Slikarica užitka

Olujno jugo je tog proljetnog jutra stvaralo velike poteškoće u morskom prometu, a u Zlarinskoj uvali duboko uvučenoj i skrivenoj

od vjetra, na suncu obasjanoj terasi stoljetne starine ćakulamo sa nekadašnjom filmskom divom iz 60-tih, a danas uglednoj scenografkinji, kostimografu i akademskoj slikarici.Prisjećanje je započelo s….
Kako ste dospjeli na filmu, opišite nam vaše osjećaje kao mlada tinejdžerica tih šezdesetih i taj svijet oko vas?
U kazalištu Gavella je bila neka predstava gdje sam se slučajno zatekla. Uočio me je režiser Vanča Kljaković i pozvao na probno snimanje u Jadran-filmu. Zajedno sa Božidarem Bobanom sam napravila probne snimke i među brojnim mladim djevojkama se svidjela i bila izabrana. Ta znatiželja i želja za novim , kao u svim mladim ljudima i mene je zainteresirala. Snimanje je trajalo nekih mjesec dana, film se zvao „ Ključ“ i trajao je pola sata. Rad na filmu je brzo završio, kao da ga nije ni bilo. U ono vrijeme nije se baš lako postajalo zvijezda kao danas. Produkcije su bile skromne a honorari mali. Ono čega se dobro sjećam, je da sam tada sa nepunih osamnaest, morala dovesti mojega oca da potpiše taj filmski ugovor. Da bi djelovala starije pušila sam , nažalost tek sam prije godinu dana prestala i odvikla se tog poroka.
Kako danas s ove vremenske distance gledate na rad na filmu?
Naravno da sam jako zadovoljna glede mojeg filmskog opusa, to je jedna od najvažnijih stvari oko mojeg rada u životu, nažalost mi se čini da u fazi kada sam trebala dosta igrati to se nije poklopilo. Čovjek je onda sklon tražiti izgovor i reći „to je mala produkcija“. Malo filmova se snimalo i teško je bilo zadržati kontinuitet sa režiserima, pogotovo filmskim glumcima.Koji put pomislim, da sam se rodila u Americi puno bih više napravila, iako za hrvatske prilike 20-tak filmova je fascinantno.
Među mnoštvo nagrada izdvajaju se zlatna i srebrna arena, kakav je bio vaš status kao filmski radnik i zašto ste prestali snimati?
Cijelo vrijeme mojeg filmskog djelovanja, ja sam studirala Likovnu akademiju. Tako da je rad na filmu bila jedna nadogradnja, moja konstanta za slikarstvom je neprestana. A zašto je prekinuta ta filmska nit, tako se moralo dogoditi. Nisam dobivala ponude od režisera, onda sam se i ja malo udaljila zadovoljna sa svojom likovnošću, neki drugi filmovi su zavladali u mojem životu i godine prođu.Zaista danas nemam razloga biti nezadovoljna.
Koji su vam režiseri bili dragi?
Voljela sam raditi sa Rajkom Grlićem, on je bio moja generacija i moj prijatelj. Rad s njim je izgledao kao zgodno druženje, premda sam voljela raditi sa svima. Mogu kazati da nije bilo loše uloge.
Da li je bilo poziva od strane stranih režisera?
Dok sam sa „Lisicama“ bila u Americi, zvali su me da ostanem, međutim ta me Amerika nije privlačila. Nije bilo straha, moj djed je emigrirao i bilo je rodbine, tako da sam imala gdje ostati, ali nezavršen studij, moji roditelji te moj likovni opus i rad su me privlačili da se što prije vratim. U ono se vrijeme svašta događalo u kulturnom smislu u Hrvatskoj, puno se radilo i imala sam osjećaj da svoj put moram baš u Zagrebu nastaviti.Mislila sam da taj moj prvi film koji sam snimila, je jedan mali događaj, crtica. Likovnim radom sam oduvijek htjela se baviti, kao svojom profesijom. To je bila moja sreća, jer da sam se oslonila na film u Jugoslaviju kakva je bila nekad, pa čak i Hrvatska kakva je danas umrla bi od gladi.
Erotika je bila česta ….!!!
Pa erotika je i danas još više prisutna, u ono vrijeme je to izgledalo užasno naivno. Danas kada gledam, to je izgledalo kao dječja igra, 60-tih je počela „revolucija djece cvijeća“ koja je htjela promijeniti svijet. To je tada bilo fantastično, međutim u jednom trenutku se raspalo i pretvorilo u komercijalu.
Kada i kako je izgledala vaša prva izložba?
Galerija Studenskog doma sedamdesete godine u Zagrebu, tada je to bio strašan avangardni istup za to vrijeme .Likovni materijal je bio upotrijebljen od neona do betonskih ploča, zapravo bila je to ambijentalna situacija. Fantastičan je osjećaj otvoriti izložbu, pogotovo prvu. Moje uzbuđenje je bilo silno, sve sam sama radila, čak i mala pomoć od galerije i galerista je izostala. Postojala je mala grupica ljudi koja se družila i slično razmišljala: Sanja Iveković, Gorki Žuvela, Dalibor Martinis, Braco Dimitrijević… Surađivali smo i razmjenjivali razmišljanja i svoje avangardne stvari htjeli pokazati svijetu. Izašla je jedna zgodna monografija koja je ovjekovječila to lijepo vrijeme. Nažalost čini mi se da se neka nova grupa od tada nije pojavila na našoj likovnoj sceni.
Što je to bilo u vama da vas je odnijelo u tu likovnost?
Naprosto volim taj rad, pogotovo biti u tiskari i osjetiti te mirise. Tamo sam puno vremena provela, s druge strane da sam radila u teatar možda bi bilo podnošljivije. Čini mi se, da ako se baviš isključivo filmom da je to nemoguća misija. Pogledajte na što to danas sliči i što ti mladi glumci sve ne rade zbog preživljavanja, i dobivanja novih uloga.
Da li ste upisujući Likovnu akademiju sebe zamišljali kao likovnjaka na ovakav način, gledajući s današnjeg aspekta?
Jako malo ljudi može reći da je put života bio upravo onakav kakav su zamišljali. Popraviti svijet, ne promijeniti ga, to nisam imala u glavi zacrtano. Dati od sebe najbolje što mogu, to sam htjela kao i svi mladi ljudi. Projekciju jasnog puta nisam imala, a možda bi bila nesretna da sam nešto htjela, a to ne ispunila. Moja radost i sreća je moja kći Ana, mlada i fantastična književnica, djevojka koja kreće. Izašla joj je nedavno prva, a piše drugu knjigu. Ja sam sretna i ponosna mama.
Uzor?
Nisam ga imala, to što sam ja radila nitko drugi nije radio. U tehničkom smislu sam na Akademiji učila i u hodu eksperimentirala. Ono što me je najviše zainteresiralo je rad u tiskari. Ti ljudi oko nje su me najviše podučili, a ono što tek učim je rad na kompjutoru.
Kako nastaje vaša slika?
Kampanjski sam radnik, nešto naumim i treba mi jako dugo vremena da se pokrenem. Kod mene uvijek postoji „sutra ću“, pa se onda dogodi nešto novo i tako obično do zadnjeg trenutka čekam. Ali kada krenem onda je to dan i noć. Tada se preopteretim, radim skice i zamišljam razne događaje, crtice lete kao na filmskoj traci. Ne znam što će na kraju ispasti i iako postoje skice, te se pomoću njih orijentiram, isto me neka tajna sila odvede svojim putem. Ujutro volim spavati, tako da mi je radni forte popodne. Nekada sam radila isključivo noću, danas više ne. Ovdje na Zlarinu mi se događaju fantastične stvari, imam prostora i vremena da osjetim svu punoću Mediterana.  
Zadnji vaš likovni ciklus bili su koralji, pojasnite nam malo..
Mislim da je ovaj moj otok Zlarin upravo simboliziran preko koralja. Ovdje su moji korijeni, a sa druge strane to je neobična biljka, simbioza životinje i biljke. Kao pojam je nešto čudno i grafički strašno intrigantno. Svaki put ga vidim na neki drugi način, obrađuje se na milion načina i kroz likovnost ta njegova mreža je u meni stalno prisutna, u cijelom organizmu, u žilama… Ako analizirate mozak, možete prepoznati njegove strukture , uglavnom taj  grafizam ja stalno raspoznajem.
Kako će izgledati vaša slijedeća izložba?
Mislim da će to biti moja retrospektivna izložba, polako se pripremam za nju, biti će multimedijalna, sa puno art filmova, puno slika, grafičkog dizajna, iz svakog dijela po malo. Vjerujem da 2010 godina je prava za te moje planove.

Za hrvatske prilike 20-tak filmova je fascinantno.
Rad na filmu je bila nadogradnja, moja konstanta je slikarstvo.
60-tih godina erotika je izgledala užasno naivno, kao dječja igra.
Na Zlarinu osjetim svu punoću Mediterana.

Travanj, 2009.