UMJETNIK SE DARUJE GRADU

Ostavština s preko dvije tisuće radova, od malih skulptura do golemih monumenata, s reprezentativnim kronološki presjekom

umjetnika već pet godina čeka smještaj dostojan Vaskove veličine. Svi su za prezentaciju, međutim, svi čekaju tko će prvi napraviti korak i u dobro pretvorit. Kako se taj potez oteže, jer treba izvagat onako po „vlaški“, ima se osjećaj da će se sve otegnuti u nedogled. Zašto se skulpture Vaska Lipovca ne množe po cijelom Dioklecijanovom gradu, gdje bi ti vedri likovi u prostoru mamili osmjehe na lica onih koja podjednako razumiju likovni kritičari, povjesničari umjetnosti, laici, pa čak i malena djeca, upitali smo slikareve sinove, Ranka, Marka i Maria. „Naravno da bi to voljeli, uglas kažu, štoviše, obitelj je pokrenula inicijativu za osnivanjem Galerije Lipovac, u koju bi se trajno čuvala, obrađivala i prezentirala umjetnikova djela. Bio bi to doprinos kulturnoj ponudi grada Splita, kao i poticaj suvremenoj likovnoj sceni. U tom smislu priželjkujemo neki veći reprezentativan prostor, jer ovaj atelje veličine stotinjak kvadrata je premalen za prezentaciju fundusa, ali je nezaobilazan u projektu Galerije kao memoralni dio. Poželjevši prenijeti Vaskovu atmosferu i njegov svijet, osnovali smo 2006 godine udrugu VAL, s ciljem očuvanja i unapređenja umjetnikova djela. Izdanjem i promocijom monografije „Erotika“, kao i obilježavanjem 80-te obljetnice rođenja i 5-te obljetnice smrti umjetnika, htjeli smo napraviti taj prvi korak u stvaranju buduće Galerije, pa i kroz manifestacije „Dani otvorenog ateljea“, srijedom od 17-20 sati, kada se može slobodno razgledati atelje u Vukovarskoj 8. Grad Split je imao sluha za te naše inicijative, pa je i prihvatio pokroviteljstvo nad istom. Taj prvi veliki korak je učinjen, a sada je potreban konkretan potez od strane grada da bi se cilj ostvario. Na kraju, naše obiteljske želje idu u smjeru da se to što prije dogodi, ne bili mnogi osjetili, vidjeli i uživali u Vaskov svijet veselja i dobrote“. Od Lipovčevih spomeničkih zahvata treba na prvom mjestu istaknuti spomenik košarkašu Draženu Petroviću postavljenog u Olimpijskom muzeju u Lausanni, od urbanih instalacija skulpturu „Crveni cvijet“ ispred zgrade Ekonomskog fakulteta u Splitu, a od sakralnih radova njegovo remek-djelo u bronci, vratnice crkve Blažene Ozane Kotorske u njegovu rodnom Kotoru. Nedavno, u neposrednoj blizini Lipovčeva ateljea, na križanju Vukovarske i Riječke ulice, Split je dobio Plavo stablo, niklo iz čista mira, koje simbolički govori o gradskom krajoliku i veselju koje donosi ljudima. On je izvrstan primjer kako javna površina može imati veseo karakter, te kako postaje svjetionik koji u dubini i širini navješćuje vrijeme ljudskije od našeg, oživljavajući pritom urbanu zonu, donoseći prostoru život, kako reče Ive Šimat Banov. Rijetki su umjetnici koji su se odnosili s toliko poštovanja i ljubavi prema tjelesnoj ugodi, doživljavajući malena zadovoljstva, kroz hranu i seks, kao Vasko. Bio je stara škola koja je stvorila svoj tip, karakter, lako prepoznatljiv opus, i nije se dao varati današnjim okrutnim mjerilima izgladnjivanja, da bi se stekla ljepota. Njegova gospoda i dame djeluju sasvim neopterećeno svojom pretjeranom težinom, uživajući u svijetu mirnoće, vedrine, hedonizma, zadovoljna sama sobom. Likovno je čist, jednostavan, kompletan i kompleksan umjetnik, pun nostalgije koje se s blagosti sjećao djetinjstva, na bucmaste lake dame, kapetane, svijet mornara, ljubavnica, veslača, biciklista, koketirajući s erotikom, ali uvijek dajući ton vedrine i umirujućih elemenata. Bio je suradnik majstorske radionice Krste Hegedušića, posmodernist u čijim se radovima, scenografijama, prepoznavalo četiri tematske cjeline: Mediteran, sport, sakralnost i erotika. Taj opus je bio prepun kolorita i istančanog humora, mijenjajući s puno ukusa panoramu naših sjećanja. Očijukavši sa sportom dodirnuo je krajnost, prikazujući čovjeka sa svim manama i vrlinama, ali u istinskoj radosti življenja. Završni blok crteža na malim listovima papira na bolesničkoj postelji, bio je njegov posljednji zalog vedrine na kojim se vremešni debeljuce vole strasno, na sve načine. Sluteći kraj, njegova umjetnost je dosegla vrhunac hedonizma, kako je primijetio njegov prijatelj Ivan Pavičić. Ulazeći u atelje, tog mjesta za opuštanje, doživljaj je vrhunski, načas nas ostavivši bez daha. Odjednom ti likovi prepuni pigmenta utopljeni na podlogu, skulpture, ožive ostajući u stavu mirno i kao da nam namiguju, koketiraju, usmjeravaju srce na ljepotu trenutka. Tad se u tišini uma osjeti „bogatstvo glazbe za oko“, a to je zahvalnost na doživljeno.