsnih, da ne ispadnem hvalisavac... mnoge kakve nitko nije napisao. Prva, bombastična, bila je o dolasku Pere Nadoveze u Hajduk. Kasno navečer, bila je gotovo ponoć, Nadoveza je potajno došao u klub, a tada su ga tražili mnogi klubovi, pa sam otrčao u redakciju, u staro sjedište Slobodne kraj pazara, te prepotentno, kao na filmu, zavikao 'Rotacija stop!'. Stari urednik Uroš Šakić je poludio... rekao mi je 'mali, ti si skroz popizdija', a kada sam objasnio koju vijest imam, zaista su zaustavili rotaciju, iznova složili stranicu i sutradan je izašla ekskluzivna vijest 'Petar Nadoveza u Hajduku'. Posljednja moja svjetski ekskluzivna vijest bila je 'Modrić prešao u Tottenham'. Tu sam informaciju dobio od samog Modrića, te ju prodao londonskom Daily Sunu... platili su mi 1000 funta.
Što treba imati pravi novinar da bio dobio pravu informaciju?
Mora biti povjerljiv, živjeti za novinarstvo i biti po cijeli dan u 'balunu', a ima novinara koji tu žicu nemaju. Jednom se čekalo kolegu iz kulturne rubrike da donese tekst, neku recenziju... a kad se napokon pojavio, objasnio je da je autobus u kojem se nalazio pokosio dvije djevojčice. Urednici su tražili da to napiše, a on će: 'To je posao onih iz crne kronike'. Hoću reći, ako si pravi novinar, onda si to uvijek, u svakoj prilici. Jednom novinar, uvijek novinar... Što se mene tiče, tijekom cijele karijere sam tragao za informacijom. Danas su informacije kraljice interneta, dok su ostale medijske kategorija, poput reportaža, komentara, intervjua... ostale novinama.
Upozorili su me da uvijek imate u džepu mali notes?
Da... Moleskino, kakav su upotrebljavali glasoviti putopisci, književnici i slikari, primjerice Hemingway. Prvo su ih proizvodili u Parizu, a kasnije ih je preuzela jedna talijanska firma. Oduvijek sam kupovao baš te, zgodni su, baš za džep od 'jakete', a nose i napomenu 'Molimo Vas da uz nagradu od… vratite vlasniku'. Tako sam na onaj s telefonskim imenikom upisao tisuću kuna, ako ga izgubim.
Je li vam svaki tekst bio objavljen, ili neki možda i ne?
Gotovo svaki moj tekst je objavljen, a od onih koji nisu sjećam se intervjua s Ivicom Maštrukom, tadašnjim veleposlanikom u Grčkoj. Naime, boraveći u Ateni prigodom finalne utakmice Lige prvaka između Milana i Barcelone, htio sam napisati ponešto i o drugim zanimljivim temama, a kako je tada Maštruko isposlovao ukidanje viza za naše građane, razgovarao sam s njim o tomu diplomatskom pothvatu. Moram napomenuti da veleposlanici Maštruko i Rudolf tada nisu bili članovi HDZ-a, a pretpostavljam da spomenuti intervju nije bio objavljen iz političkih razloga. Istina, bilo je situacija kada bi me urednik Joško Kulušić upozorio kako sam nešto nezgrapno napisao, pa bih tada tekst tesao, ispravljao... ali cenzure u Slobodnoj u vrijeme glavnog urednika Kulušića nije bilo. Držim da mnogi novinari sami sebe cenzuriraju, jer se boje o nekomu ili nešto provokativno napisati. Jednom sam prilikom spomenuo u komentaru kako tadašnji selektor Ivan Toplak ima 'dugi i dobar nos'. Urednik mi je prigovorio kako je nezgodno isticati da Toplak ima veliki nos, a uzvratio sam da ne mogu napisati kako ima nosić, jer bi svatko znao da mu se rugam. Prema tome, ako je netko glavat ili muca, to treba konstatirati. Naravno treba imati mjeru, znati kako, kao sprdnju ili u nekom ozbiljnom kontekstu. Mene je poznati beogradski novinar Đuka Julius učio da o zanimljivim stvarima treba pisati ozbiljno, a o ozbiljnim zanimljivo. Mnogi o ozbiljnim temama pišu preozbiljno, pa to ispadne nezanimljivo i nitko ne čita.
Pravi novinar, kakav ukratko mora biti?
Mora biti vjerodostojan, to je osnova svega. Držim se imperativa da se vjeruje onom što sam napisao. Novinarstvo je delikatan zanat, pa ima i onih koji postanu majstori, pravi kreatori... kakav je bio Miljenko Smoje. Ima i  svaštara, ali su na cijeni novinari specijalisti, oni koji znaju svoj posao kao pravi akteri u svojoj domeni. Bit ću prepotentan i kazati da o nogometu znam koliko i svaki trener... istina, ne kako trenirati momčad, fizički je pripremiti, ali o taktici, o onom što se događa na terenu znam i više i uočavam bolje i od nekih trenera. Specijalizirao sam se davno još, punih pedeset godina pišem o nogometu, svakog dana čitam najmanje četiri novine, plus talijansku sportsku Gazzettu dello Sport, a pratim i tv prijenose, logično i surfam po internetu, živim za nogomet. Može se reći da sam 'fahidiot', recimo znam baciti smeće, voziti auto, kupiti kruh... i ništa više u kući ne znam učiniti, ali imam veliku dokumentaciju, mislim jednu od ponajboljih u državi, pogotovo kad je riječ o podacima o Hajduku.
Bili ste i direktor Hajduka, zašto... iz kojeg ste razloga prihvatili tu ulogu?
Tih šest i pol mjeseci bili su mi najtužnije razdoblje u životu. Jer, iako su mi poznata sva događanja oko 'baluna', dočekali su me 'na nož'... nisam bio njihov. Moj motiv je bio da pokažem kako mogu raditi kvalitetno taj posao, što se potvrđuje i time da mnoge moje ideje i akcije, sada, nakon punih 20 godina, uvode u pravila ponaša, primjerice kodeks ili tko može sjediti u počasnoj loži. To su sitnice, ali su i detalji važni u stvaranju ugleda kluba. Znao sam baratati s trenerima, razgovarati s igračima... a podmetnuli su mi da sam uzeo novce prilikom transfera Asanovića, što je apsolutno neistinito. Sudski proces je trajao punih 20 godina, na kraju je tužitelj odustao od optužnice. Taj njegov čin proživio sam vrlo emotivno… U to vrijeme kad su mi montirali slučaj  vratio sam se u Slobodnu, a zanimljivo je bilo što sam u redakciji ostavio mnoge stvari u stolu, te ih tamo i našao! Glavni urednik Joško Kulušić jedva me je dočekao, odveo  do stola  i rekao: 'Izgleda da se nisi ni maka' od njega'.
Upoznali ste i drugu stranu nogometa, neke tajne koje niste htjeli objaviti, zar ne?
Ima mnogo toga što nisam htio napisati, recimo kako je Hajduk 1979. godine osvojio naslov prvaka. Dinamo se žalio i htio za zelenim stolom steći tu titulu, a ja sam od pokojnoga Tita Kirigina dobio zadatak da pokušam utjecati na neke članove Predsjedništva NSJ-a, jer predstavnici klubova nisu imali pristup sjednici. Pridobio sam Branka Elsnera i Miloja Gabrijelića, koji su okrenuli tijek sjednice i glasovali za Hajduk. Tada sam odradio važan posao za klub...
Kakvo je danas stanje u Hajduka?
Mnogo bolje nego što se vidi po tablici. S talijanskim trenerom Edoardom Rejom  postavljeni su napokon temelji za napredak, koje je Stanko Poklepović nadogradio. Svi su nestrpljivi, što je i logično. Hajduk se izgleda napokon okrenuo proizvodnji igrača, sjetimo se zlatne ere s Tomislavom Ivićem, kad je većina prvotimaca bila iz Hajdukovih juniora, a pridošlice samo Oblak i Mešković. Danas, u eri globalizacije, kada možeš kupiti igrača i iz Mozambika, posebice su važni domaći, jer stranci nemaju 'prča' u sebi, te strasti spram bijeloga dresa. Dugo je Hajduk baš u tom elementu bio u prednosti u odnosu na Dinamo. Važno je stoga da je voditelj omladinske škole postao Goran Vučević, te da je uz njega skaut Dražen Mužinić, koji toliko voli Hajduk da bi, kao što se kaže, umro za klub.
Tko je, prema vašem mišljenju, najbolji igrač Hajduka?
Najbolji svih vremena jest Bernard Vukas. Njega sam gledao, pa mogu to kazati. Bio je fluidan, igrao je na svim pozicijama, znao je prevariti igrača 'na petodinarki', kako se tada govorilo. I danas bi bio klasa, za razliku od Frane Matošića, koji je bio fantastičan golgeter, ali spor i neokretan. Izvanredno je gradio akciju, ali danas ne bi mogao igrati. Za mene je bio velik i Jurica Jerković, ali je imao jednu manu, bio je plašljiv. Genijalan igrač bio je i Baka Slišković, a od ovih danas vjerujem u potencijal Marina Tomasova, čak prepoznajem u njegovoj igri djelić Vukasove baštine. Nadam se da bi mu čak mogao biti nasljednik.
Stalo iskri između vas i Torcide, približite nam malo tu priču?  
Nemam ja problema s njima, nego oni sa mnom. Ja se držim svoga, a to je da Torcida mora biti bezrezervna potpora Hajduku, da navijanje treba biti pozitivno, konstruktivno... a to što oni nekog izvrijeđaju, popljuju igrače na terenu, uopće me ne tangira. Kad zapjevaju, kad se dignu, pa igrači to osjete, adrenalin proradi i u meni. Još od 1955. podrška se iskazivala i raketama, bengalkama i maškulama, ali ako su te predstave s bakljama danas zabranjene, onda i Torcida to mora prihvatiti... kao i pušenje u lokalima. Oni, međutim, to ne prihvaćaju, pa Hajduku, njihovomu navodno voljenom klubu, čine loše, jer plaća sve veće kazne. Ja sam 1950. godine postao torcidaš, kad me otac 'na krkače' nosio na utakmice, kada većina sadašnjih nije bila rođena.
Imali ste problema i s upravom Hajduka, u vezi s vašim člancima?
Ma, uvijek imaš problema kada drugačije razmišljaš i ne pušeš u njihov rog. Danas je klima demokratičnija i liberalnija, mnogo je lakše. Inače sam u takvim sukobima pribjegavao jednom triku… Primjerice, Hajduk je 1974. pobijedio Rijeku s 1:0 i postao prvak jesenskog dijela prvenstva, a Željko Mijač je dao gol iz zaleđa. Kad sam napisao da je 'gol pao iz ofsajda', u Hajduku su poludjeli. Sutradan sam, za intervjua, upitao Vedrana Rožića što bi učinio da primi takav gol odgovorio je  da bi 'popizdio'. To je bio moj odgovor, istina je ključ. Zapamtio sam kako je veliki Matthew Busby jednom o suđenju rekao: 'Da, primili smo danas gol iz zaleđa, ali ne žalimo se... jer smo takav i mi dali prije desetak godina'. Znači, sudačke su greške sastavni dio igre, važno je da tu sudac nije imao namjere nekog oštetiti. Inače, kada u komentaru dam dobru ocjenu igraču ili treneru, nitko mi ne prilazi i zahvaljuje to je kao normalno ali čim napišem nešto loše, odmah svi grintaju, beštimaju, prijete. Imao sam sukobe s mojim danas velikim prijateljem Draženom Mužinićem, htio me je istući kada sam napisao da je jednom protiv Vojvodine igrao kao gladijator, pa je dobio negativnu ocjenu, čak samo 4. U to sam vrijeme pušio lulu, pa kad sam vidio kako ljut ide prema meni, skinuo sam naočale i lulu stavio u džep od 'jakete'. Naravno, nagorjela je, situacija je bila napeta... Danas se svi na to nasmijemo.
Bili ste na mnogim velikim utakmicama, ispričajte nam neki vaš doživljaj, važan razgovor...
Izvještavao sam s deset europskih prvenstava, jedini od hrvatskih novinara, kao i s pet 'mundijala'. Bilo je mnogo ekskluzivnih razgovora, primjerice s Michelom Platinijem, uz pomoć Ivana Ćurkovića... Ili kada sam, uz pomoć vlasnika Pume, dobio intervju s Maradonom... taj čovjek je zamolio Diega da mi da intervju porukom na svojoj posjetnici. Razgovor je trajao dvadesetak minuta, a za to je vrijeme kompletna reprezentacija Argentine čekala u autobusu. To su predivni doživljaji, gušti... pa volim kazati da sam mnogo toga prošao i vidio, pa za sve još bio i plaćen. Vidite, u nogometu igrači i treneri imaju rok trajanja, njihovo karijere su vremenski ograničene, dok novinari traju mnogo duže.
U kojem ste razgovoru najviše guštali?
U svakomu s Tomislavom Ivićem, koji je genijalni trener, pravi 'profešur baluna'. On je, da slikovito kažem, u svoje vrijeme znao 'što se vrti i miče iza brda'. Predviđao je ono što drugi nisu mogli ni sanjati, a ti su razgovori s njim bili tako sočni da bi nakon svakoga moje viđenje nogometne igre bilo bogatije. Predivno sam se osjećao vodeći i razgovore s Titom Kiriginom te velikim Bajdom Vukasom. I, da ne zaboravim, sa Stankom Poklepovićem, koji je također pravi mag nogometa.
Vi ste i pokretač Kuće slave splitskog sporta?
Ako neki naš grad zaslužuje muzej sporta, onda je to Split, koji ima zaista što pokazati. Naš grad ima dosad 170 olimpijaca i 75 olimpijskih medalja. Vidjeli ste grandiozne spontane dočeke kakve samo ovaj grad može prirediti: od onoga Đurđici Bjedov, košarkašima Jugoplastike, nogometašim Hajduka... pa do dočeka Goranu Ivaniševiću. To je nešto fantastično. U tomu splitskom 'Hall of Fameu' imamo sportske velikane, one koji su pronijeli slavu splitskoga sporta, kao što su Rato Tvrdić, Stipe Božić, Bernard Vukas, Deni Lušić… naravno, tu je i Fabijan Kaliterna, otac splitskoga sporta. Pri izboru ima neslaganja, dolaze do izražaja taštine, jer neki koji su osvojili jednu medalju ili su dugo igrali za neki klub misle da samim tim zaslužuju mjesto u Kući slave, jedinstvenoj u Hrvatskoj. Ona je prva etapa Muzeja sporta, ali taj projekt je 'na dugom štapu'. Teško je očekivati u doba recesije da se brzo riješi pitanje lokacije i izgradnje takvog muzeja. Gradski oci ipak imaju sluha i 'skalina' po skalina' doći ćemo do cilja, do institucije u kojoj će se stari prisjećati velikana, a mladi učiti o njima.
Imate li neostvarenih želja?
Nemam, sretan sam i zadovoljan, pogotovo sa svojom obitelji. Imam četvero djece i četvero unučadi, supruga Tanja mi je predivna. Velika mi je želja da proslava stote godišnjice Hajduka bude svjetska, da u Split dovedu Real, Barcelonu, Inter... da to bude neviđen spektakl.
More?
Bez mora ne mogu živjeti, ono je fantazija, daje mi mir, inspiraciju. Najdraže mi je sjedit ispod tamarisa, čitati ili pisati, pa povremeno bacit pogled prema horizontu i gledat zaigrane valove i brodove. 'Fetivi' sam Splićanin, ali nikad nisam bacio udicu u more, a i zaplivam rijetko, patim od morske bolesti. Ja sam od onih koji viču 'ljubi more, drž' se kraja'.
Godine prolaze… a aktivnost, dokle?
Ma, nema stajanja, energija i znanje koje posjedujem drže me da radim. Imam svoju televizijsku emisiju „Istinom do gola“, koja uživa veliku gledanost i u kojoj su gostovali mnogobrojni asovi, angažiran sam i oko proslave stogodišnjice Hajduka. Tomislav Ivić je uvijek ponavljao 'funkcija razvija organ', tako oni koji mnogo piju mogu piti, oni koji često voze mogu voziti... a oni koji vole žene također mogu… pa tako i mene funkcija održava i razvija!

Ožujak, 2009.