RESTAURACIJA UMJETNINA

Kulturna baština i prirodno okruženje sve više je izloženo propadanju i nestajanju. Brojni su i neiscrpni tragovi ljudskog postanka,

trajanja i opstanka, kako u planetarnom tako i u kulturnom nacionalnom prostornom okruženju, i zato ga treba čuvati. Način čuvanja i njegova zaštita se provodi izvedbom različitih konzervatorskih i restauratorskih postupaka. Konzervacija, dokumentacija i restauriranje umjetnosti je jedan izazov i posao koji ima jednu bogatu tradiciju, prije se radilo jednostavnim metodama ne posvećujući pristup novotarijama i istraživanjima. U novije vrijeme je u usponu, a uloga konzervatora uključuje pregled, rad na zaštiti predmeta i očuvanje kulturne baštine korištenjem bilo koje metode, koja se dokazala djelotvornom u održanju predmeta u stanju što bliže izvornom. Dakle, cilj konzervatorsko-restauratorskog zahvata jest eliminacija uzroka propadanja i sanacija oštećenja. Ono obuhvaća dokumentiranje prije i tijekom zahvata (ikonografski opis, analiza, podaci o stanju očuvanosti). Oštećenja mogu biti mehanička, nastala nepropisnim skladištenjem i transportom, udarcem ili kukcima, a često i nestručnim restauratorskim zahvatima. Kemijsko-fizikalna oštećenja nastaju atmosferskim zagađenjem, djelovanjem gljivica, pljesni, nepravilnim osvjetljenjem, previsokim temperaturama, UV-zrakama, vlagom. Potrebni zahvati kod navedenih oštećenja su otklanjanje raznih vrsta lijepljenja, neutralizacija, impregnacija, dezinsekcija, retuširanje, lakiranje. Briga o predmetima kulturne baštine ima dugu povijest unutar tradicije spajanja i učvršćivanja raznih predmeta, kao individualnog restauriranja umjetničkih djela. Tijekom 19 stoljeća dolazilo je do preplitanja znanosti i umjetnosti. Michael Faradey počeo je proučavati štetan utjecaj okoliša na umjetnine, a mnogi od Morrisa, Webba, Ruskina, Violet Le Duca, Rathgena, Scotta, udarili su pečat u restauriranju kulturne baštine. Porast broja restauratorskih profesionalnih udruga, časopisa, publikacija, usmjerio je razvoj struke u praktičnom i teoretskom smislu Pa tako imamo restauraciju, odnosno konzerviranje papira, knjiga, znanosti, elektronskih medija, povijesnih spomenika, arhitekture, namještaja, okvira za slike, očuvanje filma, tekstila, metala, stakla, keramike, kože, plastike… Zadržao bih se u ovoj priči o slikama na platnu i drvu, freskama, mozaicima, te kamenim skulpturama, iz razloga najvećeg zanimanja interesa javnosti. Prva radionica osnovana je 1953 godine, a važan razvojni poticaj ta djelatnost dobiva osnivanjem Hrvatskog restauratorskog zavoda1997 godine, koja sjedinjuje zaštitne radove na graditeljskoj i ukupnoj umjetničkoj baštini s prirodoslovnim laboratorijem u svojem sastavu. Restauratorica Nina Unković nam je približila i otkrila razloge svoje zaljubljenosti u posao u kojem svakodnevno unosi strast. „ Prvenstveno je važno reći da se konzultiram s nadređenim kroz zajedničku viziju faze rada, pogotovo s povjesničarima umjetnosti, kad procijenimo koju tehniku rada interpretirati, a zatim parametrima (bojama, pigmentima) veziva dobiti predmet u punoj izvornosti. Ponekad dobijemo i neka nova saznanja, odnosno samu identifikaciju skulpture. Ta zadnja faza retuša su boje koje moraju biti što tradicionalnije, ako je riječ o uljenoj boji onda se ide s prirodnim materijalima koje imaju dobra fizička svojstva i ne podliježu atmosferskim prilikama. Više se koristi kombinacija sintetičkih boja s gradacijom slikanih slojeva ili s zemljanim pigmentima koja su malo konzistentni, kao što su stari majstori radili, uz naša moderna saznanja. Restauratoru je važno iskustvo, a svaki dan se nauči nešto novo, gdje se uz timski rad sve mora prilagođavati umjetnini. Ova struka je simbioza teorije, prakse i nekih novih saznanja. Stalno se nadograđuje čitajući, radu na seminarima, ili pak kontaktiramo druge inozemne restauratorske radionice razmjenjujući znanje i saznanja. Ono što se prije 50 godina radilo, ne znači da se loše radilo, već se drugačije i manje znalo. Zato u radu moraš imati širi aspekt svega, jer se ne smije slikarski ili kiparski talent iskazati, već se moraš prilagođavati umjetnini, smatrajući kako je očuvati“.
Dragocjena umjetnička baština koja se čuva u crkvama, samostanima i privatnim zbirkama izloženo je propadanju, pa ju je moguće sačuvati samo stalnom stručnom zaštitom i obnovom. Zajednička djelatnost restauratora i povjesničara umjetnosti na restauriranju umjetnina, pridonijela je njihovoj valorizaciji i ispravnom vrednovanju, jer su se upravo u radionici otkrivala nova imena, proširivali i stilski definirali opusi hrvatskih stranih umjetnika. Branko Pavazza, voditelj Restauratorskog odjela u Splitu, nam kroz svoju priču dočarava uzbuđenje  koji taj posao donosi, „ Kad se radi o vrijednom djelu, velik je izazov odraditi ga na pravi način, uz neodoljivi nagon koji je neophodan, jer to nije rutinski posao. U prošlosti se više moglo posvetiti umjetnini, a danas je taj rad poremećen nizom svakodnevnih obaveza formalne prirode. Najuzbudljivije je otkrivanje kod čišćenja, pogotovo ako su u prošlosti obavilo površno čišćenje koje nije do kraja istraženo. Na zadovoljstvo svih, danas imamo pomagala koja prije nismo imali(mikroskopi i rendgen aparati). Kada je umjetnina dosta oštećena ide se na retuširanje, na način da se ne remeti doživljaj same slike. Rekonstrukcija na oštećenim umjetninama je problem kojim se susrećemo svakodnevno, svaka je različita po sadržaju, obliku i problemu, i uvijek je neka nova priča. Zbog labilnih dijelova, pukotina i oštećenog sloja, slika se podlijepi i transportira u radionicu, gdje se odvaja staro platno, čisti i ravna mehaničko-kemijskim metodama. Poderotine, zakrpe se saniraju i posebnim smjesama za lijepljenje se učvršćuje platno, a radi se i novi okvir na kojem se slika napinje, jer boja i slikani sloj ne trpi savijanja. Nakon čišćenja i postavljanja kredne podloge, modulacijom i višekratnim nanosom krede, radimo reparaciju i impregnaciju. Nakon toga dolazi rad s retuš bojama. Usporedo se unapređuje dokumentiranje umjetnina, restauratorskih radova i istraživanje istih. Iz prvog razdoblja postoji bogat fond fotografija, a poslije se uvode makrosnimka, mikrosnimka, snimanje u nevidljivom dijelu spektra-infracrvena, ultra ljubičasta snimka, rentgen, pa mikrokemijska analiza, dendrološka analiza, kao i računalna obrada i pohrana dokumentacije“.
 Kod kamena i antike postoji generalna suglasnost da se izbjegava, ne rekonstruira skulptura, npr. ako nedostaje ruka, glava, jer se sugestivno daje oblik dijela što nije dobro. Iz tog razloga se ne smije dodavati, uljepšavati na bilo koji način. Važno je znati i gdje se nalazi umjetnina, u muzeju ili u bogoštovnoj funkciji. Za muzeje se ostavljaju oštećenja u konsolidaciji ili zaštiti propadanja umjetnina. Ne postoji zajednički način kako se oblikuje, rekonstruira, modelira, već se to rješava posebno prema svakoj umjetnini. S kamenom se svakodnevno susreće restauratorica Vinka Marinović, koja ponekad osjeća i frustraciju, jer je posao zahtjevan, težak, prljav s dosta prašine, ali sve se to zaboravi kada se na kraju pogleda efekt rada. Središte i najreprezentativniji dio Dioklecijanove palače-Peristil je nakon mnogobrojnih oštećivanja i kontinuiranog propadanja, došao na red obnove. To predstavlja jedan od najznačajnijih restauratorskih zahvata u Hrvatskoj, s kojim će se vratiti sjaj i dostojanstvo najvrjednijem graditeljskom sklopu i simbolu Splita. Specifična je po tome što je to jedan od prvih projekata kod nas, gdje se kao osnovni postupak čišćenja kamena koristi najsuvremenija metoda laserskog čišćenja. Težina svake odluke u restauratorskom postupku, osim složene tehničke strane jest i u likovnom i povijesnom vrednovanju svake umjetnine, pri tom restauratori svoje bogato iskustvo stečeno kroz rad najvrjednijih umjetnina ostavljaju otvoreni pristup učenju koje je potrebno u djelovanju odgovornosti zaštite spomenika kulture.