Carstvu djevičanske ljepote

Skrivena od svijeta u carstvu djevičanske ljepote, nezagađena disanjem čovjeka, smjestila se impozantna planina Biokovo kao najveći

ukras srednjodalmatinske obale i njezin jedini Park prirode. Biokovske planinske litice dižu se strmo, prikovane za nebo i toliko su se približile moru kao malo gdje na svijetu, otvarajući pred čovjekom zlatnu zavjesu, kamo i zvijezde izgledaju kao zlatne mrvice. Gore, gdje nema krive note  i tišina je kao pjesma koja bez riječi i zvukova odzvanja u srcu kao eho vječnosti. Tu se nikom ne žuri, čak i sunce veličanstveno obilazi svoja imanja, a nebo je jasno i prozračno, stvarajući osjećaj koliko su ništavne ovozemaljske taštine. Očisti svoju dušu, oslobodi se obaveza i briga, pa će tvoj zavičaj postati nebo, a ti ćeš s oduševljenjem noću voditi razgovor s zvijezdama, spajajući „prostakinju i plemkinju“. Biokovo je atraktivan cvjetni kultivar, za alpiniste i planinare vječni izazov za otkrivanje skrivenog blaga, za zaštitnike prirode Park prirode, za znanstvenike predmet istraživanja, za lovce lovište s rekordnim trofejima divokoze i muflona. U tom dinarski krškom masivu sudar je Mediterana i kontinenta. Uvjetujući iznimnu raznovrsnost ekoloških čimbenika, smještena uzdignuta biokovska visoravan okružena je udolinama, postajući tako svojevrstan otok u kopnu. Biokovo ima svoju predcivilizacijsku i civilizacijsku povijest, arheologiju, kulturu i arhitekturu, svoju baštinu, etnologiju, tradicionalno gospodarstvo i lovstvo. Ali Biokovo je i priča o divljoj krasotici, klisurama i razrovanim brdinama, strmim i golim vrletima, neprohodnim točilima, divnim vidicima gdje sve nijanse nadopunjuju  život. Nažalost, danas su opustjele brižno obrađivane ponikve i kamene nastambe u docima. Nema ni pastira ni gorštaka, na Biokovu nitko ne živi. Upravo je neshvatljivo da je učinjen genocid biokovskoj stoci koje više nema. Nezaboravni krajobrazi, raznovrsna staništa, pašnjaci, livade, bunari, obrađeni doci, zar će Biokovo ostati pusto? Treba ga u prvom redu gospodarski iskorištavati modernim oblikom turizma, kroz geološke, botaničke, speleološke, faunističke staze, promatranjem krških fenomena, endemičnih biljaka, ptica. Njegovati planinarski, alpinistički i znanstveni turizam, uz ponudu tradicionalnih domaćih proizvoda biokovskog kraja u objektima izvorne arhitekture. Biokovo je najviša planina hrvatskog dijela Jadrana s  vrhom Sv. Jure (1762 m), na kojem se nalazi  najviši stalno nastanjeni objekt u Hrvatskoj, odašiljač HRT-a. Dužina planine je 36 km, a najveća širina 9.5 km, dok je ukupna površina oko 200 km kvadratnih. Proteže se od prijevoja Dupci (288 m) na sjeverozapadu do prijevoja Staza (897 m) na jugoistoku. Biokovski planinski lanac obuhvaća niz od rijeke Cetine na sjeverozapadu do rijeke Neretve na jugoistoku i uključuje masive Omiška Dinara (863m), Biokovo i Rilić (920m) u dužini od gotovo 80 km. Prvi spomen imena Biokovo nalazimo tek 1640 godine, dok se starije ime Mons Slavorum spominje u 10 stoljeću, a u antici naziv Adrion. Izrazita klimatska raznolikost Biokova očituje se mediteranskom klimom podgorske stepenice s postupnim prijelazom do oštre planinske klime koja vlada na zaravni. Na vršnom dijelu sudaraju se zračne mase s mora i kontinenta, zbog čega se vremenski uvjeti u svako doba mijenjaju iz minute u minutu, pa se tako u svibnju možemo okupati u okolici Makarske i nakon toga se popeti na snježno Biokovo. Zbog svoje ljepote i raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta, Biokovo od davnina privlači pažnju prirodoslovaca, a najistaknutiji među njima je bio fra Jure Radić, koji je osnovao  Malakološki muzej u Makarskoj, te pokrenuo časopis Acta Biokovica, objavivši niz florističkih, taksonomskih i biogeografskih radova, te dao pregled biokovske flore zasebnom monografijom Bilje Biokova. Posebnost flori Biokova daje veliki broj koncentracije endemskih biljaka zbog svoje izoliranost, s jedne strane morem, a sa zagorske relativno širokom nizinom. Iako su biljne vrste zaštićene, nailazimo na niz problema, prvenstveno u neistraženosti i neučinkovitosti zakonske zaštite na terenu. Napuštanjem tradicionalne poljoprivrede, posebno stočarstva, dugoročno se dovodi do nestanka vegetacije. Zbog izražene okršenosti Biokova voda teče podzemno, a nadzemni tijekovi slabo su zastupljeni. Iako su vodena staništa rijetka, vodena fauna je bogata vrstama, ali slabo istražena. Ptice su najbrojniji kralježnjaci, ima ih preko sto vrsta, a ističu se suri orao, orao zmijar, sivi sokol, ninska sova, bjelohrptni djetao, špiljska lastavica… Bjeloglavi sup obitava još polovicom 20 stoljeća na stijenama između Basta i Velog brda, polako ali sigurno nestaje, najvjerojatnije zbog nestanka stoke. Evidentirani su i brojni arheološki lokaliteti koji potvrđuju materijalni ostaci, dokazi čovjekova postojanja od prapovijesti. Lov uz sakupljanje plodova u prirodi bio je ekonomska osnovica paleolitika ili starijeg kamenog doba kada čovjek odabire spilje za stanište. Arheološki je važna špilja Svetica na Dubcima, smještena na 320 m nm/v, neposredno uz prijevoj iznad izvora Vruje. Okrenuta jugu, pogledom na Brač, ima potpuno osvijetljen prostor, a nalazi keramike upućuju na korištenje iste. Nekoliko je crkvica postavljeno na prapovijesnim točkama, kao novovjekovna crkva Sv. Ilije na Stazi. Simboličnu pobjedu nove vjere nad poganskom je i kršćansko svetište na najvišem biokovskom vrhu Sv. Jurju, kojem je prethodio kultni tumul. Posebnu pozornost zavređuju srednjovjekovna pokapališta na nižim predjelima Biokova, Grebišće u Tučepima, kao i na brojnim bikovskim zaseocima. Ti spomenici brižljivo su klesani i ukrašeni reljefnim križevima i drugim simbolima, prikazima ljudskih figura, pojedinačnih ili u kolu, prizorima borbi ili lova. Gradnja putova i prilaza najviše su uništavali te spomenike, a mnogi su uzidani u crkve. Naselja na padinama Biokova raštrkana su i čini ih niz zaselaka koji nose ime po prezimenu ili imenu pretka stanovnika. Razvijali su se prilagođavajući se terasastom terenu, šireći se niz terase, pružajući uz izohipse. Sve građevine, stambene kao potleušice, jednokatnice ili dvokatnice, sakralne ili obrambene naravi, magazini za ljetinu, vino ili maslinovo ulje, pojate za čuvanje stoke, građene su od lokalnog kamena vapnenca. Specifičnost jest, da su sve građene u tehnici suhozida, bez ikakva vezivna materijala i s slabom obradom kamena, osim nadvratnika koji se klesao. Iz turskog vremena grade se manje utvrde u planini, u narodu zvane peći, a riječ je o pećinama čiji se ulaz zatvara. Najmonumentalniji je Veliki kaštel iznad Makarske, koji je i svojevrsna utvrda. Stari tradicijski način života nestaje, a s njime i arhitektonska baština koju je iznjedrio. Danas se teško može naići na izvorni oblik tradicionalnog sela, s izuzetkom zaselka Topići kod Basta. Biokovo je stoljećima hraniteljica, gotovo sveta planina, toliko sveta da se ime rijetko i izgovaralo. Posjedovanje makar i malog dolčića ili vrtače vrijedilo je zlata, pa su se i trase ceste mijenjale i zaobilazile. Uzgoj kupusa, rajčice, poriluka, crvenog luka, mrkve, uz poneku voćku sadila se u primorskom dijelu Biokova, u planinskim dolcima i vrtačama sađen je kumpir i ostalo povrće te sijane žitarice: pšenica, ječam, zob i kukuruz. Na nešto nižim nizinama uspijevale su i mahunarke: bob, slanutak, grašak, kamo su boravili i pastiri sa stadima ovaca. Osobito je bio poznati ovčji sir iz Donje gore, jer se na tom području miješao morski i planinski zrak, pa je na travi često bilo posolice, što je siru davalo specifičan okus. Nažalost, ona je žrtvovana posljednja tri desetljeća kao divlje odlagalište smeća za cijelo Makarsko primorje. Danas Biokovo sve više osvajaju planinari i izletnici, osobito u ljetnim mjesecima, kamo u brojnim planinarskim kućama mogu potražiti odmor i konačište: Pod Sv. Jurjem, Osičine iznad Basta, Bukovcu iznad Gornjih Brela, Podglogoviku, lugarnici na Kaocima… Oni ne mogu ni zamisliti u kojem su ozračju stoljećima unatrag odvijao život na biokovskim pašnjacima i vrtačama, da vide ljepotu naše „majke i da ju ljube“.