splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Ante Kostelić

Moj život nije bio pikado

Vrhunsko skijanje u Hrvata započelo je s Janicom i Ivicom, odnosno s njihovim ocem i trenerom Antom Kostelićem

, skromnim sportašem prepunim optimizma, koji je unatoč neimaštini- pokazao put do zvijezda, za koga je bavljenje sportom bilo doslovce bitka za život  i koji slobodu nije prodavao za sva blaga ovog svijeta. Kretanje, gibanje… sve je to za Antu bila igra, bilo na moru, otoku fascinacije Mljetu, na alpskom ledenjaku ili nekom proplanku gdje bi promrzao postavljao stazu, ne bi li njegovi šampioni pobjeđivali Svijet. Da bi onda, u nekom skrivenom kutku, uživao prebirući po gitari.
Ronjenje, utrke automobilima, rukomet, vaterpolo, skijanje, bili ste svestrani sportaš….
Dosta toga nije bilo preveć ozbiljno, netko je napisao da je to sve bilo na nivou pikada. Međutim nije istina, ako igrate na jednom juniorskom vaterpolskom prvenstvu ex. Jugoslavije, koja je bila jaka, i ako ste strijelac svoje ekipe, s jedne strane je smiješno na takav način govoriti o nekim prošlim vremenima koji ne znače ništa. U mom srcu je dio i te sportske uspomene, da zaključim, to ipak nije bio pikado. U rukometu sam bio 18 sezona, na žalost nisam bio kandidat za reprezentaciju, i tu počinje politički dio koji se nekom sviđao ili ne. Tada je konkurencija bila paklena, ali sam uvjerenja da sam trebao nastupati za reprezentaciju. To su bila romantičarska vremena, mnogi su se bavili raznim sportovima i bili reprezentativci istodobno u skijanju, plivanju, vaterpolu. Nije se treniralo svaki dan, a jedino je bilo važno  baviti se sportom,  to je za mene bio doslovno život.
Upornost, asketizam, pučki filozof? Prvo su vas ismijavali, govorili da ste ludi, izvrgavali ruglu….
Te riječi su stereotipne, možda sam uporan, ali asket nisam, niti sam svoju djecu asketski odgajao, niti kao takav utjecao na svoju okolinu. Asketizam za mene ne postoji, volim jesti, spavati, volim prirodu, more. Ničeg se nisam u životu odricao. Odricanje i žrtva nisu ista stvar. Kažem ako neki uspjeh ima veliku cijenu, hvala lijepo, ja to neću. Mi nikada nismo  trenirali u Novi Zeland, Australiju ili Argentinu, dok većina tamo idu. To je dosta veliko odricanje, veliki napor i nezdravo putovanje. Prema tome ne bih rekao da smo se odricali. Jednostavno, ako ne pušim i ne pijem, to ne znači da sam asket, već su to stvari koje su u meni došle spontano. Od alkohola mi je slabo, cigarete sam probao i  sve ide u dim. Ali podvodni ribolov je toliko intrigantan, zanimljiv, da promatrajući sebe u tom svijetu i okruženju jednostavno uživam. Konačno, ljudi su i genetski po rođenju neki određeni tipovi. Kretanje, gibanje i igra je osnovni moto mog života, tako sam odgojen, tako je i tekao moj život od početka.
Koliko je Split značio u vašem odrastanju?
Ja sam napola splićanin, od 1948 godine sam u Splitu. Sjećanje na Split u meni budi samo osjećaje užitka, tamo na Firulama sam svake godine boravio po četiri mjeseca godišnje. To je slika mog života, par koraka i noga je bila u moru, bio sam povezan sa cijelim svijetom. Plivao sam po Bačvicama, na Poljudu, do Barbarinca, svakodnevna dionica je bila od Firula do Stobreća. To je bilo više od sporta, bio je jedan način života, jedno kretanje. Moja rođakinja šjora Domina je govorila: „Pođi Tonko u crkvu Gospe od Pojišana, spasit ćeš dušu“. Družio sam se neprestano s mojim djedom koji me je upućivao u sve tajne mora. Ničeg se nisam odricao, dapače, sve što mi se dopalo sam radio, a druga je stvar kada sam počeo raditi s mojom djecom.
Koliko vam je prijašnji način života  pomogao u odgoju vaše djece?
Na osnovu znanja koje sam stekao dok sam studirao na Fakultetu za fizičku kulturu, te iskustvu iz prijašnjeg načina života, sve sam vrlo ozbiljno shvaćao. Vječno se vračam da ja sada nisam  nikom dužan komplimentirati. Mogu zahvaliti tome što sam strastveno sudjelovao i koristio ono što sam smatrao da će mi koristiti: fiziologija, anatomija, sportska psihologija, naravno i praktički predmeti: opća fizička priprema… Ta nadogradnja je stigla i zahvaljujući mojim profesorima , makar je to bio pionirski rad te 1960 godine. Imao sam viziju kojoj sam u potpunosti bio posvećen, a sve je dolazilo spontano. Novinari su me pitali:“Jeste li znali da će te uspjeti?“. Čovjek sam sa nekim pozitivnim optimizmom, a budući da sam stekao nešto što se zove kompetencija, nisam imao mišljenje nego sam vjerovao u to. Prolazio sam i kroz teškoće, ali cijelo vrijeme sam bio uvjerenja da sam u pravu, a takvom čovjeku onda puno stvari polazi za rukom. Postoji opravdanje za neke moje postupke koje neću nikada zaboraviti, pri tom  neću biti pretenciozan, ali kad je čovjek u pravu onda obično i uspije u ono što radi i vjeruje. „U pravu“ je teška riječ, puno kriminalaca zamišlja da su u pravu, premda nikada u životu nisam ništa sličnog radio. Danas mladi rade puno gluposti, uranjaju u velike dubine, a to ne može biti zdravo. To je vjerujem nezdravo od pušenja, ako vam je mozak  bez kisika po 7-8 minuta, pa to je užasno bez obzira na spremnost organizma.
I tako ste krenuli u avanturu kao trener skijanja….
Jedno 2-3 godine ja nisam imao nikakva primanja, ne da nisu bila dostatna, nego nisu bila nikakva. Ne bih htio opisivati svoj život, ali vam moram ispričati storiju koja se zbila u Kanadi. Moj nećak me predstavljao nakladniku koji je htio da napišem knjigu: „On vam je kao baron Minhauzen, ali što se njemu to sve stvarno dogodilo“ Sve te priče su povezane, ali sam naučio živjeti slobodno, da nikom ništa ne odgovaram, pri tom su neki moji postulati postali zakon. Mislim da bi ih ljudi trebali prihvatiti : „ne dam se zbuniti, čak i kad nisam u pravu, te da je sve moguće“. Došavši u skijaški klub „Zagreb“, kod predsjednika, hvaranina dr. Drinkovića, koji je odmah odbacio sve primjedbe tipa „on je lud“, našao mi je i skromnu plaćicu. Puno mi je tada pomogao, u biti on me lansirao. Tako sam  počeo, klub mi je pomogao i oko djece, koja nisu plaćala participaciju, žičaru, spavanje, i tako dvije godine. Budući da smo htjeli trenirati više od drugih, ponekad smo spavali i vani, jer financijski nismo mogli sve pokrivati. Tada sam upoznao jednog divnog  čovjeka, danas na žalost pok. Andrija Mijačika. Bio je tajnik Zagrebačkog sportskog saveza, koji je i danas važan savez, bogat i moćan. Strašno zanimljiv tip, nije bio od velikih riječi, ali je ono što je obećao odmah i ispunjavao. Kad je čuo da nemam plaću, razljutio se i meni isposlovao u roku odmah, plaču od 5000 kuna.S tim nisam mogao ništa specijalno, a kako smo živjeli u jednom malom stanu, moja žena mi je stalno pokazivala račune i s njima mahala. I tog dana kada sam došao kući, kazao sam joj da mi više ne pokazuje te male račune, jer smo postali milijunaši. Sreći nije bilo kraja. Poslije se dogodila još jedna važna stvar, kad smo bili na takmičenju „ Olimpijada za mlade“. Odvijala se svake dvije godine, tad u Andori. Tamo smo upoznali  Artur Takača, koji je pokazao izuzetno zanimanje za Ivicu, tada 15-godišnjaka. Bio je među prvih pet, što je bila senzacija, iz male Hrvatske. Alpske zemlje su oduvijek imale dominaciju i zbog komparativnih prednosti će tako vječno biti, da će taj kolač dijeliti. Upoznao nas je sa Huan Antonio Samaranom, predsjednikom Međunarodnog olimpijskog komiteta, koji nam je dao stipendiju za koju se mnogi hvale da su nam je priskrbili, što nije istina. Taj susret sa gospodinom Samaranom nikada neću zaboraviti, stigao je sa svojom tajnicom, te sa Artur Takačem, gledao  u Ivicu i kazao: Da, da, lijepo si ti razvijen za 15-godišnjaka“. Prekrasna upadica koja mi se svidjela. Tada nam je sve bilo puno lakše, mogli smo bolje funkcionirati.
Tko vam je sličniji, Janica ili Ivica?
Možda po fizičkom manifestiranju, kretanju, Janica. Često su joj prigovarali da je seljančica, što je uvredljivo, ali ona ostavlja takav dojam. Od malih nogu je naučila must krave, drugi to neće, ali ona je to htjela. Ta dimenzija joj daje neku moć, značaj. Djeca su obavezno različita, vjerujem da to sigurno određuje Bog.
Što je imala vaša kći Janica, da joj cijeli skijaški svijet nije mogao ništa?
Puno puta parafraziram druge ljude koje sam čuo, sir Jackie Stewart je rekao: Vrhunski pilot ima vruće srce i hladnu glavu“. Janica je osoba koja se može jako razljutiti, nije ona hladna, ali je dalje matematika, savršeno funkcionira i to je reklo bi se prava kombinacija. U sebi ima vatru, motiv, a poslije toga može mirno rasuđivati, hoće ili neće riskirati. Puno puta se vidjelo da ona neke čudne stvari dovede do savršenstva. U skijanju vam je pravilo da protivnike ne vidite, nije kao u nekim drugim sportovima, gdje suparnika možete predvidjeti kako će, i na koji način prebaciti loptu.Za to i ne treba trener, ako je došlo do toga da ti trener takve stvari govori, odnosno da drži tvoje ruke i noge i kazuje ti što napraviti, onda nisi sportaš. Toliko svaki čovjek mora znati i sam, kao kad pada kiša, morate sami otvoriti kišobran. Janica je mogla biti i četvrta, a kako je to mogla, e to ne znam.To je bio rezultat jednog načina života. Ona je bila ovisna o uvjetima u kojim bi se našla. Odgojena je između  Mljeta i Sljemena. Njen život je tako prošao, uz  kretanje, plivanje, ronjenje, skijanje. Nema puno djece koje su živjeli na taj način. Ingemar Stenmark nas je pitao na jednom partyu, „Ja znam kako sam postao skijaš, ali kako ste vi tamo na jugu postali skijaši?“ Tamo mu nisam mogao odgovoriti iz pristojnost, ali ljudi ne znaju da i sunce igra isto tako veliku ulogu. Ta silna energija koju upiješ kroz ta 3-4 ljetna mjeseca, provedena na moru svake godine, kad ujutro se skineš i cijeli dan se ne oblačiš, pa to je isto kao i grožđe. Na Pokonji dol, vinograd stoji pod kutom od 70%, i iz toga grožđa izvire vatra, zato je taj Plavac fenomenalan. Kiša ne pada šest mjeseci, padne kada treba i to je to. A to vino je plavo, isto kao što  indijancima kosa nije crna već ima odbljesak modričast, kao kod neke ptice. Ivica je s druge strane muškarac, kod kojeg je fizička sprema u tako kompleksnom sportu kao što je skijanje vrlo važna, i njegov konačni rezultat je naprosto u strašnoj prednosti. To nije nikako konzervativna stvar, k tome su dječaci i agresivniji, a Janica je stvorena upravo u tom okruženju i iz tih utjecanja.
Kada ste bili najponosniji, najsretniji?
Tu riječ naj bih razdrobio na nekoliko djelića. Bio sam sretan kad su moja djeca na Prvenstvu Hrvatske, natjecanju do kojih neki ne drže, i na kojih oni kao šampioni nisu ni dužni se natjecat, bili uporni i do kraja se borili. Janica je i zadnju trku otpeljala na Platak i rekla zbogom skijanju. I tu su pokazali skromnost, konačno i meni ispunili tu želju. Tu sam bio sretan, isto kao kad je Janica osvojila prvu olimpijsku medalju. Za sportaša je to posebnost. Konačno, vidio sam da ljudi 700godina prije Krista su zapisivali svoje šampione, pa ako su njima bili toliko važni, onda to nije neki sporedni događaj. Amerikanci ništa posebno ne drže kao do olimpijskog pobjednika, a kad je to Janica postala, svaki dan su ljudi dolazili  gledati je. Taj moment  u Lake City za mene nikad neće proći. Bio je prekrasan dan, 15-tak tisuća gledalaca, staza je bila prekrasno uređena,  temperatura idealnih -7, najljepše vrijeme da snijeg drži, i da je sve „onako jasno otvoreno“. Tu nema zakulisnih radnji kao u nogometu ili rukometu, tu na stazi nema klanova. Janica dolazi prema cilju, cijeli film života  mi prođe kroz glavu, skočila je zadnji skok, juri užasno brzo, ulazi u cilj, napravi veliki“bigstrim“, velik 30 metara, a na semaforu se pali: 111. Netko me upitao“ Što je toliko gledaš?“. Ona je olimpijska pobjednica, gdje su sada oni nikojevići koji su se igrali s mojim životom na razne načine. Ostala je samo ta medalja, zlatna, čista bez ijedne mrlje.
Žalosno, ali već sutradan su krenuli đonom na vas. Kako ste proživljavali te trenutke?
Nešto što ne volim, a traje i dan danas. Drugi dan nakon što je Janica osvojila zlato, pišu za mene“Frustrirani pijani psihopat koji liječi svoje komplekse na svojoj djeci“. Znači kad jesi nisi, a ponekad kad jesi onda nisi. Odmah mi je bilo žao što sam to ja, bolje bi bilo da je Janica osvojila zlato bez moje pomoći, jer me se ne bi nitko sjetio, bio bi nepoznat dečko iz Splita i Zagreba. Moj djeda je rekao mojoj mami: „E moja Cvita, ti ćeš se dobro udat, ali znaj da ti odlaziš iz Splita u Zagreb, sa konja na magarca“, i to je bilo daleke 1940 godine. Od tada traje taj jal,  mač koji neprestano visi nad mojom glavom.
Koje su razlike u psihološkom smislu nekoć i danas trenirati Ivicu?
Teško se to na papiru može vidjeti, jer postoje periodi….Ja sam  Ivicu i Janicu trenirao zajedno, dok Ivica nije otišao sa 15 godina, kad se odvojio. Ti zajednički treninzi su za Janicu bili zgodni, jer je uvijek ispred sebe imala jačeg. Međutim, dogodio se žalostan događaj, pala je na jednoj trci, mislim da su krivi ljudi koji su se trebali bolje brinuti oko njene opreme, i tad sam se jako rastužio. Bila je djevojčica, preveliki talent, koja nikad ne plače, a upravo tad se rasplakala. Morao sam se za nju pobrinuti, tad sam napustio Ivicu koji je do tad samo napredovao. Kasnije se ozlijedio, nažalost nisam ga više kontrolirao, imao je druge trenere. Međutim sve je prebrodio, a ja sam na sve moguće načine pokušavao ponovno spojiti njih dvoje. Bilo je utakmica kada su bili zajedno, ali tad jedan ode u Japan, a drugi u Skandinaviju. Onda sam našao jednog svog prijatelja, Slovenca Vicenco Jovana da trenira Ivicu.  Kad je Janica dohvatila sam svjetski vrh u potpunosti sam se njoj posvetio. Za to vrijeme  Ivica je dosegnuo jedan dosta visok nivo rezultata, bio je sedmi ukupno za Svjetski kup, međutim u to vrijeme se nije puno ulagalo u njega. Kad radite neku stvar, cijelo vrijeme se ne mogu očekivati samo dobri rezultati. U neke investicije ne možete očekivati samo dobit, treba još dodatno investirati, a to znači malo manja dobit, ali korak po korak se napreduje, pa ćeš dobiti još više. Kad je Janica prestala skijati, ja sam se u potpunosti posvetio Ivici, i od onda smo polako, prešli na svih pet disciplina. Dizali smo se polako, ali svake godine smo napredovali. Ove godine je završio na četvrtoj poziciji ukupno, a slijedi potpitanje „ može li osvojiti ukupnu pobjedu“. Nitko nikada nije osvojio ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu, čak i mali globus, a da nije iz snježne zemlje. Svjetski kup se odvija u nečem što nije u našem svijetu, to nema veze sa Splitom i Zagrebom. To je jedan svijet, hladan i tako dalek od našeg,  ekskluzivan, da sam baš iz dišpeta htio uspjeti, da pokažem svakom, da mi to možemo. Konačno, što god tko mislio, danas jedan mali narod, kao mi, koji se stalno koprca između toga da bi imao državu, a to nije teorija zavjere. To je rat sviju protiv svih.
Može li Ivica na sam vrh?
Neki novinar je napisao da  četvrto mjesto koje je Ivica osvojio, je zadovoljavajuće. To je zadnje što netko može napisati. Dečki, njih tridesetak su toliko „nabrijani, nabildani“, da svatko od njih može pobijediti. To nije kao kod Blanke Vlašić, koja je sigurno peta, jer peto mjesto ne postoji, dok u skijanju u Svjetskom kupu, peto mjesto donosi čak dosta novaca. Da možda nije bilo ozljede kralježnice, sve je bilo moguće. Danas je to nemoguća misija, pa to je kao da imaš svoj tim, auto i da si svoj pilot. Mi smo pošli putem ne bili i tu pokazali svijetu, da možemo. Zove me novinar sa Radio Splita i pita „ Mislite li da je vaš put bio isto tako težak kao kod obitelji Vlašić?“. O čem ti tu pričaš, kako da mu to kažem, ja bih, ali ne smijem. Samo jedan sat po hladnoći od - 15 na glečeru se ne može usporediti sa njihovim treningom, ono sunce u Splitu…I baš zato što je to drugi svijet, okrutan, tako dalek od nas i hladan, to je ono da mi možemo i to. I zato se vraćam: „Sve je moguće“. Motiv u kojem nema ništa nastrano, samo je ta želja  po meni afirmativna, pozitivna.
Izdajete i novine, zašto?
Izdajem da se ne bi krivo dale informacije,  krivo ih prikazali, da se ne manipulira, kako bi kazao moj profesor Marasović: „ Informacija, dezinformacija, manipulacija“. Čim pomakneš jedan zarez, već počinje biti drugačije, a kod promjene ili izostanka jedne riječi onda počinje……Što se tiče Slobodne, nosim za uspomenu članak da se vidi što Ivica predstavlja za Hrvatsku: 11.2 2007 godine, naslov „ Regeneracija“. Na slici su ljudi u olimpijskim krugovima, a kad Amerikanci rade kontrolu nekog članka, pišu koliko puta je netko spomenut: Boban 1, Balić 3, Ivan Tolić 5 + slika( ne znam za njega), Janica 3, Ivanišević 1, Dražen 1, Blanka 2, Rukavina 4 + slika, Danijela Grgić 5 + slika, Jelušić 3 + slika, Duvnjak 3 + slika, Ivica 0. Ivica Kostelić u hrvatskom sportu ne postoji, pa to je strašno. Nadalje piše da se taj mladić kojem je slika u olimpijskom krugu, sjajno predstavio publici davši gol Junaku iz Sinja na pripremnoj utakmici. Ivica je tad bio olimpijski srebrni i svjetski prvak. Osim toga mnogi su napisali toliko zloća, pojedinci i doktorirali na Ivicu i njegovom nacizmu. To poprima zabrinjavajuće obrise ideologije koje smo pola stoljeća nastojali zaboraviti.Enciklopedija Britanika je najutjecajnija enciklopedija na svijetu, i tamo piše da je Ruđer Bošković Srbin, još uvijek. I kad netko to uzme u ruke za njega je to gotova stvar. Ne provjerava se. Nitko iz Akademije znanosti se nije oglasio…pa to je smiješno. I sada imate ovaj Svjetski kup, poredak zemalja koji su osvajali bodove. Hrvatska je sedma nacija na svijetu, iza nas su Švedska, Finska, Kanada, Amerika…., a ti bodovi su slučajno Ivičini. Znate li koliko skijaša ima npr. Kanada i Amerika. Znate li koliko žičara ima u tim zemljama, a Ivica je sam ispred svih njih. I onda usporedimo članak na početku. Netko bi trebao vrednovati te vrijednosti. Naravno da neće, jer postoje drugi. Koga uopće zanima jedan Ivica, osim da napiše da je nacist. Moj djeda Mate splićanin, uvijek mi je govorio: „U civilstvu najviše što možeš postići je, da postaneš redovni sveučilišni profesor, puno bolje nego da postaneš ministar“. A o meni piše prof.dr Mirjana Krizmanić, psiholog :“…mislim kako činimo nešto što nigdje drugdje ne bi bilo moguće, zato što se radi o talentiranoj djeci, tu mislim posebno na Janicu, ali način na koji se taj talent terorizira nigdje nije dopušten, zbog čega otac ne bi imao pravo pristupa svojoj djeci, kao Ante Kostelić. A što nakon toga, oni nemaju nikakvog obrazovanja, da su obrazovani, otac im ne bi mogao nametati svoju volju. Radi se očito o zapuštenoj djeci“. Pazite, svako moje djete govori dva jezika, Ivica je kasnije počeo studirati, a sad je odličan student. Odgojio sam se u Splitu, u stanu u kojem je bilo 18000 knjiga, iz tih knjiga proizlazi moja nepismenost, osim toga pokazat ću vam svoju kuću. Pogledajte samo ovu veliku sobu, ni sam ne znam koliko tisuća knjiga ovdje ima. Znam samo da je to moja sudbina. Moj kabinet je prepun slika moje djece, koji su crtali slike i poklanjali ih meni. Svaki crtež, svaku sliku sam sačuvao i u njima i sada uživam. Ovo je stvarnost koja se ignorira, to je svijet današnji. Kanađani su izmislili jednu bitku „Medački džep“, ta bitka nije postojala, znači govorimo o nečem što ne postoji. A oni su podijelili 800 odlikovanja za bitku koja se nije dogodila. Svi su im se rugali, od UN….a to je kraj povijesti, jer sve je rašomon. I kad se to ignorira, kako nećeš i to da je Ivica sam sedma nacija na svijetu.
Na čemu bazirate pozornost između trka i koje su vaše pretpostavke?
Kad netko vozi svih pet disciplina kao Ivica, onda ga je teško sačuvati. Na kraju se dogodi da čovjek počne trošiti svoju supstancu, zato je on i nastradao. A to se sve dogodilo zbog nepravde, naime velike nacije imaju ogromnu kvotu, a sve ostale male zemljice malu kvotu. Austrija je imala kvotu 45, što znači da je Ivica na svojim leđima imao 45 skijaša iz Austrije i tako redom. I od toga su mu pukla leđa. I onda me pitaju da li je naš put bio isto tako težak kao Vlašićev. To što vam ja pričam ne mora biti vjerodostojno, vi bi to sve trebali vidjeti.
Čime vas vaša djeca „kupe“, osmjehom, pogledom, nekom riječju, gdje ste „slabi“?
Djecu uvijek gledam očima  kakvi su bili kao mališani. Nažalost, to je devijacija. Kad Ivica počne nešto gunđat, a ja kažem trebalo bi ovako, uvijek se sjetim kako je kao maleni dječak izgovarao „čavapići“. Janica je bila preslatka , pa sam joj morao oprostiti neke njene kaprice. Svoju vožnju kombinacijskog spusta na Olimpijadi ona je komentirala ovak :“ Prvo sam počela malo opreznije, a poslije mislim si ja, uuu kak to ide. A znam da ne smijem brenzat“. Takve stvari mi se dopadaju.
Što je za Ivicu danas najvažnije?
Najvažnije je da ostane zdrav. Kralježnica je stvar koja se ne može ignorirati, ona je stup tijela i gibanja. On može biti 10, 11, 12, ali za postolje treba biti zdrav. On je dosta i sam kriv, jer kao i svi mladi, ne sluša. Znate onu, čuvaj se propuha. Izgleda poštapalica, ali je preživjela generacije. Skijanje je okrutan sport, koliko se samo ljudi polomilo. Zato ne znam bi li volio da se Janica ponovno uhvati skija, jer je pogotovo za žene  brutalan. Ostavlja posljedice koje se teško mogu sanirati, većina ima trajno uništene hrskavice. To je sport u kojem zdravlje igra toliku ulogu kao i sam život. Morate znati da kad igrate košarku nikad ne razmišljate o životu, a kod skijanja uvijek. To je jedna jako deprimirajuća stvar, pogotovo kad se pojavi helikopter i znak stop. Tad ostali skijaši odmah imaju slabije vrijeme za 1 sekundu, jer se život ipak voli. To je ta defenziva, i to više nije vaš rezultat. O tom ne treba posebno govoriti, ali je dobro da je čovjek svjestan ako hoće to komentirati.  
Uživate li i danas boraviti na glečeru…?
Da, uživam ako je sunce, zadovoljan sam u tom prirodnom ambijentu, jer te šume i proplanci su moj svijet. Pročitat ću vam isječak iz mog dnevnika: „Skijanje je život na snijegu, ova sezona polako završava, lakše je kad se očekuje ljeto. Ne susreću se poznati ljudi osim uvijek istih lica sa terena, svako jutro na stazi zabavljaju se da vrijeme prolazi, uvjerenja da se novac ne nosi u grob, ali pažnja je dobra, da se ne zaboravi. Trebalo bi uspomene kovati u zvijezde i jednoličnost ponavljanja vježbi slaviti kao veliku viziju, te pričati na široko prije nego se pozornica isprazni. I vjerovati da nas netko sluša. Nabrajati pustolovine po hladnim šumama i snježnim obroncima, a na kraju se budimo zbog zamišljene nepravednosti kao tata brkonja. Teška je zabluda da će se nekog dirnuti svojim nevoljama, jer život prolazi među ljudima kojima se žuri, bilo kuda, samo da ne bi ništa o sebi doznali. Zato si radije zamišljam kako Janica opet skija, a uspomene izmiču kao sjene. Najjednostavnije bi bilo riješiti se svoga imanja, a ipak sam zadovoljan kad je na ledenjaku sunce ili na moru tišina. Pišem ovo zbog svog zanimanja, pravo lice a ne naličje. Većina ne misli ono što govori, na kraju  papir uvijek u konačnici završava u smeću“.
Gdje sebe vidite za 5 godina?
Kad bi Ivica izdržao do Soče, još jedne Olimpijade bilo bi to lijepo. Želja mi je da radim sa mladima od 9,10 godina, u toj dobi se u skijanju događaju bitne stvari, nisu važni rezultati nego razvitak, a sklon sam tomu da se sve postavi na „zdrave noge“. Sve su to pretpostavke, možda bi me zanimalo da pišem o tome, ili da predajem teoriju i metodiku skijanja, treninga. Općenito skijaških knjiga ima, ali sve je to dosta manjkavo, većina obrađuju tehniku i neke druge elemente. Možda i napišem knjigu.
Mljet je vaša oaza mira, tišine….
Taj otok ima neku posebnost, kao da ne pripada Jadranu. On je šumovit, ali u doslovnom smislu, na njemu se kamenje ne vidi. Kad mu prilazite  imate osjećaj da je u tamnoj, crnoj  sjeni, već mu to daje poseban izgled, taj refleks. Nemoguće ga je uspoređivati sa drugim otocima, po noći je + 11 usred ljeta, a to nije baš tako na Mediteranu. More je oko njega maglovito, beskrajno, kao da se nalazimo u dalekoj prošlosti. Sličan je svemiru, kao lice i naličje, zato ga ljudi obožavaju.
O vašoj supruzi….
Ovo mi je druga supruga, imam ja i kćer Hrvojku iz prvog braka koja živi u Londonu. Davno sam se rastao, kad sam bio vrlo mlad. Današnju suprugu sam upoznao preko sporta, bila je rukometašica, proveli smo u istom svijetu jako puno vremena. Brak je zajednica koja može imati različite oblike, može biti i dioničko društvo, posebice ako nemaju djecu pa čuvaju svaki svoju imovinu. Provesti cijeli život sa jednom ženom nekom može izgledati monotono, međutim ja i moja draga supruga smo srasli i odrasli u tom svijetu, stalno u želji da dostigneš rezultat. Pa to počneš  smatrati i svojom obavezom. Neki kažu da je ona moja potpora, ja mislim da je potpora kad je netko u sjeni, a ona je apsolutno ravnopravan partner, u svemu. Ja nisam neki mačo muškarac, bez nje ne bih sve ovo izdržao i sve bi bilo drugačije.

Listopad, 2009.