Biser u srcu Dubrovnika

Osobita ljudska djelatnost koja uključuje stvaralački zanos, te sposobnost estetskog, plastičnog oblikovanja zovemo umjetnost.

Ona nema društvenu propisanu svrhu, već leži u ispunjavanju njene modernističke prirode, određujući ideje slobode, ljepote… A upravo takva ljepota, umijeće stvaranja novih vrijednosti se dogodila u Dubrovniku, pedesetak metara zračne linije od tvrđave Revelin. Ova dalmatinska kuća je podsjetnik za nekadašnju graditeljsku estetiku i poštivanje tradicije, te nam kroz mediteranski duh  predočava mjeru za načinom življenja, a jednostavna kamena pročelja sa griljama  odražavaju civilizacijsku i kulturološku razinu današnjeg čovjeka. To je dokaz da još nije umrla dalmatinska kuća, i da se je naši preci ne bi zasramili i proplakali nad divljanjem u gradnji. Ova priča ima upravo tu dimenziju. Srećko Žunec, nekadašnja hajdukova nada, utočište je pronašao u Dubrovniku, gradu u kojem je pronašao sreću, zadovoljstvo, obitelj, prijatelje…Danas je ovaj investitor  prožet idejom, da gradu podari jedan nov pristup elitnom turizmu. Evo njegove priče: „Iz velikog posla sam pobjegao ljeti 2004 godine, bio sam suvlasnik i suosnivač putničke agencije Guliver. Želio sam  tada novi izazov, pronaći savršeni trenutak, jer sve oko nas je oltar koji su Bog i priroda stvorili i stavili nam ih pred oči. Kopajući po utrobi svojoj, novu viziju  sam pronašao u investicijama  s nekretninama. Kao dugogodišnji turistički radnik shvatio sam da je vrijeme apartmana i velikih hotela za grad kao što je Dubrovnik, pase. Trend u svijetu je, naravno za ljude koji imaju novaca, unajmljivanje luksuznih vila. Nakon 40-tak izgrađenih stanova na elitnim lokacijama, kupio sam Kazbek- hotel, koji sam priveo svrsi oko 70%. Međutim, stigla je ponuda koju nisam mogao odbiti, te ga prodao. I tada nastaje jedna od najljepših priča, ova ljepotica iz 18 stoljeća,  koja je biser Dubrovnika. Na osnovu indicija i zahtjeva da je dobro ulagati u ekskluzivne vile, tražio sam takav objekt, i kada sam ju ugledao, iako urušena, postao sam gospodar čarobnog trenutka i zaljubio se na prvi pogled. Dogodila se harmonija najljepših zvukova, nebo je mahalo srcu mome, bila je to sreća kojoj se nisam usudio nadati se. Kupnja je bila dosta komplicirana, više vlasnika, papiri nisu bili čisti…ali sam uspio na moju veliku  radost. Dobivši dozvolu za restauraciju, krenuo sam u obnovu koja je trajala 2,5 godine. Obično se kaže da je za sreću potrebno dvoje, tako sam na otvaranju jednog prekrasnog hotela u Dobrotama, bio impresioniran načinom na koji je taj objekt napravljen i projektiran. S njegovim projektantom, gospodinom Vladimir Guglom sam odmah pronašao zajednički jezik, shvatio je što želim i moje vizije pretvorio u stvarnost. Tražio sam da  kamen izgleda staro, iako ga je na  objektu bilo tek oko 40 %. Danas se ne može uočiti razlika, a to je zasluga vrhunskih majstora. Namještaj je posebna priča, projektiran s potpisom, rađen od punog drva u radionici interijera Pavlović. Ovaj objekt je za ljude više platežne moći, nudi četiri sobe, kuhinju, blagovaonu, vinoteku, wellnes sa svim sadržajima, te bazen koji se grije, što je rijetkost. To je najbliži bazen Stradunu, slijedeći je tek u hotel Hilton udaljen 300-tinjak metara, što mu daje posebnu draž. Mislim da u gradu Dubrovniku nema sličnog objekta koji bi se mogao usporediti s ovim. Blizina gradskih zidina mu daje dodatnu unikatnost. U posljednje vrijeme se u Dubrovniku profilirao kao najelitniji restoran Gill’s, i upravo vodim pregovore da njegovi kuhari budu ti koji će pružati kulinarske usluge mojim gostima. Od Nove godine se kreće, a glavninu posla očekujem od svibnja iduće godine. Na mini otvaranju bilo je izuzetno zanimljivo, neki su gosti pokazali već sada zanimanje, a poneki su se zaljubili u kuću, te mi i danas šalju mailove za kupnju. Da bi sadržaj bio potpun, gostima će na raspolaganju biti motorna jahta od 11 metara, te automobil najviše klase. Trenutačno sam u fazi osmišljavanja izleta, koji će biti potpuno drugačiji od drugih. Moji gosti će biti ugošćeni izletom, na moru, u Konavlima ili Crnoj Gori, kod običnih ljudi koji će im dočarati pravu gostoljubivost. Po vokaciji ili jesi ili nisi za posao, tako da ova priča će sigurno  imati neki svoj nastavak. Dok je trajala obnova ove kuće, neprestano su mi bile slike odrastanja uz oca zidara, koji je svojim napaćenim rukama, uz težak fizički rad  stvarao moj svijet. Tako sam skovao plan i te uspomene  ugradio u ovu kuću, njemu za spomen. I na kraju, godine u kojima tražim smiraj su na pragu, a ova kuća mi tu mjeru sada pruža“.